Uz takve prijateljice, ma kome još trebaju neprijatelji

Hm, hm.... Iskreno, ne znam ni otkuda da poènem.... Neki dan sam se dopisivala s curama na netu, i stalno su prièale o neèemo o èemu ja nisam imala pojma, i jedino što sam mogla èuti bilo je „ostavi se 'prijatelja', on ti nije vjeran“. Ne znam kako još onda nisam posumnjala što se sve krije iz te reèenice. I nakon nekoliko još takvih nejasnih navoda tražila sam ih da mi konaèno objasne što mi to sve kriju. Budu sutra, rekle su, budemo se našle sve tri pa æu sve èuti. I zove me drugi dan najnedraža prijateljica (ako ju uopèe i tako više mogu zvati), da mi kaže da idemo same u šetnju, jer mi mora reèi što je zeznula, pa da ju slobodno mogu zadaviti i derati se na nju. E onda mi je postalo jasno da mi zapravo želi reèi da je zabrijala sa 'prijateljem'. I eto sluèajno je ispalo da sam bila u pravu!!! Nije se htjela opravdavat, ali „bili su oboje jako pijani“. Ne znam što je to bilo nego pokušaj opravdavanja, koji ju nimalo ne opravdava. Nisam dosad bila bijesna, ali eto dok pišem ove rijeèi, lagano postajem. Tko normalan ide se pokupit sa deèkom koji se sviða frendici i onda kaže da je bila pijana? Bila sam sve, samo ne iznenaðena. I što je najbolje, to je bilo još prije mjesec dana. A ona odonda navodno smišlja kako da mi to kaže. Da, ko da bi joj išta vjerovala nakon svega. A i iskreno, u njenim rijeèima nije bilo ni trunèice kajanja, a tvrdila je da joj je tako žao... Ali ne, to još nije sve... Nakon toga sam èula da se 'prijatelju' sada navodno sviða moja najbolja frendica!!! Ne mogu vam ni opisati sa kime sam više bila razoèarana. Ali ipak mislim da sa najboljom frendicom jer mi je sve to prešutila. Ne zanimaju me reèenice tipa „nije bilo na meni da ti kažem“, jer baš ništa mi ne reèi nije nimalo fer. Kao da ne zna da bi mi ti „sitni detalji“ bili jako bitni. Kako su me samo mogle pustiti u uvjerenju da je on dobar, drag i pošten? A i prijatelj... ne znam otkad je on postao tako.. tako.. recimo jadan da sad ne budem prosta. I baš kao što jedna moja frendica kaže, sviða mi se „svakim danom sve manje i manje“, a za par dana nimalo. Mada mi i sad veæ više nije drag.
Možda zadnjih dana ispadam prevrtljivo, malo želim vratiti najbolju frendicu, malo ne, ali nakon ovoga sam shvatila da mi ona u životu ne treba. Ne vjerujem joj više. Oh kako su samo mogle misliti da æu ja to sve lako prihvatiti, bez uzrujavanja, kao da se ništa bitno nije dogodilo? Jer ovo je samo otvorilo jednu staru ranu, onu zbog koje odavno ne vjerujem potpuno ljudima (naravno ima iznimaka, a one znaju koje su). Kako su mogle misliti da æu se družiti s njima i vjerovati im nakon ovoga? Znate ono kada vam govore da nije vrijedno prekinuti prijateljstvo radi nekog deèka? To nikad nije tako jednostavno kako se èini. I nikad nije rijeè o deèku. Rijeè je o povjerenju. Rijeè je o poštenju. Jer i tako njega više ne želim vidjeti, niti mu biti frendica. Glavno da ga je najnedraža frendica nazvala kretenom. A što je onda tek ona??? Stvarno ne želim biti prosta, pa neèu reæi što mislim, ali ima više rijeèi kojima bi je trenutno opisala.

Baš sam sva zbunjena i razoèarana. Ne znam ni sama kako je došlo do svega ovoga. Ne znam ni kako se dogodilo da mi 'prijateljev' frend šalje stalno poruke, ne znam ni kako su me svi upleli u sve te njihove male i velike laži, ne znam kako me stalno nešto trebaju, a ja ne želim èuti nikoga od njih... Samo znam da mi ovaj vikend traje vjeèno, i nije nimalo ugodan i opuštajuæi, kakav sam htjela da bude, i da se prvi put u životu jaaako radujemo ponedjeljku da ova noèna mora barem jednim dijelom proðe, da odem na faks i vidim cure i da se bacimo u rasprave o faksu i ispitima, jer mi to sada zvuèi toliko primamljivo... Jer toliko mi fale normalne frendice, koje mi ne lažu, koje su iskrene, koje... Najgore mi je palo što nema Dominike, na tako je dugom vikendu, ni druge frendice, i tako se osjeèam usamljeno bez njih, osjeèam se zarobljeno meðu osobama kojima više ne vjerujem....
Ah, kad æe više taj ponedjeljak???

.... I lupala bih glavom u zid... i lupala....

Srela sam još nedavno svoju najbolju frendicu i onu najnedražu. Jedva da su me pozdravile i nastavile svoje prièice kao da me nema. I to one o mom 'prijatelju', kao da me se to ne tièe. Osjeèala sam se tako jadno i izostavljeno. Htjela sam se odseliti iz svog malog grada i nikada im se više ne javiti. I držalo me to par dana. Ali onda sam se predomislila. Jer nisam još spremna izgubiti najbolju frendicu. Ne bez borbe. Ne bez muke. I ne na ovaj naèin. Da je samo prepustim onoj koja nas je vjeèno htjela razdvojiti? Ne, draga moja, ne buš gledala taj film tako skoro. I kad sam to odluèila, kao da su mi neke stvari postale lakše, kao da sam mirno prihvatila sve promjene. Možda neèemo biti više najbolje, najbliskije, ali èemo ipak biti frendice. Èemu forsirati nešto što je trenutno neostvarivo?
I stoga sam se poèela družiti sa njih dvije. I otišla van sa njima, 'prijateljem' i nekih njegovim frendom. Stvarno nisam htjela da ode tako daleko, a da ga ni ne vidim. Išli smo na narodnjake. Naravno, nije mi bilo zabavno. Nisam imala volje za plesom. Osim kad je sluèajno puštena Colonija, e tu nisam mogla presjediti. I toliko sam htjela prièati sa prijateljem, ali nisam imala prilike. Uvijek se netko našao izmeðu nas. Ako nisu bile cure, onda je to bio njegov frend kojeg je mrtvog pijanog uhvatila veeelika želja da me našminka sa ružem za usne. Stvarno je bio naporan. Kasnije na putu doma je htio silno razgovarati sa mnom, a ja stvarno nisam imala volje za to, pogotovo stoga što 'prijatelj' baš kao da nije htio prièati sa mnom. Pitala sam ga što mu je, jer je samo zamišljeno sjedio, a on mi je samo rekao da je u bedu, i ne želi razgovarati o tome. A sjeèam se da nije bilo baš tako davno kad mi je mogao reæi sve što mu je bilo na pameti. Nije mi jasno što se od tada moglo promijeniti. Stvarno mi izlazak nije bio baš nešto. Kasnije mi je frendica javila da je taj frend pitao za mene i htjela mi ga utrpati. Baš sam bila razoèarana sa njom, i sa njim, i sa 'prijateljem'. Kao da æu njega odmah zaboraviti ako mi uvaljaju nekog njegovog napornog frenda bez trunèice šarma.....
Juèer smo išli kod frendice u viksu. Osim prije navedenih, išli su i ostali 'prijateljevi' frendovi. Družila sam se sa jednim od njih. Pošto sam šutila jer ih ne poznam, on je poèeo prièat sa mnom, i tak smo se malo upoznali... Odjednom me poèeo zvati 'srce' i tražio broj mobitela. Nisam stigla ni izgovoriti da baš i nisam oduševljena tom idejom, a moja najbolja frendica je veæ upisala broj u njegov mobitel. Ma baš je ponekad dražesna. Do kraja dana je htio da sjednem kraj njega i grijem ga. Baš sm bila oduševljena. Svi su nam se smijali i zezali ga, a onaj frend od zadnji put je bio malo ljut na njega. Jedino 'prijatelj' nije reagirao. Još je poticao onog drugog frenda da ode prièati sa mnom. Tako sam bila ljuta na njega. Ne može mi na silu nekoga trpati. Kao da nije mogao vidjeti da nisam zainteresirana. Bijesno sam gledala u one njegove mlijeèno plave okice i shvatila da bi ja baš njega. Ostali mi nisu bili ni usporedivi sa njim. Nisu me oni još davno oèarali, nego baš on. I nisu oni ti sa kojima sam se mogla zamisliti, nego on....
Na putu do doma taj novi frend se sjeo pored mene u auto. Zagrlio me i prièao mi sve i svašta.... Morala sam mu obeèati da neæu reæi curama o èemu smo prièali. Kao da nisu pola veæ èule u autu. I kao da je to bilo upitno. Njima se odavno ne povjeravam. Svake dvije minute mi je predlagao da se ²samo malo mazimo², al ja stvarno nisam bila zainteresirana. I bila mi je mrska pomisao da se spetljam sa 'prijateljevim' frendovima, makar ništa više nema meðu nama. Toliko me je gnjavio da mu kažem sviða li mi se on ili njegov frend, koji mi je bolji i takva nezgodna pitanja na koja stvarno nisam mogla iskreno odgovoriti. Kao i ona bi li bila sa njim, bi li se barem pokupila sa njim i ima li ikakvih šansi za nas. Cijenim iskrenost, ali nije mi do takvih rasprava kad je jedino što bih tog trena radila je plakala od jada zbog 'prijatelja'. Stoga sam mu rekla da sam veæ dugo zaljubljena i da me nitko drugi ne zanima. Ipak je i to više nego što inaèe priznajem ljudima. Onda je htio znati više o NJEMU, a iskreno, nije mi se još i o njemu razmišljalo. I kad sam veæ pomislila da je izrekao sva pitanja koja su meni baš bila nezgodna za razgovor, pitao me jesam li bila sa 'prijateljem'. Rekao je da je nešto naèuo. Nisam sigurna što mi je rekao o njemu, jer je u autu strašno glasno tutnjala muzika. Zar su cure morale baš tako glasno slušati narodnjake?!?! Dogovorili smo se da èemo jedan dan na kavu. Prijateljski, naravno.

Htjela sam razgovarati sa 'prijateljem'. Htjela sam da mi kaže bilo što. Htjela sam da mi prièa kako mu je u zagrebu, da mi kaže što ima novo, da mi kaže kako mu fale stari frendovi.... Samo to sam htjela... Zar je stvarno to tako teško? Da prièa sa mnom kao frendicom, kao što su to radili ostali (izmeðu ostalog), da se ne pravi kao da me tek upoznao... Ako je to donekle mogao prošli tjedan, zašto nije mogao i juèer? Zašto?

I zato sam htjela lupati glavom u zid, dok sam se juèer vrpoljila u krevetu. Stvarno se ponekad osjeèam kao da imam nevjerojatan peh. Kao da nikad neæu naèi onog posebnog, onog do kojeg æe mi biti stalo, onog koji æe me voljeti... Stvarno se rijetko zaljubljujem, i uvijek se na kraju razoèaram. I dosta mi je tih razoèaranja. Dosta mi je neprospavanih noæi. Dosta mi je svega. Dosta mi je muškog roda....

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.