Nova Politika

" Ustav, izgleda, kao da je ona mala pločica koju su nekad djeca nosila u pučku školu, pa eto, svako to brišemo-pišemo po njoj, kako se složi većina u Saboru " ( Pero Panonski )



Piše : CRNI BLOG KOMUNIZMA


Hrvatski sabor je izglasovao četvrte ustavne promjene od vremena donošenja prvog hrvatskog Ustava, u Zagrebu, 1990. godine.

Sjedinjene Američke Države su u preko 200 godina svoje državne nezavisnosti i ustavnosti jednom promijenile Ustav kada je izglasovan amadement koji državljanima SAD jamči slobodu govora i pravo na šutnju pred službenim tijelima, dakle, nitko ne može biti prisiljen govoriti ako ne želi, i isto tako nitko ne može nikome zabraniti da slobodno govori što hoće. To je demokratski standard koji u Republici Hrvatskoj ne postoji jer se sustavno provodi protuustavna cenzura u svim državnim i javno-pravnim tijelima, uključujući u (mas)medijima.

Po broju ustavnih promjena ne vidi se doduše ozbiljnost ili neozbiljnost države nego ozbiljnost ili neozbiljnost sustava vlasti i predstavnika vlasti; što se češće ustav mijenja, to je vlast nesigurnija, sustav slabiji; tako je bilo u bivšoj Jugoslaviji, tako je i u sadašnjoj Hrvatskoj, što nije čudno jer i u jednom i drugom sustavu vladaju jedni te isti.

Po zahtjevu Europske unije morao se radi mogućeg ulaska RH u EU mijenjati samo onaj dio Ustava koji zabranjuje izručenje hrvatskih državljana zemljama-članicama EU. Taj dio je, dakle, promijenjen, i time su bivši komunisti opet uništili dio suvereniteta hrvatskog naroda, s time da narod nema pojma o tome jer ga njegovi zastupnici o tome ne obavještavaju, niti domaći mediji o tome izvještavaju.

Arbitražnim sporazumom koji je premijerka Kosor potpisala sa slovenskim premijerom, a Hrvatski sabor ekspresno potvrdio paraf (dok je hrvatskom narodu uskraćeno pravo da se o tome izjasni na referendumu!!), vladajući bivši komunisti potencijalno su se odrekli dijela i suvereniteta i dijela državnog teritorija kojega je hrvatski čovjek na istočnojadranskoj obali stoljećima branio i obranio od tuđih osvajača da bi ga danas hulje prodale kao što je Strossmayer nagodbom s Ugarskom prodao Mađarima Rijeku (pojam poznat iz hrvatske povijesti kao tzv. Riječka krpica, t.j. amandement na ionako protuhrvatsku i lošu Nagodbu).
Naime, vlasti Republike Hrvatske nisu više gospodari zbivanja odnosno ne utječu više na sudbinu hrvatske pomorske granice i akvatorija što je slična situacija kao kada hrvatska nogometna reprezentacija nije vlastitom igrom više utjecala na svoj plasman na SP u Južnoj Africi 2010. nego je ovisila od utakmice svojih konkurenata između Engleske i Ukraine; i u slučaju tzv. arbitraže smo sudbinu vlastite zemlje prepustili stranim političarima iako je civilizirano rješenje bilo odluku prepustiti Međunarodnom sudu za prava na moru koji odlučuje na osnovi struke i činjenica, ili pak potpuno neovisno riješiti situaciju na način da se kaže da je pitanje granice za Hrvatsku riješeno onako kakve su sadašnje granice koje su nastale raspadom SFR Jugoslavije i kako ih je potvrdilo Badinterovo ustavno povjerenstvo Europske unije. Je li sve to veleizdaja što rade vlada, predsjednik Republike i Hrvatski sabor, i saborska opozicija? (U Ustavu piše na je poplitički teritorij Republike Hrvatske jedinstven i neotuđiv.)

Nova ustavna odredba o nezastarjevanju ratnog profiterstva i pljačkaške privatizacije i pretvorbe je zastarjela i imati će učinka eventualno za buduće ratno profiterstvo, što znači da ova odredba služi za bacanje javnosti pijeska u oči, jer u međuvremenu su ratni profiteri oprali novac od opljačkanog hrvatskog narodnog gospodarstva, i danas se većina te javne imovine nalazi u rukama stranog, pretežito zapadnog krupnog kapitala i ne treba očekivati reviziju jer tko bi postavio upitnim privatizaciju neke nekadašnje hrvatske banke koja se danas nalazi u vlasništvu neke strane države? (Hrvatske banke, naime, po podatcima Ekonomskog instituta u Zagrebu, nisu privatizirane nego prodane u većinsko vlasništvo stranih vlada, a ne privatnih investitora kapitala) Jedino rješenje bi bila nacionalizacija [podržavljenje] opljačkanog kapitala u Hrvatskoj, ali to ova garnitura predstavnika i sustava vlasti nije u stanju niti želi se zamjeriti svojim gazdama u inozemstvu jer živi od njihovih usmenih pohvala. Još će ovaj opljčkani hrvatski narod, danas sa gaćama na štapu, roniti krokodilske suze za političkim programom Hrvatske stranke prava 1861. iz 1997. godine koji je glasio:

"Zemlja - seljacima, tvornice - radnicima - vlasništvo - vlasnicima".

Nadalje, ustavnim promjenama je hrvatska dijaspora ostala na tri saborska mandata. S obzirom da u svijetu živi 50% Hrvata današnje Hrvatske je taj broj saborskih mjesta premalen, s tim da je do sada bilo zlouporabe od strane Hrvatske demokratske zajednice koja je uvijek odnosila svih dosadašnjih 12 saborskih mjesta od dijaspore, i u dijasporu su vladajući ubrajali i bosanskohercegvačke Hrvate iako oni nisu dijaspora nego nacija u BiH, i dio hrvatske političke nacije.

Ustavnim promjenama su nacionalne manjine dobile dvostruko pravo glasa na parlamentarnim izborima, dakle, jednim glasom biraju stranku koju žele, a drugim glasom biraju stranku svoje nacionalne manjine, a sveukupno imaju 5 mandata u Hrvatskom saboru, dakle, dva mandata više nego hrvatska dijaspora koja broji milijune ljudi, dok nacionalne manjine broje 1,5% stanovništva Hrvatske ili oko 50 tisuća ljudi; srpska nacionalna manjina nije dobila dvostruko pravo glasa jer je izuzeta iz toga (ali ima i dalje zajamčena tri mandata u Saboru), što je s jedne strane čudno, i ne sluti na dobro jer to znači da se planira Srbima dati puno više, naime, teritorijalnu autonomiju u Hrvatskoj, i to kroz tzv. Vijeće općina u istočnoj Hrvatskoj koje će se regulirati zakonom; u biti tragikomično je da se opozicija (SDP, čak i HNS-LS itd.) uoči izglasavanja novih ustavnih promjena suprotstavljala ustavnoj teritorijalnoj autonomiji za Srbe koju je HDZ predložio prilikom ovih posljednjih ustavnih promjena; čini se da su se u Hrvatskom saboru dobro dogovorili tko će što odglumiti. Hollywoode, gdje si, podijeli Oscare! Koja sprdačina. K tome SDSS koketira sa zahtjevom da Srbi u Hrvatskoj opet postanu nacija, a ne nacionalna manjina, odnosno time je Pupovac prijetio prilikom izglasavanja ovih posljednjih ustavih promjena, uoči kojih je čak predložio i ukidanje ustavnog članka o zabrani udruživanja RH u balkanske ili jugoslavenske asocijacije, što znači da iz povijesti nije ništa naučio niti su mu bitne ljudske žrtve koje su nastale kao posljedica balkanskih ili jugoslavenskih asocijacija i velikosrpskih ratova od 1912. do 1999. godine!

Dakle, ponovimo povijesnu lekciju: jedna trećina srpske nacionalne manjine se uz pomoć Beograda, jugoslavenske komunističke tajne službe, Miloševićeva totalitarna režima u Srbiji i JNA pobunila protiv prve demokratski izabrane vlasti u Hrvatskoj i osamostaljenja hrvatske države, 17. kolovoza 1990. tako zvanom Balvan-revolucijom i oružanim ustankom u Kninu, i zatim 1991. u velikosrpskoj agresiji su četnici okupirali jednu trećinu Hrvatske, u zaštićenim UNPA-zonama Ujedinjenih nacija na okupiranim područjima RH pobili preko tri tisuće Hrvata, isto kao i u okupiranom Vukovaru, te je u velikosrpskoj agresiji sveukupno poginulo preko 20 tisuća Hrvata, da bi Srbi dobili 2010. teritorijalnu autonomiju? Za što, za oružanu pobunu? Za rušenje hrvatskog Ustava? Za nepoštivanje teritorijalne cjelovitost i nezavisnosti Republike Hrvatske? Za ubijanje hrvatskih građana, civila? Međutim, povijest nas uči da je HDZ izdao Vukovar godine 1991. prilikom srpskog napada na ovaj grad-heroj.
Nije ni čudno da je HDZ sada promijenio Ustav tako da se Hrvatska jedva više prepoznaje kao samostalna država sa svojim suverenitetom za kojega je poginulo i život dalo u ratu preko 20 000 Hrvata. Kosor i Jugosipović kao da rade na ukidanju hrvatske države - daje se legitimitet genocidnoj tzv. "Republici Srpskoj", druži se i dogovara sa srbijanskim predsjednikom koji zahtijeva ukidanje hrvatskog praznika Dana pobjede i Domovinske zahvalnosti od 5. kolovoza (1995.) kada je oslobođen veći dio hrvatskog teritorija od srpske okupacije, licemjerno se vlast hrani na kritici neofašizma dok se provodi neokomunistička politika i hvali zločinca Tita, a 15 godina licemjeri bili u koaliciji sa neofašistom i antisemitom Đapićem i otetom Hrvatskom stranjom prava.

Još je Dobroslav Paraga upozorio 1991. hrvatsku javnost da je Franjo Tuđman 1991. u Den Haagu potpisao sa Slobodanom Miloševićem i međunarodnom zajednicom dokument u kojemu je na engleskom jeziku stajalo da se na slijedeće pregovore pozivaju i pobunjeni Srbi; nakon toga je nakon rata predsjednik Tuđman dao potpisati Erdutski sporazum na koji se sada pozivaju protuhrvatski elementi u Republici Hrvatskoj i zahtijevaju srpsku teritorijalnu autonomiju!! Ne treba zbog toga četnik Savo Štrbac, jer Hrvatska ima svoj HDZ.

I opet je Milorad Pupovac drsko ucjenjivao, ovaj puta ne samo vladu Republike Hrvatske nego cijeli Hrvatski sabor. Međutim, nije problem u njemu, on smije tražiti što ga je volja, problem je u Hrvatskoj demokratskoj zajednici koja mu to dopušta! HDZ nije niti hrvatska niti demokratska, ali zajednica jeste, samo je pitanje kakva? Zajednica oportunista? Neki se pitaju jesu li HDZ i SDP zločinačke organizacije? Ali ne zbog zločina nad Srbima nego nad Hrvatima?

Što je s naručiteljima ubojstva Ante Paradžika, generala Blaža Kraljevića i osmorice stožernih časnika HOS-a, što je sa rasvjetljavanjem i procesuiranjem partizanskih ratnih zločina i komunističkih zločina, što je sa procesuiranjem veleizdajica za pad Vukovara, što je sa Glavaševićevom optužnicom za pad Vukovara? Što je sa pitanjem tko je dozvolio haaškom sudu ICTY da hrvatski generali budu optuženi za “zajednički zločinački pothvat“, jer, ispada da su na području Hrvatske djelovala dva zločinačka pothvata umjesto velikosrpske agresije. Što je s pitanjem, tko je dozvolio da haaški sud dobije nadležnost za Oluju? Tko je uopće pitao hrvatski narod želi li uopće pregovore Zagreba sa Bruxellesom oko ulaska RH u članstvo EU, i odricanje od suvereniteta, stečenoga krvlju u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i BiH? Što je sa zakonom o lustraciji, i zašto nije donijet ustavni zakon o lustraciji bivših komunista i četnika? Nije bilo referenduma niti u vezi ulaska Hrvatske u NATO.
Možda se Hrvati jednog dana sjete političkog programa Hrvatske stranke prava 1861. o političkoj i vojnoj neutralnosti Republike Hrvatske.

HDZ je promijenio i ustavnu odredbu o potrebnom broju glasača za referendum, tako da prilikom glasovanja na referendumu za potvrdu ili odbacivanje ulaska RH u EU više nije potrebna većina upisanih birača nego većina izašlih na referendum, tako da teoretski manjina Hrvata može odlučiti u ime većine Hrvata. To, dakle, nema veze sa demokracijom, a govori i o tome da se ova osovina loše vlasti i saborske kvazi-opozicije boji narodne volje!

Sanader je prodao ZERP, i Hrvate uskratio za za 300 milijuna eura godišnje od ulova ribe, Kosor se arbitražnim sporazumom praktički odrekla dijela hrvatskog teritorija, i suvereniteta, a sada Banski dvori i Pantovčak zajedno osuđuju prijenos koncerta na tako zvanoj javno-pravnoj Hrvatskoj radio-televiziji na kojemu je nastupio i Oliver Dragojević. Znači, general Gotovina, iako nije pravomoćno osuđen, je za predsjednika Republike i predsjednicu vlade zločinac iako mu nikakav zločin nije dokazan niti je osuđen od haaškog suda. Takvog otvorenog primjera uvlačenja neprijateljima Hrvatske i izdajničkog ponašanja nije bilo od vremena izdaje Vukovara i Bosanske posavine, i dogovaranja u Karađorđevu o podjeli Bosne i Hercegovine između Pantovčaka i Dedinja! (Izdaja se, dakle, ponavlja, jer nije kažnjena.)
HRT je, dakle, zbog napora uvlačenja Pantovčaka i Banskih dvora nekome u Bruxellesu i Den Haagu u zadnjicu trebao zabraniti koncert na kojemu se sakupljao novac za obranu generala Hrvatske vojske koji su ovu zemlju branili od agresije i četničkih zločina, ali ne treba zabraniti kada se šire totalitarne ideje propalog diktatora Tita i njegove jugo-komunističke bande?!

Umjesto sakupljanja potpisa za referendum o poništenju takvih sramotnih ustavnih promjena, sakupljaju se potpisi za referendum o odbacivanju novog Zakona o radu što je također važno, ali ne tako važno kao što su suverenitet i sloboda, međutim, hrvatsku javnost će se zabavljati manje važnim kako bi se iza leđa toj istoj javnosti provodile mjere koje je stoje njene sretne budućnosti, a da se vlada drži Ustava, i da Ustavni sud brani Ustav onda ne bi takav ZOR mogao ni proći jer u Ustavu piše da je RH socijalna država i da svatko ima pravo na rad i na svoja građanska i ljudska prava. Međutim, vladajući bivši komunisti su davno pogazili vlastiti Ustav, zajedno sa nekoć pobunjenim Srbima, tako da je hrvatski narod postao žrtva dvije zločinačke organizacije, s jedne strane velikosrpske, a s druge strane udbo-mafijaške!



Piše : Krešimir Mišak


O prvih nekoliko, očito manje bitnih točaka, se jako raspravljalo, a točka 5 je išla bez problema. To je ona koja kaže da će odsad za referendumsku odluku biti potrebna samo glas više od polovice birača koji izađu na referendum, oko pola manje nego do sad. Do sad je bila potrebno imati više od polovice upisanih birača, znači preko dva milijuna upisanih građana.

Točka 11 isto bode oči jer će prema njoj državljani iz zemalja EU imati biračko pravo na lokalnim izborima.

Posebno je bila zanimljiva formulacija novinske točke 13 u kojoj je pisalo da će sudovi dobiti ovlasti da izravno primjenjuju pravo EU.
Ha, ha, krvavo. „Sudovi će dobiti ovlasti…“. U biti, riječ je o tome da će Hrvatska izgubiti ovlasti da primjenjuje bilo koji zakon koji se kosi sa zakonom EU. Tamo gdje piše „dobiti“, zapravo je značenje – „izgubiti“. To je taj slavni orvelovski novogovor.
Jedna je novinska komentatorica točno napisala rekavši da je tekst novog ustava dogovoren u krugu političkih elita, uz malu pomoć eksperata, te da je javna rasprava bila nikakva.

Još od vremena Bernaysa je tako. On je još 1928. u svom djelu „Propaganda“ napisao, tek neznatno ljepšim riječima, da su mase glupe i da ih Elita treba voditi. No, u knjizi „Mudrost masa“ James Surowiecki utvrđuje baš suprotno. Sukus primjera iz njegove knjige jest da više ljudi više zna i da kolektivna mudrost utječe na poslovanje, privredu, društva i narode. U svojoj knjizi, on istražuje ideju da su veće skupine ljudi pametnije od pojedinaca, bez obzira je li riječ o rješavanju običnih problema, donošenju bitnih odluka, plasiranju novih izuma ili procjenjivanju budućnost.

Naravno, dodao bih da je tako samo do trenutka dok ne krene impuls iz sjene, programiranje umova i mnijenja i slično.
U istim novinama iz kojih stiže citat one komentatorice, našla se i slijedeća vijest, koja poprilično ide u prilog tezama iz knjige „Mudrost masa“. Naime, prema istraživanuu Instituta Ivo Pilar i Katoličkog bogoslovnog fakulteta, Hrvati najviše povjerenja imaju u instituciju obitelji, a najmanje u Sabor, najvažnije opće dobro im je očuvanje hrvatskog prirodnog bogatstva i poštivanje rada, povećanje potpore homoseksualcima ne smatraju važnim za Hrvatsku, a potpora za EU je u krizi.
Zvuči kao mudrsot masa. I baš je tako pisalo – u krizi. Opet zanimljiva formulacija. Zašto nisu jednostavno napisali da Hrvati nisu za EU, kao što su nedvosmisleno napisali da Hrvati nemaju povjerenja u Sabor.

Pa to je, naravno, zato, jer je EU nešto što se predstavlja kao neupitno dobra stvar, znači samo je pitanje vremena kad će ljudi progledati, a do tada, nije da nema potpore, ona je samo – u krizi.

Mislim da bi između Bernaysa i mudrosti masa ponekad trebalo dati šansu i ovom drugom.
Ipak, naježio sam se kad mi je starija kćer (sedmi razred osnovne škole) rekla da su u školi imali predavanje o dobrobitima ulaska u EU. Užas. Ali tako to ide – Hitler je imao hitlerjugend, Tito je imao pionire, sve diktature znaju da mozak treba početi ispirati dok je još mlad. (Ima i sretna okolnost – pitao sam kćer o čemu su im pričali, ali mi je rekla da nije ništa slušala jer se zafrkavala s prijateljicama, a uz to je i zakasnila. Već sam vam rekao da je sve naopačke, tko kaže da je loše ne paziti na satu!?)



Piše : Dragutin Lesar


Koji Ustav ?

Šeks kaže: prikupljanje potpisa za referendum započelo je prije ustavnih promjena pa će se referendum održati po "starom" ustavu (izlazna kvota 50%+1).

Ja pitam: pregovori o ulasku RH u EU započeli su prije ustavnih promjena. Hoće li se i EU referendum održati po "starom" ustavu ( ZA ulazak potrebno 50%+1 od upisanih birača)?



Piše : Name Required


Kad se stvari zakompliciraju, treba se vratiti na osnove. ( RTFM ! ) Što su osnove u politici? Ne bih sada o velikim misliocima, ali moram spomenuti Rousseaua i Jeffersona kao osobno izvorište promišljanja o složenoj društvenosti i o slobodi. Pođimo od nečeg jednostavnijeg. Ustava Republike Hrvatske. Temeljne odredbe; Članak 1.:

Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država.
U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.
Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.

Divota! 'Di ćeš više osnova; inspiracije za cijeli život, uputa za djelovanje kad si u nedoumici. Vraćanje na pravi smjer.

Republika

Ne monarhija, ne oligarhija, ne meritokracija, ne korporacija, ne horda, ne diktatura, već Republika, pisana velikim početnim slovom. Društveno uređenje u kojem vlast proizlazi iz naroda, pripada narodu i on je može delegirati, mora izabrati i opozvati.

Hrvatska

Ne Belgija, ne Nizozemska, niti Slovenija, niti Srbija ili BiH, bogme niti Gana, Bocvana ili Gvajana. Hrvatska - zemlja Hrvata koji žive u njoj i izvan nje; onih koji su se iselili, i onih koji se nisu nikud iselili, već se iz njihovog kraja jednog dana u povijesti iselila hrvatska država. Zemlja svih onih koji žive u njoj, onih koji su se u nju svojom voljom doselili, i onih čija je domovina jednog dana krenula svojim putem. Zajednica svih nas, takvih kakvi jesmo, specifičnih i zajebanih kakvi jesmo, i kakvi su zapravo svi ostali narodi i nacije, ali opet različiti na svoj jedinstveni način.

jedinstvena

Ovo je možda samo želja, ali to jedinstvena značilo bi da nije razjedinjena. Da smo na fundamentalnoj razini svi jedinstveni bez obzira na društveno, etničko, obrazovno, imovinsko i svako drugo porijeklo i zaleđe. Da svi kakvi god jesmo, čvrsto vjerujemo da imamo, kao i svi drugi ljudi, neka neotuđiva prava, a da se ona mogu ograničiti samo pravima drugog čovjeka, te da s tim osnovama nema zajebancije, jer ćemo svi, jedinstveno, stati u njihovu obranu.

je

Naglašeni prezent pomoćnog glagola biti. Koliko ovdje simbolike, da sam morao i ova dva slova izdvojiti. Hrvatska je SADA; prezent, sadašnje vrijeme. Ne u sedmom stoljeću, niti u vrijeme kapetana Picarda. Ona je tu i sada, a na nama je da od nje napravimo ono što mislimo treba biti.

nedjeljiva

Znači, do sada: Hrvatska je republika, mi smo njeni, ona je naša, a odavde cijela je naša, i samo naša. Nećemo je dijeliti na sjevernu i južnu, istočnu ili zapadnu, bogatu ili siromašnu, onu kojom vlada Bruxeles i na onu kojom vlada mafia.

demokratska

Demokracija. Znate ona pizdaríja za koju ljudi ginu najmanje brat-bratu zadnjih tristo godina? Ona glupost koja kaže da većina odlučuje, ali ne siluje manjinu, a manjina ne opstruira većinu? Ona idealistička koncepcija koja kaže da imamo pravo biti birani i obavezu birati. Ili tako nekako? Čuli ste za to?

socijalna

Ahem. Da. Socijalna. To je ono što nam sada ukidaju. To je ono što nas dijeli od životinja i darvinizma u sociološkom smislu, koji kaže da pravo preživjeti imaju samo najjači. Socijalna država je ono što je omogućilo većini nas da živimo; školovalo je liječnike koji su nam porodili majke, izgradilo i opremilo bolnice u kojima smo rođeni, omogućilo nam da nam majke budu doma i da nas doje, a kada su otišle raditi, djedovi i bake bili su doma i primaju mirovinu, ili su nas vodili u vrtiće, koje opet nisu plaćali naši roditelji. Socijalna država nam omogućuje da se školujemo i da radimo, a da od rada odmaramo barem 12 sati svakog dana, da možemo na bolovanje kad smo bolesni a da kad više ne možemo, odemo u mirovinu.

država

E da, država. Kako je govorio prvi hrvatski predsjednik za džingl radija 101 udarvši po stolu - Mi smo samostalna, suverena država i imamo svoj pravni poredak; Država je zamišljena zajednica ljudi, koji se mogu solidarizirati jedni s drugima, zakona koji propisuju što se mora, što se smije, a što ne smije, teritorija na kojem vrijede ti zakoni te institucija koje će te zakone donositi, provoditi i sankcionirati prekršitelje. Rekao bi ban Tomo Bakač Erdödy Regnum regno non praescribit leges - KRALJEVSTVO KRALJEVSTVU NE PROPISUJE ZAKONE. Oh, da. Svakako!

Da ne duljim dalje riječ po riječ - ostatak prvog odlomka govori o onom zbog čega i pišem ovaj tekst, jednog nedjeljnog jutra u dva sata ujutro. Vlast pripada narodu, a narod čine slobodni i ravnopravni pojedinci. Vlast pripada nama; tebi i meni. Ona izlazi iz nas - htjeli mi to ili ne; ona je naše urođeno svojstvo, poput palca, centra za govor ili hoda na dvije noge. Vlast je naše vlasništvo, a vlasništvo podrazumijeva i odgovornost. Ono zahtjeva, trezveno i odgovorno ponašanje na dobrobit vlasnika i stvari koja se posjeduje. Ako, dakle kao predmet posjedovanja umjesto primjerice stana ili automobila, uzmemo vlast, društvo ili državu, jasno nam je da se prema njima ogromna većina građana ne ponaša sa dužnom skrbi dobrog domaćina. Uza svako pravo dolazi i neka obveza, pa tako i uz pravo vlasništva. Uz naše vlasništvo nad Hrvatskom dolazi i obaveza da je volimo, da joj biramo dobro vodstvo, i da se, u slučaju da nema dobrih vođa, sami uključimo u upravljanje zajednicom. Ako nećemo mi, tko će?

Prenosi : unsui






Piše : Dinko Perica


Postoji li poveznica između ubojstva J.F.Kennedya i stradanja poljskog političkog vrha? U čemu je tajna ovako dobrog odolijevanja nesmiljenim recesijskim pritiscima u Hrvata? Što je pravi uzrok osobnog bogatstva Hrvata izraženih kroz posjedovanje nekretnina u svom vlasništvu? Zašto Kina, svjetskoj recesiji unatoč ostvaruje visoke stope gospodarskog rasta? Kako je Hitler u manje od sedam godina stvorio moćni ratni i gospodarski stroj? Kako je Luka Raić podigao Dukat, a kako je Todorić stvorio Agrokor?

Iako su pitanja naizgled nepovezana i naizgled nabacana zbrda-zdola, odgovor na njih je ono što ih povezuje. Odgovor od kojeg strepe svjetski moćnici, radi kojega ne prezaju od ubojstava predsjednika, ni premijera ma kako moćnih država. Riječ je o - držite se za stolicu - o nekreditnom novcu! Razočarani? Onda ću proširiti odgovor - riječ je o poklonjenom novcu! Kakav je to novac, tko to još poklanja novac???

Idemo redom.


J.F.Kennedy:

Kennedy je potpisao Izvršnu Naredbu broj 11110, na temelju koje je odštampao 4.292.893.815 dolara sa natpisom "UNITED STATES NOTE", umjesto "FEDERAL RESERVE NOTE".
Na taj je način htio praktički izbrisati javni dug koji je nastao zbog novca kojeg Privatna Centralna Banka - Federal Reserve izdaje iz ničega, a posuđuje ga državi uz kamate. FED je dakle privatna banka osnovana 1913-e u vlasništvu:

- Rothschild Banks of London and Berlin (Rothschild)
- Lazard Brothers Bank of Paris
- Israel Moses Sieff Banks of Italy
- Warburg Bank of Hamburg, Germany and Amsterdam
- Kuhn Loeb Bank of New York
- Lehman Brothers Bank of New York
- Goldman Sachs Bank of New York
- Chase Manhattan Bank of New York (Rockefeller)

Ubrzo nakon toga je ubijen, a novčanice povučene iz opticaja. Važno je napomenuti kako Akt o Federalnim rezervama ima rok trajanja od sto godina i da istječe za kratko vrijeme. Možda i u toj činjenici treba tražiti povode narasloj nervozi NWO-ida. Ubojstvom Kennedya, lihvari su spriječili stvaranje nekreditnog novca.


Poljska

Poljska je jedina zemlja EU koja nije ušla u recesiju, nego je i u razdoblju najveće krize u okruženju bilježila gospodarski rast. U čemu je bila poljska tajna? Otpisali su 18% nenaplativih kredita. I istu tu količinu novca zapravo poklonili svojim poduzećima, građanima. Umjesto da ulete u recesiju poput ostatka EU kako bi pokazali da su nacionalne države nesposobne same odolijevati tržištu, Poljaci su se usudili pokloniti novac vlastitim građanima i izbjeći recesiju. Onda je srušen zrakoplov..
Kina je takvih kredita imala 50%!!!!!!
Argentina također oko 50%, ista ona Argentina koja je poput Poljske ispratila MMF stručnjake nogom u guzicu iz svoje zemlje.


Hrvatska?

Većina obiteljskih kuća u socijalizmu izgrađena je kreditnim novcem. Međutim, zbog visoke inflacije i nevezivanja kredita za konvertibilne valute, vraćano je tek oko 20% uzetog novca. Ostatak je bio poklon. "Društveni stanovi" su 90-ih "privatizirani" otkupom za 20% realne vrijednosti. Ostatak je bio poklon građanima.Zahvaljujući posljedicama novca poklonjenog još tad, hrvatski građani odolijevaju krizi još uvijek. Dakle, i te kako dobro znamo što je to novac na poklon!

Znaju to i pretvorbeni tajkuni koje nitko ne smije pitati otkud im prvi milijun. E taj prvi milijun je nekreditni novac - poklonjen. Koji je poslužio kao odskočna daska ne samo navedenim poduzetnicima, nego i mnogim nenavedenim. Znamo da hrvatska država i danas poklanja novac - kroz poticaje u poljoprivredi, kroz subvencije raznim gospodarskim granama. Taj novac, iako je poklonjen, nije nekreditni jer je nažalost stvoren kao kredit pa tako ne povlači za sobom sve one dobre posljedice koje nosi pravi nekreditni novac.

Danas je jedini način stvaranja novca - kao dug. U cijeni svakog proizvoda sadržana je kamata koju moraju platiti svi u lancu (seljak u Ekvadoru je digao kredit kako bi pobrao banane, otkupljivač je digao kredit kako bi ih otkupio, brodar je digao kredit kako bi izgradio brod, uvoznik je digao kredit kako bi platio banane, trgovac je digao kredit kako bi ih kupio od uvoznika, a prije toga i kredit kako bi izgradio trgovački centar,itd,itd) tako da je nemoguće utvrditi realnu cijenu bilo kojeg proizvoda. Kad se novac ne bi stvarao kao dug, imali bismo realne cijene roba, višestruko niže. Jest, istina je da bi onda onih osam banaka s početka teksta ostale bez zarada - što i jest glavni i najveći problem cijele planete!!!!

Najveći dio uspješnih poduzetnika, ali i uspješnih država svoj uspjeh zahvaljuje nekoj vrsti poklonjenog novca. No, kakav bi uspjeh tek uslijedio kad bi sve države ( a nas interesira najprije naša) kreirale nekreditni novac, skoro da je nezamislivo. Da ideje o nekreditnom novcu nisu samo šuplje priče, nego vrlo ozbiljne teorijske i praktične zamisli pokazuje rad srpskog znanstvenika g. Stojana Nenadovića koji se idejom o nekreditnom novcu bavi zadnjih 30 godina (ovdje ne bismo trebali imati predrasuda o podrijetlu autora, kao što nemamo ni o penkali, torpedu, milankovićevim ciklusima ili radio uređaju).

Pa pogledajmo što g. Nenadović govori o nekreditnom novcu ( dalje navode donosim uz suglasnost i dopuštenje g. Nenadovića):

"Nekreditni novac kao poklon je jedini pravi novac. Nekreditni novac kao poklon ulazi u opticaj bez troška i mjeri realne troškove i cijene. Kreditni novac ulazi u opticaj kao dug koji se mora vratiti i zato se nalazi u troškovima i cijenama koji se dodaju na realne troškove i cijene i zajedno s njima čini nominalne troškove i cijene.
Nominalni trošak (cijena) = realni trošak (cijena) + dug.

Koliko se emitira kreditnog novca, toliko se emitira duga i zato se za njega može kupiti samo dug, odnosno prodati samo dug, a realni trošak i cijena se ne mogu ni prodati, ni kupiti. Prodaje se i kupuje samo nominalni proizvod, a realni proizvod ne može biti ni kupljen ni prodan. Kad sav kredit uđe u opticaj, on se neko vrijeme ponaša kao poklon , dok ne počne otplata kredita i na kraju nestaje iz opticaja u trenutku otplate kredita. Dakle, novac se povlači iz opticaja kada se vraća kredit. Povlačenje novca iz opticaja ograničava proizvodnju i pojavljuje se kao zakonita ekonomska kriza. Ne smije biti povlačenja novca iz opticaja. Ako se novac kao poklon povuče iz opticaja, mora odmah biti zamijenjen novim poklonom.

Da bi dio namijenjen otplati duga bio što manji, određuje se što je moguće duži rok otplate. Ako je brzina opticaja novca u toku jedne godine jednaka 10, i ako je dužina roka otplate kredita 10 godina, za deset godina bit će proizvedeno društvenog proizvoda koji je jednak 50 puta emitiranog kredita i isto toliko troškova pojavit će se u cijenama. Ako je ista količina novca emitirana kao poklon (koji se ne vraća), za deset godina bit će proizvedeno društvenog proizvoda koji je jednak 100 puta emitiranog novca, dakle dva puta više društvenog proizvoda, a i dalje se poklonjeni novac obrće i proizvodi novi društveni proizvod, i dalje nema troškova tog novca u cijenama, i dalje nema inflacije.

Budući da se zbog razvoja društva povećava potreba za većom količinom novca u opticaju, to se svake godine dodaje po nekoliko postotaka novca kao poklona (onoliko postotaka kolike su potrebe razvoja društva) i tako se osigurava stabilan razvoj, bez mogućnosti da se pojave krize. Također, cijelo vrijeme nema inflacije, pa su cijene stabilne i stabilna je vrijednost novca. Novac kao poklon pojavljuje se zato kao realan novac.

Pored rasta kredita koji se otplaćuje, a zapravo nije uopće potreban, u nepotrebnim troškovima nalaze se i kamate i nepotrebni porezi (jer ih sada zamjenjuje novac kao poklon), što sve uvećava nominalne cijene i nominalni društveni proizvod.

Nominalni proizvod je puno veći od proizvoda koji se može kupiti (ili prodati) s količinom novca s kojom se raspolaže. Zato je potrebna nova količina novca, koji je opet kredit, pa opet nije dovoljan i tako u beskraj, što stvara beskrajnu inflaciju. Novac se stalno obezvrjeđuje, a realan novac mora imati stalnu vrijednost. Stalnu vrijednost ima samo nekreditni novac koji ulazi u opticaj kao poklon. Novac dobijen kao poklon nema troškove koje treba dodati na realne troškove i realne cijene. Oni ostaju takvi kakvi jesu i prodaju se po svojoj realnoj vrijednosti (cijeni).

Država može poklanjati mirovine umirovljenicima i dječje dodatke i druga socijalna davanja. Ako je razvijenija može plaćati prosvjetu i zdravstvo ili ulagati u infrastrukturu. Ako je nerazvijena, može ulagati u povećanje proizvodnje. Najbolje je da se polovina novca ulaže u povećanje proizvodnje, a polovina novca u povećanje potrošnje.

Kako se ljudsko društvo razvija, tako raste proizvodnja pa je potrebno sve više novca u opticaju. Ali kako raste proizvodnja, tako raste i dohodak. Ljudi postaju bogatiji pa mijenjaju strukturu potrošnje, luksuziraju, a to vodi usporenju brzine opticaja novca i smanjenju potražnje. Novac kao da nestaje, pa je potreban novac koji bi nadoknadio nedostatak novca, koji je nestao zbog usporenja brzine opticaja novca i smanjenja potražnje.

Otprilike, koliki je porast proizvodnje, treba dva puta toliko više novca. Ako je porast proizvodnje 5%, porast količine novca u opticaju treba da je 10%. Za povećanu proizvodnju treba 5% novca, a 5% novca treba da kupi proizvodnju koja se ne bi mogla prodati zbog usporenja brzine opticaja novca i smanjenja tražnje. Sva proizvodnja bit će prodana po nepromijenjenim cijenama. Neće ostati neprodanih proizvoda.

U cijenama neće biti troškova koji se odnose na vraćanje kredita, kamate i neke poreze. Cijene će biti manje za potrošače (kupce). Njima će ostati nepotrošen novac, kao njihova dobit, odnosno potrošački višak. Proizvođači (prodavatelji) će prodati po cijeni koja će biti znatno viša od uloženog troška. Ostvarit će profit, koji će biti puno veći od profita kojeg danas ostvaruju.

Potrošači će moći štedjeti iz potrošačke dobiti, a proizvođači iz profita, ako neće ulagati u povećanje proizvodnje. Od banaka će dobiti kamatu za uloženu štednju. Tko je zainteresiran za kredit, moći će dobiti kredit i platiti kamatu za dobijeni kredit. Ali i ušteđeni novac i dobijeni kredit potiču od novca koji je u opticaj ušao kao poklon.

Novac kao poklon može davati samo najviša vlast u nekoj državi. Banke mogu čuvati štednju koju im netko povjeri na čuvanje i mogu davati kredite samo iz tako prikupljene štednje. Ako tako rade, nikad ne mogu doći u krizu u kakvoj se sada nalaze, a ni nitko drugi ne može doći u krizu."


Prihvaćanje kreacije nekreditnog novca u jednoj državi povlači za sobom vrlo ozbiljne posljedice - prestanak trčanja za vlastitim repom u bjesomučnoj trci za novcem kojeg moramo nekomu vratiti s nepodnošljivim kamatama, prestanak proizvodnje loše robe koja se mora kvariti kako bismo stalno kupovali novu i novu robu (stvari), prestanak iscrpljivanja prirodnih resursa zbog profita po svaku cijenu; podrazumijeva društvo obilja, zadovoljnih i zdravih ljudi.

Iako zvuči kao utopija ili priča za laku noć, radi se samo o političkoj odluci i stupnju samosvijesti jedne nacije. Ali radi se i o vrlo izvjesnoj prijetnji stavljanja države na listu terorističkih zemalja kao što je to nedavno Velika Britanija načinila s Islandom. Ne odriče se bagra olako uloge robovlasnika . Koja bagra sad? Pogledati popis suvlasnika američkih Federalnih rezervi.

Piše : catwoman

Navodno ta parainstitucija ( nelegitimna, jer nema niti vlastiti Ustav ), zvana EU od svih zemalja pristupnica, prije tog svečanog čina prihvaćanja u svoje okrilje, traži od njihovih građana slobodno izjašnjavanje, tj. odabir o tome žele li da njihova država uđe u tu zajednicu država ili ne, i to putem osobnog izražavanja, izravne demokracije – tzv. referenduma.

Međutim, naša vlada i gotovo svi političari odavno se ponašaju i govore kao da je referendum u Hrvatskoj već proveden, i kao da je njegov rezultat pozitivan u korist tom pristupanju. Naime, kada daju izjave o tome, služe se uvijek i isključivo vremenskim veznikom " kada " ( Hrvatska uđe u EU ), umjesto jedino za to logički prikladnim pogodbenim veznikom " ako ".

Je li to bezobzirno ignoriranje činjenice da se hrvatski građani mogu odlučiti i na suprotan potez, tj. nepristupanje Hrvatske EU , dakle – politika svršenog čina, gdje se unaprijed znaju rezultati glasovanja ( kako je bilo i u Irskoj - forsira se i manipulira, lažiraju podaci dok konačno ne prođe ono što lutkari žele ) ili nevjerojatno izravno drska metoda ispiranja mozga, da se ljudima u podsvijest ubaci prihvaćanje gotovog rješenja, o kojem bi oni sami trebali odlučiti žele li ga prihvatiti ili ne. Ili psihološki rat proizvodnjom malodušnosti i defetizma kod ionako već psihički i financijski preiscrpljenih ljudi, računajući na onu bolesnu narodnu : " veliki su ionako već odlučili ... " ?

Ovo je retoričko pitanje, naravno ... Vjerojatno bi se našlo još motiva koji bi savršeno odgovarali na to pitanje : Zašto se politički sasvim decidirano govori o nečemu što još uopće nije pravno definirano ? Nije li to nešto najapsurdnije što slušamo svakodnevno, a prezentirano nam je kao najnormalnije ?

Iskreno, hvata me jeza kada čujem takve izjave, posebice od strane "najmoćnije" osobe u zemlji.

Zar caru ne bi trebalo konačno reći da je gol ?

Pripremio : laburist


Ovaj tekst napisao je gospodin Jakob Matovinović – Jakša koji živi u Australiji. Malo sam ga skratio i prilagodio iz razumljivih razloga – ljudi ne čitaju dugačke tekstove.

„Većini nas izgleda uopće nije jasno što su to laburisti, još manje što to znači za jednu Hrvatsku.
Uz par natuknica i linkova, probat ću malo pripomoći oko toga da se lakše shvati tko su laburisti u Australiji, u tom demokratskom svijetu gdje sam odrastao, neopterećen i bez straha od onih koji vladaju, za razliku od ovih 15-ak godina ovdje u RH.

Stranka rada = Laburisti.

Naziv laburisti smetati će najviše sljedećima:
1. HDZ-u
2. SDP-u
3. Ostalim dosadašnjim parlamentarnim strankama.
4. Ne parlamentarnima strankama.
Vrlo vjerojatno i nekim inertnim sindikatima koji će u laburistima prepoznati konkurenciju.

Zašto bi to smetalo, recimo, jednom HDZ-u i onda, drugom po redu, SDP-u?
Kao prvo, s osnivanjem Hrvatskih laburista – Stranke rada, koja će najvjerojatnije imati slična načela rada i razvoja kao i ostale afirmirane stranke takvog naziva u svijetu, laburisti postaju sila koja iza sebe ima kalup rada koji je dokazan kao jedan od najmoćnijih načina djelovanja u najstarijim demokracijama.
Sada se neki možda pitaju: a što je to drugačije u njihovom načinu rada?
Umjesto da nabrajam neka svoja razmišljanja, predviđanja ili da namećem onu klasičnu spiku (kako me je kod nas u Australiji jedan kolega nedavno paušalno optužio), dajem vam linkove uz kratke prijevode određenih tekstova:

Genuine Labor Party (http://www.alp.org.au/australian-labor) ili PRAVA LABURISTIČKA STRANKA (Stranka rada/radnika)

- ALP(Australska laburistička stranka) je jedna od mnogih radničkih stranaka u svijetu, gdje su radnici, zastupljeni od strane svojih matičnih sindikata, uključeni u rad stranke i gdje sami donose odluke. Drugim riječima, o radnicima uključenim u sindikate brinu sindikati, dok radnici u radničkoj stranci, ako su parlamentarna stranka, donose odluke i predlažu zakone po njihovoj mjeri. Ovo je osnovna razlika između radničkih stranaka i socijaldemokratskih partija (iako mnogo njih ima slične ideale ili filozofije) i drugih stranaka..

- Jedine druge stranke u svijetu koje se mogu usporediti s australskom su laburističke stranke Novog Zelanda i Velike Britanije, i sa kojima ALP ima usku suradnju. Laburističke stranke Švedske i Norveške su također slične, a usko surađuju s lokalnim sindikatima. Slične stranke postoje u Kanadi, Irskoj i Izraelu.

- Iako je Australska laburistička stranka pod utjecajem radničkog pokreta (sindikalista), nikada se nije isključivo zalagala za interese sindikata. Uvijek je zastupala široki spektar socijalnih ekonomskih interesa svih slojeva građanstva. Raznovrsnost je glavna riječ za ovu stranku. Od najranijim dana, od osnutka, tražili su podršku i od poljoprivrednika, malih poduzetnika i radnika koji nisu bili članovi nikakvih sindikata, uključujući i administrativce i radnike iz ostalih branši koje su vezane za uredske poslove.

Sličan način rada može se vidjeti u Velikoj Britaniji (http://www.labour.org.uk/policy_commissions).

Da sada ne duljim, Hrvatski Laburisti – Stranka rada imaju idealnu priliku napraviti ono što su napravili laburisti u Velikoj Britaniji, Australiji, Irskoj, Novom Zelandu, Švedskoj, Norveškoj, ili mogu čak ukomponirati i nešto od onoga što su napravile neke partner-stranke laburista iz SAD-a, Njemačke, Francuske ili drugih zemalja. Moja osobna preporuka ja da se prihvate dokazanog uspješnog kalupa Velike Britanije, Australije, Novog Zelanda, te definitivno (uz neke odrednice i prijepise) iz Švedske i Norveške.

Zašto bi netko izmišljao toplu vodu osim naravno ako nije Hrvat?

Izvolite linkove na neke web stranice laburista iz navedenih zemalja i uvjerite se sami kako su definitivno jači od bilo kakve tzv. "demokratske" partije koja postoji u RH – i po načinu rada, i po načinu donošenje odluka, pa sve do provođenje tih odluka.

http://www.labour.org.uk/future-fair-for-all
http://www.alp.org.au/
http://www.labour.ie/
http://splash.labour.org.nz/
http://en.wikipedia.org/wiki/Norwegian_Labour_Party
http://en.wikipedia.org/wiki/Swedish_Social_Democratic_Party

Sada će možda nekima biti jasnije da se napokon rađa opcija u RH koja narušava sve principe dosadašnje režimske doktrine koja je vladala ovim krajevima od vremena Turaka, pa do danas.

Je li sada malo jasnije svima što HR. Laburisti donose na scenu ovdje?
Je li sada malo jasnije zašto se SDP u Hrvatskoj nikada nije prihvatio kalupa rada stranaka sličnih naziva u Švedskoj i Norveškoj?
Je li sada malo jasnije zašto HDZ nije želio da SDUZU (Središnji državni ured za upravu ) stavi Hrvatske laburiste u registar stranaka?
Nije sve crno niti je bijelo, ali sigurno dolaze nova vremena koja donose pravo na slobodu i demokraciju SVIMA, A NE SAMO NJIMA!"

U Hrvatskoj je od rata na djelu zloupotreba povjerene moći. Država, kojoj je u neoliberalnom teatru namijenjena uloga otimača, u stvarnosti ostaje opljačkana, a korupcija postaje moćna privredna grana za isisavanje novca iz bespomoćnog stanovništva. U nas, iluzija slobode pod imenom demokracija zapravo vodi u ropstvo. Vrijeme je za promjene.

Piše: Roko Šikić, izvor : HR svijet

Priopćenje za javnost

Rijeka, 4. lipanj 2010.- Udruga "Volim Hrvatsku-NE U EU" započinje sa radom na području Primorsko-goranske županije.

Udruga "Volim Hrvatsku-NE U EU" osnovana je 10. travnja 2010. u Zagrebu. Funkciju predsjednika Udruge obnaša Roko Šikić, koji je na osnivačkoj skupštini odredio motiv i cilj Udruge, izjavom: "Prvi korak u našem nastojanju da zaustavimo protuustavni proces koji su pokrenule parlamentarne političke stranke, biti će inzistiranje na javnoj raspravi u kojoj će oni koji nas na koljenima vode pred noge neokolonialističkih osvajača morati građanima priznati cijenu svoje politike i nesposobnosti. Cilj nam je okupiti što veći broj pametnih, ambicioznih i poduzetnih ljudi, koji će svojim znanjem, domoljubljem i energijom znati zaštititi, sačuvati i graditi našu Domovinu." Uz Šikića, bitnu ulogu ima i dopredsjednik Tomislav Capar iz Pule, koji je ujedno i idejni pokretač Inicijative.

Dakle, glavni cilj Udruge je zaustavljanje procesa pridruživanja Hrvatske Europskoj Uniji. Pokretanje javne rasprave o ulasku Hrvatske u Europsku Uniju je jedan od načina na koji se taj cilj želi postići. Vođena geslom "Nismo politička stranka, mi smo politička snaga!", Udruga građanima, kroz letke, tribine, okrugle stolove, projekcije video materijala, pruža objektivnije i opširnije informacije o problematici ulaska Hrvatske u Europaku Uniju. Naime, informacije velike većine hrvatskih medija, na temu ulaska Hrvatske u Europsku Uniju, vrlo su šture i subjektivne. Svojim djelovanjem Udruga to želi promijeniti.

Udruga će inzistirati i na tome da ne dođe do izmjene članka 141. hrvatskog Ustava, koji trenutno onemogućava ulazak Hrvatske u Europsku Uniju. Upravo je članak 141. tema prve serije letaka koji su u subotu, 29. svibnja, podijeljeni u Zagrebu, a danas, 4. lipnja, podjela letaka odvija se sinkronizirano u 20-ak gradova diljem Hrvatske. Sadržaj letaka poziva medije na veću objektivnost i angažiranost po pitanju ulaska Hrvatske u Europsku Uniju te upozorava na opasnost izmjene članka 141.

U Rijeci se povodom podjele letaka na razini cijele Hrvatske, danas održava i press konferencija kojoj nazoče predsjednik Udruge, Roko Šikić, te predsjednik i potpredsjednik riječke podružnice Marin Juričević, odnosno Jadranko Dejanović.


Roko Šikić

Predsjednik udruge "Volim Hrvatsku - NE U EU"




Piše: Romano Sole, HRsvijet


Pošto je naš portal i glavni medijski promotor ove inicijative, zamolili smo predsjednika udruge, Roka Šikića, za još jednu kratku izjavu, pored ovog teksta što će ga danas na konferenciji za novinstvo dobiti i svi ostali hrvatski mediji. Roko Šikić je o inicijativi rekao slijedeće:

"Koordinirana podjela letaka na području cijele Hrvatske prva je egzaktna aktivnost udruge, kojom ćemo nezadovoljstvo jednoumnom i samovoljnom ponašanju političkih elita preseliti iz područja cirkularnih mailova, facebooka, twitera, blogova, šaputanja u kafićima i ljutnje pred televizorima. Podrška inicijativi Volim Hrvatsku - NE U EU velika je i ne pozna stranačke ili regionalne okvire. To je tema koja homogenizira sve Hrvate i došlo je vrijeme da mediji i političke elite prestanu ignorirati mišljenje onih koje predstavljaju i od koga žive."

Slažemo se naravno s gospodinom Šikićem te pozivamo sve ljude koijma je stalo do opstanka suverene hrvatske države - da se jave u udrugu "Volim Hrvatsku - NE U EU" za volontiranje. Drago nam je da je ovaj naš portal sve čitaniji i da može donekle razbiti medijsku blokadu, koja bi bez njega sigurno nastala po ovom pitanju. Dosta je bilo diktature i medijskog jednoumlja.

Piše: Semper Contra


U „JL“ s nadnevkom 28. svibnja u komentaru pod naslovom „Tuđmanovi kosturi iz ormara“, J. Lovrić između ostalog piše:
„Haški sud je objavio Mladićev ratni dnevnik koji potvrđuje da je hrvatska politika paktirala s velikosrpskom, a Šuškovi se generali uredno dogovarali sa zapovjednikom srebreničkog genocida. Detalji o međusobnoj trgovini oružjem, naftom, teritorijem i ljudima – Hrvatska je Mladiću u ljeto 1993. platila devet milijuna njemačkih maraka – djeluju šokantno, ali nisu iznenađenje!“

I taman pomislim: evo opet zavjera Haškog suda i masona protiv Hrvatske i njezine opravdane borbe za samostalnost, kada u istom listu s istim nadnevkom pročitam:

„Vojna suradnja Hrvatske i Srbije povijesni je događaj“, i na početku članka citat izjave ministra obrane Srbije tjedniku NIN u kojoj stoji:
„U Zagrebu ću tijekom lipnja potpisati povijesni sporazum s Hrvatskom o vojnoj suradnji. Konačno ćemo staviti točku na mračnu prošlost koju ne smijemo zaboraviti, a koja treba biti pouka kako da surađujemo u budućnosti!“ (Koliko smo samo puta na ovim prostorima stavljali točke na „mračne prošlosti“, a ispadalo da smo stavljali zarez?)

E sada mi se već čini da u komentaru J. Lovrić možda ima ponešto istine. Jedino me u naslovu o vojnoj suradnji zasmetalo ono - „povijesni“. Jer ako je točna tvrdnja Haškog tribunala, onda ovaj najnoviji dogovor i nije baš povijesni. Više bi se reklo - „retro“!

Slijedila je potvrda „sage“ o toj suradnji u emisiji „Nedjeljom u 2“ u razgovoru s prvim predsjednikom Sabora Žarkom Domjanem. Naravno on o tome ništa ne zna, ali niti ne demantira.

I kad sam već pomislio da je to sve, eto sastanka četvorice pretendenata za titulu „vođe regije“, predsjednika bivših republika SFRJ u kojima se govorilo srpsko-hrvatski, odnosno hrvatsko-srpski ili kako se već taj „zajednički“ jezik zvao, na skupu „Igmanska inicijativa“ s temom: unapređenje suradnje i evropska budućnost regije.

Pa onda biser na kraju (slušam na „Dnevniku“ HRT): predsjednik Tadić u završnom izlaganju poziva nogometne navijače svih četiriju država da navijaju za „fudbalsku reprezentaciju Srbije“ na nadolazećem svjetskom prvenstvu i to ne samo u kući nego i javno, jer bi to bio dokaz o želji da se pokrene razvoj dobrosusjedskih odnosa između tih država, s napomenom da bi i srpski navijači navijali za bilo koju drugu reprezentaciju kada bi situacija bila drugačija.

Počelo s nogometom pa neka i s nogometom završi!!!

Slovence i Sloveniju nije spominjao, iako su i oni ušli u finalna takmičenja nogometnog cirkusa. S njima valjda ne trebamo uspostavljati „dobrosusjedske odnose“? Nas Hrvata na tom spektaklu nema iako samo regionalna nogometna sila, ali nam ipak ostaje za utjehu da je dres slovenske reprezentacije proglašen najružnijim od svih dresova finalista prvenstva. Već sam slušao po gradu zlurade komentare na tu temu.

Da se razumijemo (razumemo).
Nisam ja protiv uspostavljanja sveza (veza) između bivših republika bivše države u kojoj je vladala bivša parola „bratstvo i jedinstvo“! Znam da ne možemo sada generacijama režati jedni na druge (niti Francuzi i Nijemci više ne reže jedni na druge iako su jedni protiv drugih vodili dva velika rata – premda zbog nešto drugačijih razloga), ali ipak bih želio da mi netko od kandidata za lidera regije najprije razumno, logično i istinito objasni:
ZAŠTO SMO ONDA UOPĆE RATOVALI?

Ili ćemo opet morati čekati slijedećih pedeset godina, kao u slučaju Bleiburga, raznih jama i križnog puta, da saznamo tko je zaista bio odgovoran za režiju i scenarij i tko su bili glavni glumci u tom paklenom igrokazu?



Komentira : Gordy

Ratovalo se da elita (p)ostane elita.

I ja tu ne krivim vrh, politicare, engleske lordove, ekonomiste i ljde ove ili one partije - ja krivim narod. Nitko od njih ne bi mogao nista napraviti da vecina ljudi svih umijesanih nacija nije bila toliko naivna, gladna slijedjenja, gladna 'pravde' i nacionalizma. Naravno, iako se ljudi diljem svijeta bude, u tolikoj mjeri da cak ni bajke euro aparatcika, ni lazi americkog roba, vise ne drze vodu u usima prosjecnog covjeka - nema promjene dok svatko radi kao kotacic sustava koji proizvodi patnju.

Ne zaboravimo da su svi ti lideri demokratski izabrani, i da je to jos jedan u nizu dokaza da je demokracija jedan od najglupljih drustvenih uredjenja, jer demokracija je vladavina priglupe vecine i sitnih ljudi - demokracija je kada 20 bijelaca vjesaju jednog crnca, jer su oni tako vecinom odlucili.

Posto su sada u tijeku procesi ukidanja i manipuliranja ustava u vecini 'zapadnih' zemalja ( koliko vidim i u Hrvatskoj ), i posto ce fasisticki Lisabonski sporazum biti glavni zakon EU, vidjet cemo hoce li rulja reagirati kada shvati da je se vise nista ni ne pita.
Uskoro ce rokenrol na bliskom istoku, a Hrvati su se uspjesno sami razoruzali (ne samo oni), pa ce onda prestati price o domovinskom ratu, ovaj vatromet ce biti veci.