Nova Politika

Prenosi : unsui






Piše : Dinko Perica


Postoji li poveznica između ubojstva J.F.Kennedya i stradanja poljskog političkog vrha? U čemu je tajna ovako dobrog odolijevanja nesmiljenim recesijskim pritiscima u Hrvata? Što je pravi uzrok osobnog bogatstva Hrvata izraženih kroz posjedovanje nekretnina u svom vlasništvu? Zašto Kina, svjetskoj recesiji unatoč ostvaruje visoke stope gospodarskog rasta? Kako je Hitler u manje od sedam godina stvorio moćni ratni i gospodarski stroj? Kako je Luka Raić podigao Dukat, a kako je Todorić stvorio Agrokor?

Iako su pitanja naizgled nepovezana i naizgled nabacana zbrda-zdola, odgovor na njih je ono što ih povezuje. Odgovor od kojeg strepe svjetski moćnici, radi kojega ne prezaju od ubojstava predsjednika, ni premijera ma kako moćnih država. Riječ je o - držite se za stolicu - o nekreditnom novcu! Razočarani? Onda ću proširiti odgovor - riječ je o poklonjenom novcu! Kakav je to novac, tko to još poklanja novac???

Idemo redom.


J.F.Kennedy:

Kennedy je potpisao Izvršnu Naredbu broj 11110, na temelju koje je odštampao 4.292.893.815 dolara sa natpisom "UNITED STATES NOTE", umjesto "FEDERAL RESERVE NOTE".
Na taj je način htio praktički izbrisati javni dug koji je nastao zbog novca kojeg Privatna Centralna Banka - Federal Reserve izdaje iz ničega, a posuđuje ga državi uz kamate. FED je dakle privatna banka osnovana 1913-e u vlasništvu:

- Rothschild Banks of London and Berlin (Rothschild)
- Lazard Brothers Bank of Paris
- Israel Moses Sieff Banks of Italy
- Warburg Bank of Hamburg, Germany and Amsterdam
- Kuhn Loeb Bank of New York
- Lehman Brothers Bank of New York
- Goldman Sachs Bank of New York
- Chase Manhattan Bank of New York (Rockefeller)

Ubrzo nakon toga je ubijen, a novčanice povučene iz opticaja. Važno je napomenuti kako Akt o Federalnim rezervama ima rok trajanja od sto godina i da istječe za kratko vrijeme. Možda i u toj činjenici treba tražiti povode narasloj nervozi NWO-ida. Ubojstvom Kennedya, lihvari su spriječili stvaranje nekreditnog novca.


Poljska

Poljska je jedina zemlja EU koja nije ušla u recesiju, nego je i u razdoblju najveće krize u okruženju bilježila gospodarski rast. U čemu je bila poljska tajna? Otpisali su 18% nenaplativih kredita. I istu tu količinu novca zapravo poklonili svojim poduzećima, građanima. Umjesto da ulete u recesiju poput ostatka EU kako bi pokazali da su nacionalne države nesposobne same odolijevati tržištu, Poljaci su se usudili pokloniti novac vlastitim građanima i izbjeći recesiju. Onda je srušen zrakoplov..
Kina je takvih kredita imala 50%!!!!!!
Argentina također oko 50%, ista ona Argentina koja je poput Poljske ispratila MMF stručnjake nogom u guzicu iz svoje zemlje.


Hrvatska?

Većina obiteljskih kuća u socijalizmu izgrađena je kreditnim novcem. Međutim, zbog visoke inflacije i nevezivanja kredita za konvertibilne valute, vraćano je tek oko 20% uzetog novca. Ostatak je bio poklon. "Društveni stanovi" su 90-ih "privatizirani" otkupom za 20% realne vrijednosti. Ostatak je bio poklon građanima.Zahvaljujući posljedicama novca poklonjenog još tad, hrvatski građani odolijevaju krizi još uvijek. Dakle, i te kako dobro znamo što je to novac na poklon!

Znaju to i pretvorbeni tajkuni koje nitko ne smije pitati otkud im prvi milijun. E taj prvi milijun je nekreditni novac - poklonjen. Koji je poslužio kao odskočna daska ne samo navedenim poduzetnicima, nego i mnogim nenavedenim. Znamo da hrvatska država i danas poklanja novac - kroz poticaje u poljoprivredi, kroz subvencije raznim gospodarskim granama. Taj novac, iako je poklonjen, nije nekreditni jer je nažalost stvoren kao kredit pa tako ne povlači za sobom sve one dobre posljedice koje nosi pravi nekreditni novac.

Danas je jedini način stvaranja novca - kao dug. U cijeni svakog proizvoda sadržana je kamata koju moraju platiti svi u lancu (seljak u Ekvadoru je digao kredit kako bi pobrao banane, otkupljivač je digao kredit kako bi ih otkupio, brodar je digao kredit kako bi izgradio brod, uvoznik je digao kredit kako bi platio banane, trgovac je digao kredit kako bi ih kupio od uvoznika, a prije toga i kredit kako bi izgradio trgovački centar,itd,itd) tako da je nemoguće utvrditi realnu cijenu bilo kojeg proizvoda. Kad se novac ne bi stvarao kao dug, imali bismo realne cijene roba, višestruko niže. Jest, istina je da bi onda onih osam banaka s početka teksta ostale bez zarada - što i jest glavni i najveći problem cijele planete!!!!

Najveći dio uspješnih poduzetnika, ali i uspješnih država svoj uspjeh zahvaljuje nekoj vrsti poklonjenog novca. No, kakav bi uspjeh tek uslijedio kad bi sve države ( a nas interesira najprije naša) kreirale nekreditni novac, skoro da je nezamislivo. Da ideje o nekreditnom novcu nisu samo šuplje priče, nego vrlo ozbiljne teorijske i praktične zamisli pokazuje rad srpskog znanstvenika g. Stojana Nenadovića koji se idejom o nekreditnom novcu bavi zadnjih 30 godina (ovdje ne bismo trebali imati predrasuda o podrijetlu autora, kao što nemamo ni o penkali, torpedu, milankovićevim ciklusima ili radio uređaju).

Pa pogledajmo što g. Nenadović govori o nekreditnom novcu ( dalje navode donosim uz suglasnost i dopuštenje g. Nenadovića):

"Nekreditni novac kao poklon je jedini pravi novac. Nekreditni novac kao poklon ulazi u opticaj bez troška i mjeri realne troškove i cijene. Kreditni novac ulazi u opticaj kao dug koji se mora vratiti i zato se nalazi u troškovima i cijenama koji se dodaju na realne troškove i cijene i zajedno s njima čini nominalne troškove i cijene.
Nominalni trošak (cijena) = realni trošak (cijena) + dug.

Koliko se emitira kreditnog novca, toliko se emitira duga i zato se za njega može kupiti samo dug, odnosno prodati samo dug, a realni trošak i cijena se ne mogu ni prodati, ni kupiti. Prodaje se i kupuje samo nominalni proizvod, a realni proizvod ne može biti ni kupljen ni prodan. Kad sav kredit uđe u opticaj, on se neko vrijeme ponaša kao poklon , dok ne počne otplata kredita i na kraju nestaje iz opticaja u trenutku otplate kredita. Dakle, novac se povlači iz opticaja kada se vraća kredit. Povlačenje novca iz opticaja ograničava proizvodnju i pojavljuje se kao zakonita ekonomska kriza. Ne smije biti povlačenja novca iz opticaja. Ako se novac kao poklon povuče iz opticaja, mora odmah biti zamijenjen novim poklonom.

Da bi dio namijenjen otplati duga bio što manji, određuje se što je moguće duži rok otplate. Ako je brzina opticaja novca u toku jedne godine jednaka 10, i ako je dužina roka otplate kredita 10 godina, za deset godina bit će proizvedeno društvenog proizvoda koji je jednak 50 puta emitiranog kredita i isto toliko troškova pojavit će se u cijenama. Ako je ista količina novca emitirana kao poklon (koji se ne vraća), za deset godina bit će proizvedeno društvenog proizvoda koji je jednak 100 puta emitiranog novca, dakle dva puta više društvenog proizvoda, a i dalje se poklonjeni novac obrće i proizvodi novi društveni proizvod, i dalje nema troškova tog novca u cijenama, i dalje nema inflacije.

Budući da se zbog razvoja društva povećava potreba za većom količinom novca u opticaju, to se svake godine dodaje po nekoliko postotaka novca kao poklona (onoliko postotaka kolike su potrebe razvoja društva) i tako se osigurava stabilan razvoj, bez mogućnosti da se pojave krize. Također, cijelo vrijeme nema inflacije, pa su cijene stabilne i stabilna je vrijednost novca. Novac kao poklon pojavljuje se zato kao realan novac.

Pored rasta kredita koji se otplaćuje, a zapravo nije uopće potreban, u nepotrebnim troškovima nalaze se i kamate i nepotrebni porezi (jer ih sada zamjenjuje novac kao poklon), što sve uvećava nominalne cijene i nominalni društveni proizvod.

Nominalni proizvod je puno veći od proizvoda koji se može kupiti (ili prodati) s količinom novca s kojom se raspolaže. Zato je potrebna nova količina novca, koji je opet kredit, pa opet nije dovoljan i tako u beskraj, što stvara beskrajnu inflaciju. Novac se stalno obezvrjeđuje, a realan novac mora imati stalnu vrijednost. Stalnu vrijednost ima samo nekreditni novac koji ulazi u opticaj kao poklon. Novac dobijen kao poklon nema troškove koje treba dodati na realne troškove i realne cijene. Oni ostaju takvi kakvi jesu i prodaju se po svojoj realnoj vrijednosti (cijeni).

Država može poklanjati mirovine umirovljenicima i dječje dodatke i druga socijalna davanja. Ako je razvijenija može plaćati prosvjetu i zdravstvo ili ulagati u infrastrukturu. Ako je nerazvijena, može ulagati u povećanje proizvodnje. Najbolje je da se polovina novca ulaže u povećanje proizvodnje, a polovina novca u povećanje potrošnje.

Kako se ljudsko društvo razvija, tako raste proizvodnja pa je potrebno sve više novca u opticaju. Ali kako raste proizvodnja, tako raste i dohodak. Ljudi postaju bogatiji pa mijenjaju strukturu potrošnje, luksuziraju, a to vodi usporenju brzine opticaja novca i smanjenju potražnje. Novac kao da nestaje, pa je potreban novac koji bi nadoknadio nedostatak novca, koji je nestao zbog usporenja brzine opticaja novca i smanjenja potražnje.

Otprilike, koliki je porast proizvodnje, treba dva puta toliko više novca. Ako je porast proizvodnje 5%, porast količine novca u opticaju treba da je 10%. Za povećanu proizvodnju treba 5% novca, a 5% novca treba da kupi proizvodnju koja se ne bi mogla prodati zbog usporenja brzine opticaja novca i smanjenja tražnje. Sva proizvodnja bit će prodana po nepromijenjenim cijenama. Neće ostati neprodanih proizvoda.

U cijenama neće biti troškova koji se odnose na vraćanje kredita, kamate i neke poreze. Cijene će biti manje za potrošače (kupce). Njima će ostati nepotrošen novac, kao njihova dobit, odnosno potrošački višak. Proizvođači (prodavatelji) će prodati po cijeni koja će biti znatno viša od uloženog troška. Ostvarit će profit, koji će biti puno veći od profita kojeg danas ostvaruju.

Potrošači će moći štedjeti iz potrošačke dobiti, a proizvođači iz profita, ako neće ulagati u povećanje proizvodnje. Od banaka će dobiti kamatu za uloženu štednju. Tko je zainteresiran za kredit, moći će dobiti kredit i platiti kamatu za dobijeni kredit. Ali i ušteđeni novac i dobijeni kredit potiču od novca koji je u opticaj ušao kao poklon.

Novac kao poklon može davati samo najviša vlast u nekoj državi. Banke mogu čuvati štednju koju im netko povjeri na čuvanje i mogu davati kredite samo iz tako prikupljene štednje. Ako tako rade, nikad ne mogu doći u krizu u kakvoj se sada nalaze, a ni nitko drugi ne može doći u krizu."


Prihvaćanje kreacije nekreditnog novca u jednoj državi povlači za sobom vrlo ozbiljne posljedice - prestanak trčanja za vlastitim repom u bjesomučnoj trci za novcem kojeg moramo nekomu vratiti s nepodnošljivim kamatama, prestanak proizvodnje loše robe koja se mora kvariti kako bismo stalno kupovali novu i novu robu (stvari), prestanak iscrpljivanja prirodnih resursa zbog profita po svaku cijenu; podrazumijeva društvo obilja, zadovoljnih i zdravih ljudi.

Iako zvuči kao utopija ili priča za laku noć, radi se samo o političkoj odluci i stupnju samosvijesti jedne nacije. Ali radi se i o vrlo izvjesnoj prijetnji stavljanja države na listu terorističkih zemalja kao što je to nedavno Velika Britanija načinila s Islandom. Ne odriče se bagra olako uloge robovlasnika . Koja bagra sad? Pogledati popis suvlasnika američkih Federalnih rezervi.