Piše : Gordian Knot
......................
Slobo zove Franju - "Franjo, jesi li ti, bre, normalan? Jesmo li se mi lepo dogovorili da nece biti otpora i da je Vukovar nas, da mozemo lepo do Oseka? Nije li to bio deo naseg dogovora?"
Franjo - "Ne znam sta da ti kazem, prijatelju, nece me slusati, blokirali smo dotok oruzja i hrane, zabranili smo izlazak civila iz grada. Nastavi bombardiranje, grad je pun onih ludih HOSovaca, a i brdo budala je doslo u obranu. Znas da ih nisam mogao zaustaviti, shvatili bi odmah nasu igru, a sta cu onda? I ovako je vec previse sumnjivo."
Slobo - "Ne znam bre, ne bih hteo da me zajebavas. Nisi li dobio najlepsi moguci rucak prosli puta kada smo se nasli? Bas onako kako ti volis, zelje s rebarcima. Jel krenula ona posiljka nafte sto si obecao? Znas da ne mozemo u ovakve operacije suvi."
Franjo - "Ne brini, sve je kako smo se dogovorili, staracu se i da buntovnici zavrse onako kako smo se dogovorili."
Slobo - "Staraj se, bre. Cu te nazovem nakon sto vidim sto se desava na terenu."
......................
Ovo ocigledno nije jos jedan placljivi tekst o Vukovaru.
Posebno zato jer ja nisam vukovarac koji ikako zeli zaradjivati emocionalne bodove na toj igri.
U stvari, neugodno mi je me sto, umjesto da se za ime mog rodnog grada veze pojam kulture, kreativnosti, Dunava, neolita, ili, ako bas treba biti vezano za rat - pojam borbenosti, prkosa, inata.
Vec uvijek neka sazaljivost, koja je vise poza, i iza koje se krije ta vjecna hrvatska pravednost, a u stvari veliko izbjegavanje suocavanja sa samim sobom i istinom.
Volim recimo talibane. Prosjecni taliban ima nekoliko djece, mozda cak i unuka, besplatno se bori protiv okupatora i vlastitih izdajnickih vlasti. I tako stoljecima. Nema opravdanja i nema izbora, i ne mozes ga kupiti.
Al katolicki talibani su drukciji.
Oni imaju sva moguca opravdanja da nista ne ucine, primaju neku sicu od korumpirane vlasti koja ih je prodala, i slusaju lazi od istih ljudi koji nikada nisu ni naucili govoriti istinu. A zasto bi i rekli istinu onima koji je ne mogu podnijeti i ne zele cuti? Zasto bi rekli istinu preraslim djecacima sa skembama koji cio dan sjede u bircuzima i pravednicki trepere na svaki eventualni moguci upit o opravdanosti njihovih mirovina u relativno mladim godinama? U godinama kada bi trebali najvise dati, oni su najvise uzimali od one nekolicine koja se drznula biti poduzetnicka i aktivna, koja zeli buducnost umjesto proslosti, izgradnju umjesto parazitizma. I snishodljivo sutjeli na svaku licemjernu opasku zapisnicarke, zapovjednika obrane koji je zbrisao ne rekavsi suborcima da brise, i direktorima sindikata branitelja, koji su sami odlucivali tko je i kako bio u ratu, obzirom da su sve liste branitelja grada jos od 1991. pod kljucem u necijem sefu u Zagrebu. I zasto se nije drugi zapovjednik obrane, pojavio? Jedan gleda u pod i prica politicki korektne parole, a drugi vjerojatno osjeca gadjenje do srzi, posebno u svjetlu cinjenice da je umalo bio ubijen od batina u Tudjmanovom zatvoru.
I zasto se ne spominje cinjenica da su pripadnici 'tajne' sluzbe prijetili ljudima koji su se vratili iz srpskih logora da "paze sto pricaju"?
Iskreno, ne cijenim ljude koji jednom godisnje dodju u Vukovar navodno odati pocast 'gradu heroju' i zrtvama, koliko god oni mislili da je to plemenito i veliko.
I ne cijenim one koji su izgubili nekoga u tom gradu i dobrovoljno staju u kolonu cmizdravaca, u dogovoreno vrijeme, na dogovorenom mjestu, spremni za igrokaz, predvodjeni upravo ekipom koja je ih je otpisala, sa smjeskom na licu, svojevremeno zamisljajuci svoje dogovore, profite i nove zemljopisne karte.
U stvari, odaju pocast samima sebi, jer im se svidja uloga zrtve, i ideja, tako fino urezana u svijest nase nacije koja kaze "patnja ti donosi spas". Svidja im se ideja da su nesto posebno, veliko, snazno i bitno, barem ih tako mediji uvjeravaju, bljesteci reflektorima iz svih kuteva - jednom godisnje. Jos dodatno podebljano socijalama, braniteljskim mirovinama, jednokratnim novcanim pomocima i drugim krasnim stvarima koje drze covjeka nesposobnim da se makne sa mjesta, od mjeseca do mjeseca, i da brani sustav pljacke. I starim dobrim katolickim - pati sada, placi sada, pa ce ti mozda sutra biti bolje. Nesto kao mirovinski fond. Samo, niti je sutra bolje, a i taj mirovinski fond se nekim cudom isprazni sam od sebe. Prosla baka sa kolacima.
A pricajuci o hrabrosti, toliko je ljudi gurnuto u totalnu nemogucnost prezivljavanja - ali, cudno kako nema nekog revolta. Svatko ima neku djecu, zenu, macku, psa, biljku puzavicu ili mozda samo plisanog medu, pa se ne valja zamjeriti kamarili. Hm, nisu li ti poginuli bili upravo prva klasa ljudi koja se nije pravdala tim otrcanim opravdanjima? I nisu li ovi sto im navodno daju pocast upravo ta neka druga klasa, kojoj je draze zivjeti u bajci neke navodne pravednosti i mucenistva, nego suociti se sa sadasnjim trenutkom i reci bobu bob, a popu pop, barem da ne bi ostavljali tu prvu klasu u limbu besmislenosti njihove zrtve.
Nije bitno sto nema rezultata i sto je ego nabrijan do neprepoznatljivosti.
Doduse, rezultati su tu, ali ne onakvi kojima bi se itko ponosio - ratni zlocinci setaju gradom, industrija razorena, a lokalni serifi drze kmetove u strahu.
Rimska crkva, dugogodisnje silovanje stranaca kroz povijest i policijska drzava, nije bitno kojeg predzanaka, ucinili su svoje.
Mreza je postavljena, a mali broj riba koji se ne ulovi u tu mrezu, nije ni bitan, dovoljne su one ribe koje su uhvacene u mrezu da odrzavaju ribare sitima, a to je vecina.
Nekoliko godina kasnije, sluzio sam vojsku u 1. Hrvatskom Gardijskom Zboru. Cuvao hangar sa avionom vlade i predsjednickim avionom. I imao popis ljudi koji smiju prici, uglavnom piloti i avio-tehnicari.
I tada je dopjesacio Miroslav Tudjman, ne zaustavljajuci se na moju recenicu da nije na popisu, sa rjecima "Ja sam Tudjman." Znao sam da zivim u mafijaskoj drzavi, i nisam reagirao, iako bi po pravilima sluzbe trebao pucati, u zrak, pa onda u debila ako se ne zaustavi.
Njegovo ponasanje govori dovoljno dobro o tome kako je kamarila na vlasti dozivljavala Hrvatsku i njene gradjane.
Danas taj kmezavac tvrdi da su snimke, pisma Glavasevica, i svi ostali dokazi o tome kako je njegov otac prodao grad - namjestaljka jugoslavenskih tajnih sluzbi, posebno sada kada je i to izaslo u javnost zahvaljujuci nekolicini ljudi sa mudima na HRTu.
Mozda bi tada spremno mogao objasniti kako je doslo do situacije da su djeca vukovaraca, sklonjena u raznim dijelovima Hrvatske, bila vracena u Vukovar, jer je bio organiziran njihov odlazak na more, netom prije bombardiranja grada.
Nakon toga je dosla zabrana izlaska djece iz grada, iz ureda Predsjednika Republike, a autobusi su ostali na vukovarskom autobusnom kolodvoru.
Zahvaljujuci toj odluci moja sestra je za sekundu izbjegla smrt od kazetne bombe koja se rasprsnula pored zgrade i zasula djecju sobu celicnim kuglicama, upravo u trenutku kada je ona iz nje izasla. Koliko znam, nisu sva izdana djeca bila te 'srece'.
Da sam izgubio sestru, pobrinuo bih se da se ti likovi koji su zrtvovali nas za svoje promasene profite ne setaju mirno gradom koji su dali upropastiti.
A kako je krenulo, iznad popa ima pop, i kako je svijest mladih ipak visa od svijesti starih, i netko ocito kap po kap, salje informacije u javnost. U kombinaciji sa planiranim financijskim kolapsom dobre stare kurve Europe, sve te lazi ce se srusiti kao kula od karata, opet ostavljajuci konzumente na suhom.
Nekad se pitam sto bi bilo da su recimo - postenje, pravda, ponos, prkos - da su te vrijednosti ispred patnje i puzanja (sve na 'p'), kakvi bi rezultati bili tada?
Da li bi mozda bili neki zacetnici nove renesanse, nove verzije Francuske revolucije u raspadajucoj Europi, i netko tko bi bio primjer kako postaviti stvari na pravo mjesto?
Mozda bi se tada zvali - Island ili Norveska.
:-)
"It is better to die on your feet than to live on your knees"
"Bolje je umrijeti stojeci, nego zivjeti na koljenima"
- Emiliano Zapata Salazar (August 8, 1879–April 10, 1919), vodeca licnost Meksicke Revolucije.
Post je objavljen 26.11.2011. u 13:51 sati.