Nova Politika

„Ulaskom u EU cijene će rasti“

piše Semper contra

Dvadeset sedmog prošlog mjeseca napisah pod gornjim naslovom jedan od postova iz serije 'Mitovi i legende', temeljenog na brošuri-pamfletu koju je izdala naša vrla Vlada u namjeri da „dokumentirano“ i „vjerodostojno“ obori sve 'mitove i legende' koje naš „neinformirani“ puk plasira s ciljem da spriječi ulazak Lijepe naše u novu asocijaciju EU, tek koju godinu nakon dva desetljeća kako smo izborili svoju neovisnost.

Jer „Ako je svrha ove tamburaške naše republikanske komedije da se zdrava narodna pamet izolira od stvarnosti, da se umrtvi i uspava, da se odvoji od svega što bi moglo da je zavede na kritična razmatranja stanje fakata, onda ova naša komedija ima svrhu. Ako gospoda (…) smatraju da njihova „politika“ treba da ostane sakrivena velom tajanstva i da mase naših „paradnih seljaka“ trebaju da ostanu gluhonijeme lutke iz Etnografskog muzeja, u platnenim gaćama, u čoji i opancima, onda takav rodoljubni program nije da nije lukavo smišljen, ali što se samih narodnih masa tiče, on se ni po čemu ne podudara s narodnim interesom.“ (M. Krleža 'Deset krvavih godina', NIP 'Oslobođenje' 1973. str.122)

Preostala su mi još dva posta na tu temu; jedan o gubljenu suverenosti, a drugi o gubljenju nacionalnog identiteta. Mislio sam da ću to vrlo lako apsolvirati, no sticajem okolnosti u ruke su mi došle neke knjige koje obrađuju tu temu, pa je post bubrio, bubrio, poprimio prevelike dimenzije za jednu ovakvu formu i sad mi ne preostaje drugo nego stvar preraditi i skratiti. A kako su nastupili vrući dani (a kakvi nas 'vrući' tek očekuju najesen?) i još sam na moru a ne u svom 'brlogu' gdje mi ideje 'naviru kao gljive poslije kiše', stvar se odužila.

Pa dok ne 'skupim snage' za konačni 'Moj obračun s njima' , evo dopune već spomenutog posta, temeljenog na podacima koje sam pročitao u J.L. od 24. kolovoza AD 2011.

U citiranom pamfletu br 5 glavna tvrdnja je sadržana u rečenici: „Mnogi građani strahuju da će uvođenje eura dovesti do porasta cijena. Uvođenjem eura cijene u Hrvatskoj ne bi trebale automatski rasti.“ To se zove demagogija. U naslovu se kao mit navodi tvrdnja: „Ulaskom u EU cijene će rasti“, a onda se dokazuje kako „uvođenjem eura cijene u Hrvatskoj ne bi trebale automatski rasti.“

No kako tvrdi J.L. (što naravno obzirom na iskustvo s našim medijima treba uzeti sa stanovitom dozom rezerve) mi nećemo trebati čekati uvođenje eura. Poskupljenja nas čekaju:

„Odmah nakon izbora struja i plin skuplji i do 50 posto“ glasi veliki naslov iznad slike Gorana Granića, ravnatelja Energetskog instituta 'Hrvoje Požar' i ekonomskog analitičara Ante Babića. A oni valjda znaju što govore. Onda slijede sve sami 'mitovi i legende' o porastu cijene i prije uvođenja eura uz obvezatni dodatak: „To nije stvar domaće politike, upozoravaju stručnjaci, nego CIJENA ulaska Hrvatske u Europsku uniju, odnosno PRILAGOĐAVANJE na njezin porezni sustav!“
O prilagođavanju plaća europskim za sada se ne govori !

Nakon ove uvertire slijede i detaljniji podaci o 'ne porastu cijena' pa se navodi: „…hrvatskim građanima ne ginu poskupljenja struje, plina, drva, kruha, mlijeka, kave, ortopedskih pomagala, lijekova, knjiga…“ i nastavlja: „Pitanje poskupljenja energenata mora se potpuno depolitizirati, jer to nema veze s politikom, nego s činjenicom da se Hrvatska mora uskladiti s poreznim sustavom EU.“
Unatoč i usprkos tvrdnji mile i drage nam Vladarice da će struja i plin poskupjeti SAMO ako pobijedi SDP.

I da vas dalje ne zamaram svojim 'mudroslovima' evo samo mali popis artikala i povećanja cijena koje nas očekuju:
- plin 30 do 100%
- struja 30 do 50%
- cigarete do 50%
- kava 5 do 23%
- kruh, mlijeko, lijekovi, knjige 5%
- lož ulje, drvo za ogrjev 15%
a sve NAKON oporezivanja po EU sustavu!!! O poskupljenju zbog drugih razloga možemo samo nagađati.

I kao uvijek, šećer na kraju: „EU direktiva vezana za određivanje cijena energenata obvezuje Hrvatsku da uvede socijalnu kategoriju, po kojoj bi kućanstva koja nemaju dovoljno visoke prihode ipak plaćala nešto nižu cijenu struje i plina.“
Što to znači u praksi kod nas, uči nas povijest: otvaranje novih radnih mjesta u administraciji za praćenje i određivanje tko je a tko nije socijalni slučaj, korupcija koja je neminovni pratitelj takvih službi, novinski natpisi kako razni kerumi, todorići, jadni saborski zastupnici i ini „socijalni“ slučajevi plaćaju manju cijenu jer „nemaju“ ni prebijene pare a sve u stilu 'pas laje a karavana prolazi'.

No glavno je da je sve to prema pamfletu broj 5 „Mit i legenda“!!!

Piše : Krešimir Mišak


VIJESTI U AKCIJI

( poglavlje iz posta "Povratak u informirani svijet" : http://www.svjetlost-online.com/kresimir-misak/?p=216 )


Bernaysove metode (koje su napravile 20. stoljeće ovakvim kakvo je) toliko su efikasne da vjerujem da i većina gongovaca zaista vjeruje da rade za dobru stvar i to rade iz idealizma. To je ono što ponekad deprimira.

Recimo, prije par tjedana sam sjedio na kavi na nekoj terasi, a za susjednim stolom neki su ljudi čitali novine i komentirali. Aktualno je bilo ono ubojstvo mrtvog čovjeka, to jest sf-pričica o smaknuću Osame Bin Ladena, Loji je već odavno ‘laden. I taj neki čovjek veli svom frendu kako će sad uslijediti osvetnički teroristički napadi, jer su ubili bin Ladena.

Kad čovjek tako nešto čuje dođe mu da se rasplače.

Ljudima kao da netko stišće gumbiće. Vijest je izmišljena baš zato da čitatelj pomisli upravo to.

Slično se dogodilo s jednim vrlo angažiranim i inteligentnim dečkom kojeg sam nedavno sreo, glazbenikom i glumcem koji mi je sam, pomalo u čudu, prokomentirao da do sada nije uopće mario za homoseksualce, ali da je nakon napada u Splitu na povorku gay-pridea odjednom postao totalno za njih. Zanimljivo opažanje. Ja sam mu, naravno, rekao da je to vjerojatno namjerna manipulacija, baš u stilu već spomenutig Freudovog nećaka Bernaysa, jer vijesti uglavnom tome i služe.
Doista, kad sam se vratio s puta, onako neizložen vijestima (a impregniran receptima za „odnose s javnošću“ u vidu vijesti), sudario sam se i sa tim silnim vijestima i raspravama o gay-prideu u Splitu. Uopće nisam znao niti da se to događalo, niti što je bilo, ali narednih dana nisam mogao ne saznati jer je priča bila vruća bar desetak dana, i još uvijek je.

Meni je to, onako sa strane i bez emocionalne uvučenosti i ispranosti, odmah izgledalo kao još jedan isprogramirani događaj, baš poput onih Bernaysovih manekenki koje su na uskršnjoj paradi u New Yorku zapalile cigarete koje su novine proglasile „bakljama slobode“ mladih feministica. No, Bernaysov klijent bio je Lucky Strike, a cilj „oslobođenja žena“ kroz to što će srušiti tabu o nepušenju na javnim mjestima, bio je samo dio strategije za povećane prodaje cigareta. O tome možete opširno čitati u kolovoškom broju Nexusa.

Stoga, kakva se to ideja htjela prodavati ekscesima s gay prideom? Znam dosta pripadnika gay populacije koji nikad nisu niti sudjelovali na ijednom prideu niti mare za to. Osim toga, homosekualnost u ljudskom društvo postoji oduvijek, kako je to rekao i jedan SDP-ovac u izjavi za radio 101, rekavši da mu nije jasno čemu sad tolika gungula. U neki vremenima ta je strana ljudskog roda tabuizirana, u nekima je čak bila i pomalo institucionalizirana (kao u antici), neki prirodoslovci kažu da istospolnih veza ima i u porirodi, među životinjama, što ja doduše ne znam jer nisam to nikad vidio, ali valjda postoji kad tako kažu.
I tek što sam se zapitao gornje pitanje „čemu sve to“, usred desetodnevnog medijsog razvlačenja te žvake, pojavile se u novinama i vijest naslova „Povijesna rezolucija UN-a o pravima gay osoba“. Kakva usklađenost!

Da se ne bismo krivo razumjeli, nemam ja nikakvih namjera ikome osporavati bilo kakva prava, ali kad iluminatska tvorevina UN na nečemu inzistira, tu mora postojati neki skriveni razlog. Koji bi to mogao biti? Pojma nemam, palo mi ih je par na pamet kroz mentalnu gumnastiku. Recimo, ako se stvar pogleda iz perspektive namjera, želja i planova za smanjivanjem broja stanovnika na zemlji, koji Elita niti ne skriva posebno jer su mnogi dokumenti koji o tom govore dostupni ili događaji razotkriveni (spermicidni kukuruz, lažna cjepiva protiv tetanausa koja su činilie žene neplodnima, Kissingerov dokument MSN 200) onda je jasno da na njihov mlin ide smanjenje broja novorođene djece, starenje pučansta u Europi (ovdje bar ne moraju poduzimati drastične mjere), a možda i promocija homoseksualnosti. Pojma nemam, ali valjda još nije zabranjeno razmišljati na glas.

No, kad UN nešto promiče, to mora biti sumnjivo. Ti dečki ništa ne rade slučajno i bez namjere, samo svoje namjere uvijek skrivaju iza izraz pozitivnih, suprotnih značenja, ponekad i vrlo privlačnih. Na pamet mi pada UN-ova podružnica zvana WWF ili World Wildlife Fund, čiji je prvi predsjednik bio brat onog Huxleya koji je (očito vrlo informiran) napisao roman „Vrli novi svijet“, a kasnije su ga vodili mnogi britanski odličnici, od čega su neki bili strastveni lovci (pravi ljubitelji prirode). Recimo, iza prodaje magle o zaštiti divljine zapravo se radilo o tome da ta svjetska nadnacionalna organizaciju de facto preuzima upravu nad velikm dijelovima nekih afričkih država, poput Kenije, Tanzanije i slično, i onda, pod isprikom očuvanja divljina, preko tih prekograničnih područja, potisnuvši jurisdikciju tih zemalja, šverca oružje, omogućava prolaz naoružanim milicijama i pomaže mnogo čemu drugom što čini folklor tužnih ratova na afričkom kontinentu.

Poučen takvim slučajevima, čim sam duže razmišljao o inzistiranju na vijestima o gay-prideovima, tim mi je izgledalo očitije da je sve to nekako naopako. Naime, one koji su fanatični homofobi takve povorke neće preobratiti, ali bi zato one neutralne, koji bi s dobrohotnošću mogli gledati na neki pristojni par dečki ili cura u svom susjedstvu, mogle odbiti, jer tako funkcionira princip klatna (vidi Transurfing). Kad se ljudi osobno upoznaju, obično se i sprijatelje, a većina neopredijeljenih ljudi može te povorke smatrati nepotrebnim nametanjem. No, opet, stvar se okreće kao na vrtuljku ako netko počne povorku gađati kamenjem, odjednom oni postaju žrtve. Tu se može koja riječ reći i o tim tipovima koji su se okomili na povorku. Ako su joj zaista htjeli naštetiti, bilo bi bolje da su je ignorirali, to bi bio moj savjet. Ovako su joj omogućili da okupira sve vijesti i dobro se izreklamira pod geslom tolerancije i slobode, o oni su u povijest ušli u skladu sa svojim postupcima – kao nasilnici. Ali nije li Split možda izabran namjerno, jer je pun usijanih glava takvog razmišljanja? Naravno, gay-pride ima i promotivnu svrhu skretanja pažnja na politička prava istospolnih parova, to jest glavni cilj koji naglašavaju.

Kad se na jednu hrpu stavi UN-ova rezolucija, incident u Splitu, medijska žvaka, pa onda ove nagrade za homofrenda i homofoba, gdje glavna osoba za zadatak uključenja Hrvatske u nadnacionalnu iluminatsku diktaturu biva nagrađena i priča o slobodi, dok neka druga bude proglašena homofobom (koliko sam shvatio, ta pak promiče tzv. obiteljske vrijednosti i protivi se istospolnim brakovima, o njoj ne znam puno, zapazio sam je samo kao aktivnu u proglašenju nekih hrvatskih županija GMO-free zonama, što bih svakako pozdravio), to nije baš mirišljava hrpa.

Zapravo, tako Elita igra igru. Na kojoj god da ste strani, upregnuti ste u njihova kola. Ne treba se zavaravati, ovdje nema prave i krive strane. Ako ste za one koji kamenuju gay pride – radite za Elitu jer stvarate nered i situacije koje oni koriste. Ako ste sudionik gay pridea ili aktivni sudionik debate – također radite sa Elitu nesvjesno igrajući svoju ulogu u nekom većem planu, recimo omogućavanjem da „reklamiraju“ svoju agendu. Koja nema ništa dobro na umu ni za koga od uključenih, svi su ti ljudi samo sredstva. To je stara fora, zavadi pa vladaj. Najbolje bi bilo stalno imati na umu da su sve uključene strane žrtve ili izmanipulirane, i sve to ignororati jer energija ide tako kamo ide pažnja.

Primjera te univerzalne taktike ima posvuda. Nedavno sam, baš kod Davida Ickea, čitao kako je komentirao jedna engleski trajekt na kojem su sav ugostiteljski kadar činili Poljaci. Rekao je da se boji i pomisliti za koliko malu plaću rade. I sad će njih, naravno, rekao je, Englezi mrziti smatrajući da im uzimaju poslove i ruše cijenu rada, a ti ljudi su došli zbog vlastite nevolje, pa ne valjda zato jer im je u Poljskoj bilo dobro, pa im je na engleskom trajektu još bolje. Pa će onda Poljaci mrziti Engleze, je ovi njih mrze i svašta im dovikuju zbog za egzistenciju i osjećaja ugroženosti, a zapravo su obje zavađene strane jebene stranke, koji kusaju posljedice politika namjerno tako skuhanih u kuhinjama nadnacionalne elite. Jedni su izrabljeni kroz sramotno male plaće, a drugi kroz to što su ostali bez posla.

Autor : Toluen

Svjesni ste činjenice da mi ovdje ne možemo promijeniti svjetske trendove koji nastavljaju svoj put u sve dublju polarizaciju u kojoj se nastavlja ista igra moći koja traje već tisuće godina iako znamo kako ta priča završava - kao i svuda gdje se sa vragom tikve sade.

Od 2008. (naglo otriježnjen krizom koja je potpuno uništila moj dotadašnji život) se držim one Kulićeve ideje koja kaže "Ne može se živjeti od tuđe moći " Kredit je primjer te posuđene moći pa ih stoga više nemam i pazim na koji način raspolažem onim što nakon micanja od te pošasti ostalo na raspolaganju pa iako je to vrlo ograničeno nisam nezadovoljan. Bilo je odvratno teško riješiti se toga, ali uspjelo je. A to tek čeka čitav svijet uključujući i RH.

Sasvim je moguće da će se ova "nova" situacija pokušati gurnuti u smjeru većeg svjetskog sukoba jer se scena za to polako postavlja. Međutim razlika između stanja prije WW2 i sada je što postoji značajno veća koncentracija ljudi svjesnih ove manipulacije te je stoga i teže postići ono što se moglo prije. Ali nažalost još uvijek preslaba da to i spriječi.

Već smo prije zaključili kako je jedan od modela izlaza iz ovakvog stanja prije svega osjveštavanje što se i zašto događa, a zatim slijedi postupno preuzimanje odgovornosti za vlastiti život u smislu da svatko dobije svoje prirodno pravo na resurse koji mu trebaju za život. A Dolce & Gabana ili iPhone nisu dio te priče.

Pojednostavljeno rečeno. Model u kojem sada još živimo će se vjerojatno vrlo brzo urušiti, a šansu za preživljavanje ili blaže rečeno lakše preživljavanje krize uvijek imaju oni koji koji imaju više stvarno vlastitih resursa koji ih mogu održavati u uvjetima kada civilizacija ne funkcionira onako kako smo navikli. Ovi resursi mogu biti materijalni, ali i znanja ili sopsobnosti koja se mogu zamijeniti za ove resurse.

Drugim riječima mudro se zapitati - od čega živjeti ako novac više ne vrijedi ništa? Što imate za ponuditi u zamjenu za preživljavanje? Pa ako se na to dote i prirodne nevolje - sjetite se Japana i svih ostalih koje je priroda "iznenadila" - priča nije nimalo ugodna. No zapravo nikada nije niti bila. Stoga ako se toga bojite zapravo spriječavate same sebe da budete efikasni onda kada to stvarno treba biti. Stvarnost vas ne pita da li se bojite nego imate li odgovore na probleme koje postavlja pred vas da ih riješite u vremenskom okviru u kojem je to moguće.

Ovo nije zastrašivanje nego blagovremeni poziv na zdrav razum jer s obzirom na to kako se razvija sadašnji ekonomski, ali i prirodni sustav moglo bi se (ali i ne mora) dogoditi da se vrlo brzo nađemo u situaciji kada sve ono što imamo ili znamo odjednom više ne vrijedi u realnom smislu.

Stoga problem nije sama kriza - kakava god bila - već nespremnost na nju kada se i ako dogodi. U prirodnom svijetu se kriza događa svake godine u smislu da dolazi zima kada nema dovoljno resursa za preživljavanje - no bića koja dočekaju proljeće su se tome prilagodile i preživljavaju. Znači može se.

Što za nas ljude znači kriza koja nas može ostaviti bez onoga što stvarno trebamo za preživljavanje? To znači da se na to treba svjesno nekako pripremiti. O tome se malo govori, a još manje razmišlja i to je osnovni razlog zašto su krize devastirajuće kada se dogode. I tada je zapravo evolucija najjača - kada mora reagirati na krizu.

Paradoksalno je primjerice da se u okolici Zagreba - u brdima pokrivenim šumom i ponekim vinogradom prodaje imanje od 1200 m2 sa vinogradom, izvorom vode, 2000 m2 šume i kućom od 75 m2 za 17 tisuća eura i nitko se za to niti ne interesira dok se za te iste novce u ZG ne može kupiti ni 10 m2 stana. A kada dođu uvjeti gore spomenute krize onaj stan u ZG možda neće vrijediti ništa.

To je možda i ponajveći paradoks iluzije u kojoj živimo i u kojoj svi mi "zabrinuto" gledamo kako se sada crkva otima za nekakvu imovinu na obali mora, bankari i investitori traže nekakve "sigurne" investicija i valute, a to je sve zapravo totalna glupost koja nas gura u međusobne ratove - za ništa.

A zapravo prvo što trebamo naučiti je - kako se sadi luk, paradajz i sve ostalo što se povezuje sa sposobnošću da možemo preživjeti u uvjetima kada to izgleda teško ili nemoguće.

No ima tu i jedna druga još važnija komponenta. Uzalud vam da se osigurate i to imate i znate, ako to nema i vaš susjed i ako i on nije opremljen istim kompletom spoznaje zašto ne možemo preživjeti ako ćemo nastojati jedne druge gaziti i promatrati na način da "susjedu crkne krava".

Život nije nimalo lak za posložiti konce, ali mi sami dodatno i nepotrebno otežavamo stanje sprječavajuću zapravo evoluciju koju trebamo (duhovnu ili evoluciju stanja svijesti) da napravi onaj presudan korak naprijed koji nas dijeli između ostanka u paklu i eventualnog ulaska u nešto što bi mogla biti istinska renesanasa života na Zemlji.

Izdvojen iz ciklusa, započetog postom " Slagalica prisjećanja i misterij 'skrivenog' znanja ", dio teksta iz posta "Misterij epifize" ( http://novavizija.blog.hr/2011/06/1629325376/misterij-epifize.html ) , gdje možete pogledati napis u cijelosti, s pripadajućim slikama, poveznicama i videosadržajima, te nastavkom koji upućuje na politički kontekst teme.


Autor : Nova Vizija



MISTERIJ EPIFIZE


Jedan od komadića koji se uklapaju u slagalicu prisjećanja ili samospoznaje o kojoj sam pisao u prethodnom postu, a koji za sobom povlači i ostale komadiće je zasigurno priča o epifizi (poznatijoj pod nazivom pinealna žlijezda), te njezinoj istinskoj ulozi u duhovnom razvoju pojedinca i njegovom povezivanju sa višim razinama svijesti.
Epifiza je malena endokrina žlijezda veličine zrna graška, smještena između hemisfera mozga. Naziv pinealna žlijezda dolazi od engleske riječi "pine cone" (borov češer) jer oblikom podsjeća na češer.
Uloga epifize je sve donedavno bila nepoznata, štoviše, smatrali su ju evolucijskim nusproduktom, degenarativnim ostatkom ranijeg, većeg organa. To je žlijezda čija je funkcija otkrivena posljednja u nizu (što nije slučajno, kao što ćemo vidjeti).

Fiziološka funkcija epifize, koja je fotoosjetljiva, usko je povezana sa prisutnošću ili odsutnošću dnevne Sunčeve svjetlosti. Sunčeva svjetlost utječe na cirkadijarne ritmove (cirkadijaran na latinskom znači kružno-dnevni, a podrazumijeva 24-satne cikluse promjena fizioloških i kemijskih procesa u ljudskom organizmu, poput promjene temperature tijela, moždane aktivnosti te akcije hormona i metabolizma). Sunce, prema tome, djeljuje kao vanjski sat po kojem se usklađuje naš unutarnji sat. Unutarnji sat, odnosno unutarnji stvoritelj ritma zove se SCN (suprachiasmatic nuclei) - suprakijazmatička jezgra, a nalazi se u hipotalamusu. Dakle, suprakijazmatička jezgra usklađuje različite fizičke promjene tijela sa promjenama svjetlosti u toku dana i noći. U odsutnosti dnevnog svjetla, epifiza pretvara aminokiselinu triptofan u hormon serotonin koji se pretvara u drugi hormon melatonin. Lučenje melatonina nas čini pospanima, što nas uvodi u zdrav i dubok san. Njegova proizvodnja je najintenzivnija u razdoblju od dva do četiri sata ujutro dok smo u najdubljim fazama REM sna.

Istraživanja povezana s melatoninom pokazala su da je riječ o jednom doista "čudotvornom" hormonu koji ima višestruke blagotvorne učinke na ljudski organizam. On štiti stanice od oštećenja uzrokovanog djelovanjem slobodnih radikala, djeluje kao antidepresiv, pomaže u liječenju bolesti kao što su Alzheimerova bolest i rak! Melatonin također štiti od radijacije s obzirom na to da čisti tijelo od slobodnih radikala, a pretpostavlja se da su slobodni radikali odgovorni za 70% oštećenja izazvanog radijacijom, posebno hidroksil radikal, koji napada DNK, proteine i stanične membrane. Melatonin također jača imunološki sustav. Povrh svega toga, istraživanja su pokazala da melatonin zaustavlja starenje tako što neutralizira utjecaj oksidacije i odgađa neurodegenerativne procese! Upravo je to razlog zbog kojeg se osjećamo tako odmornima i osvježenima nakon kvalitetnog sna.

Proizvodnja melatonina je najintenzivnija kod male djece dok ne uđu u pubertetsku dob, kada se ona naglo smanjuje. S godinama, melatonin se sve slabije i slabije luči. Razlog sve slabijem lučenju melatonina kroz godine leži u smanjenju veličine epifize. Kod djece, zdrava i aktivna epifiza ima veličinu prosječnog grozda, dok je kod odraslih zakržljala i veličine je zrna graška.

Promjena veličine epifize nastupa uslijed njezine kalcifikacije. Kalcifikacija je proces prilikom kojeg se soli kalcija nagomilavaju u mekim tkivima i stvrdnjavaju ih. Uzrok kalcifikacije može biti nedostatak K vitamina ili slaba apsorpcija kalcija zbog neproporcionalnog omjera kalcija i vitamina D.

Najčešći i najrašireniji uzroci kalcifikacije epifize su tradicionalna prehrana i prekomjerna koncentracija fluora u organizmu. Meso, mliječni proizvodi, rafinirano brašno i šećer u tijelu izazivaju povećanu kiselost koja povoljno djeluje na stvrdnjavanje epifize. Zanimljivo je i indikativno da sve do 1990. godine nije provedeno nikakvo istraživanje (barem ne ono poznato široj javnosti) koje bi utvrdilo utjecaj fluora na epifizu. Prvo takvo temeljito istraživanje provela je dr. Jennifer Luke iz sveučilišta u Surreyu, u Engleskoj, koje je pokazalo da je epifiza primarna meta akumulacije fluora u tijelu. Nakon tih nalaza, dr.Luke je provela eksperimente na životinjama kako bi utvrdila da li nagomilavanje fluora može utjecati na funkcioniranje žlijezde - osobito žlijezdine uloge u regulaciji melatonina. Luke je utvrdila da su životinje tretirane fluorom imale nižu razinu cirkulirajućih melatonina. Ovo smanjenje razine cirkulirajućih melatonina praćeno je - što se moglo i očekivati - ranijim početkom puberteta u fluorom tretiranih ženki životinja. Najnovije informacije o ulozi epifize kod ljudi sugeriraju da bilo koji agent koji utječe na funkciju epifize može utjecati na ljudsko zdravlje na različite načine, uključujući i učinke na seksualno sazrijevanje, metabolizam kalcija, paratireoidne funkcije, postmenopauzalnu osteoporozu, rak, i razvoj psihijatrijskih bolesti.

Fluor je neizostavni sastojak svih pasti za zube i nalazi se u vodovodnim sustavima većine svjetskih gradova. Treba li stoga čuditi što se kalcifikacija epifize smatra "tipičnom" pojavom kod odraslih ljudi?

Kada se epifiza kalcificira, sposobnost lučenja melatonina i serotonina u krv je značajno oslabljena, što posljedično dovodi do starenja i slabljenja imunološkog sustava. Sada postaje mnogo jasnije zašto se epifiza nije ranije proučavala i zašto nastojanja u tom pravcu još uvijek u velikoj mjeri nisu realizirana.

Postoji nekoliko načina da se proces kacifikacije obrne. Jedan od najučinkovitijih je gledanje u Sunce, s obzirom na apsorpciju vitamina D, zbog čijeg nedostatka do kalcifikacije i dolazi. Od ostalih korisnih koraka, treba spomenuti potpunu eliminaciju fluora iz organizma, korištenjem pasti za zube koje ne sadrže fluor te promjenom prehrane i prelaskom, primjerice, na sirovu vegansku prehranu koja se sastoji isključivo od darova prirode, voća, povrća, klica, sjemenki i orašastih plodova, te eliminacijom začina i toksina koji čine sastavni dio klasične prehrane.

Sve ovo dosad spomenuto postaje mnogo smislenije i zanimljivije ukoliko se usredotočimo na funkciju epifize koja nadilazi njezino čisto fiziološku ulogu. Kroz stoljeća, filozofi, mudraci i duhovni učitelji su ju povezivali s trećim okom, okom čija percepcija nije zamagljena ili ograničena fizičkim osjetilima. Francuski filozof René Descartes (1596-1650) u svojim je djelima naglašavao važnost epifize, nazivajući ju "sjedištem duše" i "dijelom tijela u kojem duša izravno obavlja svoje funkcije".

Zanimljivo je što je Descartes upotrijebio upravo izraz "sjedište duše" da bi opisao epifizu. Naime, postoji uska veza između pojave duše u tijelu prema učenju raznih duhovnih tradicija i oblikovanja epifize. Utvrđeno je da se epifiza počinje stvarati u fetusu 49 dana nakon začeća. Prema učenju tibetanskih budista zapisanom u "Tibetanskoj knjizi mrtvih", upravo je toliko vremena potrebno da duša nakon smrti i izlaska iz jednog tijela provede u bestjelesnom stanju prije nego što uđe u drugo tijelo.

Helena Petrovna Blavatsky, osnivačica teozofskog pokreta, u svojoj je opsežnoj i iscrpnoj knjizi "Tajna doktrina" iz 1888. godine opisala ulogu ove žlijezde u evolucijskom kontekstu: "treće oko prestalo je djelovati... jer čovjek je duboko zaglibio u kaljuži materije." "Treće oko, postupno okamenjeno uskoro je iščezlo... oko se povuklo duboko u glavu i sada je skriveno ispod kose..." "...zahvaljujući postupnom iščeznuću duhovnosti i potonuću u materijalno, pretvorilo se u zakržljali organ."
"Treće oko je mrtvo... ali iza sebe je ostavilo svjedoka vlastitom postojanju... epifizu".

Čini se da termin "treće oko" nije tek poetska forma ili preneseno značenje kada se govori o epifizi. Posljednjih godina pojavila su se istraživanja koja sugeriraju da je epifiza po strukturi vrlo slična ljudskom oku. Duž mrežnice oka nalaze se fotoreceptorske stanice, nazvane štapićima i čunjićima koji pomažu u osjetu svjetla i raspoznavanju boja. Štapići se uglavnom aktiviraju kod slabijeg svjetla u sumraku i noću te osiguravaju crnobijeli vid dok čunjići osiguravaju vid danju i opažanje boja.

U epifizi su također pronađene stanice koje izgledaju poput štapića i čunjića. U Wikipediji se tome u prilog može pronaći sljedeća tvrdnja: "Pinealociti u mnogih kralježnjaka snažno nalikuju fotoreceptorskim stanicama oka. Neki evolucijski biolozi vjeruju da stanice pinealne žlijezde kod kralježnjaka imaju zajedničkog evolucijskog pretka sa stanicama mrežnice oka."

To bi moglo biti jedno od potencijalnih objašnjenja kako smo u stanju vidjeti stvari i onda kad su nam oči zatvorene. Zapravo, vizualizacija se u pravilu uvijek događa kada zatvorimo oči. Ista je stvar i sa snovima, koji nam u većini slučajeva djeluju vrlo stvarnima.

Dr. Rick Strassman tvrdi da prilikom iskustava bliskima smrti (Near death experience) i sanjanja, epifiza izlučuje halucinogenu kemikaliju poznatu kao DMT, odnosno dimetiltriptamin, koja proizvodi unutarnje slike ili vizije koje nastaju neovisno o izvanjskim vizualnim podražajima. (preporučam vam da pogledate dokumentarac koji se bavi Strassmanovim eksperimentima s DMT-om, pod nazivom The Spirit Molecule)
DMT je po strukturi vrlo sličan melatoninu. Biološki prethodnik objema ovim molekulama je serotonin, ključni neuroprijenosnik važan u prijenosu impulsa između živčanih stanica. Kada je u ravnoteži, serotonin daje osjećaj zadovoljstva i mentalne opuštenosti, a njegov nedostatak uzrokuje depresiju i agresiju. Osim što se pojavljuje prirodno u našem tijelu, DMT je također prisutan u biljkama, te je kao takav aktivni sastojak napitka Ayahuasce kojeg amazonski šamani stoljećima koriste kako bi inducirali izvantjelesna iskustva. Stoga ni ne čudi što Ayahuascu zovu 'šumskom televizijom'.

Kada je potpuno aktivna, epifiza čovjeku daje sposobnosti koje se obično svrstavaju u domenu znanstvene fantastike, poput telepatije, povećanog polja osjetilne percepcije, promjene izgleda i gustoće tijela, teleportacije te prelaska u druge dimenzije.

U svom predavanju pod nazivom "Enigma 2012." ("The 2012 Enigma" koje možete pogledati ovdje), David Wilcock tvrdi da je epifiza portal koji nam omogućava prelazak iz domene prostor-vremena u domenu vrijeme-prostora. Prostor-vrijeme je domena u kojoj se krećemo kroz tri dimenzije prostora, ali je vrijeme fiksno i teče poput rijeke. Vrijeme-prostor je s druge strane domena u kojoj vrijeme sada postaje trodimenzionalno i kroz koje se možemo kretati, dok je prostor jednodimenzionalan. Tako da je udaljenost koju prolazimo tamo jednaka putovanju kroz vrijeme u našem shvaćanju. To je, drugim riječima, područje "vječnog SADA" kojemu obično pristupamo dok sanjamo ili prilikom izvantjelesnog iskustva. Ako pogledamo glavne značajke iskustava osoba pod utjecajem DMT-a, shvatit ćemo da je to upravo ono što se događa. Izvantjelesno iskustvo uzrokovano lučenjem DMT-a podrazumijeva osjećaj korjenite promjene u percepciji "protoka" vremena, gubitak vremenske 'linearnosti', posjećivanje paranormalnih područja, te susrete s duhovnim bićima i ostalim mističnim ili transdimenzionalnim modalitetima. Još jedno bitno obilježje koje te osobe redovito spominju je spoznaja i povezanost sa jednom zajedničkom inteligencijom koja je prisutna u pozadini cjelokupnog stvaranja.

Zanimljiva je također i povezanost između zemljinog magnetskog polja, aktivnosti Sunca, epifize i DMT-a. Naime, utvrđeno je da elektromagnetska polja utječu na epifizu te da je i sama epifiza u stanju stvoriti magnetsko polje. Razlog tome je što su oko i unutar same epifize pronađene nakupine kristala magnetita, koji je prirodni magnet. Magnetit je crni feromagnetički željezov oksid koji je također prisutan u mozgu ptica, pčela, riba i leptira, a pomaže im u njihovom osjećaju orijentacije i omogućava im da osjete polaritet i nagib zemljinog magnetskog polja. Magnetit kod ptica i delfina djeluje poput unutarnjeg kompasa pomoću kojeg znaju kamo trebaju letjeti/plivati. Magnetit je također odgovoran i za sposobnost životinja da predosjete potrese ili tsunamije. Solarni vjetrovi, primjerice, koji energijom pune magnetsko polje Zemlje stimuliraju epifizu. Vrlo je zanimljivo da svakih jedanaest godina dolazi do promjene sunčevih magnetskih polova, što vodi do povećane sunčeve aktivnosti. Vrhunac te aktivnosti trebao bi se dogoditi negdje krajem 2012. godine, što se lijepo poklapa sa krajem majanskog kalendara, za koji mnogi smatraju da će značiti i "kraj svijeta". Fascinantno je kako su ljudi uglavnom skloni predviđati samo negativne i kataklizmičke događaje. Osobno, vjerujem da će doći kraj svijeta kakvog poznajemo, te da će 21.12.2012. označiti početnu fazu jedne nove ere, baš kao što majanski svećenik Don Alejandro Cirilo Perez Oxlaj naglašava. Ono što bi se moglo dogoditi je da se, uslijed jačih solarnih oluja i promjene u magnetskom polju Zemlje, epifiza aktivira u mjeri koja je dovoljna da počne lučiti DMT. Zamislite scenarij u kojem cjelokupna svjetska populacija doživljava izvantjelesno duhovno iskustvo uzrokovano oslobađanjem prirodnog DMT-a iz epifize. To bi doista bio događaj koji bi na globalnoj razini korjenito promijenio svijest i nakon kojeg se svijet više ne bi mogao vratiti na staro. Bio bi to početak novog doba u pravom smislu te riječi.

Osim što služi kao most ka drugim stvarnostima, veličina, izgled i aktivnost epifize utječu na stupanj u kojem je čovjek u stanju napajati svoje tijelo, tvoreći atome i životnu energiju, neposredno od Svjetla ili prane. Izvorna uloga epifize i hipofize je da budu receptori prane (kozmičke energije) i svjetlosti i njihovi pretvarači u iskoristivu energiju za održavanje fizičkog tijela. Kod ljudi koji ne konzumiraju hranu, primjerice, istraživanja su pokazala da je njihova epifiza dvostruko veća od epifize prosječnog čovjeka. Znanstvenici koji su u periodu od 130 dana promatrali Hiru Ratana Maneka, otkrili su da je veličina njegove epifize 8x11mm dok kod ostalih ljudi ona iznosi 6x6 mm. Što je epifiza aktivnija, to je manje potrebno napajanje tijela iz drugih izvora.

Ono što je doista interesantno je da sam na vlastitom primjeru osjetio potvrdu ove tvrdnje. Naime, u zadnjih tjedan-dva, vjerojatno zbog gledanja u Sunce, osjećam sve manju potrebu za hranom. Štoviše, prošlog tjedna mi se dogodilo da 27 sati u komadu nisam ništa jeo, i to ne zato jer sam to planirao ili se pridržavao nekog režima, nego jednostavno zato što cijelo to vrijeme ni u jednom trenutku nisam osjetio glad. Moram priznati da mi je, što više razmišljam o tome, ideja o življenju od svjetlosti postala vrlo interesantna i primamljiva. Fascinantno je i potpuno oslobađajuće znati da nisi ovisan o hrani kako bi preživio, nego da je ono što ti daje život ona ista kozmička energija i inteligencija koja napaja i na okupu drži sve stvoreno. Zapravo, sam taj prelazak mi se čini kao prirodan slijed nakon više od dvije godine na sirovoj hrani, baš kao što mi se i prelazak sa vegetarijanske na sirovu u tom trenutku činio kao nešto sasvim prirodno. Osim toga, postoje ljudi koji tako žive već dugi niz godina, od kojih su među poznatijima (realtivno govoreći) Jasmuheen, australka koja od 1993. godine živi na prani, solarni jogi Hira Ratan Manek i slovenska etnomuzikologinja i iscjeliteljica zvukom, Mira Omerzel - Mirit, koja je nedavno gostovala "Na rubu znanosti" kod Mišaka, a koja je na prani od 1994.

Odabir i osvrt : catwoman

Čim sam pročitala taj tekst u časopisu "Zdravlje i život", br. 93/ 2011, odmah sam asocirala na naše kolektivno stanje svijesti, posebice taj naš megalomanski, patnički, čak bih rekla - mazohistički fatalizam i poslijedičnu političku apatiju, a koja savršeno odgovara onima koji "vode igru", i koji dotično kolektivno i individualno stanje svijesti namjerno potiču i održavaju dugi, dugi niz godina.

Da zagnjavim catmana skenirati i prebaciti dotični tekst u Word konačno me nagnala krajnje nakaradna i izopačena vijest objavljena u šund-boxu obrasca za komentiranje na blog.hr. Citiram :

" Znanstvenici su došli do zaključka da su naši mozgovi dosegli vrhunac kapaciteta, piše smartplanet.com. Postoji šansa da ljudski mozgovi postanu manji kako bi sačuvali energiju, što će nas vratiti na veličinu lubanja neandertalskih predaka. Znanstvenici su istraživali strukturu mozga i promatrali koliko energije troše stanice mozga.
Mozak je poput proždrljivca energije, manji je od ostatka tijela, a upotrebljava 20 posto energije. Energiju koristi za odašiljanje električnih impulsa kako bi neuroni mogli komunicirati jedan s drugim.
Da bi postali pametniji mozak bi trebao više energije i kisika, a to mu ne mogu pružiti ni velike količine kave i energetskih napitaka.
S obzirom na naprednu tehnologiju i robotiku znanstvenici se nadaju da se pomoću njih može uštedjeti dio energije. Neki vjeruju da se i zbog toga približavamo trenutku kada će računala postati inteligentnija od ljudi."

( završen citat )

Čini se kako se ovim člankom želi izravno negativno djelovati na čovjekov duh inputacijom osjećaja intelektualnog ograničenja, i to prokušanom metodom ciljanog iznošenja poluistina, što je još jedna od podlih igara samoodabrane "elite", vođena da odustanemo od sebe i svojih ogromnih potencijala ( obrazloženje) , te se robski predamo njenoj vladavini prihvaćanjem nametnutih političara, društvenoekonomskih i organizacijskih modela, stilova života i životnih vrijednosti temeljenih isključivo na materijalnom konzumerizmu i trivijalnom hedonizmu.

Tekst koji slijedi pokazuje kako čak i službena znanost smatra da itekako postoji način prevladavnja osjećaja nemoći i beznađa. Pisan je izrazito jednostavno i popularno, s orijentacijom isključivo na analizu individualnog problema bespomoćnosti i beznađa, no - bez obzira na različitost svoje krajnje namjere - on itekako razotkriva pozadinu naše kolektivne političke intertnosti : brojna negativna povijesna iskustva, ali i ogroman nedostatak hrabrosti. Takođe otkriva mogućnost prevladavanja tog patološkog stanja: promjenom obrasca razmišljanja osvještavanjem njegove etiologije i svjesnim ubacivanjem novih, razumnih informacija u mentalnih sklop , koje će prekinuti vječito iracionalno ponavljanje uvijek istih grešaka upravo pokretanjem drugačijih, promišljanjem i istraživanjem poboljšanih, dakle - učinkovitijih reakcija.



Piše : dr.sci. Dubravka Šimunović


Zakoračili smo u 2011. godinu, a krizi u gospodarstvu i međuljudskim odnosima nema kraja. Svakodnevno se gube radna mjesta, nezadovoljni mladi ljudi razgovaraju > mogućnostima koje im društvo nudi, odnosi u obitelji sve su lošiji, kao da smo svi digli ruke, kao da nemamo volje ni motivacije mijenjati situacije. Pa zar uistinu ne možemo osobnim trudom utjecati na pojedine situacije? Imamo li uistinu toliko loših i bolnih iskustava da nemamo volje ni motivacije za promjenom?

Što je naučena bespomoćnost?

Naučena bespomoćnost naziv je koji upotrebljavaju psiholozi poučeni radovima američkog psihologa Martina Seligmana koji je, zahvaljujući osobnom iskustvu i spoznajama stečenim dodatnim istraživanjima definirao taj termin.

Kada bismo htjeli definirati naziv naučene bespomoćnosti mogli bismo reći daje to pojava koja označava pasivno prihvaćanje neugode bez potrebe pojedinca da uzme situaciju u svoje ruke ili je promijeni. Razlog zašto je to tako možemo tražiti u prethodnim iskustvima pojedinca.

U jednom razgovoru poznanica mi se žalila na situaciju na poslu. Nezadovoljstvo radnom atmosferom, nagrađivanje po podobnosti, a ne po učinkovitosti, upozorenja na propuste samo su je dodatno demotivirali. Kolege bez radnih navika i nadređeni svakodnevno otežavaju suradnju i poslovanje. Poznanica mi je revoltirano izjavila da je izgubila bolje radno mjesto, da su joj smanjili plaću zbog čega je odlučila odustati od borbe za promjenom. Druga poznanica, majka adolescentica, požalila mi se da je, nakon što je pokušala razgovarati s njima, koriti ih te im uvesti zabrane, a sve to nije donijelo promjene na bolje, digla ruke i odustala od svoje djece. Takve primjere iz života možemo dugo nabrajati.

Što je zajedničko tim svjedočenjima?

U svim slučajevima imamo pojedince koji su izlagani bolnim i neugodnim situacijama. Naučenost na bolno iskustvo s vremenom se generalizira i na druge situacije, što onemogućuje reakcije. Odnosno, osobe koje su nekoliko puta doživjele neuspjeh, polako odustaju od svojih ciljeva te postaju apatične, nemotivirane, depresivne i pesimistične osobe s naučenom bespomoćnošću.

Intenzitet doživljaja naučene bespomoćnosti ovisi o oso¬bi i onome što ona smatra da uvjetuje njezinu bespomoćnost-ona sama ili neki vanjski čimbenici.

Bruno Bettleheim, psiholog i preživjeli zarobljenik naci¬stičkog logora iz Drugog svjetskog rata pisao je kako su logoraši postajali "hodajući leševi" u onom trenutku kada su odustali truditi se utjecati na ono što im se događa. Naučena bespomoćnost onemogućuje novo učenje i prilagođivanje.

Kada ljudi prestanu tražiti načine da kontroliraju situacije u kojima se nalaze, oni ih prestaju i nalaziti, postaju bespomoćni jer se takvima osjećaju, a osjećaj poraženosti se zadržava. Naučena bespomoćnost vodi do naučene beznadnosti.Gori oblik od naučene bespomoćnosti je naučena beznadnost.

Psiholozi ističu da je najbolji primjer za to depresija, koja se, prema ovom stajalištu, pripisuje negativnom razmišljanju u kojem ljudi okrivljuju sebe za negativne događaje u životu, vide uzroke tih događaja kao trajne te pretjeruju u generaliziranju neke svoje slabosti primjenjujući to na mnoga životna područja. Istraživanja na ljudima i životinjama pokazuju da naučena beznadnost ima za posljedicu pad imuniteta i brži rast tumora. Robert Griffith proveo je istraživanje na klinici Mayo (SAD) na uzorku od šezdeset osoba koje su ispitivane skalom pesimizam - optimizam i podijeljeni su u tri grupe - optimisti, pesimisti i miješani. Nakon trideset godina provjereno je koji su od njih bili živi, a koji su umrli. Rezultati su pokazali daje pesimizam bio povezan s većom stopom smrtnosti: 10 posto veći pesimizam bio je povezan s 19 posto povećanom smrtnošću. S druge strane, optimisti češće traže liječničku pomoć ako osjete zdravstveni problem i vjeruju da će biti izliječeni, dok su pesimisti manje skloni uopće tražiti pomoć. Zato se možemo opravdano zapitati mogu li pesimisti postati optimisti? Psiholozi tvrde da je to moguće.

Geni odgovorni za raspoloženje

Britanski istraživači došli su do fascinirajućih rezultata koji govore da naš optimizam ili pesimizam, a time i pogled na svakodnevnicu određuju geni. Prema britanskim znanstvenicima, za naše raspoloženje i promjenu raspoloženja najveću odgovornost imaju geni koji sudjeluju u prijenosu hormona serotonina. Osobe s duljim oblikom toga gena skloniji su pozitivnim životnim aspektima i manje pozornosti posvećuju lošim životnim situacijama. Istraživanje je provedeno na uzorku od devedeset sedam ispitanika kojima su pokazane slike s pozitivnim i negativnim sadržajima. Osobe s duljim oblikom gena svoju su pozornost zadržale na pozitivnim slikama. Na osnovi toga, kao i brojnih drugih istraživanja, može se zaključiti da osobe selektivno zapažaju dobre i isto tako loše sadržaje, što u konačnici ima odlučujuću ulogu u reakciji pojedinca na stres.

Zadržite optimizam

Osobe koje mogu zadržati optimizam u teškim životnim situacijama zasigurno neće podleći depresiji.
Optimisti imaju niz pozitivnih iluzija o sebi koje im omogućuju zadržati dobro raspoloženje i zdravlje, bez obzira na materijalno bogatstvo. Optimisti su otporniji na zarazne bolesti i bolje se nose s kroničnim bolestima u srednjim godinama.

Zbog svega toga postoje psihološke strategije sučeljavanja s pesimizmom. Riječ je o kognitivnim strategijama i učenju socijalnih vještina. Neuspjeh u većine pesimista popraćen je razmišljanjima poput: "Ja nikad nemam sreće", "To se samo meni može dogoditi" ili "Koja sam ja budala!". Prema psihologu Seligmanu, dominantno samooptuživanje ne vodi pozitivnom ishodu. Nakon nekog neuspjeha važno je kako razmišljamo jer činjenica je da možemo odabrati obrazac razmišljanja. Razmišljanja poput: "Dogodilo se danas, ali ne mora drugi put", "I prije mi se štošta nije uspjelo, ali sam to ipak zadovoljavajuće riješio/riješila", "Danas mi baš ništa ne ide od ruke, ali inače mi to dobro ide" karakteristična su za optimizam. Stilovi razmišljanja mogu postati navike.

Samookrivljavanje kao naučena bespomoćnost

Prema većini psihologa, osobe koje su sklone naučenoj bespomoćnosti kao osnovnom obilježju reakcija na novonastale situacije pripadaju skupini taštih pojedinaca. Naime, riječ je o pojedincima koji imaju visoke kriterije prema sebi i velikom broju situacija na koje osobno ne mogu utjecati. Ti isti pojedinci teško prihvaćaju da su obični smrtnici koji imaju pravo griješiti i da nitko nije savršen. Možda se čini nemogućim, ali ti isti pojedinci iza stanja naučene bespomoćnosti kriju osobni nedostatak hrabrosti. Svakodnevno smo izloženi različitim poteškoćama koje nas čine rastrganima: plaća kasni, ukućani imaju svoja očekivanja...
Pojedinci umjesto da realno razmotre probleme i nešto poduzmu, svu krivnju za nezadovoljstvo u kući pripisuju sebi. Strah od promjena tim je osobama dovoljno jak razlog da prihvate novonastalo stanje i svu krivnju pripišu sebi i svojoj nesposobnosti, čemu često pridruže i samosažaljenje.
Osobe sklone samookrivljavanju imaju sklonost procesuiranju tako da svaku situaciju doživljavaju tragično i u svakoj situaciji oni su žrtve s ishodom koji nalikuje katastrofi.


Osvrti i nadopune teme :


Postoji jos jedan fenomen koji se zove "vagalna inhibicija", i njega sam uocio nekoliko puta medju ljudima, mada je dokazan na zivotinjama.
Dakle, stavili su u zatvorenu kutiju stakore, i ostavili ih tako, da ne mogu izaci. Jednoj grupi su nakon odredjenog vremena, otvorili tajna vratasca, i stakori su izasli na slobodu.
Tu prvu grupu su ponovno stavili u kutiju.
Drugoj grupi nikada nisu pokazali tajna vratasca.
Nakon ekstremno dugog vremena provedenog u kavezu, clanovi prve grupe su i dalje cekali otvaranje tajnih vratasaca., dok se sa clanovima druge grupe, koja nije bila svjesna da postoji izlaz pocela desavati - polagana smrt - u ocaju, depresiji i uvjerenju da nema izlaza, zivotinje su se smirile, i zivotne funkcije su im pocele padati do - smrti.
Dakle, vagalna inhibicija je kada organizam sam sebe polagano ubija, misleci da nema izlaza.
To je ono kad kod ocajnog, depresivnog covjeka vidite polagano umiranje, kao da je sam sebe iskljucio iz zivota, nema vise niceg za njega, i samo je pitanje vremena kada i kako ce se ugasiti.

Gordian Knot


Dakle Sloboda i Nada imaju u sebi taj paradoks da su istovremeno i najsnažnije platforme života i najsmrtonosniji otrovi.
Isto je tako i kad gledate svijet energije, goriva. Primjerice benzin, pa eksplozivi, pa što dublje idemo u temlje prirode, to su veče energije, do danas poznata nuklearna energija.
I te energije, što su temeljnije to su veće po snazi, mogućnosti dobra, ali i po prokletstvu mogućeg uništenja.

No, ja mislim da su Sloboda i Nada najcjenjenije i najjače zapravo energije.
Jače i od nuklearnih.
Jer, čovjek u sve što čini, već prethodno projicira svoje nade i slobode, a posebno je toj projiciranoj ugradnji imanentna upravo Nada.
Riječ "nada" i riječ "projekcija" zapravo su u biti sinonimi !!!

Posebno su te projekcije nade pogibeljne kad se radi o muško - ženskim odnosima i društvenim odnosima u svim aspektima. Tada postaju pravi smrtonosni otrovi, iskovani od najsvjetlijeg zlata.

No, treba li se onda odreći tih projekcija, otrova ?
Ne da ne treba, nego to nije baš niti moguće, osim ako niste budistički jogi.

Hoću reći na kraju zapravo vrlo jednostavno upozorenje, koje sam mogao reći i na samom početku - OPREZNO S SVIM DAROVIMA; ljepotom, mudrošću, snagom, itd. a posebno oprezno s NADAMA, s našim stalnim / imanentnim projekcijama naših nada / očekivanja koje su prirodno imanentno prisutne u svemu što činimo, a kod djece se vide upravo u doslovno božanskom izdanju.

Temu posta, ja sam ovdje iznio u aspektu duhovnog, dok je post siže teme dao s psihosocijalnog aspekta.

Moj opredjeljenje je da se nikako ne smijemo odreći tih najfinijih i najmoćnijih energija, nego trebamo osvijestiti, da su to energije najcjenjennijih MOĆI Života. I bez njih zapravo - nema života - nego vode u smrt, baš kako post kaže.

Htio bih samo još nešto po meni važno spomenuti. A to je NAVIKA / HABITUS / MATRICA PONAŠANJA.
Kod nekih ljudi je ta matrica / ritam ponašanja stabilna i pruža im sigurnost i zadovoljstvo. Neki nikako da se stabiliziraju.
No svakako s godinama dođe to sve na svoje.

No, matrice ponašanja nisu statične; bez promjene. I one vremenom imaju svoju progresiju u nekom pravcu i intenzitetu, a pogotovo ako se nađu pod surovim životnim pritiscima.
U postu je problematizirana matrica aktivnosti koja ne donosi rješenje, nego se pod pritiscima života sve više otuđuje od pritsaka / izazova stvarnosti tonući u neproduktivnost.
No još je jedan problem s tim matricama / navikama a taj je što smo upravo oficijelno naučeni na neproduktivne matrice ponašanja, koje onda pod životnim pritiscima odumiru, odnsono odumiru ljudi i društva koji ih nose.

Upravo takve neproduktivne školske matrice najviše su proizvedene kod ljudi u soc-totalitarnim društvima, čak i kad se radi o vrijednim Njemcima (istočng DDR), i naravno na području bivše Juge. Jednostavno nismo naučeni da se aktivno odnosimo prema životu i promjeni, nego da budemo društveni lojalisti a naše naučene matrice onda se na ispitu života pokazuju kao prave naučene matrice bespomoćnosti.

No, kako čitam rense.com poznato mi je da su tamo u USA ljudi upravo očajni jer ne mogu proizvesti efikasan društveni otpor i to upravo zbog rečene pojave te naučene bespomoćnosti ali i zbog individualnih grčevitih strahova da se zadrži postojeće stanje da ne bude još gore.
Činjenica je da su i poduzetni ameri potonuli u nemoć da poluče potrebne društvene promjene. Uzroci su tome brojni i čak namjerno instalirani; sve od uporabe fluora, pa preko medija sve do egzistencijalnih korumpiranosti i lojalizma.

Svakako patološka pojava te bespmoćnosti je depresija koja onda progresivno vodi u blokadu životnih aktivnosti.

Sve skupa to je i dio društvene dekadencije u bogatim društvima, ali može biti i porazna masivna rezultanta primitivnih anahronih društava / država.

U doba ovakvih kriza i dekadentnih raspada, oni koji imaju internacionalna vlasništva nad novcem, tehnologijama, medijima i resursima, onda lako mogu organizirati milijarde gladnih da poraze site.
A sve s ciljem da objedine sve reurse ove planete pod svojom kotrolom.

Jupi


Kredit je primjer te posuđene moći pa ih stoga više nemam i pazim na koji način raspolažem onim što nakon micanja od te pošasti ostalo na raspolaganju pa iako je to vrlo ograničeno nisam nezadovoljan. Bilo je odvratno teško riješiti se toga, ali uspjelo je. A to tek čeka čitav svijet uključujući i RH.

Toluen


Kada ne bi bilo toliko onih koji su naučeni da budu gubitnički profilirani, onda ne bi bilo toliko onih koji se osjećaju uzvišeni u prividnoj uzdignutosti.
Kakva korist imati materijalna bogatstva, ako nema onih koji bespomoćno žude za tim "bogatsvima"?
Upravo ta žudnja za svime što mogu posjedovati samo neki, čini prividnu uzdignutost onih povlaštenih.
U takvom svijetu je moguće kupiti sve, pa čak i čovjeka koji bi trebao biti, al' nije, slobodno biće lišeno predrasuda.
Slobodni smo samo onda kada uistinu prestanemo žuditi za nečime što nam zapravo ni ne treba.
Žuditi za nečime što je nedostižno, rasipanje je energije i vremena. To je zapravo izrezivanje trenutaka vlastitog života i poklanjanja tih izrezanih trenutaka onima koji posjeduju ono za čime mi žudimo. Prestanemo li žuditi, prestajemo poklanjati trenutke svojeg života.
Žuditi treba samo za onime što smo unaprijed procijenili da je dostižno i izvedivo, a energiju treba trošiti više na analize i procjene, a ne trošiti svoje vrijeme na besplodonosne i gubitničke žudnje.

Za svakog pojedinca/pojedinku, realna je stvarnost, da je on/ona, sam/sama, najveća i neprocjenjiva vrijednost, a sve oko njih je samo mogućnost realizacije dostupnog.

Najveći gubitak prividno uzvišenih, realiziran je onda kada svi drugi prestanu žuditi za "vrijednostima" koje su od prividno uzvišenih kontrolirane i stavljene po njihovoj volji "malima" na raspolaganje.

blade777