Svi moji neuspjesi
30.11.2007., 19:37
Nekako se ovih dana oko mene priča samo o dečkima i ljubavi. Pa potaknuta time odlučila sam se malo pozabaviti svim svojim promašajima u ljubavi. Sa frendicom sam se baš prisječala nekih stvari i uhvatila me nostalgija za svm mojim velikim zabludama... Tko zna, ako to sve sročim na ovaj moj virtualni papir, možda naiđem na neki pametni zaključak koji mi je do sada promaknuo.
Prvo ću spomenuti NJEGA. Htjela ja to ili ne, od kad znam za sebe, on je uvelike utjecao na većinu mojih odluka, zapravo i nije toliko direktno utjecao, nego je moje srce rijetko primalo ikoga osim njega.
Dakle, moj prvi dečko. Ne mogu reći da sam bla zaljubljena u njega, nego mi je bio drag, i nekoć davno mi se sviđao, pa sam odlučila biti s njim. Nije mi bio prva ljubav, ali uvijek ostaje prvi poljubac... No, već od prvog dana me previše pipao za moj tadašnji petnaestogodišnji ukus, jer je bio stariji i hormoni su mu divljali, a što ja baš nisam dopuštala. U to doba mi sex nije bio ni na kraju pameti. Nije potrajalo. Prerazličita razina hormona. Tko bi rekao........ Tako je bio slatkorječiv, drag... sve dok nismo završili zajedno. Tada sam, nažalost, još bila premlada, preneiskusna i prenaivna da bi shvatila da je to skoro uvijek tako sa muškim rodom... Kada nešto dobiju, prestanu se truditi. Ni dan danas me još nijedan «dečkić» nije uvjerio u suprotno.
Zaključak: pažljivo birajte prve ljubavi, nikad ne znate koliko vam može biti krivo ako izaberete krivog. Jer to je stvar koju pamtite cijeli život.
Bio je jedan dečko u srednjoj... Iz nekog neobjašnjivog razloga, podjećao me na NJEGA. Jako sam mu se sviđala, ali kad smo se našli nasamo, da ja nisam ništa poduzela, izgleda da bi se samo gledali u tišini dva sata, jer, osim što nije imao hrabrosti da me prvi poljubi (što i nije bio baš kraj svijeta prvi put, ali zar i idući put?!), nije imao što za reći. Ili se nije usudio. Tako smo, na jednom od naših spojeva, vrijeme proveli u potpunoj tišini, buljeći u pod i broječi paučinu na stropu. U bircu punom ljudi gdje su svi lijepo pričali i zabavljali se... I dok je to za mene bio promašaj stoljeća, on mi je povjerio da se odlično proveo. Ma krasno. Paučina kao odlična zabava. Baš krasno. Ni to nije potrajalo.
Zaključak: prije spoja obavezno provjeri zna li odabranik ćemu služi jezik (ak za niš drugo, bar za pričanje)
Jedan moj frend... Često smo se družili i bili smo si dosta dobri. A onda je jedna moja frendica dala sve od sebe da me preobrazi u curu koju onda nisam doživljavala... uske hlače, šminka, sve meni dotada nepoznate stvari... kad pogledaš, ništa posebno. Ali za mene je to bila velika preobrazba u normalnu curu. I srele smo frenda... jako mu se svidio moj novi look. Više nego sam ja to shvatila. I odmah se bacio u akciju. Nisam ga shvatila pretjerano ozbiljno, jer mi nikako nije bilo jasno da me frend koji me dotad nije ni pogledao, odjednom gleda kao curui baca se na mene. U jednom od njegovih dodijavanja sam se poprilično izderala u njega (u uvjerenju da me tlači samo fore radi) i rekla mu da me pusti na miru. Želja mi se poprilično ostvarila. Prestao je izlazit s nama i nismo pričali idučih godinu dana.
Zaključak: budi nježna prema frendovima, nikad ne znaš kada misle ozbiljno
Jednom me moj najbolji frend upoznao sa svojim najboljim frendom.... Malo smo si popili i došli do zaključka da se njegov frend meni vrlo dopada, a i ja njemu... Uh, koje sreće. Ja se već ponadala da sam napokon našla dragog, slatkog i pametnog dečka. Savršenog. Palo je i par pusa... Nastavili smo se družiti, izlaziti skupa, visit kod njega doma... Kad god bi mu se fizički približila, on se udaljio od mene. Nekako mi je bilo onda jasno da je on zapravo sramežljiv. I to podosta. Što smo se više družili, to mi je bilo teže učiniti prvi korak. Na kraju ni nisam. Postali smo frendovi i to mi je bilo previše za riskirati. On je na kraju završio sa nekom curom koju je godinama odbijao, a ja potražila utjehu u nekom novom dečku. Tada se i naše prijateljstvo raspalo. Uopće se ne čujemo niti vidimo, iako smo sada oboje slobodni. I danas mi je jako krivo zbog toga... fale mi naša druženja, onako bliska i puna isčekivanja. A i spoznaja da sam propustila jednog odličnog dečka, i to samo zbog straha od njegove reakcije.
Zaključak: ako se približite nekom dečku tako da ste udaljeni pet centimetara od njega, a on se odmakne dva metra od vas, bježite. Sramežljivost je jedna od mana preko koje je najteže preči, osim ako niste našli svoje živce na cesti.
Moj zadnji dečko. Bili smo skupa dvaput (sa velikom vremenskom rupom između). Prvi put sam bila ludo zaljubljena u njega. Kad smo prekinuli, bila sam sva u bedu i bila uvjerena da nikad više u životu neću imati dečka, jer su rastanci preteški. Jednostavno mu je prestalo biti stalo, a meni je tek počelo biti stalo... Preloša kombinacija. I od jedne solidne veze u kojoj sam bila sretna to se pretvorilo u vezu punu svađa i nejavljanja. No kad si zaljubljen tako ti je teško priznati da je došao kraj.
Sva sreča pa me relativno brzo prošlo. Došao je i dan da smo se opet spetljali. Uporno sam odbijala vezu, dok je on uporno tvrdio da se silno promijenio, i stvarno se pretrgavao da me vrati. Jednog dana sam popustila. I naravno, nije potrajalo. Čim mi je veza postala dopadljiva, on se prestao truditi, i s vremenom me zaboravio. No taj put ja nisam uložila osjećaje u tu vezu. Jednostavno mu nisam mogla vjerovati. Očito moje slutnje nisu bile bez pokrića. Nije potrajalo.
Zaključak: ne biti sa istim dečkom dvaput. Uhvati te neki neobjašnjivi deja vu kad se nalazite po drugi put kako bi jedno drugome vratili stvari.
No vratimo se sada na NJEGA. Upoznala sam ga jednostavno prerano. Kad sam bila nezrela klinka. I polako sam odrastala i upoznavala stalno nove i stalno drukčije pripadnike muškoga roda. Često se zaljubljivala i čak zaboravila na NJEGA... A onda se iznenada pojavio.... Sreli smo se vani... I završili jedno kraj drugog... I od svega na što bi pristala, od svega što bi učinila da budem s njim, od svih načina na koje me mogao zbarit, on je izabrao onaj bahati macho lažljivi upad koji se meni nije svidio. Nisam nikad htjela biti nečija trebica za jednu noć. A pogotovo ne njegova. I tako se nije ništa dogodilo... Osim toga što mi je ponovo zavrtio mozgom... Stajala sam usred birca i gledala za njim, kako se probija kroz gužvu i odlazi doma. Sam. Bez mene. Ostao mi je onaj gorki okus u ustima jer sam ga pustila da ode. Samo tako. Kao u nekom sladunjavom filmu. I još ne mogu zaboraviti niti taj gorki okus, a ni činjenicu da sam mogla završiti u njegovom zagrljaju...
Zaključak: prva ljubav je samo jedna. I teško ju je zaboraviti. Ali nemojte nikad izdati i mijenjati sebe da bi ju dobili.
Mogla bi nabrajati još dva dana sve dečke koji su nešto krivo napravili... ali ovo su oni koji su me se snažnije dojmili, ili mi nešto značili. Naravno, bilo je tu svega... slatkih i dragih stvari koje će mi ostati u pamčenju.... No nekako nisam raspoložena za takve melankolične stvari, jer samo bi me podsjetile na to da sam sama i bez onog pravog... bez nade da takav postoji....
Neću se ponovo osvrtati na svoje zaključke. Sve sam već rekla, a nadam se da sam nešto i naučila. Ako ništa drugo, onda to da ne ponavljam iste greške dvaput. Plus ona klasična da nitko nje savršen, no to mi i nije bila neka novost.
Pusa
Zaljubljenost...
25.11.2007., 19:23Ne znam ni sama kada se to točno dogodilo, ali cijeli naš mali ženski svijet se vrti oko dečkiju. I htjeli mi to priznati ili ne, to je postala prilično realna činjenica. Di su oni dani kada smo se samo bezbrižno igrali, a dečke gledali samo dao prijatelje? Odavno su nestali... Vjerojatno sa pubertetom i trenutkom kad su nam igračke prestale biti zanimljive... Tada smo valjda i pospremili sve stare zanimacije u kutiju i našli nove... A prijatljstva između cura i dečkiju postala su rijetkost... No dobro, nisu me na ovo razmišljanje natjerali već odavno podivljali hormoni nekolicine mojih dobrih frendova, nego to što smo mi u tom odrastanju prestali shvačati suprotni spol...
Jedna od mojih najboljih frendica se nedavno zaljubila. I to podosta, po mojoj procjeni. Sva je puna poleta, skakutava i stalno vesela. Tek kad sam nju ugledala u svom najveselijem izdanju u već dugo vremena, shvatila sam kako sam već zaboravila kako je to biti zaljubljen. Meni se to već dugo nije dogodilo. Već sam zaboravila kako je to u početku dobar i sretan osjećaj. Šteta što rijetko ta sreća dugo potraje. Kad se samo sjetim kako sam prije bila zaljubljiva.... Pitam se gdje je taj dio nestao. No frendica me tražila savjete. Zapravo, tražila me da joj protumačim što bi neke geste od dotičnog dečka mogle značiti. No nisam joj imala što odgovoriti. Tek sam onda shvatila da ne znam puno o dečkima, i nikad nisam uspjela dešifrirati njihovo ponašanje. To me malo i zbediralo... nakog svih ovih prijašnjih godina učestalog zaljubljivanja, ja nisam ništa korisno naučila!!!! Samo ono da je svaki od njih različit. I svatko razmišlja drukčije. Netko manje, netko više. Jako me iznenadilo što neki od njih uopće ne zamaraju glavu glupostima koje nama se neprestano vrte po mislima, tipa što je on/ona mislio/la sa onim pogledom, osmijehom, poljupcem u obraz.... Svi oni sati koje mi provedemo sa frendicama u detaljnoj analizi što je dečko rekao i napravio, svake riječi koje je izgovorio, te ponovno prolaženje kroz isto, kod njih često uopće ne postoji. Sigurno je lijepo kad ti je svijet crno-bijeli i ne zamaraš se, gledajmo to realno, bespotrebnim (ali nama vrloooo bitnim) činjenicama... Imala sam i priliku dobro upoznati neke svoje frendove, ali čak me ni oni nisu uvjerili da sam zbog njih pohvatale svake konce, jer ih kao frendove jako dobro shvačam i slažemo se, ali nikoga od njih ne bih htjela kao dečka, jer imaju uvijek neke nove, meni nepoznate, «vrline». Jer koliko god oni bili dobri frendovi, kao dečki pokažu svoje novo lice. Nevjernost, nepouzdanost, sramežljivost, vezice iskučivo za jednu noć samo se neke od stvari koje su me u njima iznenadile. Zato i smatram da se nije dobro petljat sa frendovima, uvijek te mogu vrlo neugodno iznenaditi. Naravno, može se dogoditi i koje ugodno iznenađenje, ali teško je riskirati jedno prijateljsto...
I zato, živjele godine koje čemo još provesti u neznanju i nerazumijevanju, te traženju onog pravog sa kojm će sve biti lakše i stvari će konačno sjsti na svoje mjesto...
Pusa.....
19.11.2007., 22:17
Jeste li malo listali novine u zadnje vrijeme? Svaki dan čitam Jutarnji i sve besplatne novine kojih se uspijem dočepati... I malo su me šokirali neki naslovi... Pogotovo onaj o vječnim studentima. Naime, ako ste ikad upisali faks, i onda se ispisali iz njega, imat čete ga pravo završiti odlaskom na jedan opširan ispit... Nevjerojatno. Kaj smo mi svi koji studiramo ludi? Kaj je to fer???? Mi se tu mučimo i gubimo živce, i pretrgavamo od učenja, a netko tko je zapeo na prvoj godini i više mu se baš nije dalo će imat pravo izači na samo jedan ispit i dobit će diplomu?! Shvatila bi da to omoguče onima kojima je ostalo malo do diplome, to bi stvarno bilo u redu, al ovo mi nije jasno. Za kog se vraga ja trudim??? Za to da imam istu diplomu ko netko ko dana u životu nije proveo na faksu??? Kao netko ko nije ni učio??? Strašno!!!!
Vidjela sam još jedan čudan natpis. Pisalo je da če zg imat iduće godine besplatnu kabelsku i internet sa neograničenim prometom. Zar to ne bi t-com i ostale tvrtke koje masno naplačuju svoje usluge dovelo do bankrota??? Ah, sva sam zbunjena. Bolje da ne čitam novine dok ne prođu izbori.
Fali mi stvarnosti....
13.11.2007., 21:54Nekako sam jako zamišljena ovih dana.... Zadubila sam se u knjige i svijet kao da prolazi mimo mene, kao da nisam njegov dio... Moram se podhitno vratiti u stvarnost....
Vidjela sam NJEGA!!!! Bila sam sa frendicama na kavi kada se pojavio on.... Noge su mi se istog trena odsjekle, sva sreća da sam sjedila.... i ona nervoza u želucu... trajala je još do danas.... mislim da me čak i odmjerio.... Tako sam bila vesela cijeli dan... No, izbacio me iz takta... Već mi ide na živce da sam svaki put izvan sebe kad ga vidim. Taj je osjećaj trebao odavno nestati... trebala sam ga već zaboraviti... Trebala sam se skoncentrirati na svog "prijatelja" i njega ostaviti davno u prošlosti... Zašto mi to nikad ne uspijeva?
Najbolja me frendica također izbacila iz takta. Odvela sam ju u jedan simpa birc, normalna muzika, dragi konobari.... A ona me tako napala što sam ju tamo odvela, jer je sve navodno puno klinaca, muzika je koma, stol je koma (stol ko stol, mislim, kaj se tu ima komentirat).... i hrpu ostalih epiteta je izgovorila, a ja sam ju samo gledala i ništa mi nije bilo jasno. Ona je mene vodila u takve rupe, u kojima su pijanci padali sa stolicama i uvaljivali ti se, tlačili te, pjevali i derali se, inventar je bio tako star, kava nevjerojatno jeftina, a ja nikad nisam rekla ni jednu riječ. Sasvim sam zbunjena. Možda bi joj bilo draže da sam ju odvela u jedan takav nenormalni birc. Zapravo, nazovimo to slobodno pravim imenom: birtiju!!!!
04.11.2007., 19:01
Jučer me ekipa iz srednje zvala van. No nekako mi se nije dalo. Koliko god volim izlazit s njima, Jarun me više ne privlači. Imam dojam da sam sve već vidla i doživjela. Jedino mi se sviđaju koncerti u aquariusu, ali na to nitko ne želi iči. No zapitala sam se kada sam postala takav mrzitelj izlazaka. Prije sam po cijele dane visila negdje vani... Preko tjedna u kvartu sa ekipom, vikendom negdje zaružili... i tako stalno. A sada me ljudi moraju tjerat da nekamo idem vikendom. Fale mi nove stvari.
I tako sam jučer ostala doma i odlučila posjetiti svoju najbolju frendicu. Rekla sam joj da mi je bilo dosadno na onoj kavi. A ona mi je rekla da tak i moja ekipa iz srednje, samo brbljamo o ekonomiji i ljudima koje ona ne zna. Da, znam da mi ponekad imamo takve teme, al kad je nas desetak, teško da ja mogu utjecat na tko razgovora. Al kad smo samo nas 4 frendice, mislim da su se mogle malo potrudit i promijenit temu. Neću više razbijat glavu s time. Možda vrijeme nešto promijeni. Tako je bar dosada bilo.
Već tjednima nestrpljivo čekam Interlieber. Tak se guštam na kupovanje knjiga.... Još samo tri dana i put pod noge. pozdrav
Koliko kompromisa za jedno prijateljstvo
03.11.2007., 12:50Jučer me najbolja frendica odvukla u grad na kavu... nekako mi to u zadnje vrijeme nije najdraža zanimacija... Otkako je faks počeo, po cijele dane sam u gradu, i stvarno mi je već dosta toga, zato i ne volim da me vuku po kavama u grad kad ne moram tamo biti. Da se razumijemo, inaće volim ići u grad, ali sad sam se već zasitila. Odvikla sam se od toga preko ljeta i sad mi se teško naviknuti da moram svako malo u grad. No nije mi ni to toliko jučer smetalo koliko to što su cure pričale o poslu, s kojim ja nemam nikakve veze. I nisam se ni mogla uključiti u razgovor jer večinu vremena nisam imala pojma o čemu pričaju. A bome se nisu potrudile da bar na 5 minuta raspravljaju o nečem drugome osim o svome dosadnome poslu. Pa nisam mogla vjerovati. Sjedila sam s njima satima i dosađivala se. Još su se i čudile što sam odlučila se nakon kave pokupit doma, a ne provesti ostatak „zanimljivog“ dana s njima. I tada sam se počela pitati zar to zbilja mora biti rezultat moga truda da održimo naše prijateljstvo? Zar je sav moj trud uzalud? Jer koliko ja vidim, ništa se ne poboljšava, samo tonemo dublje u ponor iz kojeg ne vidim izlaza.....
Zašto nemam sreće u ljubavi?
02.11.2007., 18:14Jeste li primijetili da postoje dvije vrste ljudi? Oni koji uvijek imaju nekoga i oni koji skoro pa nikad nemaju nikoga. Neki ne mogu preživjeti ni dva dana sami, već kukaju kako ih nitko ne voli, i već treći dan nađu nekoga.... Ja sam se nekako smjestila u onu drugu skupinu.... Jako rijetko nalazim osobu koja mi se svidi i s kojom bi htjela biti.... i to uglavnom radi NJEGA....... Bar sam nekoć to radila... Danas moje odluke više ni nemaju nikakve veze s njim....Čak sam ga počela i zaboravljati..... nadam se ovaj put zauvijek..... Zadnja osoba sa kojom sam se mogla zamisliti bio je moj "prijatelj". Prošla su od našeg susreta već tri mjeseca... Neko sam vrijeme još razmišljala o njemu i razmišljala si kako bi bilo da živimo blizu jedno drugoga....... I znate što?!?! Imat ću priliku i to doživjeti... jer se on doselio u metropolu.... Možda ga vidim ovaj vikend... Malo sam nervozna zbog svega toga. Naravno, malo su tome pridonjele i moje frendice... Čim sam spomenula da dolazi, već su nas vidjele pred oltarom.... Hm, ljudi...... lakše malo... moram se prvo priviknuti na pomisao da je on sada blizu... a i nitko zapravo ne garantira da će išta više i biti između nas, jer svašta se moglo dogoditi u ova tri mjeseca... Zapravo, svašta se i je dogodilo u ova tri mjeseca, barem meni... Odlučila sam zaista zaboraviti prošlost (tj. NJEGA), i nastaviti sa životom... a uvijek postoji mogućnost da ga negdje vidim i želudac mi se opet okrene za 360 i noge oduzmu.... Toga se najviše i bojim.....Kada budem sretna s nekim drugim, hoće li mi se to dogoditi kad sretnem NJEGA?! Nadam se da ne... Možda ću samo proći pored njega i neću ga ni primijetiti...
Jeste li primijetili da postoje dvije vrste ljudi? Oni koji stalno žive u prošlosti, i oni koji stalno idu prema svojoj budućnosti, ne osvrću se na prošlost i ne žale za njom.....
