
Da li ste se ikad osjetili osamljeni, ostavljeni, napušteni? Pa naravno da jeste. Da li ste ostavljali, napuštali, bili ti koji ste ostavljali, a ne bili ostavljani? To je već za dublje razmišljanje, i teže vam je dati odgovor. Da li vam je žao što ste nekoga ostavili? Da li bi htjeli sada promijeniti tu odluku (kada bi ste mogli)? Možda bi, a možda i ne bi. Ako ste beskompromisni, tada ćete reći:“Otkud ovako glupo pitanje?“, ako niste, tada ćete možda reći:“Pa da, mislim da bih sada odlučio (odlučila) drugačije. E vidite, svima nam se kada pruža prigoda da nešto korigiramo, ili čak potpuno promijenimo. Možda se kaje onaj koji je recimo ubio (ne samo zbog toga što je na odležavanju kazne ili pak zbog grižnje savjesti). Možda i ne? Nekima je po izlasku iz zatvora ili po odlasku u inozemstvo, ili nakon udaje ili ženidbe(ili nakon neke druge važne životne odluke), pružena mogućnost da djeluju kao potpuno novi ljudi (možda čak i sa novim identitetom). Da li tada želite biti drugačiji, ili oni isti koji ostavljaju ili bivaju ostavljeni? Naše životne odluke su vrlo značajne za naš i za tuđe živote, stoga mislim da ih ne bi trebali donositi na prečac, nepromišljeno i neodgovorno. Moramo svojim najbližima biti od pomoći kad se donose važne odluke, a ne reći „Baš me briga, radi kako znaš, kako napraviš tako će ti biti.“ Ako su nas ostavljali i nisu nam htjeli ili znali pomoći u presudnim životnim trenutcima, mi ne smijemo takvi biti. Ipak treba uvažavati samostalnost i integritet svake osobe. U nekim razvijenim zemljama primjerice odmah čim dijete postane punoljetno, odvaja se od roditelja i započinje samostalno živjeti. Kod nas je drugačije, djeca bivaju taoci roditelja, pa čak često vrijedi i suprotno. Biti samostalan ne znači biti ostavljen ili napušten, dapače.
|