Božični report....
28.12.2007., 18:21Nije me bilo doma dugooo.... No bila sam za Badnjak... Vani u svom kvartu. Onako po tradiciji, kako sam si uvijek mislila. Malo me iznevjerila ta moja tradicija. Frendice se raspršile na sve strane, sa dečkima, drugom ekipom... tako sam završila vani sa društvom koje mi je bilo zadnje na popisu. Jer silno sam htjela biti vani u kvartu. Iako to inače ne volim, za Božić je uvijek nešto posebno... Cijeli kvart se nađe u jednom bircu, svi ljudi koje ne vidim često, ali jednom godišnje je lijepo sve vidjeti i izljubiti ih, zaželjeti sve najbolje... Moram priznati da sam se ove godine jaako iznenadila. Poput mojih frendica, svi poznati su također nekuda otplahutali, a birc (tj. klub, ili što li je već u posljednje vrijeme) je bio pun klinaca... ajme... punoljetne osobe su se mogle nabrojati na prste. Tako sam stajala dva sata ispred birca sa frendicom da se ekipica pokupi doma... da se da disati... Odmah mi je bilo jasno da neću vidjeti ni NJEGA... Ni nisam... To je bio jedini dan u godini kada sam mogla biti sigurna da ću ga vidjeti, da će doći u društvu frendova... Cijelu večer sam se uzalud okretala i tražila ga pogledom... A ko za inat, sve je bilo puno parova, svi su se grlili i žvaljukali, i konstantno me podsječali da i ovaj Božić provodim sama... A njemu ni traga... Par dana prije sam bila odlučna u tome da ga ni ne želim vidjeti, ali nešto se promijenilo od onda, i otišla sam van s nadom, sa onom prokletom nadom koja nikako da se u meni ugasi...
Sve u svemu, bilo mi je stvarno dobro. Puno sam se naplesala, izljubila puno dečkiju koje ne poznam (to me je onako mrvicu raspoložilo), a muzika je bila kao stvorena po mom ukusu (barem večinu vremena). I kome još treba ON za zabavu??? Nije mi čak ni alkohol trebao.
I opet sam se razočarala. Nije ni bitno u kome. Stvarno više nije bitno. Prekršila sam svoja dva najveća pravila. Ono ne vjeruj ljudima (novima, naravno), i ne nadaj se. Ali ponadala sam se. I sve je onda krenulo krivo...
Nisam još rješila probleme sa najboljom frendicom. Trenutno smo u fazi tko je šta rekao i tko je šta mislio... Već sam luda od svega, jer čujem hrpu stvari od svakoga, a putem se izgubila svaka istina.
No, živim za bolje dane...
Tri djevojčice...
24.12.2007., 20:05U jednoj malo državi, i u jednom još manjem gradu živjele su tri djevojčice. Upoznale su se jedne zime. Spojila ih je sudbina: nakon što sve te godine svog života nisu znale jedna za drugu, eto, sada su bile tamo, i postale susjede. Jako su se brzo sprijateljile. Jer bile su male, i jako su se dobro slagale. Sve su djelile, pomagale jedna drugoj kad im je bilo teško (jer život jednu od njih ni onda nije mazio), zajedno se smijale, plakale, jedostavno uživale.... Uvijek su mogle računati jedna na drugu, i iako su se tad još kratko poznavale, to prijateljstvo je ostavilo trag nad njihovim životima. U tom prijateljstvu nije bilo mjesta ljubomori i nerazumijevanju. Zajedno su pravile frizure prije škole, pisale zadaće, zaljubljivale se u dečke... Sve je bilo kao u bajci. No pošto život nije bajka, došao je dan kada su se morale razdvojiti. Jedna od njih se odselila. Još se sječam tog dana, suza na rastanku i nade da ćemo se uskoro opet vidjeti...
I jesmo. Ali bilo je to rijetko. Nismo si bili blizu. A kad si još dijete, česta posječivanja su ti stran pojam. No često smo se čule. Mada se i to s vremenom prorijedilo. Vrijeme je učinilo svoje. No usprkos svemu, prijateljstvo se nije ugasilo. I nakon šest dugih godina, nakon hrpe pisama i razdoblja bez njih, ona se vratila. Nisam mogla vjerovati. Dobila sam svoju prijateljicu nazad!!! Nikad se nisam zavaravala de će sve biti kao nekad, da će ona biti onako vesela i vrckasta kao i prije. I nikad se nisam nadala da čemo preko noći nastaviti tamo gdje smo stali i odmah se početi družiti kao nekad. Bilo mi je sasvim jasno da smo sve tri za to vrijeme odrasle i promijenile se. I da treba vremena da se prijateljstvo obnovi. I zato sam se i trudila da se naše prijateljstvo obnovi, da se često vidimo i popunimo praznine koje je nanjelo vrijeme. Jedino čemu se jesam nadala da će naše prijateljstvo ponovno biti jednako ravnopravno kao prije. Da čemo se jednako dobro sve tri slagati i biti si jednako važne, da nečemo raditi razlike koje prije nisu postojale. Ali to se nije dogodilo. Samo sam ja obnovila staro prijateljstvo, ali između njih dvije stvari nisu baš bajne... Ne druže se, i što je najgore, ne razumiju se. Njihovo poznanstvo je stalo još onog davnog dana selidbe... Nisam sigurna ni koliko dobro više poznaju jedna drugu. I to sam tek shvatila nedavno. Mislila sam da je sve divno i bajno i da se ne vide često jer si nisu baš blizu... Ah, zašto se život ovako zakomplicirao??? Zašto ih ne mogu dovesti u istu prostoriju i jednako se odnositi prema obje a da to ona druga ne shvati kao zapostavljanje našeg prijateljstva? Zašto je došlo do toga da moram pažljivo govoriti jednoj zašto se družim s drugom a da se pri tome ne moram opravdavati? Zašto jedna ne može shvatiti da se nisam udaljila od nje zbog druge nego zbog nje same? Zašto ne može shvatiti da se ona promijenila a ne moja volja za prijateljstvom? Zašto joj nije jasno da ne radim razlike između njih dvije? Zašto ne može shvatiti sve moje razloge iako sam joj ih objasnila?! I zašto ja najednom moram opravdavati svoje davno sklopljeno prijateljstvo? Zašto vrši toliki pritisak na mene, zar ne shvača da me samo tjera od sebe? Zašto misli da su njih dvije «nepomirljivo različite»? Zašto kad je svaka naša frendica još više različita od one prije, i to nam nikad nije bio problem, nego je to bilo sasvim normalno? Zašto me neki dan toliko razočarala, zar ne shvača da me samo tjera od sebe???
Zašto? Zašto? Zašto?
PS: Nemoj se ljutiti zbog mojih riječi, stvarno mi je trebalo oduška
Prvi poljubac...
19.12.2007., 13:19Još od dana kada sam primijetila da postoje dečki, imala sam neka očekivanja vezana uz svoj prvi poljubac... Očekivala sam da će biti nježan, romantičan, nekako čaroban, i naravno, pun ljubavi... Trebao je biti spontan, dogoditi se u savršenom trenutku i naravno, biti sa savršenom osobom... Onom kojoj bi to bilo posebno koliko i meni, kojoj bi bilo stalo...
Ne moram ni posebno napominjati da nije bilo baš tako... ni približno... Do te osobe mi nije bilo nešto pretjerano stalo... I nije bilo one čarolije, one kojoj sam se najviše veselila... Danas mi je naravno jasno zašto sam bila toliko razočarana... Nije bilo ljubavi, sve je nekako bilo samo fizički, bez puno osječaja...
I nakon svih poljubaca, u kojma je bilo osječaja i u onima kojima nije, nisam još našla tu čaroliju... Jedino što posebno pamtim je bio NJEGOV poljubac... Zapravo, više je to bila pusa... Ali nježna i zavodnička...i još dan danas ju pamtim.. I još pamtim to meko lice i te njegove forice... Godinama sam još sve uspoređivala s njim, i naravno, ništa nije bilo tako dobro kao to... Kao on...koji mi je toliko puno značio, a tada još nisam ni znala koliko...
I još dan danas tražim nešto što bi to nadmašilo. Nešto što će biti toliko dobro i čarobno da će zasjeniti sve prijašnje poljubce, da će sve ostalo pasti u zaborav, i da će i ON nestati iz mojih misli zauvijek...
- Samantha Mumba Lyrics
Još jedan tulum...
16.12.2007., 17:00I to ne bilo kakav tulum. Frendice su slavile rođendan... Bilo je dobro. Stvarno dobro. I mislim da je večini ljudi bilo dobro.
Uglavnom, puno alkohola, koji smo slistili sve do zadnje kapi, nemojte mislit da smo ne znam kakvi pijanci, ali eto... znamo se koji put malo zanjeti. Nisam puno popila, al malo me lupilo, pa sam napokon shvatila u čemu je problem: žestoka piča jednostavno nisu za moj organizam, teško ih podnosi. I tako ušla ja u bus na putu do doma, a meni najednom malo muka od onog drndanja zet-ovog busa, uh, drugi put kad ću ić doma silazim van par stanica ranije i šećem se dok mi se želudac vrati na mjesto. A zanimljivo je da mi je postalo muka baš na onoj stanici na kojoj sam mislila siči, al baš mi se nije dalo jer moram hodat dve minute dulje do doma. Baš krasno. Baš prekrasno.
Ovo je bio tulum sa dosta "novonastalih" parova. kod nas je to zbilja rijetkost, jer je uvijek ista ekipa, uvijek stari frendovi, al sad je bilo novih ljudi... i malo sam se pobliže upoznala sa jednim dečkom... Bio je baš drag. Mlađi je od mene dvije godine što se baš vidjelo u nekim stvarima, al na moju sreću bio je dovoljno zreo za svoje godine. Pod dovoljno mislim to da se nije cerekao, bockao me, il tako nešto što znaju raditi i dečki stariji od njega, a što meni jaaako smeta. No uglavnom, imao je neke upade tipa: čim sam te spazio odmah si mi se svidjela, odmah s vrata. Ne znam zašto, al ne vjerujem takvim izjavama. Znam koliko su često šablonske, i koliko bi ti dečki rekli bilo što samo da zvuči srcedrapajuće. Ako je mislio i ozbiljno... sorry, al ne vjerujem. Jesam li ja to prekritična ili oni nikad takve stvari ne misle ozbiljno?! Prošetali smo se malo po okolnom kraju gdje smo bili i pričali (mada se nekako ne sječam detalja, ups!!!), došli do mjesnog groblja (kako tipično, mislila si je moja najbolja frendica), razgledali krajolik i zaključili da tam nemamo kaj radit i vratili se na tulum. Baš mi je bio onakav kakav mi je jučer i trebao, nije bio napadan i nije bio sramežljiv, nije me stalno pratio, nije me pokušavao napit, nije me pokušavao pipat....jer nekako mi u zadnje vrijeme teško pada kad me dečki napadaju i htjeli bi više nego na što sam ja spremna dati... Mrzim to, jer ja nisam takva cura, i na kraju svega, uvijek me zbedira što bi dečki uvijek jedno te isto,,,, koliko god se ja trudila da me takve stvari ne zabrinjavaju... eto.. nejde mi.
Na kraju me tražio broj i obečao da će se javiti. No pa da i to vidim i doživim. I nemojte slučajno misliti da sam se zagrijala za njega, jer meni treba malo više od par lijepih riječi da padnem s nogu. (Osim ako nije u pitanju ON, onda su i riječi suvišne).
Mini Love Dolls
No nešto sam odlučila. Nema više nikakvog teškog alkohola. Stvarno mi ne paše. Sve volim piti brzo ko sokiće, al to se očito tak nemre. I nema više bediranja zbog dečkiju, sve je to prolazno...
Pomirba...
11.12.2007., 18:28Pomirile smo se. Odmah drugi dan. Poslala mi je poruku i ja sam ju nazvala i pitala jel' se još ljuti. Rekla mi je da se nije ona ljutila, nego da sam se ja uvrijedila i otišla. Istina da sam otišla, ali ne ljuta, nego tužna i razočarana. No to sad nije bitno.
Nismo imale nikakvu daljnju raspravu jer smo se našle s frendicama na kavi. Iskreno, ni nije mi bilo do daljnje rasprave. Rekla sam joj sve što sam htjela i nemam namjeru se ispričavati zbog svojih misli i riječi. Ali vjerujem da će se sada barem nešto promijeniti. Barem sa moje strane, jer je neću izbjegavati sada kada zna što me mući. Jer to je bio jedini moj razlog. A što se nje tiče, nadam se da će promijeniti svoje ponašanje prema meni, jer ne može više reći da nije znala da mi to smeta. Uglavnom, iskreno se nadam boljim danima. Jer imale smo već kriza, i svađale se, i sve što ide uz to... I uvijek smo to nekako rješile. I ovo prijateljstvo mi je prevažno da to i sad ne rješimo.
Graphics for Friends Comments
Neki dan sam skoro vidjela svog "prijatelja". Trebali smo se naći u gradu, on, ja i frendice, ali njemu se nije dalo dolazit do grada, a nama do njega. Baš sam bila razočarana jer sam ga stvarno htjela vidjeti i ne mogu vjerovati da je toliko lijen da nije mogao na par minuta sjest na vlak i doći do grada. Jer očito sam ja stekla takav dojam da se oko nekih stvari u životu moraš malo i potruditi, a ovo je stvarno tako sitna stvar... Mrzim kad su dečki tako lijeni.Nisam si mogla pomoći a da se ne upitam zar bi ga svaki put trebala tjerati da se dovuče nekamo da se vidimo, a za takve stvari stvarno nemam živaca. Od nekih ljudi očekujem barem to: da ih ne moram na neke stvari tjerati. Nadam se da nije i inače takav i da ću ga uspjet vidjet prije Božića.
Danas sam saznala da sam pala jedan ispit i stvarno sam bila razočarana... Stvarno sam se okupirala sa tim predmetom i štrebala sam, a na kraju sam sve pomiješala i krivo napisala... Tako mrzim kad mi se to dogodi...
Krah...
08.12.2007., 17:44Upravo sam se posvađala sa najboljom frendicom. Nakon svih naših nesporazuma u zadnje vrijeme danas smo se našli i dotaknuli neke teme koje ja možda sama i ne bi spomenula. I tako smo imale veliku raspravu. Rekla sam joj sve što me mučilo i pokušavala joj objasniti razloge zašto sam se udaljila od nje. Jer to je bilo ono logično, ono što su mi drugi stalno govorili. Razgovaraj s njom. Samo tako ćeš nešto rješiti. I bome ništa nije ispalo onako kako sam si ja to zamislila.
Na svaku moju novu rečenicu, na svaki problem koji sam se ja odlučila reći naglas, ona ne samo da me nije shvatila, nego me samo izkritizirala i napala me zbog stvari koje ja osjećam i načina na koji ja doživljavam stvari. Na kraju sam ja ispala za sve kriva, i ja sam ispala ta koja se nimalo ne trudi oko našeg prijateljstva, i kojoj nije stalo, i koju nije briga, i sve ostale prigodne epitete sam si priskrbila. Znam da joj se nisam često javljala, ali ne zato što mi nije bilo stalo, nego zato što je svaki naš kontakt završio novom svađom. I često nisam imala snage ju vidjeti ili se čuti sa njom, jer nisam mogla to podnijeti. U zadnje vrijeme me već dosta toga muči što nema veze s njom, i neki vrše pritisak na mene zbog faksa i sličnih stvari, i stvarno mi nije trebalo još živciranja. Ali eto uvijek sam našla načina da se živciram. Već me dugo nije pitala kako sam zapravo, nisu ju uopče zanimali moji problemi, jer kad sam ih spomenula ona je uvijek imala važnijih stvari za pričanje. Zadnjih godinu dana smo i pričale samo o njoj. I njenim problemima.
I sad, kad sam već skupila hrabrosti da joj sve kažem, ona me napala što joj nisam sve to prije rekla i kako je ona mogla znati da nešto nije u redu. Znam, možda i jesam trebala nešto prije reći, ali bojim se da nije bila zainteresirana za slušanje. Kao što to nije bila ni danas. Od svih mojih riječi nije ni jednu razumjela, od svih mojih razloga, nije ni jedan shvatila. A to je i razlog zašto sam tako dugo šutila, znala sam da me neće razumjeti. No jedno mi nije jasno. Svi koji me dobro poznaju primijete svaki moj trenutak i tuge i sreće, i najsitnije promjene, a ona koja me pozna najduže i koja me najbolje nekoć poznavala, nije godinu dana primijetila da se naš odnos promijenio.
Rekla sam joj i da se često izderavala na mene, a ona se nije nikako mogla sjetiti da je to ikad napravila. I zamjerila mi što takve stvari, njoj skroz nevažne, pamtim. Kako ne bi zapamtila da mi se najbolja frendica dere na mene. Meni to nije neka sitnica. Meni je to stvar koja me duboko pogodila. i još se počela smijat na samu pomisao da se ona ikad derala na mene. Baš mi je to bilo duhovito.
Rekla je i da se boji da jedna druga frendica utjeće na mene, da sam postala lijena na nju i da ne želim na kave i van. Lijepo sam joj objasnila da nitko ne može utjecati na mene ako ja to ne želim, jer nemam više pet godina. Navikla sam da smo frendice koje po cijele dane vise skupa, koje se nađu stalno i svugdje, a ne da ja moram trčat u grad na kavu da ju vidim.
Krivo mi je sad zbog svega. Krivo mi je što smo se tako zakačile, što joj nisam prije sve rekla jer sam mislila da me ne želi slušati, no ipak mi se čini da ne želi, krivo mi je što sam joj prebacila neke stvari koje joj nikad prije ne bi spomenula niti sam to ikad namjeravala, krivo mi je što me nije ozbiljno shvatila, krivo mi je što nisam imala što odgovoriti na sve njene napade, što nisam imala snage joj reći sve što sam htjela jer sam se suzdržavala da se ne raplačem, krivo mi je što smo se tako rastale, što je ona otišla uvrijeđena i rekla mi da mi se više neće javljati jer meni nije stalo do našeg prijateljstva. Krivo mi je što sve utječe toliko na moje raspoloženje i što mi se cijeli svijet ruši. Jednostavno mi je zbog svega krivo.
A jednostavno ne znam što da radim da išta promijenim...
04.12.2007., 15:29
Ovaj vikend je zbilja bio zanimljiv. Okupio se razred is osnovne. Imamo tu tradiciju da se nađemo jednom godišnje, za dobra stara vremena. Naravno, nije se nijednom dogodilo da su svi došli, ali lijepo je što bar ostali nisu zaboravili da su imali život i frendove i prije puberteta.
Moram vam priznati da je to dobar osjećaj. Nikad se nismo svi slagali, uvijek je bilo nekakvih razmirica, ali to je sve danas nestalo. Svima je drago što vide jedni druge i kao da sve one prijašnje mržnje, netrepeljivost i zajebancije nisu nikad ni postojale. Taj jedan dan smo jedna velika složna cjelina. Većina ljudi se još uvijek druži, i to je ono što me najviše fascinira: koliko je prijateljstva još od malih nogu danas ostalo živo. A da ne spominjem i one koji se nikad prije nisu slagali, a danas su dobri frendovi. Čini se da sa odrastanjem stvarno zaboravljamo naše nevažne djetinje gluposti.
No krivo mi je što neki ljudi nikad ne dolaze. Jednostavno im više nismo bitni. Zar je tako lako zaboraviti čak osam godina svog života?
Uglavnom, bilo nas je oko 20. Istina, neki su samo došli i otišli, ali barem su došli. Za onaj broj od 30 što nas je bilo u razredu čisto solidna brojka. Smjestili smo se u jedan birc u sportskoj dvorani. U biti birc u kojem se nikada nitko od nas nebi pojavio u slobodno vrijeme, ali poslužio je. Bio je baš pravo mjesto da se nađe hrpa ljudi i dere se, pjeva i općenito neprimijećeno radi nered. Dečki su u dvorani imali trening. To me podsjetilo na one davne dane kad smo i mi tamo imali treninge.... Atmosfera je bila vrlo živa. Prepričavali su se davni događaji iz vrtića i školskih klupa i sve je vrvilo smijehom. Stvarno sam se dobro zabavila. Kasnije je nas desetak koji smo ostali (jer ostali su imali važnijeg posla, poput nalaženja s ljudima koje vide svaki dan) otišlo u nekadašnji disko club. Tamo mi se nije svidjelo... Bilo je puno klinaca... i nekako poluprazno. Od nekadašnjeg najnatrpanijeg okupljališta u gradu postalo je srednja žalost. Možda i zato što svi masovno najviše volimo izlaziti u zg. No iznenadila sam se da neki ipak često provode vikende u našem malom gradu. Uspjeli su naći nešto za sebe. Ostali su mu vjerni. A to je ono što moja ekipa nije uspjela. Nama je to postala nepoznanica.
No prije svega me taj dan razočarala najbolja frendica. Cijeli dan mi je slala poruke i ispitivala hoću li doći na okupljanje, da na kraju ona nije došla. Otišla je spavati. Baš mi je bilo krivo... jer sve mi se više čini da joj staro društvo uopće nije bitno u životu. I zato si nisam mogla pomoći a da se ne zapitam jesam li ja iduća koja joj više neće trebati u životu. Znam da jedan jedini nedolazak nije nikakav kriterij za procjene, ali to je bio moj sveukupni dojam. Nismo na istoj valnoj duljini. Sve se više udaljavamo... Zato sam ju i dan kasnije posjetila. Uglavnom je bilo sve normalno. Nismo imale nikakvih sukoba. Nadam se da će to i potrajati.
Jučer sam bila na jednom izlet predavanju. Inaće nimalo ne volim predavanja, al ovo mi je stvarno bilo zanimljivo. Da sam ih bar imala više u ove 3 i pol godine...
