Lucas Papademos novi je premijer Grčke, a „prijelaznu“ talijansku vladu vodit će Mario Monti. Uz to što su obojica unijski kadrovi (prvi je bivši viceguverner Europske središnje banke, a drugi bivši europski komesar), obojica su i članovi Trilateralne komisije, a Monti je uz to i istaknuti član Družbe Bilderberg, koja ovim putem napušta svoje dosadašnje „diskretno“ djelovanje i ulazi na europsku scenu – na velika vrata. Ne, nije nam namjera ovdje raspredati o nekoj „teoriji zavjere“. Ovo nije teorija zavjere. Nego njena praksa.
Talijanski zastupnici u subotu su usvojili paket ekonomskih reformi koje je tražio EU, otvorivši na taj način put za ostavku premijera Silvija Berlusconija te za formiranje tzv. „prijelazne vlade“. Vodit će ju eurokrat Mario Monti. Na ulicama glavnoga talijanskog grada okupljeni su prosvjednici slavili ističući talijanske zastave te transparente na kojima piše „Bye-bye Silvio“ ili jednostavno “Nestani!“ i „Konačno!“. Jadni ljudi počeli su se radovati jer su odlaskom Berlusconija vidjeli „svjetlo na kraju tunela“, pa misle da će „sada konačno biti bolje“. E, neće.
Umjetno izazvane krize neće riješiti nikakvi „stručni tehnokrati“ – ma koga da narod izabere
Prosvjednicima u Španjolskoj i Portugalu (valjda zato jer su ih vladajuće oligarhije sustavnije osiromašile, pa sad već više nikom ne vjeruju) sklonije su realnijem poimanju stvarnosti. Hodali su okolo s lutkom u lijesu koja predstavlja „političara“ i jasno poručili vladajućima da su prozreli njihovu igru, koja je cijelo vrijeme ista.
„Vama ništa, nama sve“ — tu su prikrivenu oligarhijsku poruku ispravnije shvatili oni koji su temeljitije popljačkani. Shvatili su, naime, da ne žive ni u kakvoj „demokraciji“, nego zapravo u jednostranačkoj državi. Jer, koga god izaberu – taj ih popljačka, prevari, iznevjeri i – gle čuda – ne uspije riješiti umjetno izazvanu krizu čak ni „bolnim rezovima“, pa narod osiromaši, a korporatisti se obogate. Ovi u Italiji još se nadaju „da će biti bolje“, sad kad je Berlusconi sišao sa scene. Jer još ne vide tko se na scenu uspinje.
A uspinje se naizgled vrlo fin čovjek. Umjesto s „bunga-bunga“ partyja gdje su obično vrebali Berlusconija, sada paparazi mogu sačekivati novog premijera – pred crkvom kako izlazi s mise. Ozbiljan i pobožan čovjek, je li? Mario Monti, taj „uvaženi“ 68-godišnji ekonomist, potpuna je suprotnost bivšem premijeru Silviju Berlusconiju kojega javnost optužuje da je do daske srozao kredibilitet zemlje.
Tako radi elita. Kad stvari „dođu do kraja“, kad netko od aktualnih „odradi svoju dionicu“, onda ga zamijene naizgled finijim i poštenijim čovjekom. Tako je, primjerice, nakon blentavog i ratnički raspoloženog Georgea W. Busha došao fini Obama i ponudio „promjenu“ (kojom ništa nije promijenio) i dobio čak Nobelovu nagradu za mir kojeg nije ostvario. Stvari se uvijek mijenjaju, ali se zapravo malo što suštinski mijenja. Ili se čak mijenja – na gore.
„Problemi s kojima su suočene Italija i Grčka znatno su veći od pitanja premijera. Italija nije u ovu situaciju došla za pet minuta, pa neće ni izaći za pet minuta. Rješavanje dužničkih problema potrajat će mjesecima“, kaže Dan Greenhaus, strateg u brokerskoj kući BTIG.
Slična je situacija i u Grčkoj, gdje je također imenovan (odnosno od strane Unije nametnut) novi premijer, čija bi vlada trebala uvesti dodatne mjere štednje kako bi Atena dobila novu rundu međunarodne pomoći i tako izbjegla bankrot. Osjetno su u odnosu na prošli tjedan porasli i prinosi na obveznice Španjolske i Francuske. Rast prinosa pažljivo se prati jer svaki uspon kamate Italiji i drugim državama dodatno otežava otplatu dugova. Dužnička kriza ostavlja sve dublji trag i na realnom gospodarstvu. Jučer je objavljeno da je industrijska proizvodnja u eurozoni u rujnu pala 2 posto, najviše od početka 2009. godine.
„To ukazuje na promjenu donedavno pozitivnih trendova u Europi i potvrđuje procjene da bi u tekućem kvartalu gospodarstvo eurozone moglo uroniti u blagu recesiju“, istaknu je Jeff Kleintop, strateg u tvrtki LPL Financial.
Prema tome, hoće li novi oktroirani upravitelji Grčke i Italije riješiti njihove probleme. Ne. No oni tu i nisu zato da bi te probleme riješili. Oni su tu, kao i svi ostali gubernatori unijske i svjetske elite, da bi „odradili svoju dionicu“. A poslije?
Bivši europski komesar Monti preuzima u ime Unije protektorat nad Italijom
Pogledajmo malo tog Montija koji preuzima Italiju. Kao prvo, dolazi ne nakon izbora, nego kao predsjednik „prijelazne“ vlade. On je, kao, vrhunski i (kažu) neovisni stručnjak. Ali on nije nikakav „neovisni“ stručnjak. On je unijski čovjek. Tijekom čak deset godina, od 1994. do 2004., obnašao je dužnost europskog komesara za tržišno natjecanje. Tko ga je predložio na tu dužnost? Njegov prijatelj Silvio Berlusconi! Monti je inače dužnost obnašao za vrijeme zlosretne Santerove Komisije, upravo Jacques Santer povjerava mu 1995. područje unutrašnjeg tržišta, financijskih usluga i fiskalnosti carinske unije. The Economist ga je 2000. u uvodniku naslovljenom „Super Mario“ ocijenio kao „jednog od najmoćnijih europskih birokrata“. E, to je pravi naziv za tog čovjeka „bez mane“.
Europskim komesarom, valja znati, postaju samo osobe koje su duboko odane unijskim nedemokratskim idejama. Europski komesari predlažu sve unijske zakone (i brinu se da ih Vijeće, a ne Parlament, usvoji) te za to primaju plaće od preko 20.000 eura mjesečno. Europska je komisija neizabrani diktatorski komitet čije je prijedloge vrlo teško (recimo gotovo nemoguće) oboriti u Parlamentu, pa je tako Komisija pravi motor Unije, a njeni komesari njeni pravi vladari. Kao takvi uživaju sve počasti od strane unionista. Logično.
Prošle srijede Montija je talijanski predsjednik Giorgio Napolitano imenovao doživotnim senatorom, a riječi hvale na njegov račun nije štedjela ni glavna direktorica Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) Christine Lagarde (inače još jedna sumnjiva persona, koja je na svoje sadašnje mjesto došla nakon političkog uništenja prethodnog predsjednika Fonda sumnjivom seksualnom aferom u kojoj su kasnije optužbe odbačene). Gotovo je nevjerojatno koji stupanj usklađenosti pokazuju upravljači Unije.
Monti se odmah sastao s guverenerom talijanske središnje banke Mariom Draghijem i političarima iz različitih stranaka i počeo se pripremati za sastavljanje vlade i prije nego li je Berlusconi odstupio. I dok još nije bio službeno imenovan, Monti je dobio potporu glavnih oporbenih skupina i uvjetni pristanak Berlusconijeve vladajuće koalicije, koja je rekla da će ga podržavati sve dok provodi mjere za izlazak iz krize dogovorene između vlade na odlasku i EU-a. Pa jasno. Vojnici Europske unije (takozvani „vladajući“ i takozvani „oporbeni“) uvijek se drže zajedno kad je u pitanju isti, zajednički cilj – onaj unijski. U tome se ni naši „vladajući“ i „oporbeni“ političari nimalo ne razlikuju. Kad treba puhati u trubu unijskih gospodara – uvijek svi složno pušu.
Naravno da nije izostala ni podrška vrhovnog europskog komesara Barrosa, kao ni Angele Merkel koja nije propustila dodati da je u okviru EU-a potrebno produbiti političku uniju. Eto kamo to sve ide.
Upoznajmo Družbu Bilderberg, njene istaknute korifeje i njihove sumanute ideje
I Monti i Papademos članovi su Trilateralne komisije, a Monti je i član Družbe Bilderberg. Te se organizacije nisu dosad naročito isticale, upravo suprotno, trudile su se da se ne ističu, premda su njihovi članovi odavno sudjelovali u kreiranju unijske i svjetske visoke politike. No, sve dosad – o tome se šutjelo. Ili se barem svojski pokušavalo zataškati članstvo u tim organizacijama. Kada bi se o tome pisalo, one koji bi isticali da se radi o paralelnom (odnosno stvarnom) upravljanju državama od strane neizabranih organizacija optuživalo se da se bave nekakvom „teorijom urote“ ili nekakvim „zavjerama“ koje, kao, ne postoje. Sada vidimo da se tu ne radi o teoriji zavjere, nego o njenoj praksi.
Međutim, ovo se ne događa od jučer. Nije Družba Bilderberg oformljena preko noći. Samo je sada došlo vrijeme da se kaže tko zapravo stoji iza nekih naoko čudnih poteza na planu upravljanja državama. Nekad se o tome šutjelo, a sada se čak i središnjem TV-dnevniku objavljuje vijest da su oba navedena unijska gubernatora zapravo članovi navedenih organizacija. Sada su ove organizacije otvoreno stupile na europsku scenu. Zašto? Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo najprije vidjeti što se krije iza navedenih organizacija.
Družba Bilderberg osnovana je 1954. u hotelu Bilderberg u gradu Oosterbeeku kraj Arnhema u Nizozemskoj. Jedna je od najmoćnijih političkih, medijskih, ekonomskih poslovnih grupa, a sastaje se na raznim lokacijama jednom godišnje radi raspravljanja o budućnosti svijeta. Putem svojih članova – šefova država, ministara, vlasnika korporacija, bankara, industrijalaca i predstavnika medijskih kartela (ovi posljednji su nazočni u svojoj korporatokratskoj funkciji, upravo kako ne bi objavili ništa sa sastanaka) upravlja svijetom preko Europske unije, G-8, Svjetske trgovinske organizacije, Svjetskog ekonomskog foruma itd.
Za vrijeme sastanaka koji traju 3-4 dana zakupe obično jedan luksuzniji hotel u nekom lijepom mjestu, nabiju jako policijsko i zaštitarsko osiguranje i “otvoreno i slobodno”, u miru, bez nazočnosti novinara (nema ni konferencije za tisak poslije sastanka), “blisko koliko je to moguće raspravljaju kao zabrinuti rukovodeći građani s obje strane Atlantika, iz Zapadne Europe i Sjeverne Amerike, o problemima od kritične važnosti.” Tako sami navode na svojoj službenoj web-stranici.
Ta “kritična pitanja” kojima se bave obično su: postavljanje šefova država (primjerice odabiranje kandidata za predsjednike Amerike i Europe, podređenih država Europske unije itd.), upravljanje svjetskom ekonomijom, izazivanje i upravljanje krizama, napredovanje globalizacijskog procesa, razvoj depopulacijskih planova i tome slično. Sastanku uvijek nazoči oko 130 članova – okrunjenih glava, multimilijardera, transnacionalnih kapitalista, bankara, najviših državnih dužnosnika, medijskih mogula itd. Čvrstu jezgru Družbe čine njen spiritus movens Henry Kissinger i „počasni savjetnik“ David Rockefeller.
Sustav Družbe Bilderberg vrlo je dinamičan i mijenja se s vremenom. Upija i stvara nove dijelove dok se istodobno rješava zastarjelih i neuspješnih ostataka. Članovi dolaze i odlaze, ali sustav ostaje aktivan i održava sam sebe. Mnoge su javne osobe iz vrhova svjetske politike i gospodarstva bile ili jesu članovi Družbe Bilderberg. Tu su Margaret Thatcher, Lord Peter Carrington, Juan Carlos I., Kraljica Beatrix, Bill Clinton, Zbigniew Brzezinski, Tony Blair, Colin Powel, Princ Charles i mnogi, mnogi drugi…
Produženje krize i stvaranje novog ekonomskog poretka – jedan od važnijih zadataka Družbe Bilderberg i Trilateralne komisije
Za Družbu je produžetak svjetske financijske krize od velike važnosti zbog toga što se još uvijek nadaju stvaranju globalnog “Treasury Departmenta” (Svjetske državne riznice) pod upravom Ujedinjenih naroda. Ova ideja je kao namjera Družbe predstavljena na sastanku 2009. u Grčkoj, ali su je uspjeli blokirati europski i američki ”nacionalisti”. Pod “nacionalistima” Družba razumijeva sve one koji se protive podvrgavanju nacionalnih suvereniteta globalnoj upravi, u čemu je najdalje otišao talijanski predsjednik Giorgio Napolitano proglašavajući sve one koji se protive ideji Europske unije ni manje ni više nego fašistima. Izvor iz AFP-a je ukazao na govor francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja 29. ožujka 2010. na sveučilištu Columbia: “Trebali bismo izmisliti novi svjetski monetarni poredak”. Sarkozy je očito mislio na nedavno predložen općesvjetski “Treasury Department”. I MMF je predlagan za novu općesvjetsku banku, a tom se pozivu za uspostavljanjem jedne središnje svjetske banke (i jedne svjetske vlade) u najnovije doba pridružio i papa Ratzinger.
Sestrinsku organizaciju Trilateralnu komisiju 1973. osnovali su David Rockefeller i Zbigniew Brzezinski s ciljem stvaranja “novog ekonomskog poretka”. Grupa se inicijalno sastojala od 180 elitnih članova iz SAD, Europe i Japana. Članovi su iz reda državnih dužnosnika, međunarodnih bankara, medija i multinacionalnih korporacija.
U svojoj knjizi “Between Two Ages” Brzezinski je istaknuo kako nacionalne države sve više prestaju biti temeljna jedinica ljudskog života i svoju ulogu sve više prepuštaju međunarodnim bankama i korporacijama. Deset Obaminih savjetnika su trilateralci.
Ideje Družbe Bilderberg o jednoj svjetskoj vladi i jednom monetarnom sustavu s jednom svjetskom valutom u permanentnom vlasništvu neizabranih oligarha koji se samostalno biraju između sebe potvrdio je i imenovani (ne i izabrani) predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy, koji je na samitu lidera G-20 u Kopenhagenu o klimatskim promjenama (za kojeg se nakon izbivanja skandala “Climate-Gate” otkrilo da je samo još jedan u nizu pokušaja krađe novca poreznih obveznika) sebe i ekipu predstavio kao “globalnu vlast“, a godinu 2009. označio kao prvu godinu “globalne vladavine”.
Rompuy je, inače, protivno svim demokratskim načelima postavljen za predsjednika Europskog vijeća odnosno za predsjednika pola milijarde Europljana 12. studenog 2009. na večerici koju je organizirala Družba Bilderberg u dvorcu Hertoginnedal na briselskoj periferiji. Kasnije imenovanje od strane Europskog vijeća bila je tek formalnost.
Družba Bilderberg i tzv. „revolucija bez krvi“
Današnju Družbu Bilderberg, međutim, ne bi trebalo gledati kao neku “vladu u sjeni”, to je prije ideologija jedne svjetske kompanije. Krajnjim ciljem Družbe Bilderberg smatra se provedba “revolucije bez krvi”. Revoluciju je zamislila vladajuća elita, a usmjerena je ka stvaranju tehnokratske vlade općesvjetske korporacije-države, u kojoj će unutarnja i vanjska politika biti podređene međunarodnoj ekonomiji.
Pod pojmom “zahtjeva za uništenjem” koji se nalazi u dokumentima Družbe (zadnji put se pojavljuje na sastanku u Njemačkoj u kontekstu krize nedostatka energije) razumijeva se „uništenje svjetske ekonomije kojim se može uništiti potražnja“. Zanimljiv koncept. Naravno, to ne znači da će Rockefelleri, Rotschildi i ekipa ostati gladni. To se odnosi na ljude koji će ostati bez domova, novca, vlasništva i investicija (tj. odnosi se na nas) i naziva se „transformacijom bogatstva“. Upravo se to dogodilo tijekom Velike depresije koja nije bila ništa drugo nego prijenos bogatstva u ruke najmoćnijih ljudi. Novac ne može jednostavno ispariti u zrak, nego samo promijeni strane.
I upravo se to događa i danas. Europska unija – jedna od značajnih organizacija Novog svjetskog poretka, djelujući i kroz Družbu Bilderberg – pred našim očima, javno i neprikriveno, proždire čitave države. Da, to je ta Europska unija u koju bi nas htjeli utrpati naši lokalni marionetski političari.
Kako „zabrinuti rukovodeći građani“ iz Družbe Bilderberg odlučuju o „važnim pitanjima“?
Godine 1974. Nixon i Kissinger potpisali su dokument američke vlade o studiji rasta stanovništva. Dokument jasno govori kako je svjetsko stanovništvo između 1974. i 2050. godine potrebno umanjiti za tri milijarde ljudi. Posljednje “procjene” govore o pet milijardi ljudi, što znači da bi na Zemlji ostalo nešto manje od dvije milijarde ljudi, broj koji je, po njihovim procjenama, “optimalno” održavati.
Družba odlučuje i o drugim „veoma važnim pitanjima“. Tako su, primjerice, 2005. odlučili postaviti Angelu Dorotheu Merkel za njemačku kancelarku, premda su to držali teškim pothvatom jer su je doživljavali kao “dosadnu staru babu”. Oh, da. I Angela Merkel i Jose Manuel Barroso posjećivali su sastanke Družbe Bilderberg. Zato su tako srdačno pozdravili svog kolegu iz iste organizacije, Marija Montija, nakon što su ga instalirali za prinudnog upravitelja propadajuće Italije.
Godine 2006. u Kanadi Družba je raspravljala su o uništenju američkog i španjolskog tržišta nekretnina. Godinu i pol kasnije, tržište se doista srušilo. Sastanku u Ateni 2009. nazočili su (uz svjetske) grčki financijaši i bankari, a Grčka je uskoro završila na koljenima.
Inače, Bilderberg grupu je osnovao princ Bernhard od Nizozemske, čovjek kojeg krasi nacistička prošlost, a među članovima Bilderberg grupe su i već spomenuti aktualni predsjednik Europske komisije Barroso i predsjednik Europske središnje banke Jean Claude Trichet.
Belgijski vikont Davignon, raniji potpredsjednik Europske komisije i trenutni predsjednik Družbe, istaknuo je kako je za stvaranje zajedničke valute euro najzaslužnija upravo Družba Bilderberg.
Središnja zamisao Družbe je od osnivanja ostala ista: uspostaviti od Ujedinjenih naroda formiranu “svjetsku vladu“ i oblikovati novu stvarnost u kojoj bi nacionalne države postale samo nebitne zemljopisne reference. Ideja Europske unije u potpunosti se temelji upravo na toj zamisli. Europska unija je postala jedan politički entitet, nakon toga slijedi Američka unija i na posljetku Azijsko-pacifička. (Afrička je unija već gotova stvar.) Kao i Europska, i Američka bi unija imala zakonodavnu, izvršnu komisiju i šefa države koji će moći nametati zakone državama članicama. I ondje bi se uspostavila zajednička valuta (amero) izdavana kao dug svih onih koje je koriste prema banci kao izdavatelju.
U provedbi svojih ciljeva Družba Bilderberg naročito cijeni diskreciju. Tako je David Rockefeller na sastanku Družbe Bilderberg u Njemačkoj, 1991. godine izjavio: ”Zahvaljujemo se Washington Postu, New York Timesu, Time Magazinu i drugim velikim kućama čiji su direktori prisustvovali našim sastancima, održali njihova obećanja i čuvali diskreciju gotovo četrdeset godina. Nama bi bilo nemoguće razviti naš plan za svijet da smo bili izloženi očima javnosti tijekom svih tih godina. No svijet je danas sofisticiraniji i spremniji za put prema jednoj svjetskoj vladi. Nadnacionalni suverenitet intelektualne elite i svjetskih bankara je sigurno poželjnije rješenje od nacionalnih samoopredjeljenja prakticiranih u prošlim stoljećima.”
Što se Europske unije tiče, još prije pedeset godina Družba Bilderberg je isticala: “Neka vrsta europske unije nije više utopijski san, nego se na konferenciji došlo do dogovora da je to sad nužnost našega vremena. Samo u nekoj vrsti Unije slobodne nacije Europe mogu postići moralnu i materijalnu snagu za svaku prijetnju njihovoj slobodi.” George McGhee, bivši američki veleposlanik u SR Njemačkoj izjavio je: “Rimski ugovor [1957.] kojim se uspostavlja zajedničko tržište osmišljen je na sastancima Družbe Bilderberg.” A gdje drugdje?
Najnovije teme i dileme Družbe Bilderberg
Teme obrađene na sastanku Družbe u Sitgesu u Španjolskoj 2010. bile su: (1) Hoće li euro preživjeti? (2) Razvoj Europe: Europska izlazna strategija—na čekanju? (3) Imamo li institucije koje se mogu nositi sa svjetskom ekonomijom? (4) Grčka: lekcije i buduće strategije, (5) NATO i Afganistan: povoljan plan za Savez, (6) Iran i Rusija: ekonomska i financijska prijetnje za Savez, (7) Posljedice rata protiv terorizma, (8) Utjecaj domaće problematike na američku vanjsku politiku (9) Izgledi za japansku ekonomiju, (10) Budućnost američkog dolara i alternativni scenariji. No, najgora noćna mora Družbe Bilderberg jest mogućnost da se zemlje članice EU vrate nacionalno orijentiranim politikama.
Rastuća javna spoznaja o namjerama Družbe Bilderberg i Trilateralne komisije je postala velika prepreka ostvarenju njihova plana. Osim 1975. godine kad je izbila u središte pažnje, desetljećima je Družba djelovala u potpunoj tišini. No kako su se informacije o postojanju i radu Družbe širile, tako je rastao i otpor prema ovim globalnim elitistima. Budući da u posljednje vrijeme njihove sastanke opsjeda i po 500 novinara, pokušavajući doznati teme razgovora, razmišljaju o promjeni modaliteta okupljanja.
Najnoviji događaji pokazuju da su odlučili i o zaokretu u pogledu politike „diskrecije“. Više nisu tako „diskretni“. Vidjevši da nemaju kud, odlučili su otvoreno objavljivati tko su njihovi članovi, a o tome se čak govori i u glavnim medijima. To je novost koja nam govori nešto važno: smatraju se dovoljno jakima za „ulazak na velika vrata“. Na velika vrata Europske unije definitivno su ušli. Ili točnije rečeno, sad su ušli na ta vrata za najširu javnost, jer su na svoj diskretan način na europskoj i svjetskoj sceni prisutni već 57 godina!
Sastanak Družbe za 2011. održan je u lipnju u pitoresknom švicarskom mondenom gradiću St. Moritzu, a prema službenoj web-stranici Družbe Bilderberg, recentne teme koje su ih zaokupljale bile su: (1) Bliski Istok: Što znači demokracija?, (2) Ekonomije u nastajanju: Uloge i odgovornosti, (3) Ekonomska i nacionalna sigurnost u digitalnom dobu, (4) Tehnološke inovacije u zapadnim ekonomijama: stagnacija ili obećanje napretka, (5) Glad za reformom – mogu li je vlade utažiti, (6) Švicarska: Može li ostati uspješna u budućnosti?, (7) Izazovi Europske unije, (8) Održivi euro: implikacije na europske ekonomije, (9) Domaći izazovi Kine, (10) Kineski regionalni i globalni izazovi, (11) Povezanost i difuzija vlasti, (12) Trenutačna žarišta sukoba, (13) Demografski naglasci.
Pritom su članovi detaljno su analizirali Kinu, Irak, Rusiju, te posebice krizu u EU, zaključivši da se stanovništvo planete smanjuje previše sporo, za što je jedina alternativa – novi svjetski rat. Diskutiralo se i o podršci euru, a zaključeno je da Grčka i ostale zemlje u zoni koja je u krizi trebaju platiti dugove. Također, raspravljano je o nastavku okupacije Iraka, te o izazivanju niza kriza u Kini i Rusiji kako bi bili podriveni njihovi financijski sustavi, kao i o tome da s alternativnim masovnim medijima i internetom, koji nisu kontrolirani, „treba nešto uraditi“.
Kako o posljednjem zasjedanju ove skupine piše britanski “Guardian”, ove godine je Bilderberg bio mnogo širi nego ranije. Zna se da je Družba postavljena po načelu masonske lože. Njena se struktura sastoji iz tri kruga. Vanjski je dovoljno širok i članovi tog kruga znaju samo dio prave strategije i pravih ciljeva organizacije. Drugi, Upravljački komitet (Steering Committe), sastoji se od 35 ljudi kojima je 90 posto poznat zadatak Grupe. Najuži krug – Konzultacijski komitet (Advisory Committe) – ima desetak članova koji u tančine znaju istinske ciljeve i strategiju organizacije i koji posjeduju sve ovlasti u vezi sa radom skupine u razdoblju između zasjedanja.
Zasjedanje u St. Moritzu, od 9. do 12. lipnja ove godine, prošlo je pod pokroviteljstvom Davida Rockefellera. Novinari su prebrojali da aktiv kluba ujedinjuje čak 383 osobe, čiju trećinu čine Amerikanci – predstavnici aparata predsjednika SAD, najkrupnijih korporacija, banaka i poslovnih krugova. Čitava ta „vojska“ želi učvrstiti sustav vladanja svjetskim poretkom na svoj način. Kakav je to način? I kakvi su to uopće ljudi? S obzirom na ono o čemu „otvoreno, slobodno i u miru“ raspravljaju – riječ je o umno duboko poremećenim osobama. Problem je u tome što, na žalost, upravljaju svijetom.
Sudjelovanje na sastancima Družbe jamči sudionicima daljnji prosperitet. I Clinton je nazočio sastancima Družbe Bilderberg te postao predsjednikom. I Obama. I Angela je prošla taj put, i Barroso, i Rompuy. Cijela unijska elita.
Na sastanku u St. Moritzu 2011. sudjelovao je, dakako, i Mario Monti. I gle čuda, sad je talijanski premijer. Novi grčki premijer Papademos ondje nije bio, ali je bio grčki ministar financija George Papaconstantinou. Dakako ni Herman Van Rompuy, predsjednik Europskog vijeća, nije izostao. I predsjednik Europske središnje banke Jean-Claude Trichet bio je nazočan, kao i mnogi drugi. Cjelovitu listu sudionika pogledajte na njihovoj službenoj stranici Bilderberg Meetings.
Što će biti s Europskom unijom?
Teško je reći što će se dalje dogoditi u Europskoj uniji, osobito kada imate posla s ovakvim ljudima kao što su članovi Družbe Bilderberg. Tko je sljedeći na listi za odstrel? Belgija, primjerice, prema nekima ima treći najveći dug u BDP-a u Europskoj uniji nakon Grčke i Italije – gotovo 100%, pa stoga belgijski povjerenik za EU Karel de Gucht misli da je Belgija jedna od mogućih žrtava financijskih tržišta. Belgija se borila da formira koalicijsku vladu u posljednjih 517 dana (što predstavlja svjetski rekord) uslijed sve većih razlika između frankofonog juga i sjevera koji je nizozemsko govorno područje, piše EUobserver. No, hoće li Belgija biti sljedeća? Podatke o belgijskom dugu neki drže prenapuhanim, a Bruxelles je samo srce Europske unije.
Možda će to ipak biti Francuska? Tako barem misli ministar vanjskih poslova Ujedinjenog Kraljevstva, Gordon Brown. On predviđa da će u nadolazećim tjednima i mjesecima Francuska postati žrtvom dužničke krize, a njegovo mišljenje dijeli i Olli Rehn, koji je Sarkozyiju savjetovao da poduzme daljnje korake kako bi smanjio javni deficit na granicu od tri posto bruto domaćeg proizvoda u 2013. od procijenjenih 5.7 posto u ovoj godini. „Vjerujemo da je najbolje da Francuska sastavi, što je prije moguće, mjere koje bi bile razmjerne planovima za 2012. i 2013. godinu“, rekao je Rehn. Kako bilo, ako se i ne raspadne, Francuska je na najboljem putu da uvede mjere koje se – hajde da pogodimo – jamačno sastoje u „bolnim rezovima“ i „stezanju remena“!
Teško je predvidjeti što će se dogoditi s Europskom unijom. Mišljenja su različita, ali obično se sastoje u tome da predviđaju hoće li prvo propasti ova ili ona zemlja. Jedno je, međutim, jasno – neće se dogoditi ništa dobro. Pogotovo kada se imaju u vidu oštre izjave Angele Merkel o tome kako je ovo najgora kriza u Europi od Drugog svjetskog rata, kako su „reforme“ nužne, a ne treba isključiti ni reviziju konstitucionalnog dokumenta Unije (Lisabonskog ugovora). Izuzetno su zabrinjavajuće najave o tome kako se krizu može riješiti daljnjim razvojem i jačanjem političke unije. Jer Europska unija već i danas jest politička unija, ona je federacija. U što bi se takva superdržava mogla razviti?
„Europska je unija nova vrsta religije. Vode je ljudi koji plaćaju daleko manje poreze nego bilo tko u Europi, a njihova djeca se besplatno školuju u oko 14 privatnih škola u Bruxellesu. Većina zastupnika Europskog parlamenta plaćeni su tri do četiri puta više nego što ćemo ja ili Vi biti ikad plaćeni za bilo koji posao u našem životu. Sistem je korumpiran u svojoj srži i nemoguće ga je promijeniti”, mišljenje je bivšeg britanskog ministra i jednog od najpoznatijih disidenata Konzervativne stranke, lorda Alexandera Hasketha. Poznavajući nedemokratski sustav na kojem Unija počiva, s ovim razmišljanjem teško je ne složiti se.
Zašto nakon „festivala demokracije“ slijede „bolni rezovi“ i „stezanje remena“?
Suvremene „demokratske“ države – u stvarnosti nisu demokratske. Nego, u svojoj biti, jednostranačke diktature. Jer, postoje tzv. „slobodni izbori“, no što se događa tijekom tih „festivala demokracije“? Demokracija jamačno ne. Postoje izbori, ali to su izbori na kojima birači nemaju izbora. Oni koji se duboko zamisle nad temeljnim idejama i šupljim obećanjima političara koji pretendiraju na rukovođenje državom – zaključit će da nemaju zapravo kome pokloniti svoje povjerenje. Čini li vam se to poznatim?
Istina, ljudi tu i tamo svake četiri godine ubace nekakve listiće u glasačke kutije, ali rezultat je uvijek isti. Koga god da dovedu na vlast – taj ih temeljito prevari i opelješi i – što je još bitnije – neslavno propadnu pokušaji da ta „demokratski izabrana vlada“ riješi (umjetno izazvanu) krizu, uslijed čega se u pravilu dogode dvije stvari: (1) narod dodatno osiromašuje, nameću mu se novi porezi, „stežu se remeni“ i trpe se „bolni rezovi“; (2) velike multinacionalne korporacije obogate se. Čest je i slučaj da se, nakon što je odradio politički posao, netko iz visoke politike (recimo iz Europske komisije) sjedne u neku od korporativnih fotelja. Ili obratno. Ali je izvjesno da narod mora „stegnuti remen“ i trpjeti „bolne rezove“ – kako bi mu „jednog dana bilo bolje“. Žalosno je što se nakon toliko pokušaja i pogrešaka neki ljudi tome još doista iskreno nadaju.
Dakle, narod osiromaši, a korporatisti se, kao i njihova politička logistika, obogate. To je taj temeljni princip. Iako u Hrvatskoj nema velikih (a uz to i umobolnih) igrača iz Družbe Bilderberg, — njihovih poklonika i marioneta svakako ne manjka. Vidi se to po identičnim idejama koje šire, od kojih je nesumnjivo najvažnija – imperativ ulaska u Europsku uniju. Bilo bi dobro da se navedenog temeljnog principa prisjete i naši birači na predstojećim parlamentarnim izborima.
Izvor: europskaunija.yolasite.com