Daleko od tebe...
27.07.2008., 12:15
Preživjet češ ti bez mene, malena moja. Kažeš to kao da si mi rekao da se nečemo vidjeti dva dana, a ne pet mjeseci.
Dođi ranije! Barem na par dana.
Ali ne mogu, brzo će ti to proči.
Pet mjeseci? Znaš li ti kako je to puno?
Ma brzo će proći.
Odustajem od pregovora. Gledam te napola suznih očiju, trudim se sakriti svoj očaj. Ni ne želim da znaš koliko će mi to teško pasti. A s tvoje strane djeluje tako lagano. E da samo znaš kako mi je i dva tjedna bez tebe teško palo. A ti meni govoriš o pet mjeseci. Beskonačno dugih. Teških i usamljenih. Odbijaš sve moje bedaste ideje. Te da bi mogla doći do neke susjedne zemlje da se vidimo. Kažeš mi da mogu i bolje potrošiti zarađeni novac. Kao da su mi nove krpice bitne u usporedbi s tobom. Pogađa me to tvoje odbijanje. Ali shvačam te, no ne želim da odeš...
Ono malo vremena što nam je ostalo skupa, večinom moram provesti na poslu. Najradije bi dala otkaz, a ne mogu. Ništa mi ne fali tamo. Došao si pred mene. Ravno iz vlaka, prošao si pola Zagreba, nisi ni znao točno di, ali našao si me. Kao i obično, suzdržano stanem pred tebe, promatram te sekundu sa neizmjernom srečom u očima, i tek ti onda dolazim blizu i dajem ti pusu. Opet suzdržano. A onda te tek zagrlim, i stisnem čvrsto uz sebe. Kao da mi je posljednji put. Opet iz navike. Stalno odlaziš i opet dolaziš, pa sam zaista naučila cijeniti svaki trenutak. Kao da drugog puta neće biti još dugo dugo vremena. Primim te za rukicu i vodim te na ono naše posebno mjesto. Tamo gdje čemo biti sami, daleko od svih. Opet te stiščem za ruku. Opet iz navike. Bojim se da će mi samo iskliznuti tvoja ruka iz stiska i samo nestati. Pa ti stisnem još čvršće. Staneš nasred pločnika, okreneš se prema meni i zagrliš me. Kako mi je to falilo. Ta naša duga hodanja. Sa zaustavljanjem svakih dva metra. Gledaš me sasvim opčinjeno, sretno...
Imamo još par dana skupa. Hodamo cijelo vrijeme po gradu, vodim te opet na neka nova mjesta, jer ti to voliš, vodim te na naš Jarun, još po zadnji put. Ležimo na plaži, sami, nigdje ljudi, samo ti, ja i patkice koje nam dolaze blizu i pogledavaju nas. One jedine mogu vidjeti naše poglede na plaži, one i sunce koje se skriva iza oblaka. Ne smeta mi ta sablazna tišina na obali, taj nedostatak ljudi i sunca, jer nama je lijepo, mi uživamo, netom prije tvog odlaska... Pričamo o budućnosti, gdje čemo živjeti, kako će nam se djeca zvati... Pitaš me hoću li se udati za tebe. Kažem ti da hoću. Pitaš me hoću li se doseliti u Slavoniju. Kažem ti da hoću. Ali da ima vremena... Trenutno bi na sve pristala...
Nalazimo se posljednji dan. Imamo cijeli stan samo za sebe. Kuhaš mi kavu, ručamo... spremaš stol. Zamišljam te u pregači... Hranim te kao malo dijete, ne mogu odbiti taj tvoj umiljati pogled. Uživam u tome, kako me milo gledaš. Odlazimo na kolodvor. Opet. Hvata me čudan osječaj u želucu. I opet ta tuga u očima. Stalno me prati ovih dana čim se sjetim da se moram odvojiti od tebe. Stojimo na peronu, ukrcavaš stvari, a meni dolazi do mozga da je stigao i taj tren. Čvrsto te grlim, sklupčavam glavu na tvoje rame, opet čvrto da ne čuješ moje suze. A ti mi pričaš tako lijepe stvari zbog kojih mi je još gore. Želiš mi pogledati u lice, a ja se nedam, držim glavu na tebi i otimam se. Mala, pa jel ti to plačeš? Daj da ti vidim lice. Pa ti plačeš za mnom. Naravno, ljubavi. Brišem suze u tvoje obraze dok mi ti govoriš da će sve biti u redu. Da, bit će, ali tek kad se vratiš. Opet te čvrsto grlim, po zadnji put.
Zovem te čim si sjeo u bus. Daleko je granica, na sreču. Govorim ti svakakve gluposti, kao da ću moći i sutra s tobom bezbrižno razgovarati, tako dugo... planiramo tvoj dolazak. Predomislio si se. Ipak češ doći ranije da me vidiš. Govorim ti da se vratiš, još stigneš. Ne možeš. Znam. Imaš i ti svoje snove koje želiš ostvariti. No smiješno ti je moje nagovaranje. Bedasto. Prolaziš i tu granicu. Signal se gubi, govoriš mi još jednom koliko me voliš, a suze se opet slijevaju niz moje lice, bez tebe da ih obrišeš...
Komentari (3) • Print • #
Mijenjamo stare titule, iliti početak nove ere…
13.07.2008., 12:07
Znam da ne pišem blog tako često ovih dana, jednostavno nisam baš imala vremena, a i bili su rokovi… No dočekala sam I taj njihov kraj. No ne samo toga. Kraj predavanja. Kraj jedne duge ere. Ne, nisam dobila diploma, još sam daleko od toga. No čudan je osječaj. Četiri godine barem jednom tjednom odlaska na faks, druženja s curama, sada će se pretvoriti u tek usputno viđenje. I baš je to ono što će mi faliti. Naše kavice, naši odlasci na predavanja (doduše, bili su ne prečesti, ali svaki je bio novi doživljaj), naša druženja, čekanja u parkiću… Da, da, polako odrastamo, polako se bacamo u ozbiljne vode života…. A ja bi rado I dalje bila dijete…
Dvadeset i kusur bas i nisu neke starosti,
Al bilo nam je bolje kad smo bili mali,
Kad jos nismo znali kako dobro je bit klinac ustvari...
Da se vratim na razlog pisanja ovog posta. A to su promjene u mom životu. Nikad mi nisu bile baš drage, ali neke su mi se jako svidjele u zadnje vrijeme. No s promjenama je došlo vrijeme da promjenim i neke stare titule na ovom blogu, one koje više ne vrijede…
Najbolja frendica… Ma da… Moram vam reći da smo se posvađale. Opet. Ali ovaj put možda i zauvijek. Samo mi je iz vedrog neba napisala da se ne trudim dovoljno i da ju zovem samo kada nešto trebam. A ja se iskreno ne sječam kada sam ju zadnji put išta trebala. No dobro, nije to ono što me toliko pogodilo. Pogodilo me to što se moram stalno opravdavati i brinuti radim li nešto krivo. Prevelik pritisak. Kulminirao je mojom izjavom da me baš više briga za to što ona misli. I naravno, njenim nejavljanjem nakon toga. Možda jesam bila malo drska, ali jednostavno više tako ne mogu. Nova titula: EX BFF
Najnedraža frendica...Bila i ostala... Mislim da je jedva dočekala da doživi taj dan da me razdvoji od ex bff. I eto, uspjela je. Nadam se da je sada sretna. Nova titula: najnedraža (ne)frendica
ON... Tko??? Oni koji su me prije čitali možda se sječaju da je on bio moja velika stara ljubav, samo sam na njega mislila, samo sam o njemu pisala. Živjela sam za trenutke kada bi ga ugledala u gradu. I bojala sam se da ga nikad neću zaboraviti, bojala sam se da nikad neću naći nekoga tko će mi biti bolji od njega. I kad iznenađenja: našla sam takvu osobu. Osobu koja mi je pomutila pamet, osobu zbog koje sam zaista odbacila i zadnje tragove prošlosti, osobu koja me voli i sve bi učinila za mene, i naravno, osobu koja je svega ovog vrijedna. A dotad sam mislila da te stvari nisu moguće... Nova titula: stara zaboravljena ljubav
„Prijatelj“.... Jako me razočarao. Uvijek sam mislila da je stvarno dobar. A on je uspio preko noći mi dokazati da sam u krivu. Baš se trudio da ne vjerujem svom dragom i da slučajno ne završim s njim. I to zbog ljubomore. Gluposti. Mislim da frendovi više nikad nečemo ni biti. Nova titula: osoba koju sam nekoć poznavala
Ah te promjene... Ne volimo ih, ali uvijek nam se dogode... A sada znam da su ponekad i vrlo ugodne, barem kada su dobre...
Komentari (8) • Print • #
Ljubav je...
02.07.2008., 13:31
Čekao me na kolodvoru. Gledala sam iz tramvaja nestrpljivo lice, nervozno, zamotanu ruku od ozljede zbog koje se vratio. Tu je, tu je, a mene još samo ta zebra dijeli od njega. Ne vidi me, gleda u krivom smjeru i cupka na mjestu. Prelazim zebru, a vidim da me još traži pogledom i ne vidi. Stanem malo dalje od njega, a na njegovom licu se pojavljuje veliki osmijeh. Istog trena mu se bacim u zagrljaj i ljubim ga. Ne želim ga pustiti. Još ne mogu vjerovati da se vratio. „No, hočemo li više krenuti?“ Upita me nakon par minuta. Al još ga ne puštam. Razmišljam o tome koliko mi je stalo do njega, ne mogu si zamisliti da mi može biti još više stalo od toga. Zabrinuta sam zbog njegove ruke, no kaže da je dobro, da ga ne boli. Uspije me pokrenuti do tramvaja. Priča mi kako mu je bilo, priča što je sve radio. Samo ga gledam, slušam i uživam... Toliko to dugo nisam mogla da sada ne mogu prestati. Imam priliku biti s njim sama, nekoliko dana. Postaje mi krivo što se nikad prije nisam zanimala za kuhanje. No ide mi, nekako, ne žali se. Okusila sam taj život udvoje. Okusila sam tu nerazdvojnost, okusila sam kako je kad nemaš ni trunčice privatnosti, nego je on stalno sa mnom.. I moram reći da mi se svidjelo. Družili smo se stalno, izlazili, imali goste, kuhali, zezali se... Uh, a ja sam bila ta koja je uvijek vikala kako nikad neče nekome kuhati, kako neče nekome udovoljavati, a sada sam toliko uživala da nisam ni primijetila da to sve radim. Za njega. Zbližili smo se još više. Upoznali smo se još bolje. Zaljubili se toliko da smo jedno drugom sve na svijetu... Uživao je kad sam ga gledala zaljubljenim očima i gladila po licu, umirio se kao dijete i bedasto se smiješio. Uživala sam baš u tom bedastom osmijehu, i istom zaljubljenom pogledom, u svom odrazu u njegovim očima... Uživala sam kad samo konačno mogla opet zaspati pored njega, priviti glavu na njegovo rame i mirno utonuti u san...
Voljela je njegove navike i načine
I kako se mrštio dok bi jeo njene splačine.
A onda je morao doma, a ja se vratiti svom uobičajenom životu. Tako se teško priviknuti na prazan krevet, na praznu sobu, na slobodno vrijeme... Ali nije dugo trajala moja tuga. Javio mi je da se vraća. Opet sam ga čekala na kolodvoru, opet s nestrpljenjem, opet ga nisam htjela pustiti iz zagrljaja, opet sam ga samo gledala i smješkala se.. Bedasto, beznadno i sretno... I opet nam je bilo lijepo. Vodila sam ga po gradu, u razgledavanje, na kupanje... Više ne viče da ne voli ovaj grad. Očito se naviknuo. A ja sam se navikla da je opet pored mene. A onda je opet otišao. Opet smo stajali na kolodvoru i opraštali se. Opet sam ga morala pustiti da ode daleko... “Nemoj iči, ostani!” Tada je tek po prvi put izašlo iz mojih ustiju, sasvim nesvjesno. Poljubila sam ga, i dalje držala za ruku, pred vratima od vlaka. Jedva ga pustila i već se okrenula, kada me povukao nazad za ruku i privio uz sebe. Teški mi postaju rastanci. teški su dani bez njega. Pa zato razgovaramo satima. Da mu čujem glas. Da čujem kako se smije kad mu kažem nešto glupo. Da mi kaže da sam bedasta.. Da mi kaže da mu kažem nešto lijepo. Da mu kažem da ga volim... Da mu kažem da se vrati.......
Dani su joj bili sunčaniji, čim bi ga vidjela,
Imo je nešto u sebi što još nije doživjela.
Ljubav ko na filmu, tepali su dok su pričali
A poznanici su im se zbog toga smijali.
“Zaljubio sam se još više dok si se brinula za mene, dok si me pazila, dok si mi udovljavala. Mislim da sam se onda stvarno zaljubio, toliko da ne mogu više bez tebe..”
Jer ljubav je... ma nisam znala dosad što je ljubav. Ali ovo je. Ovo zbilja je.
Komentari (13) • Print • #
| < |
srpanj, 2008 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
| 7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
| 14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
| 21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
| 28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
|
Prosinac 2008 (1)
Listopad 2008 (2)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (3)
Srpanj 2008 (3)
Lipanj 2008 (2)
Svibanj 2008 (5)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (4)
Siječanj 2008 (9)
Prosinac 2007 (7)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (4)
Kolovoz 2007 (5)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (6)
Travanj 2007 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari On/Off
Ovaj blog je počeo sa sitnicama iz mog života, nesretnim ljubavima, uobičajenim stvarima, a s vremenom se pretvorio u bajku, u moj život iz snova sa ljubavi mojih snova... I tako, sada sam u sretnoj vezi, mada često na daljinu, sa njegovim čestim odlascima i dolascima i mojim isčekivanjem trenutka kada će zauvijek ostati tu, pored mene....
moja e-mail adresa:
mala.neshvacena@hotmail.com
.................................................
Blogovi koje rado čitam...
all my angels
Ana :)
andjel
Anđeli slomljenih krila
Branko
Cora
CoRbeau
Demor
Doll
Kutak za rasterecenje
*Lady :)
Luche
(=maja=)
miss independent
Nanita
*new start*
Ono što nas ne ubije to nas jača
Pupsy
Renči1989
ružičasti svijet jedne plavuše
...sweet but dangerous...
sweety girl
Svakodnevne besmislice
Svašta, al nek je uzbudljivo
studentica22
*...toxic angel...*
Tuzna i sama
Uživaj u životu, imaš puno vremena biti mrtav
Vilina duša
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Time traveler's wife
CLARE: It's hard being left behind. I wait for Henry, not knowing where he is, wondering if he's okay. It's hard to be the one who stays. I keep myself busy. Time goes faster that way.
I go to sleep alone, and wake up alone. I take walks. I work until I'm tired. I watch the wind play with the trash that's been under the snow all winter. Everything seems simple until you think about it. Why is love intensified by absence?
Long ago, men went to sea, and women waited for them, standing on the edge of the water, scanning the horizon for the tiny ship. Now I wait for Henry. He vanishes unwillingly, without warning. I wait for him. Each moment that I wait feels like a year, an eternity. Each moment is as slow and transparent as glass. Through each moment I can see infinite moments lined up, waiting. Why has he gone where I cannot follow?
HENRY: How does it feel? How does it feel? Sometimes it feels as though your attention has wandered for just an instant. Then, with a start, you realize that the book you were holding, the red plaid cotton shirt with white buttons, the favorite black jeans and the maroon socks with an almost-hole in one heel, the living room, the about-to-whistle tea kettle in the kitchen: all of these have vanished.
It's ironic, really. All my pleasures are homey ones: armchair splendor, the sedate excitements of domesticity. All I ask for are humble delights. A mystery novel in bed, the smell of Clare's long red-gold hair damp from washing, a postcard from a friend on vacation, cream dispersing into coffee, the softness of the skin under Clare's breasts, the symmetry of grocery bags sitting on the kitchen counter waiting to be unpacked.
And Clare, always Clare. Clare in the morning, sleepy and crumple-faced. Clare with her arms plunging into the papermaking vat, pulling up the mold and shaking it so, and so, to meld the fibers. Clare reading, with her hair hanging over the back of the chair, massaging balm into her cracked red hands before bed. Clare's low voice is in my ear often.
I hate to be where she is not, when she is not. And yet, I am always going, and she can't follow.
Cascada
Everytime We Touch Lyrics
I still hear your voice when you sleep next to me
I still feel your touch in my dreams
Forgive me, my weakness, but I don't know why
Without you it's hard to survive
'Cause everytime we touch, I get this feeling
And everytime we kiss, I swear I could fly
Can't you feel my heart beat fast, I want this to last
Need you by my side
'Cause everytime we touch, I feel the static
And everytime we kiss, I reach for the sky
Can't you hear my heart beat so,
I can't let you go
Want you in my life
Your arms are my castle, your heart is my sky
They wipe away tears that I cry
[Everytime We Touch lyrics on http://www.metrolyrics.com]
The good and the bad times, we've been through them all
You make me rise when I fall
'Cause everytime we touch, I get this feeling
And everytime we kiss, I swear I could fly
Can't you feel my heart beat fast, I want this to last
Need you by my side
'Cause everytime we touch, I feel the static
And everytime we kiss, I reach for the sky
Can't you hear my heart beat so,
I can't let you go
Want you in my life
'Cause everytime we touch, I get this feeling
And everytime we kiss, I swear I could fly
Can't you feel my heart beat fast, I want this to last
Need you by my side
Linkin Park
"Leave Out All The Rest"
I dreamed I was missing
You were so scared
But no one would listen
Cause no one else cared
After my dreaming
I woke with this fear
What am I leaving
When I'm done here
So if you're asking me
I want you to know
[Chorus]
When my time comes
Forget the wrong that I've done
Help me leave behind some
Reasons to be missed
And don't resent me
And when you're feeling empty
Keep me in your memory
Leave out all the rest
Leave out all the rest
[End Chorus]
Don't be afraid
I've taken my beating
I've shared what I made
I'm strong on the surface
Not all the way through
I've never been perfect
But neither have you
So if you're asking me
I want you to know
[Chorus]
When my time comes
Forget the wrong that I've done
Help me leave behind some
Reasons to be missed
Don't resent me
And when you're feeling empty
Keep me in your memory
Leave out all the rest
Leave out all the rest
[End Chorus]
Forgetting
All the hurt inside
You've learned to hide so well
Pretending
Someone else can come and save me from myself
I can't be who you are
[Chorus]
When my time comes
Forget the wrong that I've done
Help me leave behind some
Reasons to be missed
Don't resent me
And when you're feeling empty
Keep me in your memory
Leave out all the rest
Leave out all the rest
Forgetting
All the hurt inside
You've learned to hide so well
Pretending
Someone else can come and save me from myself
I can't be who you are
I can't be who you are
Elemental
Jednog dana
[Remi]
Trenutak istine je... Kratak i ne dogadja se cesto. Zato, zavali
Se, opusti se, pronadji neko mjesto, jer ove rijeci koje izricem
Su iskrene, i u njima nema niceg drugog osim istine...
U neko gluho doba noci u mraku sobe ja se prisjecam
Svih stvari sto sam nekad radila, sad za to osjecam
Samo prezir, iskljucivo moj osobni
Da ne bude kompleksno, ajmo rade biti doslovni:
Ja nisam stala iza svega sto sam napravila
I nisam svoju svaku pogresku odmah ispravila
Izrekla sam teske rijeci, a mislila jos gore
Iz ponosa pognula glavu nisam, a da jesam bilo bi bolje
Stari frendovi, sjecate se kak smo znali brijati,
Trgom i po Varsavskoj, Mimari, sam se smijati
Al od srca, onak kak nisam dosta dugo
Sad sve gledam pod drugim svjetlom i obavijam se tugom
Izreko bi laz svatko ko bi odgovorio
Da nikad nije nikog izdao, u paklu gorio
Bi skupa sa mnom, al ja sam previse lazi podnijela
I stvorila si deblju kozu koju nebi raznijela
Ni najjaca paljba tudjih podlih komentara
Davno je bilo kad me brinulo dal me neko ogovara
Dal sam podobna, da budem odabrana
Jedna od pjesnika, da li cu biti izabrana
Da ne gledaju kroz mene kao da i ne postojim
Vec da posve svjesni, njihovo carstvo jednog dana ja cu zvati svojim
Jednog dana, jednog dana ja cu zvati svojim...
REFREN
Kad jednog dana dodje tren, (kad dodje tren)
Kad jednog dana dodje pravi tren, (kad dodje pravi tren)
Ja stat cu ponosna, al nikad sama,
Jednog dana, jednog dana
Kad jednog dana dodje tren, (kad dodje pravi tren)
Kad jednog dana dodje pravi tren, (kad dodje pravi tren)
Ja stat cu ponosna, al nikad sama,
Jednog dana, jednog dana, jednog dana, jednog dana...
Ja stat cu ponosna, al nikad sama,
Jednog dana, jednog dana
Uz pomoc nebeskiih sila mozda se kocka i okrene
Da nagradi moju iskrenost, da rijesi sve probleme,
Znam da svi nose breme, ali se moje cini najteze
Gledam iz gornje perspektive, pitam se zasto stvari krecu nadolje
Odsada nadalje, znam da se moram spremiti za najgore
Al opet nadati se najboljem u onom najdaljem kutu mog razuma
Nesto mi govori da pobjegnem i da spasim se od bezumlja
Jer fakat vise ne znam ja
Dal je problem u meni il u drugima?
(u meni il u drugima...u meni il u drugima...
Dal je problem u meni il u drugima...)
Svoje probleme ne vide samo oni koji ih stvaraju
Kad ih pogledam u oci znam da me opet ogovaraju
Mozda izgledaju jace, al znam zasigurno
Da ce im slava kratko trajat, jer ne govore nista smisleno
Krivi se pozivaju na intelekt,
Krivi glume filozofe, a repaju na playback,
Ja sam ostvarila snove, sad tocno znam sto radim
Htjela sam samo biti mc, a danas carstvo gradim
ne okrecem se proslosti, ne idem glavom kroz zid,
Ne zelim da mi se smiju, ili da osjecam stid
Sad sam jaca nego ikad, jednom cu opet biti dama
Ako ne danas, niti sutra, onda barem jednog dana
REFREN
Kad jednog dana dodje tren, (dodje tren)
Kad jednog dana dodje pravi tren, (dodje pravi tren)
Ja stat cu ponosna, al nikad sama,
Jednog dana, jednog dana
Kad jednog dana dodje tren, (jednog dana)
Kad jednog dana dodje pravi tren, (jednog dana)
Ja stat cu ponosna, al nikad sama,
Jednog dana, jednog dana, jednog dana, jednog dana...
Ja stat cu ponosna, al nikad sama,
Jednog dana, jednog dana
Elemental
Ladice
Htjela bi pamtit samo sretne dane, nisam glupa,
Al dolaze u paru, loši i dobri skupa
U glavi nemam mjesta za sve detalje
zato pamtim bitne, izbacujem manje.
Pobjeda je bilo malo, porazi pretegnu
Kao kamen povuku, kao žica stegnu,
Žene su čudne, pa i kada nam krene
Volimo biti jadne, unesrećene.
Ja protiv prirode, odbacujem memorije
Selektivni reset, da budem za pet.
Puštam pauzu, stišćem play
Mm… Bit ću okay
Misli te kazne kad si sam pa te zavrte kao vrtlog
nosim nasmijanu masku, a plačem ispod
Moje lice nije lijepo, al moje lice je moje
s ožiljcima od poraza koji mi ne stoje.
Puna sam rezova, prekida i pogrešaka
Rabljena, voljena, ponekad iskorištena,
Sunce je reklo doći, moram ga dočekati spremna
Mjesec nije loš, al bez sunca sam izgubljena
Sutra, bit ću nova, smiješim se tome
I pjesme će bit sretnije, nada zadnja tone
Puštam pauzu, stišćem play
Mm… Bit ću okay.
Refren:
U ladice svoje, ja stavit ću sve
pirove pobjede, stare otrcane
neka ostanu zaključane.
Na police nove, ja stavit ću sve
ponosne pobjede, nove, svjetlucave
i još napravit mjesta, za nove…
U ladice svoje, ja stavit ću sve
pirove pobjede, stare otrcane
neka ostanu zaključane.
Na police nove, ja stavit ću sve
ponosne pobjede, nove, svjetlucave
i još napravit mjesta, tako je.
Linkin Park
"In Pieces"
Telling me to go
But hands beg me to stay
Your lips say that you love
Your eyes say that you hate
There's truth in your lies
Doubt in your faith
What you build you lay to waste
This truth in your lies
Doubt in your faith
All I've got's what you didn't take
[Chorus]
So I, I won't be the one
Be the one to leave this
In pieces
And you
You will be alone
Alone with all your secrets
And regrets
Don't lie
[End Chorus]
You promise me the sky
Then toss me like a stone
You wrap me in your arms
And chill me to the bone
There's truth in your lies
Doubt in your faith
All I've got's what you didn't take
[Chorus]
So I, I won't be the one
Be the one to leave this
In pieces
And you
You will be alone
Alone with all your secrets
And regrets
Don't lie
So I, I won't be the one
Be the one to leave this
In pieces
And you
You will be alone
Alone with all your secrets
And regrets
Don't lie
[End Chorus]
