Nova Politika

piše Semper contra

„Hrvatska može i bez EU-a.“

Proces globalizacije utječe na sve države svijeta pa tako i na Hrvatsku. Dok su u proteklim stoljećima države često bile "izolirani otoci", danas je njihov politički i ekonomski razvoj uvjetovan suradnjom i uzajamnim djelovanjem.(1)

Daljnji razvoj Hrvatske u velikoj mjeri ovisi o međunarodnom ugledu naše države (2), kao i o uspjehu integriranja hrvatskog gospodarstva u europske i svjetske gospodarske tokove (3). U tom pogledu članstvo u EU za Hrvatsku predstavlja važnu prednost, ako ne i nužnost. U gospodarskome smislu Hrvatska ovisi o rastu turizma, priljevu stranoga kapitala i izvozu hrvatskih proizvoda u inozemstvo (4) (ponajprije u države članice EU-a). Navedeni sektori nedvojbeno će se razvijati brže uđe li Hrvatska u EU nego ako ostane izvan toga kluba. Nepristupanje Europskoj uniji dovelo bi, u određenoj mjeri, do političke izolacije Hrvatske. Naime, kao mala zemlja, Hrvatska ne bi mogla utjecati na odluke koje se tiču budućnosti Europe, a time posredno i vlastite budućnosti. (5) Ne treba zaboraviti da članstvo u
Europskoj uniji jamči političku stabilnost i sigurnost, što je za Hrvatsku iznimno važno s obzirom na nedavno ratno iskustvo. (6)

Valja napomenuti kako je sveukupni razvoj Hrvatske, koji je bio zaustavljen ratom u prvoj polovici 1990-ih, potaknut upravo procesom pristupanja Europskoj uniji. Naime, Europska unija različitim je poticajima – političkim, tehničkim i financijskima - pomogla Hrvatskoj da provede složene reforme kako bi što brže i učinkovitije dovršila proces demokratske tranzicije. Premda je cilj tih reformi dobrobit hrvatskih građana, a ne članstvo u Europskoj uniji, činjenica je kako je Europska unija imala i još ima nezaobilaznu ulogu u pozitivnoj preobrazbi hrvatskog društva. (7)

Protivnici ulaska Hrvatske u EU često spominju Norvešku, Island i Švicarsku kao primjere zemalja koje imaju razvijeno gospodarstvo i visok životni standard, premda nisu u Europskoj uniji. Uzmimo primjerice Island, koji je uvidjevši kako se nedavna financijska kriza odrazila na njegovo gospodarstvo odlučio pokrenuti postupak pristupanja Europskoj uniji, pa je ta država odnedavna kandidat za članstvo u EU te su u srpnju 2010. sa njome također započeli pristupni pregovori.

Osim toga, valja istaknuti da se navedene države zbog njihova drugačijega geopolitičkoga položaja i povijesnoga puta teško mogu uspoređivati s Hrvatskom. Štoviše, Norveška, Island i Švicarska vezane su uz Uniju mnogobrojnim ugovorima te aktivno sudjeluju u nekim politikama Europske unije (8). Važno je istaknuti kako te države uplaćuju znatna novčana sredstva u proračun EU-a, ali istodobno nemaju utjecaj na donošenje odluka u Uniji, niti mogu koristiti sredstva iz proračuna EU-a.(9)

Napomene semper contre:
(1) …samo se postavlja pitanje o kakvoj je suradnji riječ i što je to 'uzajamno djelovanje'? Suradnja može biti na ravnopravnoj osnovi, a može biti temeljena na odnosu 'master&slave'. A 'uzajamno djelovanje' može biti zajednički rad, a može biti i da jedan radi a drugi ubire plodove rada.
(2)…zar se ugled stiče pokoravanjem zapovijedima podvijenog repa: aport, k nozi, lezi, digni šapu i onda glađenje po glavi 'dobar psić, dobar'?
(3)…koje će se to 'hrvatsko gospodarstvo' integrirati u 'europske i svjetske' tokove?
(4)…da smo trećinu novca koji je do sada 'priljeven' u Hrvatsku potrošili za razvoj turizma i industrije umjesto u 'punjenje' džepova političara i tajkuna ne bi nam trebao više nikakav 'priljev'.
(5)…'Mala rijeka' koja teče samostalno može probijati svoj put trasom kojom želi. Ako se ulije u 'Veliku rijeku' morat će slijedit njezin tok. Ulaskom u EU Hrvatska više nikada neće sama odlučivati o svojoj budućnosti.
(6)…znači li to da se mi sami ne bi znali obraniti. Ili pak to znači da nismo sami izvojevali pobjedu u Domovinskom ratu. I konačno, ako sve te 'Male rijeke' završe u jednoj 'Velikoj' što će nam jamstvo za 'političku stabilnost i sigurnost'. Kad se završi proces 'prisajedinjenja' svih zemalja 'regiona' i kada ćemo svi biti pod istim NATO-ovim i NSP-ovim kišobranom tko će nam ugroziti tu 'političku stabilnost i sigurnost'. Možebitno samo oni koji bi nas, po autoru ovog pamfleta, trebali štititi.
(7)…e ovo je najveća 'papazjanija' po mom mišljenju u cijelom ovom pamfletu o 'mitu 1'. Ostavljam čitateljima da se sami domisle zašto tako mislim. Vjerujem da im neće biti teško.
(8)…a tko nama brani da s pojedinim državama ne sklapamo bilateralne ugovore kao što ih je, na primjer 120, sklopila Švicarska. I to takve koji njoj odgovaraju i temeljem istinske 'suradnje i uzajamnog djelovanja'.
(9)…zaista bi me iznenadilo da je tvrdnja u ovoj rečenici istinita. Švicarci da daju novac a da nemaju utjecaja na to kako se on koristi. Daj naj.

Ove moje napomene ne pretendiraju da su u svemu točne. Ali vrijedi o njima razmisliti. Prije nego što bude kasno.
Možda netko od čitatelja bolje prokomentira ovaj pamflet o mitu 1. Osobno smatram da Hrvatska može i bez ulaska u EU. Naša industrija i poljoprivreda nisu ni toliko velike ni toliko moćne da bi mogle konkurirati količinom na europskom, a pogotovo globalnom tržište uz postojeće velike svjetske igrače.

Za globalno tržište mi možemo proizvoditi i prodavati samo male serije visokokvalitetnih proizvoda (navodno da su naše jagode bum na europskom tržištu iako nismo u EU), za što nam nije potrebno veliko tržište nego zahtjevno tržište. Za takav pristup treba nam samopoštovanje, vjera u svoje sposobnosti, poštenje, radne navike, obrazovan i stručan čovjek.
A da bi sve to postigli ne treba nam nikakva nova asocijacija, a pogotovo ne ova kojoj je jedini cilj stvaranje profita za bossove NSP, već želja i volja da to ostvarimo.

U protivnom bi, kao posebno pametan narod, mogli završiti kao u pjesmi 'Bio sam konjušar cara' Stjepana Jimmy Stanića: 'dečko je posebnog dara, postat će konjušar cara'.

piše Semper contra

Uvodna napomena

Došao sam u posjed knjižice pamfleta pod nazivom 'Mitovi i legende o EU' čiju naslovnu stranicu prikazuje gornja slika. Ta knjižica i jedna stranica u J.L. koju je isto ministarstvo objavilo kao plaćeni(?) oglas 19. ovog mjeseca pod naslovom 'Zašto u EU' jedino je što sam do sada uspio vidjeti na tu temu objavljeno od strane vlasti.

Knjižicu je izdalo Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija s ciljem da nas, neuki puk, poduči o važnosti i korisnosti ulaska Hrvatske u spomenutu asocijaciju. U zbirci pamfleta obuhvaćeno je tzv 13 mitova (kud baš taj nesretni broj?) od kojih vam za prvo upoznavanje prezentiram kako autori spomenute zbirke pamfleta demantiraju uvriježeni 'mit' da će članstvo u EU dovest do porasta nezaposlenosti. Spomenuti mit je razvrstan pod rednim brojem 7.

Odlučih započeti seriju osvrta na tu knjižicu ovom temom, nakon što sam u J.L. od 21.05.2011. pročitao članak Inoslava Beškera iz Madrida u kojem piše o demonstracijama mladih Španjolaca, i gdje između ostalog stoji:

„'Nismo protiv sistema – sistem je protiv nas'– zapisala je u srijedu uvečer jedna studentica, saževši u jednu rečenicu razlog zašto su tisuće i tisuće mladih Španjolaca u prošlu nedjelju zaposjeli (…) središnji trg u Madridu“.

„Nezaposlenost i korupcija su glavni razlozi zašto se mladi prosvjednici smatraju i proglašavaju 'indigniranima'. Nakon dvadeset godina stalnog, na momente vrtoglava ekonomskog rasta, pir je gotov."

"Preklani je budžetski deficit šiknuo na 11, 1 posto, a da bi ove godine spao na 6 posto. Zapaterova vlada je srezala što je mogla, da namakne dodatnih 15 milijardi eura. Rezultat: nisu stradali umirovljenici, nije platilo zdravstvo, dio su podnijele oružane snage (koje gunđaju, ali tiho) a ostatak se survao na leđa mlade generacije, kojoj je odgođen ulazak u svijet rada.
Nezaposlenost je u Španjolskoj dosegla oko 25 posto te je triput veća nego što je prosjek u Evropskoj uniji. Osobito pogađa mlade: nezaposlenih je oko 45 posto mlađih od 35 godina."

A sad u 'glavu'

Evo što piše u citiranom pamfletu u kojem nas se uvjerava kako, kad uđemo u EU, nezaposlenosti više neće biti jer:

'Kako proces globalizacije teče, države suvremenog svijeta suočavaju se s izazovima u mnogobrojnim područjima, pa tako i u području rada i zapošljavanja. Da bi osigurale visoku stopu zaposlenosti, države moraju uskladiti tržište rada s promjenama u strukturi svjetskog gospodarstva te raznim globalnim trendovima. Ako se uspješno prilagode tim izazovima, države mogu značajno poboljšati konkurentnost vlastitoga gospodarstva i osigurati bolji život za svoje građane.

Hrvatsko tržište rada također je doživjelo mnogobrojne promjene u proteklim godinama. Sudeći prema iskustvima novih država članica, Hrvatska ulaskom u EU može očekivati porast zaposlenosti, kako kroz veći priljev stranih ulaganja, tako i kroz daljnje jačanje konkurentnih sektora hrvatskoga gospodarstva.
Ulaskom Hrvatske u EU naši će građani moći ravnopravno konkurirati za radna mjesta u svim državama članicama EU-a. Naime, po pristupanju Uniji, a nakon isteka prijelaznih razdoblja, hrvatski će radnici imati pravo na rad bez radne dozvole u državama članicama EU-a te će pri zapošljavanju ostvarivati ista prava kao radnici tih država.

Prema modelu iz prethodnog vala proširenja Europska unija zatražila je prijelazno razdoblje tj. mogućnost da svaka država članica, ulaskom Hrvatske u EU, donese odluku o postupnom uvođenju slobodnog kretanja hrvatskih radnika na tržite rada. O svakoj državi članici EU-a ovisi hoće li iskoristiti moguće prijelazno razdoblje za postupno otvaranje svog tržišta rada građanima Republike Hrvatske i u kojim rokovima. Ukoliko se neka država članica odluči za ovu mogućnost, ona je ograničena te se provodi u okviru ograničene vremenske sheme (najviše 2+3+2 godine, odnosno samo uz reviziju i dovoljno opravdan razlog nakon prve 2, kao i nakon druge 3 godine).

Ako neka država članica odluči ne primjenjivati navedenu mogućnost, građani Republike Hrvatske će nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju moći slobodno raditi u toj državi. U protivnom će i dalje trebati radne dozvole za rad, za određena zanimanja. Ulaskom Hrvatske u EU, ako neka država članica EU-a uvede prijelazno razdoblje za hrvatske radnike, prema načelu reciprociteta, Hrvatska će imati pravo na uvođenje istih prijelaznih razdoblja za radnike iz te države članice.'

I sad molim vas lijepo, nakon ovakve sjajne perspektive glede smanjenja nezaposlenosti, tko bi bio protiv ulaska Hrvatske u EU!

Piše: Boris Kopić, dipl. iur.


Kod ustavnih promjena 2010. godine u svezi s državnim referendumom ovo pitanje je potrebno postaviti decidirano : Je li HDZ izmanipulirao SDP ili su oboje puhali u istu tikvu ?

Moje je mišljenje da su oboje puhali u istu tikvu, pri čemu je ipak HDZ bio lukaviji i navukao SDP na „tanak led“ – grijeh, koji je proizišao iz međusobne trgovine na računa naroda.

Do ovog zaključka došao sam na osnovu slijedećih prepostavki ( premisa ) :

1. Svi su znali da se ustavne promjene u svezi referedumskih pitanja riješavaju putem posebnog Zakona o referendumu.
2. Svi su znali da za donošenje zakonskih promjena je potrebna nadpolovična saborska većina.
3. Svi su znali da za promjenu ustavnih odredbi je potrebna dvotrečinska saborska većina.
4. HDZ je znao, ako progura ustavnopravne promjene u svezi državnog referenduma, onda naknadne zakonske promjene su u njihovim rukama .

Sada je vrijeme da se konačno postavi pitanje: DO KADA SVE TO TREBA TRPJETI OVAJ NAROD ? i ZAŠTO ON TO MORA TRPJETI ?

Narod će ovo morati trpjeti sve dok ne postavi pitanje odgovornosti onima koji pokreću ovakove inicijative, prijedloge i riješenja. Svi znamo tko je glavni „meštar“ unutar svake stranke. Svi ti kreatori se skrivaju iza naziva : povjerenstvo, komisija, odbor, poglavarstvo, vijeće, skupština, sabor etc.
Ova pojava je prisutna od lokalne razne do nacionalne.

Znamo da za svaki prijedlog potrebno je otvoriti posebnu mapu u kojoj mora stajati tekst incijalnog predlagača imenom i prezimenom, a kasnije se vrše tekstualne nadopune incijalnog predlagača imenom i prezimenom. Sve dok ove stvari ne budu zabilježene javno i vidljivo , meštri će moći odrađivati ovaj posao za drugog, a ne za narod. Za ovo su odgovorne sve tajničke službe i taj se problem može riješiti u roku od 24 sata.

Zašto one to ne rade odgovorne su primjerice slijedeće osobe: gradonačelnik, župan, predsjednik/ca Vlade, predsjednik Sabora, resorni ministar, ravnatelj neke ustanove, direktor javnog poduzeća, etc.

Najodgovornija je predsjednica Vlade Jadranka Kosor i predsjednik Sabora Luka Bebić. Oni u jednom hipu, bez bilo kojih formalnih procedura, moge naložiti svim državnim i društvenim institucijama i tijelima, da se moraju držati tih principa, u protivno slijedi odgovarajuće konzekvence.

Upravo se dogodilo da je HDZ svijesno vršio prvo ustavnopravne promjene u svezi državnog referenduma bez pravnog osnova, a sada stavlja u proceduru Zakon o referendumu.

Udruživanje Hrvatske s drugim državama ili asocijacijama može biti samo ustavnopravno pitanje, a ne zakonsko, jer se direktno odnosi na suverenitet jednog naroda i nesmije se dozvoliti da se to pitanje riješava na nižim pravnim razinama.

Sve je rađeno protivno pravnim principima, tako da smo na kraju dobili nakaradni ZAKON O REFERENDUMU, kao i sam USTAV. U svemu tome kumovao je SDP, pa je licemjerno cijelokupnu krivicu svaliti na HDZ.



Prenosi : Ognjištar


Slijedeci je tekst objavljen na HAKAVE.org 5. ozujka 2009., odmah nakon sto su najavljene tzv. ustavne promjene.

Jedna napomena - suludo je da (Hrvatski Drzavni) Sabor moze mijenjati Ustav s bilo kakvom vecinom, a pogotovo ne 2/3! To cu objasniti drugom prilikom!


Ususret ustavnim promjenama:

HDZ stvori, HDZ ugasi, a SDP(SKJ) »niti luk jeo, niti luk mirišao«. Niti su sudjelovali u stvaranju RH 1990., niti (otvoreno) sudjeluju u njenom gašenju (da ne kažemo gušenju). Protu hrvatska plutokracija odlučuje o gašenju Hrvatske. Sabornici nisu izabrani od hrvatskih građana niti ih predstavljaju, niti su im odgovorni, a pogotovo ne mogu biti opozvani od hrvatskih građana. Sabornike su izabrali predsjednici stranaka, pa su njima isključivo odgovorni i samo od njih mogu biti opozvani, odnosno isključeni iz stranke, dakle političkog života. To se zove Plutokracija, sustav identičan Englezkom iz početka 20. stoljeća (Carroll Quigley:Tragedy and Hope). Uz predpostavku obaviještenosti čitatelja, prelazim na glavne promjene koje je nužno zaustaviti, jer u suprotnome Država Hrvatska će nepovratno (osim revolucijom) izgubiti slobodu, nezavisnost i suverenost. Hrvatskom zemljom i Hrvatskim Narodom će vladati stranci. Neprijateljski stranci.

Izmjena preambule:

… u preambulu Ustava u popis nacionalnih manjina vratili bi se Bošnjaci i Slovenci kao što je najavljeno još 2003. Znači svaki puta kad nastane nacionalna manjina, ili ju netko izmisli, Hrvatska će mijenjati Ustav. Sutra možda uključimo i Engleze, bezazlen i patnički narod.

Ne treba pisati novi Ustav:

Unatoč izvjesnim promjenama mnogih članaka, političari i ustavnopravni stručnjaci slažu se da Ustav ne treba pisati ispočetka. Za »ustavnopravne stručnjake« izvjesne promjene mnogih članaka nisu »pisanje ispočetka«. Za ilustraciju kompetentnosti »ustavnopravnih stručnjake«, promjena ili dodavanje jedne rečenice Američkom Ustavu traje godinama, i mora ju odobriti svih 50 država referendumom.

EUtanizirajuće promjene Ustava:

• Omogućiti delegiranje dijela hrvatskog suvereniteta na tijela Europske unije. Hrvatska postaje polu-država, na putu nestanka.
• Promijeniti odredbu o natpolovičnoj podršci svih upisanih birača na referendumu o ulasku u EU Znači da Pupavac, Gajica i Puhovski, ako sami izadju na referendum, mogu Hrvatsku vratiti u srbske lance iz kojih je jedva izvukla živu glavu. Ako izadju sami, mogu i omjerom 2:1 izglasati referendum.
• Definiranje HNB-a i Državnog ureda za reviziju kao samostalnih institucija Znači da nas HNB, po direktivi IMF-a i(li) Svjetske Banke, može gurnuti u financijsku propast, bez ikakvog državnog obrambenog mehanizma. Glavne Državne insitucije, Predsjednik, Vlada i Sabor ostaju nemoćne pred odlukama HNB-a.
• Državljanima Unije s prebivalištem u Hrvatskoj omogućiti pravo glasa na lokalnim izborima. Znači da slijedeći gradonačelnik Dubrovnika, Opatije ili Visa može biti Lord Owen ili princeza Ana.
• Omogućiti izručivanje hrvatskih državljana pravosudnim tijelima članica Unije Znači da Norac i Gotovina mogu biti po odluci Bruxellesa zatočeni u srbskom zatvoru, jednostavnim delegiranjem nadležnosti Beogradu.
• Promjena uloge Ustavnog suda Znači da si je već neko vrijeme Ustavni sud uzimao ovlasti, koje mu ne pripadaju. Suditi svemu i svačemu, umjesto ustavnosti predloženih zakona i propisa.
• Uvođenje obveznog srednjoškolskog obrazovanja Samo naši »ustavnopravni stručnjaci« mogu biti tako pametni pa ovo staviti u Ustav.
Računa li se »Fakultet političkih nauka« i Kumrovačka škola u srednju ili nižu? Za izglasavanje ustavnih promjena potrebna je dvotrećinska većina u Saboru, dakle konsenzus »vladajućih i oporbe«.Sintagma »vladajući i oporba« je besmislica, jer su i jedni i drugi vladajući, kao što su i oporba svakoj Hrvatskoj Državi.

Evo što je Hrvatska do sada ispregovarala s Eu


Prenosi: wintermute


Izvor : http://danas.net.hr/hrvatska/page/2011/05/10/0688006.html

U pregovorima s EU dogovoren je cijeli niz promjena koje će utjecati na svakodnevicu građana. Hoće li se što promijeniti i kako? "Apsolutno nismo informirani. Izvest će nas na referendum, a nećemo znati za što glasujemo", kaže jedan riječki ribar.

O pravilima koja nas čekaju s ulaskom u EU vrlo se malo zna, a Vlada se brani da pregovori još nisu završeni, da dokumente ne bi bilo primjereno objaviti bez suglasnosti europskih institucija, da su takvu praksu imale i druge države koje su pregovarale o članstvu itd...

Iako se može očekivati da će pregovaračke pozicije Hrvatske biti objavljenje kad Hrvatska zaključi pregovore, novinari Novog lista su već sad složili neke od najbitnijih ispregovaranih točaka u pojedinim poglavljima.

RIBARSTVO

- minimalna ulovljena veličina oslića 20 centimetara
- prihvaćeni hrvatski tradicionalni alati
- ukidanje malog ribolova do 2014. godine
- pet godina nakon pristupanja omogućiti istarskim koćarima da pridnenu povlačnu mrežu koću koriste na dubinama manjim od 50 metara na udaljenosti od 1,5 nautičkih milja od obale te ribarima s plovilima manjim od 15 metara da koću koriste samo jednu nautičku milju od obale
- ZERP se u pregovaračkim stajalištima ne spominje

POLJOPRIVREDA I RURALNI RAZVOJ

- sufinanciranje do 50 posto izravnih plaćanja iz europskog proračuna, ostatak nadoknađen iz nacionalnih izvora
- izravna plaćanja od oko 373 milijuna eura u prvoj godini članstva
- dodatnih devet milijuna eura zbog miniranog ili minski sumnjivog poljoprivrednog zemljišta
- financijska omotnica za vinarski sektor od 10,8 milijuna eura
- prihvaćena europska zabrana sadnje novih vinograda, ali RH ima pravo obnavljati stare
- proizvodna kvota za mlijeko 765 tisuća tona
- proizvodna kvota za šećer 192.877 tona
- prihvaćen pekmez kao hrvatski tradicionalni proizvod
- marmelade koje nisu izrađene od citrusnog voća (limun, naranča itd.) smiju se prodavati do isteka zaliha, nakon toga moraju promijeniti naziv u džem ili recepturu (ako žele zadržati naziv marmelada)
- isto je i s domaćim rumom i brandyjem
- na listu tradicionalnih izraza uvršten opolo, plavac, samoborski bermet

OKOLIŠ

- puna primjena europskih direktiva o kakvoći zraka (dopuštenoj količini određenih onečišćujućih tvari u zraku) u Zagrebu, Rijeci, Sisku i Kutini počinje 2018. godine
- izgradnja sustava odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda koje proizvode domaćinstva do 31. prosinca 2023. godine
- isporuka vode za piće odgovarajuće kakvoće u svim područjima do 31. prosinca 2018.
- izgradnja centara za gospodarenje otpadom do 31. prosinca 2018.
- zahtjevi za odgodom vezan uz zaštitu voda od nitrata poljoprivrednog porijekla te za izgradnju spremnika za stajski gnoj su povučeni

SIGURNOST HRANE

- prilagodba klaonica, hladnjača i drugih objekata koji posluju s hranom životinjskog porijekla europskim higijenskim pravilima do 31. prosinca 2015.
- poboljšanje uvjeta života kokoši nesilica do 1. siječnja 2015.
- povučen zahtjev za odgodom prilagodbe sirovog mlijeka mikrobiološkim standardima (svo mlijeko danom ulaska u EU bit će na razini tih standarda)
- povučen zahtjev za zaštitom autohtone pasmine sive pčele

PROMETNA POLITIKA

- odgoda konkurencije za linijske brodare do 2016.
- odgoda konkurencije za male brodare do 2014.
- potpuna liberalizacija tržišta željezničkih usluga od 2013.
- dvije godine nakon pristupanja, hrvatski cestovni prijevoznici neće smjeti nuditi usluge prijevoza između dvaju odredišta unutar zemalja EU-a, a izvan Hrvatske (tzv. kabotažu)

SLOBODA KRETANJA OSOBA

- svaka zemlja članica ima pravo uvesti prijelazno razdoblje za hrvatske državljane tijekom kojeg se oni neće tretirati kao radnici iz EU-a, nego iz tzv. trećih zemalja (odnosno, kao sada), a to može trajati najkraće dvije i najduže sedam godina
- dosad su Italija i Austrija u neslužbenim kontaktima s vladom najavile uvođenje takvog ograničenja

POREZNA POLITIKA

- Hrvatska odustala od zahtjeva za zadržavanjem nulte stope PDV-a na kruh, mlijeko, knjige, znanstvene časopise i medicinske implantate pa će se na te proizvode najkasnije danom ulaska u EU plaćati najmanje pet posto PDV-a
- odustala od zahtjeva za desetogodišnjim prijelaznim razdobljem za uvođenje trošarina na plin i struju
- odustala od zahtjeva da vjerske zajednice budu trajno oslobođene plaćanja PDV-a na donacije iz inozemstva
- minimalni prag za ulazak među obveznike PDV-a 35 tisuća eura, umjesto pet tisuća, koliko je to u EU

ENERGETIKA

- izgraditi postrojenja za skladištenje strateških zaliha nafte u količini od devedesetodnevne prosječne potrošnje do 2012. godine

INSTITUCIJE

- 12 zastupnika u Europskom parlamentu
- sedam glasova u Vijeću EU
- jednog povjerenika u Europskoj komisiji
- jednog suca u Europskom sudu pravde te Općem i Revizorskom sudu
- hrvatski postaje 24. službeni jezik EU-a

SLOBODA KRETANJA KAPITALA

- slobodna prodaja poljoprivrednog zemljišta državljanima EU-a sedam godina nakon pristupanja Hrvatske Uniji, a moguće je produžiti zabranu na još tri godine radi održavanja stabilnosti na tržištu





Zašto se protivimo ulasku u EU ? Iliti - matematika umjesto majmunologije.



Piše : Ivan Pernar


Izvor : http://zelenapolitika.wordpress.com/2011/05/08/zasto-se-protivimo-ulasku-u-europsku-uniju/

Više je razloga, a prvenstveno su ekonomske naravi. Naime, Europska unija ima restriktivnu monetarnu politiku sa visokim poreznim stopama, kada se to dvoje spoji sa dužničkom inflacijom očito je da u takvom modelu ne može doći do gospodarskog rasta i većeg prosperiteta, zato jer kamate i porezi odnose svu dobit. Zato nijedna zemlja Europske unije nema veći gospodarski rast.

Naime, u EU monetarnoj shemi ne postoji nekreditna emisija novca koju radi država. To znači da se sav novac u opticaj pušta kao dug. Kao što model sugerira, dugovi su neotplativi zato jer uvijek morate uzeti novi kredit da bi otplatili postojeći.

Na kraju države se zadužuju da bi otplatile prethodni dug, a dugovi zbog kamata rastu do nerealnih brojeva. Na primjer Nizozemski vanjski dug se procjenjuje na 2,3 trilijuna USD (355% BDP-a). Drugim riječima ukupna novčana masa raste puno sporije od duga (što čini dugove praktično i teoretski neotplativima).
Na kraju to znači da su svi u dugu, nemaju novca ili ga imaju vrlo malo, a banke posjeduju sav kapital. Upravo to se dogodilo u Irskoj, njihov vanjski dug sada se procjenjuje na 2,1 trilijun USD (1224% njihovog BDP-a), kako će otplatiti taj dug? Nikako, čak i kad bi dali vjerovnicima sav novac koji imaju, do zadnje kovanice, mogli bi otplatiti najviše 5% svoga duga.

Samo lud čovjek ne može shvatiti da je takav kanibalistički model neodrživ. Zato se Euro raspada. Ako se još pitate da li je takav model održiv, razmislite malo o Luxemburgu, njihov vanjski dug iznosi 1,9 trilijuna dolara (4636% BDP-a) – pomalo nevjerojatnih 4 milijuna USD po stanovniku.
Ova monetarna shema dio je velikog plana za porobljavanje čovječanstva. Vidimo kako jedna po jedna zemlja padaju u dužničko ropstvo, bez izlaska na vidiku. Prije par mjeseci to je bila Grčka, sada je i Portugal; tko je idući?

To je ekonomija ‘ruskog ruleta’ u kojoj mali ljudi ostaju bez svojih domova i pretvoreni su u doživotne robove banaka.
Sada ti isti gospodari ‘Novog svjetskog poretka’ žele da se i Hrvatska uključi u njihovu monetarno – ekonomsku zajednicu. A što onda? Mađarski ili Baltički scenarij. Sve su to zemlje koje su žrtvovale slobodu za ulazak u EU, na početku su imali malo veći gospodarski rast, međutim budući da je rast bio osnovan na dugu doživjele su potpuni gospodarski slom i dramatičan pad BDP-a kada su dugovi došli na naplatu. Usljedila su masovna otpuštanja, stranci su preuzeli i ono malo kapitala što je do tada bilo u njihovom vlasništvu, a životni standard je pao.

EU ne zastupa vaše interese, nego interese korporacija i financijske elite koja je potkupila naše vodeće stranke HDZ i SDP kako bi nas uvele u to ropstvo i oduzeli nam našu imovinu.

Naime, monetarni sustav koji ne predviđa primarnu (nekreditnu) emisiju već samo kredit u dužem razdoblju će sigurno financijski upropastiti kompletno gospodarstvo i na osnovu kamata isisati sve vrijednosti. Dokaz imamo u stvarnosti samo ga se ne želi priznati.

Problem je u tzv. ‘kumulativnoj kamati’: Zamislite državu sa milijun poslovno sposobnih stanovnika. Svi oni će uzeti kredit od 1000 kn na godinu dana (uz 10% kamate) te će ga morati otplatiti 1100 kn. Nakon godinu dana oni moraju ukupno vratiti 1100 milijuna kuna kredita. Banka je zaradila 100 milijuna. Svi imaju 100 kuna manje nego na početku. Zbog toga možemo očekivati da će uzeti ponovno kredit ali ovaj put 1100 kuna. Sa 100 kuna poravnavaju gubitak i imaju 1000 kuna kredita. Međutim, sada moraju vratiti 1210 kuna. Nakon 2 godine svi imaju 210 kuna manje nego što su imali na početku. Banka je zaradila dodatnih 110 milijuna kuna tj. ukupno 210 milijuna kuna. Ponovnim uzimanjem sve većeg kredita se ciklus ponavlja uz još veći gubitak novca.

Dobro je za primjetiti da iznos kredita raste za iznos isplaćenih kamata iz ciklusa u ciklus samo da bi održali količinu novca u opticaju.
To je upravo ono što se kod nas trenutno događa, imamo sve manje novca, a dugovi su sve veći. Da bi smo imali istu količinu novca moramo se sve više zaduživati. A što rade političke elite? Umjesto da promjene monetarni model guraju državu i narod u sve veće dugove, odnosno u sve veće dužničko ropstvo. Nažalost, mnogi će shvatiti neodrživost njihovog sustava tek kad bude prekasno, na dan blokade ili ovrhe. A mnogi ni tada.

Informacije radi, trenutno je blokirano 80.000 poduzeća i 162.000 građana, a nelikvidnost je rekordna (38 mlrd kn). Ulaskom u EU i nastavkom trenutne monetarne politike, agonija u kojoj se nalazi naše društvo, samo će se nastaviti, a banke raditi nove ovrhe i otimati domove našim ljudima.






Slamanje dužničkog ropstva


Piše: Ivan Pernar


Izvor : http://zelenapolitika.wordpress.com/2011/05/16/slamanje-duznickog-ropstva/#comment-1308

U članku na temu našeg protivljena Europskoj uniji, objasnio sam, da u njihovom modelu kojeg su naši prekopirali, nije moguće otplatiti dug nego on samo raste. Zbog toga su ljudi sve zaduženiji, život je sve teži, ekonomija propada, a strane korporacije i banke preuzimaju sav kapital u zemlji.

Naime, Maastrichtski ugovor stavio je svjetsko tržište novca (zaduživanje) kao jedini mehanizam kontrole deficita i zabranio druge mehanizme puštanja novca u opticaj (nekreditnu emisiju državi od strane centralne banke). Zato sve zemlje EU imaju eksponencionalno rastuće dugove i najzaduženije su na svijetu.

Izlazak iz tog ropstva moguć je jedino slamanjem dužničkog ropstva. Ista stvar koja se trenutno događa u Hrvatskoj dogodila se u Argentini. Naime za razliku od kune koja je vezana uz euro, njihova je valuta bila vezana uz dolar. Drugim riječima i njihova centralna banka funkcionirala je kao mjenjačnica, njihova valuta imala pokriće u dugu, ukupna novčana masa rasla usporeno, a dugovi ubrzano. Jedini izlazak iz te situacije bio je otpis 70% vanjskog duga, te potom promjena monetarnog modela (da centalna banka opet ima ulogu banke).

U Ekvadoru se dogodila slična situacija, naime MMF ima strategiju kojom uništava i gura u dužničko ropstvo zemlju po zemlju, međutim osim što natovari zemlju dugom, istovremeno ju i razvlasti od svog profitnog kapitala koji odlazi u ruke nekolicine stranih multinacionalnih korporacija. Naime, rasprodaja državne imovine stranim korporacijama jedan je od ključnih uvjeta za dobivanje njihovih “paketa pomoći”, odnosno novog zaduživanja da bi se mogao otplatiti stari dug.

Kako se Ekvador ‘izbavio’ iz situacije sličnoj Hrvatskoj? Morao je promjeniti svoj odnos sa MMF-om, naime ta parazitska organizacija kontinuirano je isisavala novac iz zemlje i opterećivala ju novim dugom. Pa ipak, političke elite u Ekvadoru uporno su provodile slugansku i poslušničku politiku prema MMFu i tvrdile da takva politika izrabljivanja nema alternative.

Međutim, tada se pojavio jedan ekonomist Rafael Correa, on je tvrdio da je uzrok bijede i siromaštva u njihovoj prirodnim resursima bogatoj zemlji dužničko ropstvo i korumpirani političari, a ne “lijeni ljudi koji premalo rade i puno su plaćeni”. Naime medijske elite nam uporno serviraju poruku da je nama loše zato jer malo radimo i imamo prevelike plaće, iako je svima jasno da u Hrvatskoj posla nema, a plaće su izrazito male i jedva pokrivaju osnovne životne troškove.

Nije trebalo puno čekati da narod sa oduševljenjem prihvati stvari o kojima je on govorio. Naime, on se nije borio protiv određene političke stranke, nego protiv sustava kojeg su zagovarale sve ostale političke stranke. Uskoro se dogodilo ‘nečuveno’, izabran je za predsjednika i napravio stvarne promjene u toj zemlji.

Prva se odnosila na deportiranje iz zemlje svih predstavnika institucija koje su Ekvador dovele u takav ropski položaj, konkretnije, iz zemlje je deportiran predstavnik Svjetske Banke Eduardo Somensatto zajedno sa svim MMFovim dužnosnicima koji su djelovali kao savjetnici u njihovoj centralnoj banci. Jedan od njih bio je i Bob Traa, koji je dugo vodio politiku ekonomskog uništenja i porobljavanja Ekvadorskog naroda. Budući da je svoj posao radio jako dobro, MMF ga je nakon deportacije postavio za svog predstavnika u Grčkoj.

Zanimljivo je da sada Bob Traa u ime MMF-a traži da Grčka vlada proda svoje plaže i otoke, smanji plaće, privatizira energetski sektor i preda ga u ruke multinacionalnih korporacija, poveća postojeće poreze i uvede nove, uglavnom plan uništenja za Grčku isti je planu kojeg MMF ima za Hrvatsku i svaku drugu zemlju koja prihvati ekonomski i monetarni model kojeg MMF zastupa.

Correa je objasnio da je deportirao dužnosnike MMF-a i Svjestske banke zato da bi “popravio štetu koje su ti nepošteni birokrati napravili našoj zemlji i spasio državu od dužničkog ropstva”. Pola godine kasnije, Rafael Correa napravio je istu stvar kao i Argentina par godina ranije, jednostavno je rekao da narod ne treba plaćati dugove koje su stvorili korumpirani pojedinci (ala Sanader, Šuker, Dalić i Kosor) koji su radili u interesima političke elite, stranih korporacija i financijskih institucija, te proglasio nevažećim (otpisao) 70% vanjskog duga kojeg je Ekvador imao.

Tako je Ekvador izišao iz bijede i siromaštva, odnosno iz dugogodišnje krize, te je tako zaustavljena ekonomska eksploatacija i isisavanje novca iz zemlje. Posljedično došlo je do oporavka ekonomije, gospodarskog rasta i pada nezaposlenosti.

Međutim političke elite u Hrvatskoj nemaju namjeru napraviti ono što je Rafael Correa napravio u Ekvadoru, upravo suprotno, umjesto da se promjeni ekonomska politika, MMFovi ljudi kao npr. Neven Mates postavljaju se u savjet HNB-a.

Da ne duljim previše, naš je cilj da Hrvatska napravi isto što su već napravili Argentina i Ekvador, odnosno da vratimo našoj zemlji monetarni suverenitet, smanjimo porezne stope i na taj način učinimo Hrvatsku ekonomiju ponovno konkurentnom, te da istodobno oslobodimo ljude od dužničkog ropstva u kojem ih drže strane banke.

PS: Argentinci su shvatili da je dug neotplativ kada je narastao na 120 mlrd dolara (ima ih 40 milijuna). Naš je dug trenutno 67 mlrd dolara (a ima nas samo 4,5 milijuna). Drugim riječima naš dug je još manje otplativ nego njihov, ako se model ne promjeni, natovarit će našu zemlju sa još duga, pretvorit nas u robove banaka i preuzeti sav kapital. Bit ćemo robovi i sluge u vlastitoj zemlji.

Prenosi: Transformacija Svijesti

Emisija " Na rubu znanosti - priča o konoplji ", autora Krešimira Mišaka i dokumentarni film " Bijeg od lijeka", priča Ricka Simpsona


Zamislite svoju zemlju i jednu generaciju u budućnosti nakon donošenja zakona po kojem sva industrija mora biti ne otrovna, bio razgradiva, i održiva. Zvuči kao nemoguća misija, no ona postaje moguća ako poznajete jednu posebnu biljku, Konoplju.

Život naših sela prije samo stotinjak godina bio je nezamisliv bez konoplje. Svako je selo imalo nasade jer je njezina primjena bila iznimno široka. Kako iz tla izvlači teške metale njezine su stabljike bile blagotvorne i za zemlju. Od osušenih su se stabljika konoplja dobivale niti koje su vrijedne ruke selskih žena pretvarale u tkaninu. Te su tkanine tako čvrste da su preživjele do danas, te ih žene naših sela zovu ne poderivima …. VIDEO pogledajte u nastavku

Piše : Smisao Života


Na današnji dan još od davne 1886.g. radnici izlaze na ulice kako bi od svojih robovlasnika zahtjevali bolje uvjete ropstva… Ostati ćemo robovi samo nam dajte da radimo i platite nam taj rad i skratite nam radno vrijeme i dajte nam pravo na besplatni topli obrok i dajte nam naknadu za prijevoz i samo nam dajte i mi ćemo ostati robovi… Zapravo, molimo vas da nam dopustite da budemo robovi, jer pobogu, ljubljeni gospodari, kako ćemo živjeti ako nećemo raditi za vas… Nemojte nas baciti na ulicu, molimo vas, možete nas prodati nekome drugome, ali preklinjemo vas, nemojte nas ostaviti… To su zahtjevi kojima robovi na svoj dan (1. svibnja) zasipaju svoje robovlasnike u nadi da će im se ovi smilovati i omogućiti im, prvenstveno da RADE, a onda da za to čak i budu dobro plaćeni, pa možda uspiju dobiti kredit za auto ili stan… Ali eto, nisu baš vremena kada se gospodari smiluju, ipak ih treba razumjeti, u ovo doba „gospodarske krize“ nema se dovoljno da bi se psićima bacale mrvice sa stola, već psiće treba ostaviti na ulici, nek se snalaze, ako budu te sreće možda nalete na nekog gazdu koji će ih uzeti k sebi i dati im koju mrvicu…

U svojim zahtjevima robovi su znali biti toliko uporni pa čak i nasilni, da su im gospodari tijekom zadnjeg stoljeća čak i popuštali, ali samo zato jer su se bojali komunističke revolucije nakon što su boljševici došli na vlast u Rusiji… Komunisti su tako postali najveći neprijatelji kapitalističkih gospodara i bili svugdje proganjani… Međutim, tzv. komunisti u državama u kojima su došli na vlast nisu nikada ostvarili pravedne odnose u društvu, nisu ostvarili komunističku ideju o jednakosti, već su stvorili fašističke, diktatorske države u kojima je vladavina kapitala zadržana, samo što izrabljivači više nisu bili nekadašnji privatni kapitalisti već novi „državni kapitalisti“… Robovima, unatoč svih dosadašnjih iskustava, još uvijek nije jasno da kapitalisti uvijek pobjeđuju, i da njihovi zahtjevi, ovakvi kakvi jesu, upravo i doprinose toj pobjedi… Ako robovi traže pravo na rad, veće plaće, bolje radne uvjete itd., najvjerojatnije će sve to i dobiti, ali ne svi naravno, jer posla ne smije biti za sve, pričuva nezaposlenih uvijek mora postojati… Uglavnom, robovi se boje da će ih gospodar ostaviti, da će postati nepotrebni te da će im tako egzistencija biti ugrožena, i svim se svojim silama prvenstveno bore za svoje pravo da budu robovi; ZA PRAVO NA RAD…

Upravo takav odnos ljudi prema radu, a koji je u društvu nametnut od strane eksploatatora održava eksploatacijski sustav, jer ako su ljudi uvjereni da ne mogu preživjeti drugačije nego da otuđuju svoj rad u korist svog vlasnika, tada će se svim svojim snagama boriti da takve odnose u društvu i zadrže – boriti će se da i dalje robuju jer se drugačije ne može živjeti… A to je ono što naši gospodari i žele, da se borimo za ptsvo da radimo za njih ... Mnogi ljudi ne prihvaćaju takve odnose u društvu i postaju kriminalci, kradu ili prosjače, ali u biti čine isto ono što legalno čine eksploatatori (bankari i ostali tzv. poduzetnici)… Razlika je između ovih kategorija ta što prvi (obični lopovi) kradu prvenstveno da steknu sredstva za život, dok ovi potonji (eksploatatori) kradu kako bi osigurali i održali svoj položaj moći i vlasti nad drugim ljudima… Dok god se ne promijeni odnos robova prema vlastitom radu, u smislu da odbace uvjerenje kako je takav rad nužan, eksploatacijski odnosi će i dalje opstajati, a robovi će i dalje biti izrabljivani (oni koji su sretni da budu robovi), dok će drugi „nesretnici“ koji nemaju posao biti prisiljeni da za život zarađuju ilegalno… U ovo doba tzv. „recesije“ mnogi su robovi ostali bez svog statusa, nemaju više za koga raditi, teško preživljavaju, robovlasnici su im doslovce oduzeli egzistenciju, jer, zar nije smisao življenja raditi kako bi se živjelo?…A sad nemamo za koga više raditi i treba tražiti novog gospodara, a to nije lako, kako je teško u ovom prokletom sustavu preživjeti!…

Kako je čovjek u eksploatacijskom sustavu tretiran kao predmet, odnosno kao roba, eksploatatoru nije bitno kada rob ostane bez svog statusa (zaposlenja), kao što nekim ljudima nije bitno kad iz raznoraznih razloga na ulici ostavljaju životinje za koje se više ne mogu ili ne žele brinuti… Čovjek nije životinja, iako u eksploatacijskom sustavu jest pripitomljen poput životinje, i ako pustite pripitomljenu žvotinju na slobodu ona će se jako teško snaći, možda će uginuti od gladi ili postati žrtva kakvog grabežljivca, ali možda će i preživjeti… Psi lutalice često se organiziraju u čopore i preživljavaju, a mačke su ionako puno nezavisnije od pasa i lakše se snalaze u svojoj okolini… Kada čovjek ostane bez svog statusa roba također može završiti na ulici i često postaje kradljivac ili prosjak, a ako nema krov nad glavom i beskućnik… Međutim, preživljava, ali postaje nepoželjna nuspojava sustava koju se ne tolerira…

Zahtjevanjem i ostvarivanjem našeg prava na ropstvo, kao što sam već rekao, odnosi u društvu se ne mijenjaju i stvarne društvene promjene nema… Ako želimo stvarnu promjenu i uspostavu pravednijih odnosa, mi koji još uvijek imamo status robova trebali bi se solidarizirati s onima koji su ga izgubili, i PRESTATI RADITI… Jedino prestankom rada robova ruši se moć robovlasnika, i stvaraju pretpostavke za uspostavom drugačijih odnosa u kojima se više ne bi dopuštalo ostvarivanje moći pojedinaca nad drugim ljudima… Zato treba prestati raditi, prestati služiti sustavu, otkazati poslušnost u potpunosti kako bi se sustav urušio, odnosno sredstvo održavanja eksploatacijskih odnosa (Država), a time se oduzela moć eksploatatorima, te kao što sam rekao stvorile nove pretpostavke, izgradili novi temelji za stvaranje društvenih odnosa temeljenih na slobodi i solidarnosti bez prisustva instrumenata za ostvarivanje moći i vlasti… Naime, kada ljudi odluče živjeti u slobodi od izrabljivanja, i kada im ta sloboda postane nit vodilja u organizaciji društvene zajednice, nema tog čovjeka koji se može nametnuti kao gospodar dok god se ta nit čuva kao najveća vrijednost u ljudskoj svijesti… Dok god ne odbacimo svoju želju da namećemo volju drugima, kao i želju da prihvaćamo volju drugoga, odnosi u našoj zajednici se neće promijeniti…
Uglavnom, sretan vam današnji praznik, kako god ga doživljavali!



“Arbeit macht frei ”


«Najveće otkriće koje bi izvanzemaljski antropolog uvidio glede naše kulture je nevjerojatna reakcija na promašaj: ako nije djelovalo prošle godine, učinimo to PONOVO ove godine (i ako je moguće, učinimo toga VIŠE).» D. Quinn

1872 g. njemački nacionalist Lorenz Diefenbach napisao je novelu pod nazivom «Arbeit macht frei – Rad oslobađa)… Taj je izraz postao poznat među njemačkim nacionalistima, a 1928. g. njemačka vlada ga je koristila kao slogan prilikom provođenja politike javnih radova koji su trebali suzbiti veliku nezaposlenost… Izraz je, međutim, postao najpoznatiji jer su ga nacisti koristili kao natpis na ulazima u koncentracijske logore… Zašto spominjem taj izraz?… Zato što je u njegovom simbolizmu sažet cjelokupni način funkcioniranja našeg društva, naše civilizacije… Od trenutka stvaranja hijerarhijsko-eksploatacijskog društva (kultura nasilja), rad je postao prisilna i otuđena ljudska aktivnost… Od nastanka prve vladajuće grupacije (klase) koja je silom prisvojila višak proizvoda (zaključala hranu) i proglasila se gospodarima, rad svih ostalih postao je prisila u službi vladara, otuđena ljudska djelatnost u korist onih koji su uzeli za pravo prisvojiti višak proizvoda i tako živjeti na tuđi račun… Da bi zadržali svoju vladajuću poziciju u društvu trebalo je osigurati konstantu prisvajanja viška proizvoda, odnosno, trebalo je donošenjem zakona legalizirati takvo ponašanje vladajuće klase… Tu je ključnu ulogu odigrala religija, dapače, bez njene uloge vladajuća grupacija nikada ne bi nastala, ne bi uspjela prisvojiti višak proizvoda…

Naime, u plemenskoj društvenoj organizaciji ljudi su u svojim pravima bili jednaki, nitko nije imao veće ili manje pravo na korištenje hrane ili drugih proizvoda… Poglavice, šamani i vračevi tu su bili da služe svojim sunarodnjacima, a ne da s njima vladaju… Međutim, kada su pojedinci došli na ideju ostvarivanja vlasti putem prisvajanja viška proizvoda za to im je trebala podrška onih koji «poznaju volju bogova»… Kako bi se pojedinac u nepodijeljenom društvu jednakih izdignuo iznad ostalih i ostvario vlast potreban mu je glas šamana ili vrača koji će narodu objaviti da je ovaj poglavica «bog» ili je «pomazanik bogova» kojem je vlast dana od strane bogova… Tako nastaju dvije (u biti jedna) vladajuće klase koje su oslonac jedna drugoj (plemstvo i svećenstvo)… I kada vladajuće proglasite bogovima ili božjim namjesnicima nemate problema u očuvanju onoga što ste stvorili, tada ste u stanju natjerati ljude da rade što god vi želite, da grade piramide, palače, i ostale «grandiozne» građevine koje predstavljaju «napredak» ljudskog društva od primitivne jednakosti ka razvijenoj podijeljenosti (ka eksploataciji – otuđenom radu)…

Rad koji su robovi vršili za svog gospodara u robovlasništvu, kmetovi za svog vlastelina u feudalizmu, ili radnici za svog poslodavca u kapitalizmu u načelu se ne razlikuje – to je otuđeni rad, prisilan rad u korist nekoga drugoga, a kako bi robovi, kmetovi ili radnici taj rad doživljavali kao nešto što je njma korisno ( i bez čega ne mogu živjeti ) ucjenjuje ih se da moraju raditi, proizvoditi, kako bi dobili dijelić vrijednosti tih dobara da mogu preživjeti i nastaviti proizvoditi (za nekoga drugog, naravno)… Kada netko zahvaljujući otuđivanju svog rada stekne kapital ulaže ga u otuđivanje rada drugih u svoju korist, jer mu sustav to omogućuje, dapače, ostvarivanje takvog odnosa mu se nalaže kao nešto potrebito, kao nešto «sveto»… Međutim, u takvim eksploatacijskim odnosima u društvu otuđivanje rada znači otuđivanje čovjeka, otuđivanje njegovog cjelokupnog bića, što za posljedicu ima stvaranje teško bolesnog društva u kojem se odnosi temelje na nasilju čovjeka nad čovjekom, u kojem se isključuje solidarnost i empatija…

«Ljudi nisu u mogućnosti učiniti bilo što za svoje dobro, dok za dobro drugih rade sve. A rade i dalje.» W. Benbow

Slogan «Arbeit macht frei» prodaje se ljudima već tisućama godina kao njihov spas (to što ga je osmislio i zapisao L. Diefenbach 1872.g. nema veze s tim)… Ljudima se od uspostavljanja hijerarhijsko-eksploatacijskih odnosa u društvu prodaje spika kako je u radu njihov spas, njihovo «oslobođenje», i ljudi tu spiku cijelo to vrijeme prihvaćaju zdravo za gotovo… Dok se u međuvremenu njihovi gospodari smiju uživajući u blagodatima tog otuđenog rada diveći se pritom svome genijalnom djelu: «Pogledaj kako smo uspjeli pripitomiti mase da rade za nas uvjerivši ih kako rade za sebe! Tu i tamo im popustimo u njihovim zahtjevima (veće plaće, bolji uvjeti itd.), ali samo zato da i dalje ostanu pripitomljeni i nastave raditi za nas. Zar nismo genijalni?!»… Ono što smatramo radom u našoj kulturi ne oslobađa, već otuđuje, porobljuje i uništava… Svaki rad u našoj kulturi je otuđen… Istina, ima ljudi koji vole svoj posao, ljudi koji žive za svoj posao (poput umjetnika), ali i oni trebaju novac da bi živjeli, dakle, svoj rad moraju prodavati i na taj način služe eksploatacijskom sustavu… Stvar je u tome da svi moramo prodavati svoj rad, prodavati sebe da bi preživjeli (osim eksploatatora koji nas kupuju, odnosno koji nas posjeduju)… Naše je društvo u biti jedan veliki bordel u kojem se prodaju usluge svakome tko može platiti… Prodavanjem svog rada, prodavanjem svoje žive aktivnosti u korist nekog drugog mi postajemo prostitutke…

“Raditi da bi se promijenio svijet? Koje sranje. Ovaj svijet je već izmjenjen našim radom i to je razlog zašto je izmjenjen tako loše.” R. Vaneigem

Nacistički koncentracijski logori ili staljinistički gulazi samo su preslika naše kulture… Organizacijski između takvih logora i naših država u kojima živimo nema nikakve razlike (jedino što se u našim konc. logorima – državama, kakti biraju čuvari na tzv. izborima, kao da je to bitno)… Naš koncentracijski logor ima jako dobar mehanizam zaštite, nije mu potrebna bodljikava žica i tornjevi s naoružanim čuvarima, jer je cijeli svijet pretvoren u konc. logor… Gdje pobjeći?… Naoružani čuvari nalaze se unutar našeg logora, ali oni su samo krajnja stavka u očuvanju opstojnosti logora, logoraši su sami sebi najbolji čuvari… Unatoč općoj atmosferi «zadovoljstva» neki logoraši se bune i traže promjenu… Samo kakvu promjenu?… Sada se vraćam na početak posta… Naša logika povodi se time da ako želimo promijeniti način života na bolje (stvoriti pravednije odnose u društvu), trebamo raditi više onoga što smo radili do sada, a što nije uspijevalo – donositi više zakona, graditi više zatvora, povećavati proizvodnju itd… Ali time samo širimo logor, a probleme u njemu ne riješavamo… Ušli smo u 2011. godinu, a ja se nadam da će ta godina biti prekretnica, godina u kojoj će ljudi prestati raditi jer će napokon shvatiti da ih vlastiti rad uništava… Da će to biti godina u kojoj će shvatiti da izlaskom na tzv. izbore ništa neće promijeniti, već da će promjena nastupiti kada narod kaže: «Bilo je dosta!» i odbije poslušnost sustavu, u potpunosti… Godina u kojoj će shvatiti da su biranjem bilo kojeg kandidata na izborima izabrali samo još jednog u nizu čuvara logora (jer vladari logora su uvijek u pozadini, nikada u izvršnoj vlasti)… Dok god na glasačkim listićima birači neće dobiti mogućnost zaokružiti opciju: «ne želim predsjednika» ili «ne želim vlast» ili «nešto u tom stilu odbijanja ponuđenog», narod u biti nema izbora…

Za kraj dvije utopijske misli, prva stara oko 150 godina, a druga gotovo 2000 godina:

«Ako svatko uzme na sebe dio rada, rad će onda postati lagan, tako da neće ni biti doživljavan kao rad, već kao neka vrsta vježbe. Ima li što humanije od želje da se uz najmanji trošak osigura najveća moguća sreća za sve?» W. Benbow

«Nitko nije nazivao svojim ono što mu je pripadalo, već je među njima sve bilo zajedničko.» Dj 4,32


Izvor : http://www.smisao-zivota.blog.hr/