Nova Politika

Ima li smisla već sad razmotriti pitanje o tome kako se izlazi iz Europske unije?
Bi li nam odgovor na to pitanje mogao dodatno pomoći u odluci trebamo li u takvu federaciju uopće ulaziti?


Iako smo već pisali o tome, mnoge i dalje zanimaju potankosti o tome kako se iz Europske unije izlazi, ako se već kojom nesrećom u nju ipak uđe. I takvi su upiti posve legitimni, jer kao što dobro znamo, iz multinacionalnih federacija obično se izlazi veoma teško, kadšto čak i na prilično krvav način.

Dakako da je bolje da se sumnjivim federacijama koje očevidno raspolažu zavidnim deficitom demokracije ni ne pridružujemo, ali kad već razmatramo i takve opcije (a u nas takve opcije „razmatraju“ ama baš sve značajnije političke opcije), onda je dobro vidjeti i kako se od takvih federacija razdružuje. Barem teoretski, jer, opet ponavljamo, iskustvo nas uči da se ono što je zapisano u propisima i ono što se ponekad dogodi prilikom razdruživanja – često prilično razlikuje.


„Zemlja koju najbolje poznajem“

Europa ne briše samo granice, nego čitave države i nacije. Sasvim prikladno, od političara u tijelima Unije očekuje se umjesto imenovanja svoje države rabiti frazu “zemlja koju najbolje poznajem”.

Lisabonskim ugovorom (po prvi put) normira se i pitanje izlaska iz EU (i ponovnog pristupa). Iz EU se izlazi pregovorima s Vijećem, uz sporazum za koji glasaju kvalificiranom većinom (bez člana koji izlazi), uz prethodnu suglasnost Parlamenta. Ako se sporazum ne postigne, ugovorne obveze bivše članice prestaju dvije godine po zahtjevu za izlazak.

Tako barem ukratko stoji u članku 50. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. No, kako bi to sve konkretno izgledalo, još ne možemo znati, jer se takvo što nije još dogodilo.

Ali ipak, hajde da pobliže razmotrimo kako bi zemlja koju najbolje poznajete mogla izaći iz Europske unije (ako nesrećom ipak u nju uđe).


Komplicirana i pomalo maglovita procedura

Za izlazak iz EU potrebne su i neke ustavne pretpostavke na strani same zemlje članice koja bi napuštala tu zajednicu "ujedinjenih u različitostima". U našem slučaju, ta se ustavna pretpostavka nalazi u članku 142. stavku 6. Ustava Republike Hrvatske. Ondje, naime, stoji da se odredbe toga članka o udruživanju odnose i na uvjete i na postupak razdruživanja. To praktično znači da bi se, što se tiče našeg Ustava, moralo provesti sve ono što se zahtijeva i za udruživanje (odnosno priključenje). Dakle, morao bi se pokrenuti postupak razdruživanja, što bi mogla zahtijevati jedna trećina zastupnika u Saboru, Predsjednik Republike ili Vlada RH. Potom bi o razdruživanju odlučivao Sabor i to dvotrećinskom većinom svih zastupnika, onda bi se (u roku od 30 dana od dana te odluke Sabora) raspisao referendum na kojem bi se za razdruživanje (kao uostalom i za priključivanje Uniji) tražila većina glasova birača koji su pristupili referendumu. A onda bi tek počela priča o razdruživanju s Europskom unijom.

Ta priča počinje tako da zemlja koja želi otići iz Unije obavijesti Europsko vijeće o odluci zemlje članice o razdruživanju, nakon čega započinju (vrlo mučni, dugotrajni i naporni) pregovori između zemlje članice koja želi odlepršati iz unijskog jata i same Unije. Proces odlaska iz Unije očito prilično nalikuje procesu ulaska u nju, bar je tako propisano. Dakle, vrlo je naporan. Zapazite da nije propisano koliko ti pregovori mogu trajati. Zapravo je malošto uopće precizno propisano u pogledu izlaska iz Unije...

Po dovršetku „pregovora“, Unija bi sa zemljom članicom sklopila poseban ugovor (samo nebo zna kako bi taj točno izgledao), a koji bi obuhvaćao i okvir budućih odnosa odlazeće zemlje i Unije. Pregovori se obavljaju u skladu s člankom 218. stavkom 3. Ugovora o funkcioniranju EU (jedan od ugovora koji se Lisabonskim ugovorom mijenja i dopunjuje), a koji propisuje ulogu Europske komisije i visokog predstavnika za vanjske odnose u tom procesu na način da oni daju preporuke Vijeću koje svoju konačnu odluku donosi kvalificiranom većinom (prije čega se treba pribaviti i privola Europskog parlamenta). Način postizavanja kvalificirane većine propisuje se člankom 238. stavkom 3. pod b) Ugovora o funkcioniranju EU. Točna narav pristanka Parlamenta također nije potanje propisana, no Europski parlament ionako nema značajniju ulogu među polugama europske "demokracije", pa to i nije pretjerano važno.

Nakon što se sve to provede, ugovori prestaju biti obvezujući za zemlju koja izlazi, odnosno nakon dovršetka navedene procedure dotična zemlja više nije vezana ugovorima s Unijom. To se događa danom stupanja na snagu tog posebnog ugovora o povlačenju. Ali, Lisabon predviđa i mogućnost da do njega ne dođe! Jer naravno, moguće su i opstrukcije, recimo u vidu nemogućnosti postizavanja kvalificirane većine u Vijeću, uskraćivanja privole Parlamenta i slično.

U takvim okolnostima, zemlja koja se povlači iz EU mogla bi se smatrati nečlanicom Unije (ili pravno nevezanom unijskim ugovorima) tek po proteku roka od dvije godine od dana kad je obavijestila Vijeće o svojoj odluci da želi napustiti Uniju. Iako je i taj period prilično dug, on se može čak i produžiti, ako to odluči Europsko vijeće uz suglasnost zemlje članice. Zbilja je teško dokučiti zašto bi uopće zemlja koja se želi razdružiti od Unije, nakon što podnese zahtjev, to željela učiniti što kasnije, ali, eto, Lisabon predviđa čak i takvu mogućnost. Ovakve bizarne odredbe jamačno služe proširenju manevarskog prostora same Unije u slučaju da se neka jogunasta članica poželi razdružiti, no prave dosege ovih odredaba tek treba vidjeti. Sama zemlja članica koja napušta Uniju, dakako, ne sudjeluje u radu Vijeća kad ono donosi navedenu odluku o razdruživanju.

Ponovimo: kako bi točno u praksi izgledao proces razdruživanja neke zemlje članice od Europske unije ne može znati nitko - dok se to ne dogodi. U svakom slučaju, čini se da ovakve odredbe, uz malo lobiranja u zemljama članicama i unijskim institucijama, Uniji jamačno mogu poslužiti da proces razdruživanja zemlji članici koja poželi iz nje izaći dobro zapapri. A da ni ne pričamo o tome što bi bilo poslije i kako bi se prema toj zemlji Unija odnosila.

Eto, tako bi glasio cjelovit odgovor na pitanje o izlasku iz EU. Nije, međutim, točno ni ispravno reći da niti jedna zemlja nije tražila da izađe iz EU. Točno bi bilo reći da vlada nijedne države nije tražila da izađe iz EU. Otkud oni znaju da građani ne bi? Nitko građane to ni ne pita! Nek' raspišu referendum o odcjepljenju od Unije u Ujedinjenom Kraljevstvu, na primjer. Pa da vidiš što bi se dogodilo...



Što se dogodilo u Britaniji?

Što se tiče Ujedinjenog Kraljevstva, ondje je parlament nedavno odbio prijedlog da se održi referendum o izlasku te zemlje iz EU nakon više od pet sati rasprave, sa 483 protiv i 111 za.

Naime, Britanski parlament odbio je u prijedlog za nacionalnim referendumom o izlasku te zemlje iz članstva Europske unije, ali snažna protivljenja politici premijera Davida Camerona poljuljala su njegov autoritet i izazvala sumnje u opravdanost trajnog obvezivanja Velike Britanije prema EU.

Oko 80 članova Cameronove konzervativne stranke ili njih više od četvrtine oduprlo se njegovu zahtjevu i glasovalo za prijedlog referenduma iako je tražio da glasuju protiv ističući kako Britanija ne treba izlaziti iz EU tijekom krize u euro zoni već imati jaku poziciju u Uniji radi zaštite svojih trgovinskih i financijskih interesa.

Bio je to jedan od najvećih otpora Cameronovoj politici vezanoj uz EU u zadnje vrijeme. Ali događaji u Britaniji lijep su pokazatelj da, iako nekima spadaju krljušti s očiju, vladajuće oligarhije ipak vode neku svoju politiku, koja je različita od onoga što narod želi. U Britanskom slučaju, ankete pokazuju da čak 70 posto Britanaca smatra potrebnim održavanje referenduma na kojem bi se odlučivalo o ostanku Velike Britanije u EU. Više od toga, tamošnje eurofanatike zabrinjava činjenica da se čak 49 posto ispitanika izjasnilo kako bi na referendumu glasalo protiv ostanka VB u EU, a samo 40 posto bi se izjasnilo u korist ostanka.


Iz tave u vatru?

Izgleda da je danas opća pojava da udružena oligarhija svojski radi protiv vlastitog naroda. Ni u nas nije drukčije. I pritom, dok se narod bavi trivijalnim pitanjima kao što je primjerice ono hoće li zemljom sljedeće četiri godine vladati „ljevica“ ili „desnica“ (premda je takva podjela odavno prevladana), udružena oligarhija marljivo radi u korist vlastitih interesa.

Zato, prije nego što na vlastitim leđima iskušamo gore opisanu neizvjesnu i kompliciranu proceduru izlaska iz Unije, trebamo doista razmisliti hoćemo li dopustiti toj oligarhiji gladnoj eura i unijskih fotelja da nas u takvu Uniju utrpa.

Posljednje istraživanje Sentia u Norveškoj pokazuje, prema rezultatima objavljenim 23. listopada, da se čak 70,8% ispitanika protivi ulasku njihove zemlje u Uniju, dok je tek 18,6% za (ostali su neodlučni). Čak raste i protivljenje norveškom članstvu u EEA koje tu zemlju obvezuje na provođenje pravila o jedinstvenom unijskom tržištu...

Situacija u nas, dakako, nije kao u Norveškoj. Ima puno razlika između Hrvatske i Norveške. Ali, ako smo već u tavi, bi li bilo mudro skočiti u vatru? Bi li bilo dobro iskušavati unijske zamke u koje drugi ne žele (Norveška) ili bi se rado iz njih izbavili (Britanija).



Jačanje Unije ili put u korporativnu diktaturu?

U međuvremenu, sve su glasniji pozivi za jačanjem unijske federacije. Prije par dana unijski vlastodršci odlučili su istražiti mogućnost promjene Lisabonskog ugovora (temeljni konstitucionalni akt Unije) kako bi se pojačalo upravljanje eurozonom, posebice u pogledu jačanja proračunske discipline. Cilj je produbiti ekonomsku uniju i pojačati proračunsku disciplinu, ili, drugim riječima, Unija je jasno odlučila stegnuti omču oko vrata svojih „zemalja članica“.

Europska komisija ekonomskim paketom mjera („Six Pack“) prisvaja si pravo da odlučuje o proračunima zemalja članica kao i o svim složenijim pitanjima vezanima za ekonomije pojedine države, poput politike zapošljavanja kadra, otpuštanja radnika, radnog vremena, praznika itd. i to s mogućnošću ukidanja svih radničkih povlastica ukoliko to zahtijeva trenutno stanje u „zemlji članici“. I dok se neki pitaju je li Europska unija federacija, Unija se praktički iz dana u dan transformira iz neoliberalne federacije u sve čvršću korporativnu diktaturu!



Europska unija samo je dio plana!

Europska je unija samo dio plana, a konačni cilj je posvemašnja centralizacija i kontrola visokokorporativnog društva kroz uspostavljanje jedne svjetske vlade, jedne središnje banke, jedne valute i jedne vojske. Ali to i nije neka nova ideja. Još je Jean Monnet, kralj konjaka i jedan od "otaca Europe", izjavio: “Suvereni narodi prošlosti više ne mogu rješavati probleme sadašnjosti: oni ne mogu osigurati svoj napredak ni kontrolirati svoju budućnost. I sama Zajednica tek je etapa na putu prema organiziranom svijetu sutrašnjice.”

Paralelno s tim procesom, jačaju i pozivi za „konačnim rješenjem“ svjetskih financijskih pitanja – uspostavom jedne svjetske središnje banke i jedne svjetske vlade. Tim se pozivima nedavno priključio i sam papa!

Naime, papsko vijeće za mir i pravdu načinilo je dokument, koji je ovog mjeseca predstavljen novinarima akreditiranima pri Svetoj Stolici, za reformu financijskog i monetarnog sustava. I papa, kao i ostali svjetski vlastodršci, vidi se i iz tog dokumenta, neumorno radi na uspostavi jedne svjetske vlade i jednog, novog, svjetskog poretka.

Benedikt je još 2009. u enciklici Caritas in Veritate napisao je da 'zabrinjava složenost i težina aktualne ekonomske situacije', ali je potrebna duboka obnova koja bi 'ponovno otkrila temeljne vrijednosti na kojima će stvarati bolju budućnost'. 'Kriza nas obvezuje na ponovno i drugačije projektiranje našeg hoda. Potrebna su nova pravila i potrebno je pronaći nove oblike zauzimanja, uzimati pozitivna iskustva i odbacivati negativna. Kriza na taj način postaje prilika za nove projekte', piše papa u svojoj enciklici.


Krojenje Novoga svjetskog poretka

To su temelji na kojima je papsko vijeće za mir i pravdu načinilo svoj dokument u kojem poziva Ujedinjene narode, zbog mogućnosti da okupi sve države svijeta, na stvaranje svjetske financijske vlasti. Potrebno je da UN preuzme na sebe stvaranje nove financijsko-monetarne vlasti nakon što su propale institucije kao što je sustav iz Bretton Woodsa (iz tog sustava nastali su MMF i Svjetska banka, ali to očito više nije dovoljno), zatim G8 i G20 itd.

Potreban je sustav vlasti super partes, odnosno onaj koji bi horizontalno koordinirao među državama. Ta bi vlast na demokratski način odlučivala i kažnjavala u skladu s pravom. Riječ je o 'svjetskoj vladi' koja pak ne smije napustiti multilateralizam kako na diplomatskom tako i na razvojnom planu te joj na prvom mjestu mora biti mir. Novim zahtjevima ne mogu odgovoriti ni G7 ni G20, drži Vatikan, jer te organizacije nisu vođene logikom UN-a. Države koji čine G20 ne mogu predstavljati sve narode. Nemaju ni zakonske ovlasti.

Zbog toga je potrebno uključiti organizaciju UN-a, a MMF i Svjetsku banku treba temeljito obnoviti kako bi u tim ustanovama bili predstavnici svih zemalja, a ne samo pojedinih. Svjetska bi banka trebala postati nekom vrstom središnje svjetske banke. Svjetska vlada bi trebala upravljati financijskom situacijom.

Mnogi svjetski državnici (uključujući već spomenutog rimskog pontifeksa) rezoniraju potpuno isto: svjetska vlada i Novi svjetski poredak riješit će problem nastale krize. Pritom svi oni zamagljuju stvari, a mediji takve njihove pozive – nevjerojatno, ali istinito – prikazuju čak kao potporu prosvjednicima koji po svijetu prosvjeduju protiv korporatizma i bankarskog sustava!

Prava je istina, dakako, da su svi oni koji sad predlažu rješenje (svjetsku vladu, svjetsku banku itd.) zapravo oni isti koji su problem, koji je potaknuo reakciju naroda, i stvorili (ili taj cilj izrazito podržavaju). Uobičajena formula koju elita primjenjuje uvijek je ista: „problem—reakcija—rješenje“!

Na kraju se, jasno, nudi rješenje koje su od početka i zamislili. Tako se kroji Novi svjetski poredak, a Europska je unija samo dio tog namjeravanog procesa. Vidimo da se danas sve brzo mijenja; nije problem promijeniti ni ustave, ni ugovore, pa ni onaj lisabonski na kojem počiva Unija. Misli li itko da se u takvim okolnostima ne bi gore opisani proces izlaska iz Unije mogao još dodatno promijeniti i otežati?

Imajući sve to na umu, je li uopće potrebno razmatrati kako se izlazi iz Unije, ili je bolje glavom bez obzira pobjeći od mogućnosti da u takvu zajednicu uopće uđemo?

Izvor: http://europskaunija.yolasite.com/

Prenosi: Veki

Piše: David Icke

KRAH SE BLIŽI, A NA JEDNOJ RAZINI TO TREBA POZDRAVIT JER SADAŠNJI JE SUSTAV ZATVORSKA ĆELIJA SA SEDEM MILIJARDI LJUDI. POSTAVLJA SE PITANJE ŠTO UČINITI KADA DO TOGA DOĐE. HOČEMO LI SLIJEDITI SCENARIJ “PROBLEM – REAKCIJA – RJEŠENJE” KOJI ĆE POKUŠAVATI NAMETNUTU ROTHSCHILDI? ILI ĆEMO SE UGLEDATI NA ISLAND?

Jedna od glavnih tehnika masovne manipulacije pri pokušaju uvođenja orvelovske države može se opisati kao “nema drugog izbora” “nemamo nikakvog izbora” “jedino rješenje je …” i tome slično. Ono što želite da se dogodi, prikazujete kao jedini mogući odgovor na dana (umjetno izazvana) zbivanja.

Kada je u rujunu 2008. bankovni slom opustošio svjetsko gospodarstvo vlade raznih država govorile su da “nemaju izbora” te da moraju sanirati banke i financijske institucije koje su krah i izazvale. Nisu vođene nikakve rasprave ili razgovori o drugim načinima reagiranja, a budući da su bankarski agenti bili postavljeni na financijske položaje u pojedinoj vladi, interesi naroda nisu imali baš nikakvih izgleda.

Uslijedilo je najveće prebacivanje bogatstva u poznatoj ljudskoj povijesti: od naroda bankarima, od mnoštva šačici – a nije bilo “nikakvog drugog izbora?” Posljedice tog “jedinog rješenja” mogu se vidjeti u Sjevernoj Americi i Europi gdje se tamošnja gospodarstva koprcaju u živom blatu, tražeći slamku spasa. U osnovi isti plan ostvaruje se s obje strane Antlantika i diljem svijeta, s neznatnim razlikama, a isti projicirani ishod planiran je za svakog.

Problem su sustavno osmišljavali oni koji kontroliraju bankovni i financijski sustav preko rothšildskih agenata poput Alana Greenspana, predsjednika Američkih Federalnih rezervi od 1987. do 1006., koji nastavlja provoditi takvu politiku u “Fedu” preko svog kao pas poslušnog nasljednika, posve beskorisnog Bena Bernankea. Ta proračunata pljačka javnog balaga sasvim je očita i jasna. U Europi to ide ovako:



1. Srušiš bankovni sustav kako bi pokrenuo željeni slijed zbivanja.

2.Ubaciš trilijune eura u banke “da ih spasiš” i prihvatiš njihove toksične dugove kao jamstvo. Tako si u tren oka , privatni dug pretvorio u državni (javni) dug.

3. Vlade vrtoglavo jure prema bankrotu zbog svih dugova uključenih u saniranje banaka i zato što MMF i Središnja europska banka, inače u vlasništvu istih ljudi koji i te banke posjeduju, stupaju na scenu kako bi izbavili države pomoću dodatnih zajmova (dugova).

4. MMF i ECB primoravaju vlade da svojim građanima nametnu opake programe štednje i rasprodaju državna dobra privatnim korporacijama u vlasništvu istih ljudi koji su u vlasništvu MMF-a, ECB-a i banaka.

5..Europska unija zahtjeva kontrolu privreda svih svojih članica i stvaranje središnje kontroliranih “Sjedinjenih Europskih Država” kako bi riješile problem kojeg su i stvorili oni što kontroliraju Europsku uniju (isti ljudi koji posjeduju MMF, ECB i banke).


Sve se to dogodilo a stotine milijuna života ozbiljno je ugroženo zbog tvrdnje da nema “drugog izbora” osim saniranja banaka koje su problem i proizvele. Ali narod Islanda je pokazao da su to besmislice.

Pssssst – Ne spominjite Island

O islandu ste dosta slušali 2008. kada je njegov bankovni sustav pretrpio neviđen i nevjerojatan krah. Bilo je to razmjerno veličini islandskog gospodarstva, najveći bankovni slom u ekonomskoj povijesti. Danas se o islandu vrlo malo čuje zbog načina na koji se njegovo stanovništvo koje broji 320.000 ljudi pozabavilo s ogromnim izazovima s kojima se odjednom suočilo. Ne spominjite Island – Pssst! Stav o tome kako “nema drugog izbora” najviše ugrožava neka alternativa koja djeluje… prijetnja u vidu dobrog primjera.

Zato o Islandu, kuš.

Razmjeri islandskog kraha bili su šokantni. U godinama koje su prethodile 2008. Island je prihvatio “Greenspanovu doktrinu” privatizacije bankarskog sustava i uklanjanja sustava kočnica i ravnoteža koji se odupirao nesputanoj , raspojasanoj pohlepi. Inozemne ulagače privukle su više stope povrata u računima znanim kao “IceSave”, ali time je Islandski strani dug porastao do strahovitih , očito neodrživih razina. Godine 2003. dug je bio 200 puta veći od nacionalnog dohotka, a u 2007. je bio veći za 900 posto. Bila je to katastrofa koja se nadvila nad Island, čije nastupanje nije trebalo dugo čekati. Pa pogledajmo što se zbilo sa Islandskim bankama. Nije bilo šanse da ta fiskalna fantazija preživi svjetski slom iz 2008. Tako su tri glavne Islandske banke: Glitnir, Landbanki i Kapthing nacionalizirane kada su propale, a vrijednost islandske krune naspram eura pala je za 85%. Ali danas, svega tri godine kasnije, islandska privreda oporavlja se od razmjerno najvećeg kraha u povijesti zato što …

Islanđani te banke nisu sanirali, pustili su ih da propadnu. Oni koji su problem uzrokovali snosili su i posljedice. Do takvog je ishoda došlo zbog toga što je islandski narod odbio preuzeti odgovornost za ono što su prouzročile banke. Zbog žestokih javnih prosvjeda tadašnji premijer Geir Hilmer morao je odstupiti, a ostavku je dao 2009. postavši prvi islandski koji je optužen i kojemu se sudilo zbog nesavjesnog rada. Ovo su na prvi pogled uočljive tri temeljne razlike između onoga što se dogodilo na Islandu i država koje su provele saniranje ugroženih banaka.



1. Kada su na primjer, irske banke doživjele slom, zbog njihove pohlepe i korupcije, Irska vlada smiješnoga premijera sanirala ih je u tako zapanjujućem stupnju da je Irska sada u stisku oštrih mjera “štednje”, zapavši u dugove prema MMF-u i Središnjoj europskoj banci preko grla, a Irska je privreda uništena što će i ostati za mnoga nadolazeća pokoljenja. Nasuprot tome, Island je jednostavno pustio banke da propadnu.

2. Cowen je rekao da će on odstupiti s mjesta irskog vođe, ali tek nakon što dogovori ogroman zajmovni paket s MMF-om i ECB-om sa svim popratnim uvjetima i odredbama. Dakle, onima koji su problem i izazvali dopušteno je da nametnu “rješenje” dovodeći od još većih problema golemim povećanjem javnog duga preko vlade. Nasuprot tome, Islanđani su svrgnuli s vlasti političare koji su nadzirali financijski debakl prije nego li su uspjeli učiniti isto što i Cowen.

3. Vođi čija je nesposobnost bilo zbog korupcije ili pak kriminala, nasukala Irsku omogućeno je da slobodno ode i nastavi sa svojim ne sumljivo lagodnim životom, dok je irskom narodu prepušteno da se nosi s posljedicama. Nasuprot tome, Islandskoj verziji Cowena sudi se zbog onoga što je učinio.



I novodošla ljevičarska vlada na islandu je 2009. isprva krenula rutom “pa, nemamo izbor” ali narod ni ovaj put za tako nešto nije htio niti čuti, ključni su upornost i neprihvaćanje “ne” kao odgovora. Nova je vlada predlagala usred prijetnji iz Britanije i drugih zemalja, da će otplatiti 3,5 milijuna eura duga privatnih banaka , plus kamate, što je ekvivalent 100 eura mjesečno po svakom Islanđaninu u sljedećih 15. godina. Prosvjedi su pojačani a šef države, predsjednik Olafur Ragnar Grimsson, odbio je svojim potpisem ozakoniti plan otplate te prihvatio zahtjeve javnosti za referendumom o tom prijedlogu. S obzirom na puls javnosti referendum se nije mogao izbjeći, pa je u proljeće 2010. otprilike 93 posto Islanđana glasalo za odbacivanje prijedloga da javnost otplaćuje dugove privatnih banaka.

Vlada je morala udovoljiti željama stanovništva te su pokrenuti kazneni procesi protiv osoba u pozadini bankarskog sloma, uključujući i bivšeg premijera. Islanđani su također tražili da Ustav zaštiti zemlju od međunarodne strukture moći te je izabrano 25 ljudi, nepovezanih s političkim strukturama, da takav dokument i sastave.

Eto što se sve može postići u koliko ljudi ne odustaju sve dok se pravda ne zadovolji. Iskod: Islandska se privreda budi iz svoje noćne more, dok one zemlje (sve ostale) koje su sanirale banke i učinile javnost odgovornom za privatne dugove upadaju u sve dublji glib.

KRAH SE BLIŽI

Island bi sada trebao povući svoju molbu za pristupanje Europskoj uniji jer bi pridruživanjem EU poništio sve dobro što je dosad postigao. Zadnje ispitivanje javnog mnijenja pokazuje da 64 posto Islanđana želi pocijepati tu molbu, ali pritom moraju biti nepokolebljivi kao što su bili i kod saniranja banaka.

Islandski predsjednik Olafur Ragner Grimsson također je naglasio ono na što u ovim biltenima ukazujem posljednjih nekoliko mjeseci – agencije za procjenu kreditnih sposobnosti su prava sramota i čisti hohštapleraj. Na polju kreditnog rejtinga kompanija i država vladaju tri agencije – Moody s Investors Service i Standard and Poors (koji zajedno nadziru 80% tržišta) te Fitch Investors Services (15 posto). To su agencije koje su prije 2008. najobičnijem smeću davale trostruki A rejting., a Islandskim su bankama davale besprijekoran “zdravstveni list” netom prije negoli su propale. I svemu tome unatoč, iste te agencije sada odlučuju o sudbini čitavih naroda putem kreditnog rejtinga kojeg daju pojedinoj zemlji.

One rade u dosluhu s dinastijom Rothschild tako što snižavaju rejting ciljanih zemalja, a insajderi se naveliko bogate kladeći se na sniženje kreditnog rejtinga neke države kada znaju da se to sprema. Svjetski financijski sustav nije tek obična kockarnica koja se igra s ljudskim životima iz minute u minutu, stolovi su namješteni da ne mogu bolje, jer rotšildske mreže ne samo da kontroliraju sustav, one su ga osmislile. Za njih, sustav je kibernetička stvarnost koja određuje energetske tokove onoga što nazivamo novcem. Oni osiguravaju da rijeke novca neprestano pritječu u njihovom smjeru, i što dalje od ogromne većine ljudi. Njihovo glavno sredstvo za postizanje tog cilja je dostupnost ne postojećeg teoretskog novca pod nazivom “kredit”. Metodologija je zbilja jednostavna.

Kao što govorim od rujna 2008., planirani slijed je ovakav:

1. krah svjetskog gospodarstva

2. prazne državne blagajne i presahli kreditni tokovi zbog saniranja bankarskog sustava multi – trilijunskim iznosima

3. ponovni krah gospodarstva , uz nemoć vladajućih struktura da išta poduzmu



Potom se rotšildski kartel i njegova potrkala u vladi dogovore o tome kako je “jedini izbor” za rješenje problema restrukturiranje cjelokupnog bankarskog i financijskog sustava, uz uspostavu središnje svjetske banke s nadležnošću nad čitavim globalnim financijama.

KRAH SE BLIŽI, A NA JEDNOJ RAZINI TO TREBA POZDRAVIT JER SADAŠNJI JE SUSTAV ZATVORSKA ĆELIJA SA SEDEM MILIJARDI LJUDI. POSTAVLJA SE PITANJE ŠTO UČINITI KADA DO TOGA DOĐE. HOČEMO LI SLIJEDITI SCENARIJ “PROBLEM-REAKCIJA-RJEŠENJE” KOJI ĆE POKUŠAVATI NAMETNUTU ROTHSCHILDI? ILI ĆEMO SE UGLEDATI NA ISLAND?

Kolumne Davida Ickea pod nazivom “i istina će vas osloboditi” možete redovito pratiti u magazinu nexus

O aktualnim prosvjedima

Svaki prosvjed, ili promjena, ili revolucija, u koliko nije utemeljena na popisu ispod, nema nikakve šanse da išta promijeni. Ovi stupovi sistema moraju pasti, ili će u suprotnom blokirati bilo kakvu vrstu ljudske transformacije.



Kraj stvaranju novca na zaslonu računala i naplaćivanju kamata.

Kraj zaduživanju vlada kod privatnih banaka nepostojećim novcem zvanim “kredit” , kraj plaćanju kamata ljudi na taj novac “koji nikada nije, niti neće postojati”. Vlade ( a taj se koncept mora radikalno promijeniti) mogu izraditi vlastitu valutu – beskamatnu

Kraj privatnim bankama i izdavanju nepostojećeg novca pod nazivom “kredit” jer jedino što stvaraju je “novac” kao dug od samoga početka.

Kraj kasinima kao što je Wall Street i City of London, nemilosrdnom kockanjem sa financijskim i robnim tržištem kao i sa životima milijardama ljudi diljem svijeta.

Kraj sve profesionalnijim lobističkim skupinama koje zarađuju za život kao i njihovi klijenti živjeci od korupcije

Kraj vladama bez ugovora, u kojima lažljivi političari mogu obećati ljudima da će učiniti ovo, a kada dobiju potporu i nakon što se smjeste u urede, čine upravo suprotno.

Kraj centraliziranoj moći u svim područjima našeg života i početak diverifikacije moći na zajednice kako bi mogle odlučivati o vlastitom životu.


Ovo je samo za početak.

Koje će dobro doći iz preraspodjele ležaljka na Titanicu? Nikakvo.

Bankovni sustav kojeg poznajemo nema potrebe da bude mijenjan, on mora u potpunosti nestati. To je kazneno djelo temeljeno na prijevari i iznudi.

O njegovoj zamjeni treba biti odlučeno od strane stanovništva – ne od onih koji su ga stvorili i koji potajno žele izmanipulirati, stvoriti nove globalne strukture financijske kontrole utemeljene na “Svjetskoj Centralnoj Banci”.

Nije li to ispravno gospodine Rothschild, Rockefeller, Soros?