Moj 'prijatelj' i ja
18.04.2008., 13:31
Upoznali smo se davno, ja i on. Došao je jednom u Zagreb.... Bio je tako skroman i drag.... Nadasve sladak... Netipično sladak. Lijep osmijeh, fin.... Plave okice... Lagala bih kad bi rekla da mi se nije svidio. Jer je, je... Ali to je bilo tako davno... Vidjeli se nismo dugo, jako dugo.... Do jedne prilike.... opet davne, jako davne... Spetljali se, naravno... Bilo nam je super, stvarno super... Dobro smo se slagali.... Bio je divan, drag, pažljiv... Ali bio je daleko, jako daleko... na drugom kraju lijepe naše... Pa nismo ni pokušavali to održavati... Imala sam svoj život, ovdje... Nisam se mogla vezati, nisam o tome ni razmišljala.. Bila sam još dijete, puna nada, puna nemira.... Nezainteresirana i neuhvatljiva... I to je davno vrijeme prošlo.. kao san, prepuno lijepih uspomena... bez žaljenja, bez kajanja....
Vidjeli se opet... ne više tako davno... Opet se našli, opet se spetljali... Zajedno se smijali, grlili, ljubili.... Zajedno se razumjeli.... Da, da, bio je opet divan, drag, pažljiv, pun razumijevanja... Bilo je tako lako s njim razgovarati... sve je shvatio, sve je razumio.... bio je tako iskren.... Onakav kakvi inače oni nisu.... Onakav kakvog sam htjela... Onakav sa kojim sam se mogla zamisliti... Onakav da sam se zapitala je li on taj, onaj kojeg tražim, onaj kojeg želim.... Pa sam bila iskrena, previše u nekim stvarima, premalo u drugima, a opet nedorečena.... Rekla što sam mislila, rekla što nisam trebala. Ah, luda ja... Ali još uvijek je živio daleko... i otišao nazad daleko... Ostala je samo praznina, puno dobrih uspomena, i ta želja... Želja da bude ovdje, da ostane, da bude moj... Želja neostvariva.... Sve dok se nije zaista doselio ovdje.... zbog posla. No vidjeli se nismo. Niti čuli. Ne znam zašto. Ne znam... Trebalo mu je vremena da se privikne da je ovdje, da se snađe u gradu, da.... da sazna kako je to biti u metropoli. A toga sam se najviše i bojala. Da će se stopiti i uklopiti. Da će se promijeniti. Da će izgubiti onu svoju iskrenost i draž. I je. Nažalost, ali je. Promijenio se. Svidio mu se grad. Svidjele su mu se njegove čari. Ostao je iskren... ali drukčiji. Nestalo je čarolije, kemije, povezanosti... vratilo se sve na početak, na prijateljstvo... Na prijateljsku iskrenost. Na prijateljsku povezanost. Nestalo je onih razgovora, one bliskosti... I ostale su samo uspomene....
I onda ta poruka... Ona da se one dvije idu naći s njim... A mene nitko nije zvao, nitko me nije obavijestio... Ni on, ni one.... Ni ona... najbolja frendica... Ona je trebala, znala koliko mi znači.... ali nije.... Nije ju bilo briga.... A ona druga... likovala je. Sva je bila sretna što će ga ona vidjeti, a ne ja... Znala sam to. Riječi su je odale. Zar stvarno uvijek mora imati nešto moje? Zar mi nije već dosta toga otela? I ta poruka, za koju bih radije da nisam ni dobila. Jer iznevjerili su me, i ona, i ona, i on....
„Za dečkima i tramvajima se ne trči, jer uvijek će doči drugi!“ Da, hoće, tu se slažem, ali treba li trčati za prijateljima? Ili ih jednostavno zaboraviti?
Sada on opet odlazi. U drugu državu. Ne zauvijek, ali na dugo vrijeme. Ne znam na koliko dugo. Nisam se išla pozdraviti. Nisam imala snage ni volje. Ali imala sam višak ponosa. I tuđe savjete. Čemu? Jer za dečkima se ne trči.... uvijek će doći drugi...
Inače volim savjete. Od onih kojima vjerujem, od onih koji su mi dragi. Ali ponekad ih ne volim slušati. Ponekad me zbunjuju. Ponekad me koče. Ponekad su moj duboki glas razuma koji namjerno potisnem tako duboko. Tako duboko da istina ne dolazi na vidjelo. Ponekad mi je krivo. Krivo što slušam svoj razum, a ne svoje srce. Bez obzira tko bio u pravu.
"Ti mi prolaziš kroz prste, kako da te zadržim?
Stvari više nisu iste, zadnji put te zavodim,
zadnja šansa, zadnja nada, sada ili nikada,
a kasno sam shvatila…Nemam vremena…"
Samo jedna poruka... i dvije prijateljice manje....
13.04.2008., 13:39Ponekad sam preosjetljiva. Priznajem. Ponekad prenaglo reagiram. Priznajem. Ponekad sam teška. Priznajem. Ponekad mi se sve skupi. Priznajem.
Da, jako sam osjetljiva u zadnje vrijeme. Na svoju najbolju frendicu i njene postupke. Čak sam se počela miriti s tim da više nismo najbolje frendice i to je ono što me boli, to je ono što me izbacuje iz takta. Mirim se s tim, a to toliko boli. Jedino mene. Jer ona me se ne sjeti osim ako joj treba dodatno društo za kavu u gradu. Susjede smo. Zar moram svaki put do Zagreba da ju vidim? Jer ovako nema vremena. Kažem joj da ću navratiti a ona gunđa kako je umorna ili nema vremena! Čak me i zamijenila. Sa našom „najnedražom“ prijateljicom. Bar je još meni takva. Onom koja nas je toliko puta izdala, onom koja nas je toliko puta pokušavala odvojiti od društva, onom koja je zbog svojih spletki ostala bez svih prijatelja. Osim nas dvije. Nas dvoje lude koje smo joj oprostile. Sasvim slučajno. Sasvim prisiljeno. I sad su si one super. Sad one imaju svoje fore. Sad one provode cijele dane skupa. One rade skupa. One idu skupa ona kavu. One, one one...A za mene tu nema mjesta. Osječam se kao outsajder. Osječam se kao da nikad nisam ni postojala. I samo stojim, stojim i gledam kako 12 punih godina pada u vodu. Stojim i na trenutke mi čak nije mi stalo. Nije mi stalo do te nove osobe. Prevrtljive, neodgovorne i sebične. To nije ona. To nije osoba s kojom sam bila nerazdvojna sve ove godine. I zato mi ne fali. I zato me ne dira. A istodobno me razdire iznutra.
Razlog svemu je jedna poruka. Poruka koja je prelila čašu. Poruka iz zlobe od najnedraže prijateljice. Jedan događaj na koji me nisu zvale. Jedna stvar za koju me nisu trebale. Jedan dečko.... i jedna poruka.... i dvije prijateljice manje....
.......Priča bez kraja.....
02.04.2008., 17:00
Subota je. Kao i svaka druga. Naći će se sa ekipom, idu u jedan parkić piti, a zatim u klub. Jako joj se sviđaju izlasci sa starom ekipom. Oni imaju novu ekipu i tako svaki put upozna nove ljude. Nekad nezanimljive, a nekad jako zanimljive. Kao danas. Ivan, frendicin bivši dečko. Svidio joj se čim ga je ugledala. Stajala je u parkiću sa njim i najboljom frendicom, ispijali su pelin, a on ih je samo šutke promatrao dok su pjevale svoje najdraže pjesmice. Plan je bilo ispijanje malo alkohola i odlazak u klub. Malo? Možda bi bilo tako da nisu pile pelin. Na to nisu navikle. Već im se vrtilo dok su došle u klub. Smijalo se, šalilo, plesalo i glupiralo. Cijela ekipa. A onda su se počeli razdvajati. Neki van, neki u drugi klub, doma... Ubrzo je primijetila da se najbolja frendica bacila nekome u zagrljaj. Još i bolje. Ne može je ona pridržavati cijelu večer. Ne voli biti dadilja. Dobro zna da joj ne treba puno, zar baš uvijek mora toliko popiti da se drugi moraju brinuti za nju? Samo što se nitko ne želi brinuti za nju, uvijek se ona mora. A sad joj je još i zlo. Uhvatila ju je pod ruku i vodila prema izlazu. Ni ne želi pomisliti na što je to sigurno ličilo. Na izlazu je je slučajno podigla glavu prema osobi koja je upravo izlazila. Pa to je ON! Vidjela je njega! Što on radi ovdje? I zar ga je morala vidjeti baš sada? Baš danas kad se tako dobro zabavlja? Kada su došle malo k sebi, svaka iz svojih razloga, vratile su se natrag plesati. Najbolja frendica se vratila svojoj prijašnjoj zanimaciji, a ona plesanju. Sa nekim nemirom jer je znala da je on tu. Vidjela ga je. Sigurna je da joj se nije pričinilo. Prostor je jako velik, a ona ga nigdje ne vidi. Gdje je? Nakon nekog vremena uzaludnog vrpoljenja, napokon se malo smirila i počela ponovno zabavljati. Vjerojatno se i pomirila da ga neće vidjeti, a kamoli biti mu blizu.
Cure su nestale i ostala je sama sa Ivanom. Plesali su. Svakog trena sve bliže jedno drugome. Stavio je ruke na njene bokove, a ona svoje na njegove mišiće. Ajme, kako ima dobro tijelo. Tako snažno. Nemarno obrijana glava dodirnula je njeno lice. Zaboravila je i na NJEGA, i na grižnju savjesti što se upravo vrti oko frendicinog bivšeg dečka. Sva sreća da je ovog trena nema. Možda bi se naljutila. Prekinuli su davno, i frendica je ponovo u vezi, ali uvijek je imala dojam da joj je još uvijek mrvicu stalo. No zaboravila je na sve i prepustila se. Pjesma je završila i na trenutak su se razdvojili. I baš u tom trenu ju je netko povukao za ruku. Frendica. Povukla ju je da ide za njom. Ajme, sigurno je sve vidjela. Sigurno želi s njom razgovarati.Očitati joj bukvicu. Ali nije ju vodila prema izlazu, daleko od ove buke. Vodila ju je prema šanku. Tada je ugledala njega. Znala je da je vodi njemu. Nije imalo ikakvog smisla, ali ipak su išle prema njemu.
Ali kako? Zašto?
- Bok. Ja sam Marko.-
pružio joj je ruku i dao joj pivu. Friško naručenu za nju. Ona ne voli pivu! No ipak ju je uzela i nazdravila s njim. Nije stigla ni duboko udahnuti da se za sve pripremi, a sada je stajala pred njim i razgovarali su. Čudila se sama sebi što se uopče uspjela sabrati da izgovori koju riječ, s obzirom na to koju nervozu sama njegova pojava izaziva u njoj. Sve se odigravala tako brzo. Razgovor je začudo normalno tekao, mada joj je prodavao svoje fore, ali njoj je i dalje sve bilo nestvarno. Stavio je ruku oko njenog ramena i dalje nešto pričao, a ona se usredotočila na tu ruku obavijenu oko sebe i nije mogla vjerovati da je njegova. Samo je zbunjeno pogledavala malo njega, malo frendicu.
- Jesi li iz Zagreba?-
- Ne. -
Zašto ju to pita? Zna otkud je. Zašto se pravi da ju ne pozna? Kako kad su iz istog kvarta? Kako kad su se svakog dana sretali? Kako kad se sječa njenih frendica? Kako kad su se već upoznali?
- Čuj, živim tu u blizini, pa bi ti i frendica mogle prespavati kod mene da ne morate doma tako kasno.-
- Ne mogu.-
Otkud sad to? Riječi su izašle iz nje prije nego je stigla promisliti o njima. Ne? Zar je on to nju upravo zvao doma? Zar je ona to njega upravo odbila? Kako je mogla? Uhvatio ju je neki čudan grč u želucu jer je odmah znala da će joj biti krivo zbog odluke. Ali eto, izgovorila ju je. Odgovorila je razumom? Zar nije mogla odgovoriti srcem? Zar nije mogla bar sekundu razmisliti prije nego je odgovorila? Rado bi ostala cijelu večer u njegovom zagrljaju, ništa više joj ne bi u životu poželjela. Prokleti razum. Prokleti principi. Zar ih nije sve mogla zanemariti i otići s njim? Al ne, ona nije cura koja bi išla doma s nekime koga dobro ne pozna. Mada zna jako puno o njemu. Ne želi napraviti nešto radi čega bi joj bilo još teže zaboraviti ga.
- Kako ne možeš?-
- Frendica je pijana, ne mogu je ostaviti.-
- Pa nek dođe i ona s tobom.-
- Ma neće htjeti. A stvarno je ne mogu ostaviti.-
Shvatio je to kao odbijanje. U jednu ruku ga i je odbila. Uvrijedio se i rekao da njemu ne mora prodavati te šprehe. Ali stvarno joj to nije bila namjera! Zašto je sve krivo shvatio? Frendovi su mu ubrzo odlučili da idu. Teškog srca ga je pozdravila, okrenula se i odvukla frendicu u wc da ju pita što se to upravo dogodilo. Na izlasku su naletile na njega. Tražio je jaknu i spremao se za odlazak. Umorno ih je pozdravio i rekao da odlazi. Bio je toliko drukčiji. Toliko normalan i opušten, nestalo je svake trunke onog pretvaranja od maloprije. Kvragu, zar se nije maloprije mogao tako ponašati? Zar nije mogao biti onaka kakav je? Jer baš ga je takvog htjela upoznati. A ne onu verziju njega kojom zadivljuje ljude koje ne pozna. Htjela mu je reći da ostane s njom, da ne odlazi, ali nije. Usta joj se nisu otvarala. Kao da nisu imale snage da to izgovore. Nije se usudila to izgovoriti! Umjesto toga ga je pozdravila i gledala kako odlazi. Gledala je kako se gura kroz gužvu i ide doma, bez da se okrenuo. Steglo ju je u grlu dok je nestajao s vidika. Odlazi. Otišao je, skupa sa njenom prokockanom prilikom. Za koju je znala da se neće ponoviti. Upravo ga je odbila.
Pokunjeno se vratila do ekipe. Svi su i dalje bili veseli i zabavljali se. Dala je najboljoj frendici onu pivu u ruke i rekla da je od NJEGA.
- Znaš, učinilo mi se da si rekla da je od njega.-
- Da, to sam i rekla.-
- Šta? Pa kako? Kad?-
Usprkos brojnim pitanjima, stvarno nije bila raspoložena da sada odgovara na njih. Umjesto toga je sjela i grizla se zbog svega što mu je izrekla, no najviše zbog svega što nije izrekla. Zašto ga je pustila da ide? Zašto? Ivan je sjeo pored nje, i diskretno ju zagrlio, da nitko ne vidi. Mlako se osmjehnula kada ju je nježno pogladio po nosu. Slaba joj je to utjeha! Jako slaba! Da nije bilo NJEGA, možda bi se i spetljala sa Ivanom. Tako su bili blizu! A sad je gotovo. Taj trenutak je prošao. On joj ga je pokvario. Zar se morao pojaviti baš sad kad se super zabavljala, i to bez njega? Zašto ju nije poljubio? Zašto je otišao? Zašto? I Ivan se promijenio prema njoj. Kada su išli doma, bio je tako hladan, kao da se nisu ni družili. Bila je tako ljuta na sebe. I na NJEGA.
- Pozdravi mi prijatelja danas!-
- Kojeg prijatelja?-
- Onog kod kojeg prespavamo kad smo dugo vani!-
- A tog! Duhovito. Naravno da budem.-
Ali nije. Nije ga bilo. Ni taj vikend, ni one poslije. Tko još izlazi nekoliko vikenda za redom na isto mjesto? Samo njena ekipa. On ne. Više ga nije srela. Nije te sreće. To je očito bila samo slučajnost. Slučajnost koju nije znala iskoristiti. Hoće li se dugo gristi zbog toga? Znala je i sama da hoće...
