Nova Politika

Kada se zna da nas čekaju izbori na kojima će glavni favoriti ponuditi gotovo identične programe i obavezno Europsku uniju kao svjetlo na kraju tunela, onda je jasno da živimo u jednostranačkoj državi u kojoj nas čekaju izbori bez ikakva izbora. Koga god izabrali – isto nam se piše. Osim ako doista ne mislimo da nekoga treba izabrati samo zato što se čini da će manje krasti. Ali, zar je to suština izbora?

Dalje, znate li za koga zapravo glasate? Da biste bili u potpunosti upoznati s odgovorom na to pitanje, valja znati i ovo: sve „hrvatske“ stranke zastupaju (a uđemo li kojom nesrećom u Uniju i tamo će to nastaviti činiti) interese svojih nadređenih, transnacionalnih europskih stranaka. I u međusobnom odnosu tih stranaka se krije odgovor na pitanje zašto su ovo izbori bez izbora i zašto sve relevantnije „hrvatske“ stranke gude u unijske gusle.

Već smo spomenuli da su unijski birokrati šefovi domaćih izdajnika. Zašto to tvrdimo? Vrlo jednostavno: zato što je to tako. Kada glasate, ne glasate za hrvatske stranke, nego za unijske. Isto tako kada gledate, čitate ili slušate hrvatske medije koji hvale i uzdižu iste te unioniste, ne gledate ne čitate hrvatske medije, vec unijske.

Primjerice, HDZ je pridružena članica Europske pučke partije (EPP) koja ima 72 članice iz 39 zemalja, 15 premijera i predsjednika država članica Europske unije i 6 premijera i predsjednika država izvan EU-a, 13 članova Europske komisije (uključujući predsjednika Komisije Barrosa), Predsjednika Europskog vijeća Rompuya i najveću skupinu u Europskom parlamentu koju čini 265 članova parlamenta. Uz HDZ, pridružena članica EPP-a iz Hrvatske je i HSS, a DC ima status promatrača.

SDP je pridružena članica Partije europskih socijalista (PES), druge najveće transnacionalne europske političke stranke koja okuplja socijalističke, socijaldemokratske i radničke partije u Europi i koja u Europskom parlamentu ima svoj klub zastupnika (frakcija) pod nazivom Frakcija Europske socijaldemokratske stranke i broji 218 zastupnika. Ona od izbora 2004. predstavlja drugu najveću frakciju u Europskom parlamentu, te je s najsnažnijom frakcijom, tj. Europskom pučkom strankom (EPP) de facto u velikoj koaliciji. Ako ste se ikada pitali zašto HDZ i SDP zastupaju stavove koji se u bitnim pitanjima razlikuju samo u nijansama (a po pitanja srljanja u EU ne razlikuju se uopće), možda bi se upravo u toj činjenici mogao kriti odgovor. Pa naravno da zastupaju slične stavove, kad su u koaliciji na europskom nivou!

HNS je, kao i HSLS i IDS, članica Europske liberalno-demokratske i reformske stranke (ELDR), koja okuplja 56 stranaka iz cijele Europe, a na nedavno održanim europskim izborima stranka je osvojila 30 milijuna glasova na području Europske unije i time 84 mjesta u Europskom parlamentu. Liberalna grupa u Europskom parlamentu treća je najveća grupacija po veličini i snazi te najveća grupa u sastavu Europske komisije. Gorljiva unionistica Pusić u drugom je mandatu čak potpredsjednica te europske stranke. Opa! Koja unijska kapacitativnost!

Koga zastupaju političari u tijelima Europske unije? Najvažnije unijsko tijelo, neizabrani diktatorski komitet Europska komisija posve je nadnacionalna, a njene se članove obvezuje da u svom djelovanju ne predstavljaju zemlje kojih su državljani, da ne primaju instrukcije od svojih vlada ni od drugih institucija Unije, već da djeluju isključivo u interesu Unije. Jednako tako, ni “zastupnici u Europskom parlamentu ne predstavljaju svoje države članice već su organizirani u europske političke skupine (stranke).“ (Ćapeta T., Rodin S.: Osnove prava Europske unije, Zagreb, 2010, str. 28).

“Hrvatska premijerka Jadranka Kosor ima našu punu potporu, ona će biti 28. liderica u Europskoj uniji. Ona će braniti interese Europske pučke stranke u Europskom vijeću”, izjavio je 16. prosinca 2010. Wilfried Martens, predsjednik Europske pučke stranke. Molimo, pročitajte tu izjavu još jednom. Čije bi to interese u Europi branila unionistica Kosor? Hrvatske interese? Ne. Kao ni unionist Milanović, kao ni unionistica Pusić, budu li u prilici.

Postane li Hrvatska kojom nesrećom članica Europske unije, svi oni branit će isključivo interese svojih nadređenih stranih partija kojima oduševljeno pripadaju. Zato opravdano pitamo: tko će zastupati nas?



Prijevod govora britanskog EU parlamentarca, gospodina Nigela Farage-a:

"Proučavao sam situaciju u Hrvatskoj ne bih li se uvjerio da se vodi prikladna debata na nacionalnoj razini o ulasku Hr u Eu. Vodi li se pravedna kampanja.
Što sam otkrio!
Otkrio sam da EU čini sve što može da potkupi političku klasu u Hrvatskoj.
Zapravo, ona to čini veoma uspješno.
EU je već dala 320.000.000,00 eura, Hrvatskoj, u kako kažu predpristupnoj pomoći (nije spomenuo fond kao predpristupni fond, več aid=pomoć op.a.).
A upravo je i potrošila milion eura za napadnu propagandnu i reklamnu kampanju govoreći, prikazujući, Hrvatskoj kako joj je ona jedina nada.
Pametno ste (obraća se parlamentu op.a.) čak ste Hrvatima dali visoko plaćene poslove u EU parlamentu i u Europskoj komisiji, samo da bi im pokazali kako imućni će biti, kako imućna će biti vladajuća klasa (naglašeno op.a.) ako se priključe i onda imate EU zastave kako se lepršaju na službenim zgradama po cijeloj zemlji ne bi li ostavile dojam da je to svršen čin!
Ima nekih koji su spremni pomoći, jer su stari komunisti još uvijek na sceni, u Hrvatskoj, još uvijek drže pozicije moći, a svi će oni postati osobno, enormno bogati ako se Hrvatska priključi Europskoj uniji. A tu je još ciničnija strana ovoga, jer, tu nema slobode tiska, u Hrvatskoj NEMA nacionalne rasprave koja je pokrenuta, ustvari, ponuđena je čak i nagrada (naglašava uz podsmjeh op.a.) od 10.000,00 kuna ako itko može pronaći članak u bilo kojim novinama u Hrvatskoj koji sugerira da pristupanje nije ispravan postupak!
Cijela je kampanja o pristupanju iskrivljena i korumpirana! Vidjeli smo to i prije, u režiji Europske unije, ali čini mi se da se sad u Hrvatskoj odvija na stupnju koji je gori nego li sam dosad imao prilike vidjeti.
Ova je zemlja imala neku vrstu nezavisnosti kroz tisuću godina, a dvadeset su godina IMALI nezavisnost .
Izašli su iz propalog političkog eksperimenta koji se zvao Jugoslavija i ako glasaju za pristupanje Europskoj uniji, glasati će za ponovno ujedinjenje u novu Jugoslaviju – koja je promašen politički eksperiment koji će se urušiti.
Nadam se da je zadnjih mjesec ili dva bilo nekakve rasprave, ali na žalost, sumnjam."

Piše : Gordian Knot




......................

Slobo zove Franju - "Franjo, jesi li ti, bre, normalan? Jesmo li se mi lepo dogovorili da nece biti otpora i da je Vukovar nas, da mozemo lepo do Oseka? Nije li to bio deo naseg dogovora?"
Franjo - "Ne znam sta da ti kazem, prijatelju, nece me slusati, blokirali smo dotok oruzja i hrane, zabranili smo izlazak civila iz grada. Nastavi bombardiranje, grad je pun onih ludih HOSovaca, a i brdo budala je doslo u obranu. Znas da ih nisam mogao zaustaviti, shvatili bi odmah nasu igru, a sta cu onda? I ovako je vec previse sumnjivo."
Slobo - "Ne znam bre, ne bih hteo da me zajebavas. Nisi li dobio najlepsi moguci rucak prosli puta kada smo se nasli? Bas onako kako ti volis, zelje s rebarcima. Jel krenula ona posiljka nafte sto si obecao? Znas da ne mozemo u ovakve operacije suvi."
Franjo - "Ne brini, sve je kako smo se dogovorili, staracu se i da buntovnici zavrse onako kako smo se dogovorili."
Slobo - "Staraj se, bre. Cu te nazovem nakon sto vidim sto se desava na terenu."

......................




Ovo ocigledno nije jos jedan placljivi tekst o Vukovaru.

Posebno zato jer ja nisam vukovarac koji ikako zeli zaradjivati emocionalne bodove na toj igri.
U stvari, neugodno mi je me sto, umjesto da se za ime mog rodnog grada veze pojam kulture, kreativnosti, Dunava, neolita, ili, ako bas treba biti vezano za rat - pojam borbenosti, prkosa, inata.
Vec uvijek neka sazaljivost, koja je vise poza, i iza koje se krije ta vjecna hrvatska pravednost, a u stvari veliko izbjegavanje suocavanja sa samim sobom i istinom.

Volim recimo talibane. Prosjecni taliban ima nekoliko djece, mozda cak i unuka, besplatno se bori protiv okupatora i vlastitih izdajnickih vlasti. I tako stoljecima. Nema opravdanja i nema izbora, i ne mozes ga kupiti.

Al katolicki talibani su drukciji.
Oni imaju sva moguca opravdanja da nista ne ucine, primaju neku sicu od korumpirane vlasti koja ih je prodala, i slusaju lazi od istih ljudi koji nikada nisu ni naucili govoriti istinu. A zasto bi i rekli istinu onima koji je ne mogu podnijeti i ne zele cuti? Zasto bi rekli istinu preraslim djecacima sa skembama koji cio dan sjede u bircuzima i pravednicki trepere na svaki eventualni moguci upit o opravdanosti njihovih mirovina u relativno mladim godinama? U godinama kada bi trebali najvise dati, oni su najvise uzimali od one nekolicine koja se drznula biti poduzetnicka i aktivna, koja zeli buducnost umjesto proslosti, izgradnju umjesto parazitizma. I snishodljivo sutjeli na svaku licemjernu opasku zapisnicarke, zapovjednika obrane koji je zbrisao ne rekavsi suborcima da brise, i direktorima sindikata branitelja, koji su sami odlucivali tko je i kako bio u ratu, obzirom da su sve liste branitelja grada jos od 1991. pod kljucem u necijem sefu u Zagrebu. I zasto se nije drugi zapovjednik obrane, pojavio? Jedan gleda u pod i prica politicki korektne parole, a drugi vjerojatno osjeca gadjenje do srzi, posebno u svjetlu cinjenice da je umalo bio ubijen od batina u Tudjmanovom zatvoru.
I zasto se ne spominje cinjenica da su pripadnici 'tajne' sluzbe prijetili ljudima koji su se vratili iz srpskih logora da "paze sto pricaju"?

Iskreno, ne cijenim ljude koji jednom godisnje dodju u Vukovar navodno odati pocast 'gradu heroju' i zrtvama, koliko god oni mislili da je to plemenito i veliko.
I ne cijenim one koji su izgubili nekoga u tom gradu i dobrovoljno staju u kolonu cmizdravaca, u dogovoreno vrijeme, na dogovorenom mjestu, spremni za igrokaz, predvodjeni upravo ekipom koja je ih je otpisala, sa smjeskom na licu, svojevremeno zamisljajuci svoje dogovore, profite i nove zemljopisne karte.

U stvari, odaju pocast samima sebi, jer im se svidja uloga zrtve, i ideja, tako fino urezana u svijest nase nacije koja kaze "patnja ti donosi spas". Svidja im se ideja da su nesto posebno, veliko, snazno i bitno, barem ih tako mediji uvjeravaju, bljesteci reflektorima iz svih kuteva - jednom godisnje. Jos dodatno podebljano socijalama, braniteljskim mirovinama, jednokratnim novcanim pomocima i drugim krasnim stvarima koje drze covjeka nesposobnim da se makne sa mjesta, od mjeseca do mjeseca, i da brani sustav pljacke. I starim dobrim katolickim - pati sada, placi sada, pa ce ti mozda sutra biti bolje. Nesto kao mirovinski fond. Samo, niti je sutra bolje, a i taj mirovinski fond se nekim cudom isprazni sam od sebe. Prosla baka sa kolacima.

A pricajuci o hrabrosti, toliko je ljudi gurnuto u totalnu nemogucnost prezivljavanja - ali, cudno kako nema nekog revolta. Svatko ima neku djecu, zenu, macku, psa, biljku puzavicu ili mozda samo plisanog medu, pa se ne valja zamjeriti kamarili. Hm, nisu li ti poginuli bili upravo prva klasa ljudi koja se nije pravdala tim otrcanim opravdanjima? I nisu li ovi sto im navodno daju pocast upravo ta neka druga klasa, kojoj je draze zivjeti u bajci neke navodne pravednosti i mucenistva, nego suociti se sa sadasnjim trenutkom i reci bobu bob, a popu pop, barem da ne bi ostavljali tu prvu klasu u limbu besmislenosti njihove zrtve.

Nije bitno sto nema rezultata i sto je ego nabrijan do neprepoznatljivosti.
Doduse, rezultati su tu, ali ne onakvi kojima bi se itko ponosio - ratni zlocinci setaju gradom, industrija razorena, a lokalni serifi drze kmetove u strahu.
Rimska crkva, dugogodisnje silovanje stranaca kroz povijest i policijska drzava, nije bitno kojeg predzanaka, ucinili su svoje.

Mreza je postavljena, a mali broj riba koji se ne ulovi u tu mrezu, nije ni bitan, dovoljne su one ribe koje su uhvacene u mrezu da odrzavaju ribare sitima, a to je vecina.

Nekoliko godina kasnije, sluzio sam vojsku u 1. Hrvatskom Gardijskom Zboru. Cuvao hangar sa avionom vlade i predsjednickim avionom. I imao popis ljudi koji smiju prici, uglavnom piloti i avio-tehnicari.
I tada je dopjesacio Miroslav Tudjman, ne zaustavljajuci se na moju recenicu da nije na popisu, sa rjecima "Ja sam Tudjman." Znao sam da zivim u mafijaskoj drzavi, i nisam reagirao, iako bi po pravilima sluzbe trebao pucati, u zrak, pa onda u debila ako se ne zaustavi.
Njegovo ponasanje govori dovoljno dobro o tome kako je kamarila na vlasti dozivljavala Hrvatsku i njene gradjane.

Danas taj kmezavac tvrdi da su snimke, pisma Glavasevica, i svi ostali dokazi o tome kako je njegov otac prodao grad - namjestaljka jugoslavenskih tajnih sluzbi, posebno sada kada je i to izaslo u javnost zahvaljujuci nekolicini ljudi sa mudima na HRTu.

Mozda bi tada spremno mogao objasniti kako je doslo do situacije da su djeca vukovaraca, sklonjena u raznim dijelovima Hrvatske, bila vracena u Vukovar, jer je bio organiziran njihov odlazak na more, netom prije bombardiranja grada.
Nakon toga je dosla zabrana izlaska djece iz grada, iz ureda Predsjednika Republike, a autobusi su ostali na vukovarskom autobusnom kolodvoru.

Zahvaljujuci toj odluci moja sestra je za sekundu izbjegla smrt od kazetne bombe koja se rasprsnula pored zgrade i zasula djecju sobu celicnim kuglicama, upravo u trenutku kada je ona iz nje izasla. Koliko znam, nisu sva izdana djeca bila te 'srece'.

Da sam izgubio sestru, pobrinuo bih se da se ti likovi koji su zrtvovali nas za svoje promasene profite ne setaju mirno gradom koji su dali upropastiti.

A kako je krenulo, iznad popa ima pop, i kako je svijest mladih ipak visa od svijesti starih, i netko ocito kap po kap, salje informacije u javnost. U kombinaciji sa planiranim financijskim kolapsom dobre stare kurve Europe, sve te lazi ce se srusiti kao kula od karata, opet ostavljajuci konzumente na suhom.

Nekad se pitam sto bi bilo da su recimo - postenje, pravda, ponos, prkos - da su te vrijednosti ispred patnje i puzanja (sve na 'p'), kakvi bi rezultati bili tada?
Da li bi mozda bili neki zacetnici nove renesanse, nove verzije Francuske revolucije u raspadajucoj Europi, i netko tko bi bio primjer kako postaviti stvari na pravo mjesto?
Mozda bi se tada zvali - Island ili Norveska.

:-)


"It is better to die on your feet than to live on your knees"
"Bolje je umrijeti stojeci, nego zivjeti na koljenima"

- Emiliano Zapata Salazar (August 8, 1879–April 10, 1919), vodeca licnost Meksicke Revolucije.

Od 5. do 7. prosinca 2011. godine u hotelu Palace u Zagrebu održat će se radionica Internacionalnog centra za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (ICGEB) pod nazivom «Pokusna polja i praćenje GMO-a nakon uvođenja u okoliš i stavljanja na tržište GMO-a.»

Ovo izgleda kao najnoviji u nizu pritisaka od kojih se po svojoj stupidnosti može izdvojiti gostovanje stanovitog gospodina Jeremy Sweeta u Slavoniji i njegova radionica na temu «Koegzistencija GMO usjeva i običnih usjeva», jer je nepobitno utvrđeno i potvrđeno širenje GMO polena koje masovno zagađuje biljke u udaljenosti koja se čak ne mjeri metrima nego kilometrima, koliko prevaljuju npr. pčele. Zato se tu teško može govoriti o nekoj «miroljubivoj koegzistenciji».
Najavljena manifestacija je još apsurdnija imajući u vidu da su se u međuvremenu poštujući želju građana sve hrvatske županije proglasile slobodne od GMO-a. A ako se još zna da sve više i više izlaze na vidjelo novi ozbiljni nedostaci genetičkog inženjerstva, definitivno se pokazuje da ti nedostaci nisu puke «dječje bolesti» koje će se otklanjati u hodu već ozbiljne greške u temeljnim postavkama. Dakle blago rečeno loša znanost u službi beskrupuloznog profita.
Stoga smatramo da ni šuplje izlike o prehranjivanju gladnih, niti o profitabilnijoj proizvodnji, niti o slobodi tržišnog natjecanja ne mogu opravdati takve u osnovi krive i kratkoročno a još više dugoročno ugrožavajuće tlapnje.

Eko-Eko

Lucas Papademos novi je premijer Grčke, a „prijelaznu“ talijansku vladu vodit će Mario Monti. Uz to što su obojica unijski kadrovi (prvi je bivši viceguverner Europske središnje banke, a drugi bivši europski komesar), obojica su i članovi Trilateralne komisije, a Monti je uz to i istaknuti član Družbe Bilderberg, koja ovim putem napušta svoje dosadašnje „diskretno“ djelovanje i ulazi na europsku scenu – na velika vrata. Ne, nije nam namjera ovdje raspredati o nekoj „teoriji zavjere“. Ovo nije teorija zavjere. Nego njena praksa.

Talijanski zastupnici u subotu su usvojili paket ekonomskih reformi koje je tražio EU, otvorivši na taj način put za ostavku premijera Silvija Berlusconija te za formiranje tzv. „prijelazne vlade“. Vodit će ju eurokrat Mario Monti. Na ulicama glavnoga talijanskog grada okupljeni su prosvjednici slavili ističući talijanske zastave te transparente na kojima piše „Bye-bye Silvio“ ili jednostavno “Nestani!“ i „Konačno!“. Jadni ljudi počeli su se radovati jer su odlaskom Berlusconija vidjeli „svjetlo na kraju tunela“, pa misle da će „sada konačno biti bolje“. E, neće.



Umjetno izazvane krize neće riješiti nikakvi „stručni tehnokrati“ – ma koga da narod izabere

Prosvjednicima u Španjolskoj i Portugalu (valjda zato jer su ih vladajuće oligarhije sustavnije osiromašile, pa sad već više nikom ne vjeruju) sklonije su realnijem poimanju stvarnosti. Hodali su okolo s lutkom u lijesu koja predstavlja „političara“ i jasno poručili vladajućima da su prozreli njihovu igru, koja je cijelo vrijeme ista.

„Vama ništa, nama sve“ — tu su prikrivenu oligarhijsku poruku ispravnije shvatili oni koji su temeljitije popljačkani. Shvatili su, naime, da ne žive ni u kakvoj „demokraciji“, nego zapravo u jednostranačkoj državi. Jer, koga god izaberu – taj ih popljačka, prevari, iznevjeri i – gle čuda – ne uspije riješiti umjetno izazvanu krizu čak ni „bolnim rezovima“, pa narod osiromaši, a korporatisti se obogate. Ovi u Italiji još se nadaju „da će biti bolje“, sad kad je Berlusconi sišao sa scene. Jer još ne vide tko se na scenu uspinje.

A uspinje se naizgled vrlo fin čovjek. Umjesto s „bunga-bunga“ partyja gdje su obično vrebali Berlusconija, sada paparazi mogu sačekivati novog premijera – pred crkvom kako izlazi s mise. Ozbiljan i pobožan čovjek, je li? Mario Monti, taj „uvaženi“ 68-godišnji ekonomist, potpuna je suprotnost bivšem premijeru Silviju Berlusconiju kojega javnost optužuje da je do daske srozao kredibilitet zemlje.

Tako radi elita. Kad stvari „dođu do kraja“, kad netko od aktualnih „odradi svoju dionicu“, onda ga zamijene naizgled finijim i poštenijim čovjekom. Tako je, primjerice, nakon blentavog i ratnički raspoloženog Georgea W. Busha došao fini Obama i ponudio „promjenu“ (kojom ništa nije promijenio) i dobio čak Nobelovu nagradu za mir kojeg nije ostvario. Stvari se uvijek mijenjaju, ali se zapravo malo što suštinski mijenja. Ili se čak mijenja – na gore.

„Problemi s kojima su suočene Italija i Grčka znatno su veći od pitanja premijera. Italija nije u ovu situaciju došla za pet minuta, pa neće ni izaći za pet minuta. Rješavanje dužničkih problema potrajat će mjesecima“, kaže Dan Greenhaus, strateg u brokerskoj kući BTIG.

Slična je situacija i u Grčkoj, gdje je također imenovan (odnosno od strane Unije nametnut) novi premijer, čija bi vlada trebala uvesti dodatne mjere štednje kako bi Atena dobila novu rundu međunarodne pomoći i tako izbjegla bankrot. Osjetno su u odnosu na prošli tjedan porasli i prinosi na obveznice Španjolske i Francuske. Rast prinosa pažljivo se prati jer svaki uspon kamate Italiji i drugim državama dodatno otežava otplatu dugova. Dužnička kriza ostavlja sve dublji trag i na realnom gospodarstvu. Jučer je objavljeno da je industrijska proizvodnja u eurozoni u rujnu pala 2 posto, najviše od početka 2009. godine.

„To ukazuje na promjenu donedavno pozitivnih trendova u Europi i potvrđuje procjene da bi u tekućem kvartalu gospodarstvo eurozone moglo uroniti u blagu recesiju“, istaknu je Jeff Kleintop, strateg u tvrtki LPL Financial.

Prema tome, hoće li novi oktroirani upravitelji Grčke i Italije riješiti njihove probleme. Ne. No oni tu i nisu zato da bi te probleme riješili. Oni su tu, kao i svi ostali gubernatori unijske i svjetske elite, da bi „odradili svoju dionicu“. A poslije?



Bivši europski komesar Monti preuzima u ime Unije protektorat nad Italijom

Pogledajmo malo tog Montija koji preuzima Italiju. Kao prvo, dolazi ne nakon izbora, nego kao predsjednik „prijelazne“ vlade. On je, kao, vrhunski i (kažu) neovisni stručnjak. Ali on nije nikakav „neovisni“ stručnjak. On je unijski čovjek. Tijekom čak deset godina, od 1994. do 2004., obnašao je dužnost europskog komesara za tržišno natjecanje. Tko ga je predložio na tu dužnost? Njegov prijatelj Silvio Berlusconi! Monti je inače dužnost obnašao za vrijeme zlosretne Santerove Komisije, upravo Jacques Santer povjerava mu 1995. područje unutrašnjeg tržišta, financijskih usluga i fiskalnosti carinske unije. The Economist ga je 2000. u uvodniku naslovljenom „Super Mario“ ocijenio kao „jednog od najmoćnijih europskih birokrata“. E, to je pravi naziv za tog čovjeka „bez mane“.

Europskim komesarom, valja znati, postaju samo osobe koje su duboko odane unijskim nedemokratskim idejama. Europski komesari predlažu sve unijske zakone (i brinu se da ih Vijeće, a ne Parlament, usvoji) te za to primaju plaće od preko 20.000 eura mjesečno. Europska je komisija neizabrani diktatorski komitet čije je prijedloge vrlo teško (recimo gotovo nemoguće) oboriti u Parlamentu, pa je tako Komisija pravi motor Unije, a njeni komesari njeni pravi vladari. Kao takvi uživaju sve počasti od strane unionista. Logično.

Prošle srijede Montija je talijanski predsjednik Giorgio Napolitano imenovao doživotnim senatorom, a riječi hvale na njegov račun nije štedjela ni glavna direktorica Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) Christine Lagarde (inače još jedna sumnjiva persona, koja je na svoje sadašnje mjesto došla nakon političkog uništenja prethodnog predsjednika Fonda sumnjivom seksualnom aferom u kojoj su kasnije optužbe odbačene). Gotovo je nevjerojatno koji stupanj usklađenosti pokazuju upravljači Unije.

Monti se odmah sastao s guverenerom talijanske središnje banke Mariom Draghijem i političarima iz različitih stranaka i počeo se pripremati za sastavljanje vlade i prije nego li je Berlusconi odstupio. I dok još nije bio službeno imenovan, Monti je dobio potporu glavnih oporbenih skupina i uvjetni pristanak Berlusconijeve vladajuće koalicije, koja je rekla da će ga podržavati sve dok provodi mjere za izlazak iz krize dogovorene između vlade na odlasku i EU-a. Pa jasno. Vojnici Europske unije (takozvani „vladajući“ i takozvani „oporbeni“) uvijek se drže zajedno kad je u pitanju isti, zajednički cilj – onaj unijski. U tome se ni naši „vladajući“ i „oporbeni“ političari nimalo ne razlikuju. Kad treba puhati u trubu unijskih gospodara – uvijek svi složno pušu.

Naravno da nije izostala ni podrška vrhovnog europskog komesara Barrosa, kao ni Angele Merkel koja nije propustila dodati da je u okviru EU-a potrebno produbiti političku uniju. Eto kamo to sve ide.



Upoznajmo Družbu Bilderberg, njene istaknute korifeje i njihove sumanute ideje

I Monti i Papademos članovi su Trilateralne komisije, a Monti je i član Družbe Bilderberg. Te se organizacije nisu dosad naročito isticale, upravo suprotno, trudile su se da se ne ističu, premda su njihovi članovi odavno sudjelovali u kreiranju unijske i svjetske visoke politike. No, sve dosad – o tome se šutjelo. Ili se barem svojski pokušavalo zataškati članstvo u tim organizacijama. Kada bi se o tome pisalo, one koji bi isticali da se radi o paralelnom (odnosno stvarnom) upravljanju državama od strane neizabranih organizacija optuživalo se da se bave nekakvom „teorijom urote“ ili nekakvim „zavjerama“ koje, kao, ne postoje. Sada vidimo da se tu ne radi o teoriji zavjere, nego o njenoj praksi.

Međutim, ovo se ne događa od jučer. Nije Družba Bilderberg oformljena preko noći. Samo je sada došlo vrijeme da se kaže tko zapravo stoji iza nekih naoko čudnih poteza na planu upravljanja državama. Nekad se o tome šutjelo, a sada se čak i središnjem TV-dnevniku objavljuje vijest da su oba navedena unijska gubernatora zapravo članovi navedenih organizacija. Sada su ove organizacije otvoreno stupile na europsku scenu. Zašto? Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo najprije vidjeti što se krije iza navedenih organizacija.

Družba Bilderberg osnovana je 1954. u hotelu Bilderberg u gradu Oosterbeeku kraj Arnhema u Nizozemskoj. Jedna je od najmoćnijih političkih, medijskih, ekonomskih poslovnih grupa, a sastaje se na raznim lokacijama jednom godišnje radi raspravljanja o budućnosti svijeta. Putem svojih članova – šefova država, ministara, vlasnika korporacija, bankara, industrijalaca i predstavnika medijskih kartela (ovi posljednji su nazočni u svojoj korporatokratskoj funkciji, upravo kako ne bi objavili ništa sa sastanaka) upravlja svijetom preko Europske unije, G-8, Svjetske trgovinske organizacije, Svjetskog ekonomskog foruma itd.

Za vrijeme sastanaka koji traju 3-4 dana zakupe obično jedan luksuzniji hotel u nekom lijepom mjestu, nabiju jako policijsko i zaštitarsko osiguranje i “otvoreno i slobodno”, u miru, bez nazočnosti novinara (nema ni konferencije za tisak poslije sastanka), “blisko koliko je to moguće raspravljaju kao zabrinuti rukovodeći građani s obje strane Atlantika, iz Zapadne Europe i Sjeverne Amerike, o problemima od kritične važnosti.” Tako sami navode na svojoj službenoj web-stranici.

Ta “kritična pitanja” kojima se bave obično su: postavljanje šefova država (primjerice odabiranje kandidata za predsjednike Amerike i Europe, podređenih država Europske unije itd.), upravljanje svjetskom ekonomijom, izazivanje i upravljanje krizama, napredovanje globalizacijskog procesa, razvoj depopulacijskih planova i tome slično. Sastanku uvijek nazoči oko 130 članova – okrunjenih glava, multimilijardera, transnacionalnih kapitalista, bankara, najviših državnih dužnosnika, medijskih mogula itd. Čvrstu jezgru Družbe čine njen spiritus movens Henry Kissinger i „počasni savjetnik“ David Rockefeller.

Sustav Družbe Bilderberg vrlo je dinamičan i mijenja se s vremenom. Upija i stvara nove dijelove dok se istodobno rješava zastarjelih i neuspješnih ostataka. Članovi dolaze i odlaze, ali sustav ostaje aktivan i održava sam sebe. Mnoge su javne osobe iz vrhova svjetske politike i gospodarstva bile ili jesu članovi Družbe Bilderberg. Tu su Margaret Thatcher, Lord Peter Carrington, Juan Carlos I., Kraljica Beatrix, Bill Clinton, Zbigniew Brzezinski, Tony Blair, Colin Powel, Princ Charles i mnogi, mnogi drugi…



Produženje krize i stvaranje novog ekonomskog poretka – jedan od važnijih zadataka Družbe Bilderberg i Trilateralne komisije

Za Družbu je produžetak svjetske financijske krize od velike važnosti zbog toga što se još uvijek nadaju stvaranju globalnog “Treasury Departmenta” (Svjetske državne riznice) pod upravom Ujedinjenih naroda. Ova ideja je kao namjera Družbe predstavljena na sastanku 2009. u Grčkoj, ali su je uspjeli blokirati europski i američki ”nacionalisti”. Pod “nacionalistima” Družba razumijeva sve one koji se protive podvrgavanju nacionalnih suvereniteta globalnoj upravi, u čemu je najdalje otišao talijanski predsjednik Giorgio Napolitano proglašavajući sve one koji se protive ideji Europske unije ni manje ni više nego fašistima. Izvor iz AFP-a je ukazao na govor francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja 29. ožujka 2010. na sveučilištu Columbia: “Trebali bismo izmisliti novi svjetski monetarni poredak”. Sarkozy je očito mislio na nedavno predložen općesvjetski “Treasury Department”. I MMF je predlagan za novu općesvjetsku banku, a tom se pozivu za uspostavljanjem jedne središnje svjetske banke (i jedne svjetske vlade) u najnovije doba pridružio i papa Ratzinger.

Sestrinsku organizaciju Trilateralnu komisiju 1973. osnovali su David Rockefeller i Zbigniew Brzezinski s ciljem stvaranja “novog ekonomskog poretka”. Grupa se inicijalno sastojala od 180 elitnih članova iz SAD, Europe i Japana. Članovi su iz reda državnih dužnosnika, međunarodnih bankara, medija i multinacionalnih korporacija.

U svojoj knjizi “Between Two Ages” Brzezinski je istaknuo kako nacionalne države sve više prestaju biti temeljna jedinica ljudskog života i svoju ulogu sve više prepuštaju međunarodnim bankama i korporacijama. Deset Obaminih savjetnika su trilateralci.

Ideje Družbe Bilderberg o jednoj svjetskoj vladi i jednom monetarnom sustavu s jednom svjetskom valutom u permanentnom vlasništvu neizabranih oligarha koji se samostalno biraju između sebe potvrdio je i imenovani (ne i izabrani) predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy, koji je na samitu lidera G-20 u Kopenhagenu o klimatskim promjenama (za kojeg se nakon izbivanja skandala “Climate-Gate” otkrilo da je samo još jedan u nizu pokušaja krađe novca poreznih obveznika) sebe i ekipu predstavio kao “globalnu vlast“, a godinu 2009. označio kao prvu godinu “globalne vladavine”.

Rompuy je, inače, protivno svim demokratskim načelima postavljen za predsjednika Europskog vijeća odnosno za predsjednika pola milijarde Europljana 12. studenog 2009. na večerici koju je organizirala Družba Bilderberg u dvorcu Hertoginnedal na briselskoj periferiji. Kasnije imenovanje od strane Europskog vijeća bila je tek formalnost.



Družba Bilderberg i tzv. „revolucija bez krvi“

Današnju Družbu Bilderberg, međutim, ne bi trebalo gledati kao neku “vladu u sjeni”, to je prije ideologija jedne svjetske kompanije. Krajnjim ciljem Družbe Bilderberg smatra se provedba “revolucije bez krvi”. Revoluciju je zamislila vladajuća elita, a usmjerena je ka stvaranju tehnokratske vlade općesvjetske korporacije-države, u kojoj će unutarnja i vanjska politika biti podređene međunarodnoj ekonomiji.

Pod pojmom “zahtjeva za uništenjem” koji se nalazi u dokumentima Družbe (zadnji put se pojavljuje na sastanku u Njemačkoj u kontekstu krize nedostatka energije) razumijeva se „uništenje svjetske ekonomije kojim se može uništiti potražnja“. Zanimljiv koncept. Naravno, to ne znači da će Rockefelleri, Rotschildi i ekipa ostati gladni. To se odnosi na ljude koji će ostati bez domova, novca, vlasništva i investicija (tj. odnosi se na nas) i naziva se „transformacijom bogatstva“. Upravo se to dogodilo tijekom Velike depresije koja nije bila ništa drugo nego prijenos bogatstva u ruke najmoćnijih ljudi. Novac ne može jednostavno ispariti u zrak, nego samo promijeni strane.

I upravo se to događa i danas. Europska unija – jedna od značajnih organizacija Novog svjetskog poretka, djelujući i kroz Družbu Bilderberg – pred našim očima, javno i neprikriveno, proždire čitave države. Da, to je ta Europska unija u koju bi nas htjeli utrpati naši lokalni marionetski političari.



Kako „zabrinuti rukovodeći građani“ iz Družbe Bilderberg odlučuju o „važnim pitanjima“?

Godine 1974. Nixon i Kissinger potpisali su dokument američke vlade o studiji rasta stanovništva. Dokument jasno govori kako je svjetsko stanovništvo između 1974. i 2050. godine potrebno umanjiti za tri milijarde ljudi. Posljednje “procjene” govore o pet milijardi ljudi, što znači da bi na Zemlji ostalo nešto manje od dvije milijarde ljudi, broj koji je, po njihovim procjenama, “optimalno” održavati.

Družba odlučuje i o drugim „veoma važnim pitanjima“. Tako su, primjerice, 2005. odlučili postaviti Angelu Dorotheu Merkel za njemačku kancelarku, premda su to držali teškim pothvatom jer su je doživljavali kao “dosadnu staru babu”. Oh, da. I Angela Merkel i Jose Manuel Barroso posjećivali su sastanke Družbe Bilderberg. Zato su tako srdačno pozdravili svog kolegu iz iste organizacije, Marija Montija, nakon što su ga instalirali za prinudnog upravitelja propadajuće Italije.

Godine 2006. u Kanadi Družba je raspravljala su o uništenju američkog i španjolskog tržišta nekretnina. Godinu i pol kasnije, tržište se doista srušilo. Sastanku u Ateni 2009. nazočili su (uz svjetske) grčki financijaši i bankari, a Grčka je uskoro završila na koljenima.

Inače, Bilderberg grupu je osnovao princ Bernhard od Nizozemske, čovjek kojeg krasi nacistička prošlost, a među članovima Bilderberg grupe su i već spomenuti aktualni predsjednik Europske komisije Barroso i predsjednik Europske središnje banke Jean Claude Trichet.

Belgijski vikont Davignon, raniji potpredsjednik Europske komisije i trenutni predsjednik Družbe, istaknuo je kako je za stvaranje zajedničke valute euro najzaslužnija upravo Družba Bilderberg.

Središnja zamisao Družbe je od osnivanja ostala ista: uspostaviti od Ujedinjenih naroda formiranu “svjetsku vladu“ i oblikovati novu stvarnost u kojoj bi nacionalne države postale samo nebitne zemljopisne reference. Ideja Europske unije u potpunosti se temelji upravo na toj zamisli. Europska unija je postala jedan politički entitet, nakon toga slijedi Američka unija i na posljetku Azijsko-pacifička. (Afrička je unija već gotova stvar.) Kao i Europska, i Američka bi unija imala zakonodavnu, izvršnu komisiju i šefa države koji će moći nametati zakone državama članicama. I ondje bi se uspostavila zajednička valuta (amero) izdavana kao dug svih onih koje je koriste prema banci kao izdavatelju.

U provedbi svojih ciljeva Družba Bilderberg naročito cijeni diskreciju. Tako je David Rockefeller na sastanku Družbe Bilderberg u Njemačkoj, 1991. godine izjavio: ”Zahvaljujemo se Washington Postu, New York Timesu, Time Magazinu i drugim velikim kućama čiji su direktori prisustvovali našim sastancima, održali njihova obećanja i čuvali diskreciju gotovo četrdeset godina. Nama bi bilo nemoguće razviti naš plan za svijet da smo bili izloženi očima javnosti tijekom svih tih godina. No svijet je danas sofisticiraniji i spremniji za put prema jednoj svjetskoj vladi. Nadnacionalni suverenitet intelektualne elite i svjetskih bankara je sigurno poželjnije rješenje od nacionalnih samoopredjeljenja prakticiranih u prošlim stoljećima.”

Što se Europske unije tiče, još prije pedeset godina Družba Bilderberg je isticala: “Neka vrsta europske unije nije više utopijski san, nego se na konferenciji došlo do dogovora da je to sad nužnost našega vremena. Samo u nekoj vrsti Unije slobodne nacije Europe mogu postići moralnu i materijalnu snagu za svaku prijetnju njihovoj slobodi.” George McGhee, bivši američki veleposlanik u SR Njemačkoj izjavio je: “Rimski ugovor [1957.] kojim se uspostavlja zajedničko tržište osmišljen je na sastancima Družbe Bilderberg.” A gdje drugdje?



Najnovije teme i dileme Družbe Bilderberg

Teme obrađene na sastanku Družbe u Sitgesu u Španjolskoj 2010. bile su: (1) Hoće li euro preživjeti? (2) Razvoj Europe: Europska izlazna strategija—na čekanju? (3) Imamo li institucije koje se mogu nositi sa svjetskom ekonomijom? (4) Grčka: lekcije i buduće strategije, (5) NATO i Afganistan: povoljan plan za Savez, (6) Iran i Rusija: ekonomska i financijska prijetnje za Savez, (7) Posljedice rata protiv terorizma, (8) Utjecaj domaće problematike na američku vanjsku politiku (9) Izgledi za japansku ekonomiju, (10) Budućnost američkog dolara i alternativni scenariji. No, najgora noćna mora Družbe Bilderberg jest mogućnost da se zemlje članice EU vrate nacionalno orijentiranim politikama.

Rastuća javna spoznaja o namjerama Družbe Bilderberg i Trilateralne komisije je postala velika prepreka ostvarenju njihova plana. Osim 1975. godine kad je izbila u središte pažnje, desetljećima je Družba djelovala u potpunoj tišini. No kako su se informacije o postojanju i radu Družbe širile, tako je rastao i otpor prema ovim globalnim elitistima. Budući da u posljednje vrijeme njihove sastanke opsjeda i po 500 novinara, pokušavajući doznati teme razgovora, razmišljaju o promjeni modaliteta okupljanja.

Najnoviji događaji pokazuju da su odlučili i o zaokretu u pogledu politike „diskrecije“. Više nisu tako „diskretni“. Vidjevši da nemaju kud, odlučili su otvoreno objavljivati tko su njihovi članovi, a o tome se čak govori i u glavnim medijima. To je novost koja nam govori nešto važno: smatraju se dovoljno jakima za „ulazak na velika vrata“. Na velika vrata Europske unije definitivno su ušli. Ili točnije rečeno, sad su ušli na ta vrata za najširu javnost, jer su na svoj diskretan način na europskoj i svjetskoj sceni prisutni već 57 godina!

Sastanak Družbe za 2011. održan je u lipnju u pitoresknom švicarskom mondenom gradiću St. Moritzu, a prema službenoj web-stranici Družbe Bilderberg, recentne teme koje su ih zaokupljale bile su: (1) Bliski Istok: Što znači demokracija?, (2) Ekonomije u nastajanju: Uloge i odgovornosti, (3) Ekonomska i nacionalna sigurnost u digitalnom dobu, (4) Tehnološke inovacije u zapadnim ekonomijama: stagnacija ili obećanje napretka, (5) Glad za reformom – mogu li je vlade utažiti, (6) Švicarska: Može li ostati uspješna u budućnosti?, (7) Izazovi Europske unije, (8) Održivi euro: implikacije na europske ekonomije, (9) Domaći izazovi Kine, (10) Kineski regionalni i globalni izazovi, (11) Povezanost i difuzija vlasti, (12) Trenutačna žarišta sukoba, (13) Demografski naglasci.

Pritom su članovi detaljno su analizirali Kinu, Irak, Rusiju, te posebice krizu u EU, zaključivši da se stanovništvo planete smanjuje previše sporo, za što je jedina alternativa – novi svjetski rat. Diskutiralo se i o podršci euru, a zaključeno je da Grčka i ostale zemlje u zoni koja je u krizi trebaju platiti dugove. Također, raspravljano je o nastavku okupacije Iraka, te o izazivanju niza kriza u Kini i Rusiji kako bi bili podriveni njihovi financijski sustavi, kao i o tome da s alternativnim masovnim medijima i internetom, koji nisu kontrolirani, „treba nešto uraditi“.

Kako o posljednjem zasjedanju ove skupine piše britanski “Guardian”, ove godine je Bilderberg bio mnogo širi nego ranije. Zna se da je Družba postavljena po načelu masonske lože. Njena se struktura sastoji iz tri kruga. Vanjski je dovoljno širok i članovi tog kruga znaju samo dio prave strategije i pravih ciljeva organizacije. Drugi, Upravljački komitet (Steering Committe), sastoji se od 35 ljudi kojima je 90 posto poznat zadatak Grupe. Najuži krug – Konzultacijski komitet (Advisory Committe) – ima desetak članova koji u tančine znaju istinske ciljeve i strategiju organizacije i koji posjeduju sve ovlasti u vezi sa radom skupine u razdoblju između zasjedanja.

Zasjedanje u St. Moritzu, od 9. do 12. lipnja ove godine, prošlo je pod pokroviteljstvom Davida Rockefellera. Novinari su prebrojali da aktiv kluba ujedinjuje čak 383 osobe, čiju trećinu čine Amerikanci – predstavnici aparata predsjednika SAD, najkrupnijih korporacija, banaka i poslovnih krugova. Čitava ta „vojska“ želi učvrstiti sustav vladanja svjetskim poretkom na svoj način. Kakav je to način? I kakvi su to uopće ljudi? S obzirom na ono o čemu „otvoreno, slobodno i u miru“ raspravljaju – riječ je o umno duboko poremećenim osobama. Problem je u tome što, na žalost, upravljaju svijetom.

Sudjelovanje na sastancima Družbe jamči sudionicima daljnji prosperitet. I Clinton je nazočio sastancima Družbe Bilderberg te postao predsjednikom. I Obama. I Angela je prošla taj put, i Barroso, i Rompuy. Cijela unijska elita.

Na sastanku u St. Moritzu 2011. sudjelovao je, dakako, i Mario Monti. I gle čuda, sad je talijanski premijer. Novi grčki premijer Papademos ondje nije bio, ali je bio grčki ministar financija George Papaconstantinou. Dakako ni Herman Van Rompuy, predsjednik Europskog vijeća, nije izostao. I predsjednik Europske središnje banke Jean-Claude Trichet bio je nazočan, kao i mnogi drugi. Cjelovitu listu sudionika pogledajte na njihovoj službenoj stranici Bilderberg Meetings.



Što će biti s Europskom unijom?

Teško je reći što će se dalje dogoditi u Europskoj uniji, osobito kada imate posla s ovakvim ljudima kao što su članovi Družbe Bilderberg. Tko je sljedeći na listi za odstrel? Belgija, primjerice, prema nekima ima treći najveći dug u BDP-a u Europskoj uniji nakon Grčke i Italije – gotovo 100%, pa stoga belgijski povjerenik za EU Karel de Gucht misli da je Belgija jedna od mogućih žrtava financijskih tržišta. Belgija se borila da formira koalicijsku vladu u posljednjih 517 dana (što predstavlja svjetski rekord) uslijed sve većih razlika između frankofonog juga i sjevera koji je nizozemsko govorno područje, piše EUobserver. No, hoće li Belgija biti sljedeća? Podatke o belgijskom dugu neki drže prenapuhanim, a Bruxelles je samo srce Europske unije.

Možda će to ipak biti Francuska? Tako barem misli ministar vanjskih poslova Ujedinjenog Kraljevstva, Gordon Brown. On predviđa da će u nadolazećim tjednima i mjesecima Francuska postati žrtvom dužničke krize, a njegovo mišljenje dijeli i Olli Rehn, koji je Sarkozyiju savjetovao da poduzme daljnje korake kako bi smanjio javni deficit na granicu od tri posto bruto domaćeg proizvoda u 2013. od procijenjenih 5.7 posto u ovoj godini. „Vjerujemo da je najbolje da Francuska sastavi, što je prije moguće, mjere koje bi bile razmjerne planovima za 2012. i 2013. godinu“, rekao je Rehn. Kako bilo, ako se i ne raspadne, Francuska je na najboljem putu da uvede mjere koje se – hajde da pogodimo – jamačno sastoje u „bolnim rezovima“ i „stezanju remena“!

Teško je predvidjeti što će se dogoditi s Europskom unijom. Mišljenja su različita, ali obično se sastoje u tome da predviđaju hoće li prvo propasti ova ili ona zemlja. Jedno je, međutim, jasno – neće se dogoditi ništa dobro. Pogotovo kada se imaju u vidu oštre izjave Angele Merkel o tome kako je ovo najgora kriza u Europi od Drugog svjetskog rata, kako su „reforme“ nužne, a ne treba isključiti ni reviziju konstitucionalnog dokumenta Unije (Lisabonskog ugovora). Izuzetno su zabrinjavajuće najave o tome kako se krizu može riješiti daljnjim razvojem i jačanjem političke unije. Jer Europska unija već i danas jest politička unija, ona je federacija. U što bi se takva superdržava mogla razviti?

„Europska je unija nova vrsta religije. Vode je ljudi koji plaćaju daleko manje poreze nego bilo tko u Europi, a njihova djeca se besplatno školuju u oko 14 privatnih škola u Bruxellesu. Većina zastupnika Europskog parlamenta plaćeni su tri do četiri puta više nego što ćemo ja ili Vi biti ikad plaćeni za bilo koji posao u našem životu. Sistem je korumpiran u svojoj srži i nemoguće ga je promijeniti”, mišljenje je bivšeg britanskog ministra i jednog od najpoznatijih disidenata Konzervativne stranke, lorda Alexandera Hasketha. Poznavajući nedemokratski sustav na kojem Unija počiva, s ovim razmišljanjem teško je ne složiti se.



Zašto nakon „festivala demokracije“ slijede „bolni rezovi“ i „stezanje remena“?

Suvremene „demokratske“ države – u stvarnosti nisu demokratske. Nego, u svojoj biti, jednostranačke diktature. Jer, postoje tzv. „slobodni izbori“, no što se događa tijekom tih „festivala demokracije“? Demokracija jamačno ne. Postoje izbori, ali to su izbori na kojima birači nemaju izbora. Oni koji se duboko zamisle nad temeljnim idejama i šupljim obećanjima političara koji pretendiraju na rukovođenje državom – zaključit će da nemaju zapravo kome pokloniti svoje povjerenje. Čini li vam se to poznatim?

Istina, ljudi tu i tamo svake četiri godine ubace nekakve listiće u glasačke kutije, ali rezultat je uvijek isti. Koga god da dovedu na vlast – taj ih temeljito prevari i opelješi i – što je još bitnije – neslavno propadnu pokušaji da ta „demokratski izabrana vlada“ riješi (umjetno izazvanu) krizu, uslijed čega se u pravilu dogode dvije stvari: (1) narod dodatno osiromašuje, nameću mu se novi porezi, „stežu se remeni“ i trpe se „bolni rezovi“; (2) velike multinacionalne korporacije obogate se. Čest je i slučaj da se, nakon što je odradio politički posao, netko iz visoke politike (recimo iz Europske komisije) sjedne u neku od korporativnih fotelja. Ili obratno. Ali je izvjesno da narod mora „stegnuti remen“ i trpjeti „bolne rezove“ – kako bi mu „jednog dana bilo bolje“. Žalosno je što se nakon toliko pokušaja i pogrešaka neki ljudi tome još doista iskreno nadaju.

Dakle, narod osiromaši, a korporatisti se, kao i njihova politička logistika, obogate. To je taj temeljni princip. Iako u Hrvatskoj nema velikih (a uz to i umobolnih) igrača iz Družbe Bilderberg, — njihovih poklonika i marioneta svakako ne manjka. Vidi se to po identičnim idejama koje šire, od kojih je nesumnjivo najvažnija – imperativ ulaska u Europsku uniju. Bilo bi dobro da se navedenog temeljnog principa prisjete i naši birači na predstojećim parlamentarnim izborima.

Izvor: europskaunija.yolasite.com

Ivan Pernar




INTERVJU: MR. KARINO HROMIN STURM
Svjetski moćnici namjerno su nas gurnuli u ropstvo

Izvor: dnevno.hr

Ugledni ekonomist i diplomat tumači kako međunarodna financijska oligarhija razara bankarske sustave da bi države postale ovisne o njima, objašnjava zbog čega je protiv EU, otkriva kako bi se mogli riješiti dužničkog ropstva te tvrdi da bi Rohatinski i Šuker morali odgovarati zbog protuustavnoga djelovanja.

Mr. Karino Hromin Sturm teško se probija u medije, radi čega je za njegovu 'Strategiju razvoja Hrvatske na temelju državnog intervencionizma' malo tko čuo. Žestoki je protivnik neoliberalizma i Europske unije poznat po tvrdnji da je međunarodna financijska oligarhija namjerno izazvala svjetsku krizu, i uništila hrvatske banke, pa ne čudi da ga domaći mediji, uglavnom pod paskom stranih banaka, posve ignoriraju. Nekadašnji bliski suradnik uglednoga dr. Branka Horvata stoga je vrlo rado pristao na razgovor za naš portal.

Tvrdite da je kriza 2008. namjerno izazvana kako bi se uski krug ljudi obogatio. Možete li tu tezu objasniti?

- Dakako da je sve bilo organizirano i dirigirano. Novim svjetskim poretkom dirigira svjetska financijska oligarhija, što je lako dokazivo. Jer kapital, kao ni energija, ne može nestati. Uzmite samo za primjer jake investicijske banke poput Lehman Brothersa, koja je otišla u stečaj. To se dogodilo mjesec dana nakon objave da će biti stečaj. Sve je bilo izrežirano od strane financijske oligarhije. Lehman Brothers je, primjerice, imala kapital od 756 milijardi dolara, no on je nestao! Lehman Brothers banka je, dakle, otišla u stečaj, baš kao što je kod nas namjerno uništeno 25 banaka za vrijeme guvernera Škreba. Ako banka ima tvornicu, s njezinom propašću propada i tvornica. Zamislite koliko je u Hrvatskoj bilo vrijednosti u tih 25 banaka! Banke su nestale, a s njima je nestao i kapital kojeg je netko preuzeo. No, o tome do danas nitko ne govori.


Što se dogodilo s preostalim bankama?

- One su na vrlo čudan način privatizirane. Kako? Vlada RH-e je banke s 50 milijardi kuna sanirala, a prodala ih je za svega 7 milijardi. Svi građani koji su radili u poduzećima osnivali su te banke, što znači da je to bio naš kapital. No, država je podržavila taj društveni kapital, što nije smjela jer je to bilo privatno vlasništvo. Hrvatska Vlada nedavno je dignula kredit od dvije milijarde kuna da bi odplatila sanaciju tih banaka iz 1991. godine. Oni dvadeset godine, dakle, nisu platili sanaciju, ali su bili toliko lukavi da su uzeli kredit kod Erste i Hypo banke, jer bi bilo preapsurdno da su taj kredit uzeli kod Zagrebačke ili Privredne banke koje su prethodno skupo sanirali, a koje danas imaju fantastičnu dobit. Hrvatski porezni obveznici još uvijek odplaćuju sanaciju tih banaka!

Bivši ministar financija, Borislav Škegro, tvrdi da smo dobro i prošli?

- Škegro je posebna priča. On je bio ministar financija i podpredsjednik Vlade, a danas je podpredsjednik fonda koji barata milijardama, i koji sada govori: 'Da se niste usudili dirati banke'. Jasno je zbog čega. Škegro i guverner Škreb su bili umiješani u privatizaciju i likvidaciju hrvatskih banaka. A nakon toga, Škreb je nagrađen mjestom direktora MMF-a u Albaniji. Aktualni guverner Rohatinski također je nagrađen zato što je bio poslušan i jer je izvršavao naredbe MMF-a i Svjetske banke.

Za čiji interes?

- Pa ne valjda za naš. Za interes onih koji mu daju takve naloge. Uloga je Hrvatske narodne banke, prema članu 53 Ustava RH, stabilnost valute, unutrašnja i vanjska likvidnost. Rohatinski samo održava stabilnost. Guverneri Škreb i Rohatinski, te ministri financija Škregro i Šuker zadužili su nas za 47 milijardi eura, dok je unutrašnji dug za njihova mandata narastao na čak 40 milijardi kuna. Zadužili su državu za oko 75 milijardi eura! Pitam vas: Bi li ijedan direktor ostao na vlasti 20 godina da svake godine negativno posluje?

Zašto guvernera Rohatinskog kazneno ne prijavite zbog toga?

- Dobra ideja. Jer ako je bračni par Pevec u zatvoru zbog toga što su doveli u financijske poteškoće trgovačku kuću Pevec koja je njihovo vlasništvo i koju su oni izgradili svojim novcem, postavljam pitanje zašto guverneri i ministri ne odgovaraju za istu stvar. Jer za razliku od Peveca, guverneri i ministri financija troše novac poreznih obveznika. No, nitko njih ništa ne pita. Zato je i moguće da ćemo se sada ponovno zadužiti. Uzet ćemo kredit, povećati glavnicu s pedeset na šezdeset milijardi eura, a oni će novce opet potrošiti. A poznato je da uz veću glavnicu imamo i veću kamatu. Samo ove godine imamo otplatu kamata od 15 milijardi eura. Za to vrijeme glavnica stoji. Usporedimo li taj podatak s činjenicom da smo u trećem kvartalu ove godine postigli tek 0,8 posto rasta, doći ćemo do zaključka da glavnicu nikada nećemo vratiti. Prema tome, država će se morati opet zadužiti.

Jesmo li u dužničko ropstvo ušli zbog nesposobnosti hrvatskih političara i guvernera HNB-a ili nas je netko sustavno tamo gurao?

- Sigurno nije bilo slučajno. Princip je ovakav: daju vam kredit koji ne možete odplatiti, onda dobijete drugi kredit da bi odplatili ovaj prvi. Glavnica se povećava, povećavaju se kamate, pa ne stignete odplatiti kamate, dok glavnica stalno raste. Zemlje su prisiljene zaduživati se, a tako gube financijsku suverenost. Taj sustav je smišljen od strane međunarodne financijske oligarhije. Posljedice takve politike najbolje se vide u Grčkoj.

Tvrdite, dakle, da je i proizvodnja u Hrvatskoj propala zbog nečije strategije, a ne samo uslijed kaosa i sveopće korupcije?

- Jasno da je i to bilo osmišljeno raznim doktrinama. Prva je doktrina demokracije. Kažu vam da sada u kapitalizmu imate demokraciju i sva prava, dok je ranije bio mrak. No, pitam vas, kakva prava? Radnik nema prava, njega se može otpustiti, on nema posla, nema plaće, nema socijalno, nema mirovinsko, nema od čega živjeti i postaje proletarijat koji izlazi na ulice. Kakva je to vladavina prava? Prava da kopamo po smeću! Doktrina društvenog inženjeringa nas, pak, uvjerava da je crno bijelo, da je sivo ružičasto, pa i tu imate mnogo sličnih poruka prema kojima je sve demokracija.



Zbog čega ste euroskeptik, kada gotovo svi hrvatski političari tvrde da ulazak u EU nema alternative?

- Nisam euroskeptik već protivnik Europske unije, zato jer ti koji su na vlasti govore ono što im se napiše. To im pišu oni koji nas guraju tamo kamo nas guraju. Glavni su oni koji nameću doktrinu tranzicije Jeffrey Saxa, Međunarodnoga monetarnoga fonda, Svjetske banke, EU, Europske komisije... Europska komisija i europska vijeća donose te propise. Oni daju Hrvatskoj sto tisuća stranica materijala te kažu: Izvolite to prevesti, nakon čega ste dužni tih pravila se pridržavati. Tih stotinu tisuća stranica Hrvatski je sabor izglasao, a da ih nije ni pročitao. Tvrdim da su jedino prevoditelji to pročitali. Političari nisu pročitali ni Lisabonski ugovor. Pitam se stoga kamo to oni tjeraju ovaj narod, kada ni sami točno ne znaju što nas čeka.

- Alternative su jasne. Sve europske države su se prehranjivale i bez Europske unije. Alternativa je upravo ovo o čemu govorim: strategija razvoja RH državnim intervencionizmom.

Je li danas moguće ostvariti tu strategiju, odnosno je li Hrvatska danas uopće suverena država?

- Više nismo suvereni jer za svaku odluku moramo pitati Bruxelles, a Bruxelles nam već danas daje upute i zabranjuje neke stvari. Samo prijeti prstom i kaže nemojte to raditi, iako još nismo članica EU. Gubimo, dakle, svoju suverenost i prije nego smo postali članica EU-a. No, još uvijek možemo učiniti isto što i Argentina koja je bila zadužena 100 milijardi dolara i koja je u roku od tri godine vratila svoje dugove. Hrvatska ima zaduženje od 47 milijardi, što znači da i mi možemo za tri godine vratiti taj dug i postati neovisni. A da je to doista tako, govori nam članak 53 Ustava Republike Hrvatske, koji kaže da je uloga Hrvatske narodne banke da to učini. Mi bi sami sebe mogli financirati. Dokaz za to je postupak dr. Ive Perišina, koji je bio guverner Narodne banke u vrijeme Jugoslavije. Dr. Perišin je direktora MMF-a, primjerice, istjerao iz kancelarije, te je ostvarivao suverenu monetarnu politiku.

Tvrdite da su i u dosadašnjim odrednicama hrvatske politike interesi međunarodne financijske oligarhije imali velik utjecaj. Na koji način?

- Normalno da su imali. Doktrinom deindustrijalizacije i privatizacije uništeno nam je 80 posto industrije. Mi više nemamo proizvodnje. Naveliko propagiranu slobodu kapitala, robe i usluga sada koriste strani lanci koji su u Hrvatskoj sagradili velike super markete. Od čega ćemo mi živjeti ako nemamo proizvodnje? Od trgovine? Pa mi nemamo što prodavati jer oni dovoze svu tu robu. Doktrinom definancijacije uništili su nam sve banke, koje su sada u zapadnomu vlasništvu. Čak 95 posto banaka je u stranomu vlasništvu, što znači da taj kapital više nije naš. Kome je onda namijenjena ta sloboda? Pa njima, jer oni raspolažu našim kapitalom, a ne mi. Istina je, dakle, da smo stegnuti u veliki i teški škripac.

Treba li Hrvatska nastaviti s privatizacijom preostaloga državnoga vlasništva, odnosno kako drugačije krpati rupe u budžetu?

- Alternativa rasprodaji državnoga vlasništva je lijepo prikazana na primjeru Islanda. Island je 2008. godine došao u veću gabulu nego mi, jer su i tamo imali privatne banke koje su bankrotirale. Islandski narod je proveo dva referenduma na kojima su odbili vraćati bankarski dug. Rekli su: oprostite, kada su bankari dijelili zaradu od profita nisu pitali narod i nisu dijelili s narodom. Isto tako su i Britanci mnogo puta nešto privatizirali, pa poslije opet podržavili. Normalno je, dakle, da svaka država štiti svoje interese, što znači da je moguće vratiti banke u državno vlasništvo. Problem je u tome što smo imali društveno vlasništvo te smo bili najprivatiziranija zemlja u svijetu, no onda je to društveno vlasništvo podržavljeno i kasnije rasprodano. Od toga je hrvatska elita živjela. Oni ništa ne stvaraju, već samo sve rasprodaju i žive od toga novca. To treba obustaviti i napraviti projekt dugoročnoga razvoja Republike Hrvatske na osnovu državnog intervencionizma.

Kod nas kažu da je država loš vlasnik te da sve treba privatizirati. Na osnovu čega vi tvrdite suprotno?

- To je ta doktrina privatizacije koja nam je nametnuta i koja kaže 'vi ćete loše upravljati, pa ćemo vam dovesti strateškoga partnera'. Pitam vas da li bi vi i vaša obitelj prepustili svoj kućni budžet nekom sumnjivom ćelavom i nabildanom tipu. Mislim da ne bi. Naša država je, međutim, učinila upravo to: dozvolila je da nas takvi pljačkaju.

Ponašaju li se banke u drugim zemljama jednako kao u Hrvatskoj?

- Cijeli svijet se tako danas ponaša, jer je međunarodna financijska oligarhija cijeli sustav prebacila na svega četiri banke: MMF, Svjetsku banku, Banka za obnovu i razvoj i Banku za poravnanje. Oni su to postavili još 1942., dakle prije nego su Ujedinjeni narodi osnovani. Direktor MMF sada dolazi u pojedine države i vi morate raditi po njegovom diktatu. No, s tim se kosi načelo Ujedinjenih nacija koje kaže da se nitko ne smije miješati u unutarnje poslove jedne države. Mi im možemo reći oprostite, to nije interes naše države, kao što smo mogli izglasati i ZERP kojeg nam je Bruxelles četiri puta stornirao. Konvencija o pravu mora nam to dozvoljava i za to ne moramo nikoga pitati. Sve druge države su to učinile, samo ne Hrvatska, jer je interes drugih da mi to ne izglasamo.

Uspijevate li prenijeti te svoje poruke, odnosno daju li vam hrvatski mediji prostora?

- Nema šanse. Jasno mi je i zašto, jer se to kosi s onim što oni rade. Niti jedne novine nisu nam htjele objaviti strategiju razvoja RH pri čijoj izradi sam bio vođa operativnoga tima, dok je vođa znanstvenoga tima bio je profesor dr. Ante Lauc s osječkog Ekonomskoga fakulteta. To smo radili prije petnaest godina, no i danas je to aktualno. Kada smo prije petnaest i više godina govorili da treba uvesti državni intervencionizam, rekli su: Vi ste ludi. No kada je došlo do financijske krize 2008., svi su zašutjeli, jer su druge države tada oslobodile devet tisuća milijardi dolara kroz državni intervencionizam. Pa zašto mi ne bi onda izdvojili 100 milijardi da bi izgradili Hrvatsku?

Kako bi se to provelo?

- Hrvatsku bi podijelili u pet regija radi lakše organizacije. Svih pet regija bi moralo donijeti plan regije od jaslica do fakulteta, odnosno od proizvodnje igle do lokomotive. Drugi plan donosi država, za sve ono što je vitalno od nacionalnog interesa za Republiku Hrvatsku, poput autocesta i najvažnijih luka. Sto milijardi dolara koštali su, primjerice 'blizanci' u New yorku, a mi bismo za taj novac dignuli kompletnu Hrvatsku. Kada regionalni i državni plan spojimo te napravimo financijski plan za sve te investicije, to postaje strategija razvoja Republike Hrvatske. Taj plan se izglasa u Saboru i mi imamo legitimitet da Narodna banka sve to plati. Narodne banke u drugim državama, naime, financiraju investicije i one su najveći agregat prihoda države. Kod nas se, međutim, Narodna banka samo zadužuje, što je katastrofa. Oni čine potpuno suprotno od onoga što im je ustavna uloga. No važno je napomenuti da bismo pritom morali napraviti svoje banke koje bi sami financirali. Kada bi sve to izgradili, za deset godina bi postigli stopu rasta od 12 posto. Već za dvije godine bi na taj način riješili problem nezaposlenosti.