Boli me, boli... nedostatak podrške....
08.06.2008., 14:14
Ovih dana sam.. malo sretna, malo sjetna, malo tužna.... Jako mi fali dragi, stvarno mi fali, kao da mi tek sad postaje jasno koliko ga dugo neću vidjeti... Fali mi to što ga ne mogu nazvati da se vidimo, što ga ne mogu zagrliti... Zove me svaki dan, zadovoljan je tamo, snašao se... Drago mi je zbog njega. Pitao me kako čemo izdržati jedno bez drugog ova dva mjeseca. Rekla sam mu da će brzo proći, mada i sama ponekad u to ne vjerujem. Rekao mi je i da mu fale naše šetnje, naše jezero... Jako mi je bilo drago kad mi je to rekao, jer koliko god mi je tvrdio da nikad neće moći voljeti Zagreb, vidim da su mu se neke stvari i mjesta ipak uvukli pod kožu. Dok pričamo, cure gledaju nešto na netu i cerekaju se kao lude. Molim ih da se malo stišaju jer ga slabo čujem, ali baš ih briga. Kasnije za svaku moju riječ žele znati što sam time mislila. Nisam oduševljena, nimalo, ne mogu vjerovati da su sve prisluškivale...
I stoga, ne muči me toliko što ga nema, što mi fali, koliko to što nemam potporu od najbolje frendice. Zapravo, ne znam ni zašto ju tako više zovem. Koliko god se ja trudila u zadnje vrijeme, nas dvije nikako da se nađemo na zelenoj grani. Upoznala je mog dragog još prije mene i u to kratko vrijeme su postali frendovi. Upoznala ga je kao neozbiljnog, nezaineresiranog, lijenog, ali dobrog frenda. Upoznala ga je koliko je mogla u to kratko vrijeme: površno. Jer njega nije lako upoznati, to je i sam priznao. Ne vjeruje previše ljudima. No potpuno ga shvačam jer sam i često takva. Ali iz nekog čudnog razloga, jedno drugome potpuno vjerujemo. Rekla sam joj kako je on prije bio ženskar, no da se sada smirio. Sada želi samo jednu... Samo je sa negodovanjem frknula nosom i rekla mi kako ne vjeruje da se mogao promijeniti ako je bio takav. Kao da ga nikad nije upoznala, kao da ne može shvatiti da je drukčiji prema njoj kao frendici, i prema meni kao curi. Kao da je baš tako teško zamisliti da meni tepa, da me mazi i pazi, da mi udovoljava... Kao da se ljudi ne ponašaju drukčije kad im je do nekog stalo... „Ne, ja si to ne mogu zamisliti, on nije takav. On je uvijek bio lijen i mrzovoljan i nije mu se ništa dalo..“ Prestala sam se truditi bilo što više objasniti... Nije nas vidjela skupa, pa znam da ne shvača... „To što je otišao će te jednako boljeti kao da te prevario. Ne znam kak čete vi to..„ Da, da, boli me, ali njene rečenice. Stvarno se nisam tome nadala. Ona je u svojoj glavi našu vezu osudila na propast. Neka je, neka je, neka misli što god želi, ali nije mi drago što meni guši nadu, što me želi u to uvjeriti...
A tu je i moja mama... Inače sve od nje skrivam, ne volim pričati puno o sebi i svojim dečkima, o ljubavi... Nisam nikad htjela da sazna za NJEGA jer sam znala da ne bi baš ništa shvatila. Ali sad mi je bilo dosta skrivanja, nisam imala više snage za to, a dragog nisam ni htjela skrivati... rekla sam joj da živi daleko, da je otišao raditi još dalje... rekla sam joj sve osim toga koliko mi je stalo do njega. Mislim da ni to ne bi shvatila, nego bi mislila da je to neki moj djetinjasti hir. Rekla sam joj i da ću otiči s njim doma na par dana kada se vrati. Nije joj se svidjelo. Odmah je sve počela kritizirati: našu vezu na daljinu, moj odlazak, pa koliko je to skupo i glupo... Stvarno se tome nisam nadala. Zar je drugima tako teško prihvatiti da sam sretna i da me baš briga za komplikacije oko daljine? Stalo mi je do njega, i stvarno ga vrijedi zadržati...
A tu su i ostale frendice. One koje ga nisu uspjele upoznati zbog naglog odlaska, ali su puno čule o njemu i vidjele koliko sam sretnija i poletnija od kad sam ga upoznala. One mi vjeruju. One mi pomažu. One mi bar malo olakšavaju. One me pitaju kako sam. One mi ne otežavaju, ne pričaju gluposti, ne bediraju me. One znaju koje su i ja im se sada zahvaljujem.. što su uz mene, što me paze, sada kada njega nema...
Fališ mi.
I ti meni.
Tako bi rado da si pored mene, da me maziš...
Ja bi te rado mazila... samo da mogu...
Rado bi zaspao pored tebe..
Ne mogu spavati kad nisi pored mene, jednostavno ne mogu...
Budim se, vrtim se, i sjetim se da te nema, i ostaje samo prazno mjesto na krevetu...
Komentari (25) • Print • #
Svi autobusi voze iz Zagreba....
02.06.2008., 16:30
Potvrda je pala u ponedjeljak. Odlazi. Mora. Konačno mi taj podatak dolazi do mozga. Malo sam loše volje. Nalazimo se. „Bi li me čekala?“ Bi. Naravno da bi. Isplati se. U to sam sigurna. „A želiš li da te čekam?“ Umjesto odgovora, nastupa sablazna tišina. „Reci nešto, odgovori mi molim te!!“ Vidim mu na licu da ne želi da prekinemo, ali i dalje šuti. „To je puno vremena, a ja te ne bi htio povrijediti, a i znaš da se možda više nikad neću vratiti blizu Zagreba.“ Znam, znam, ali nije me briga, ne želim da ovo bude kraj. „Gle, ostavio ti mene ili ne, ja neću nači drugog, ne želim, hoču tebe...“ Glas mi mijenja boju, osmijeh se polako miče s mog lice, samo što ne počinjem plakati... Vidim kako i njega hvata tuga. „Daj nemoj biti tužna, sve će biti dobro, ostat čemo u kontaktu.“ U kontaktu?! Zvuči mi još gore. Osječam kako mi oči odaju tugu. Zagrlio me. Dajem sve od sebe da mu objasnim da ne želim da tako završi, da ću ga čekati, da mi je stalo do njega, govorim sve što bi ga moglo zadržati. „Ma sve će biti u redu, doživjela si ti i gore stvari u životu.“ Jesam, jesam, ali ovo je jedna od najljepših i ne želim da završi. Vidim kako moje riječi djeluju, kako ga smirujem, kako mijenja mišljenje... Smirim se i ja kad sam shvatila da to neće biti kraj, da sam ga zadržala... Smirujem se kad vidim da mu je stalo... Smirujem se kad sam shvatila da sam prvi put u životu poslušala svoje srce, a ne razum, i prepustila ljubavi...
Hodamo uz Savu. Kaže da mu već ide na živce ta rijeka. Gdje god ide po gradu, naleti na nju. I doma ju stalno gleda. Ali vidim da ipak uživa... Hodamo satima do Jaruna, stvarno smo spori. Svakih pola metra stane, zagrli me i poljubi... „Ne mogu te se zasititi..“ Ni ja tebe. Sjedamo napokon na plažu, sunce polako zalazi, a ja se naslanjam na njega i gledam u daljinu... Tako mi je lijepo i ugodno, tako uživam... Vidim da me gleda i smješka se. Ne želim doma, ne želim. Ali ipak polako moram. Dolazim doma kasno u noći, budim se ujutro, učim cijelo vrijeme, i navečer se ponovo nalazim s njim. I tako cijeli tjedan... Toliko smo sretni da nam ne ostaje vremena za tugu zato što odlazi. Opet planiramo... Kako će doći na par dana, kako će me odvesti doma da upoznam ekipu, kako bi mogli na more... „Mislim da bi mogao doći u sedmom mjesecu..“ „Zbilja?“ Skočim na njega i zagrlim ga sva sretna. Nasmješi se i prokomentira kako sam sretna. Razmišljam kako će u biti brzo proči tih mjesec dva dok se ne vidimo. On će raditi, brzo će mu proći vrijeme, a ja i tako moram učiti. Neprestano. Jer iskreno, malo sam sve stavila na stranu radi njega kad sam čula da odlazi. Ali samo na par dana. Sada se vračam u svoju ustaljenu rutinu.
Zadnju večer smo proveli skupa, sami. U zagrljaju. Ležala sam na krevetu, gledala u strop, i razmišljala kako je šteta što se ne vide zvijezde. „O čemu maštaš?“ Primijetio je da sam se zamislila. Kao da mi čita misli. „O ničemu.“ Uperio je prst u strop. „Pogledaj gore. Vidiš li onu sjajnu zvijezdu? Pogledaj malo dalje. Vidiš li malog medu? A tamo velikog?“ Pogledam ga sasvim zaljubljeno. Ne mogu vjerovati da je običan prašnjavi strop pretvorio u nešto romantično. „Volim te.“ Izletilo je iz mene samo od sebe. „I ja tebe volim..“ Mirnog srca tonem u san, iako znam da ovo neću imati priliku tako skoro ponoviti...
Nalazimo se prije odlaska. Pitam ga kako je. Vidim tužno lice. „Loše. Nikako.“ Dečki su plakali kad je odlazio. Zagrlim ga. „Nemoj, molim te, nemoj, razvedri se.“ Nakon par minuta vraća mu se dobra volja i osmijeh na lice. Odmah je i meni lakše. Ne želim zadnje trenutke provesti u suzama. Sjedamo u tramvaj. Opet prolazimo Savu, prvo na jednom kraju grada, pa na drugom. Pitam se hoće li mu faliti ta rijeka i naše zagrebačko more. Odlazimo još na kratko u parkić.... Grlim ga, ne želim ga pustiti, ali moram.. Vrijeme prolazi, i moram. Odlazimo na kolodvor. Još uvijek nisam tužna, kao da se nadam da neće otiči, da čemo se opet sutra vidjeti.... Zagrlio me, jako čvrsto, rekao par rijeći i potjerao doma. Odlazim bez da se okrečem. Ne mogu. Sjedam na stanicu. Dolazi mi do mozga. Taj bus sada odlazi. On odlazi. Najednom mrzim autobusni. Jer od tamo svi autobusi odlaze iz Zagreba. Daleko od mene... Suzdržavam se svim silama da ne počnem plakati. Ne želim plakati u tramvaju, ne želim. Ali vozim se po gradu, svaka stanica me podsječa na njega, na svakoj smo bili, na svakoj smo o nečemu pričali.. Trudim se misliti na nešto drugo. Zove me. Da čuje još jednom moj glas, da mi kaže koliko mu je krivo što odlazi. Tiho mu odgovaram, suzdržavam suze.. Zbilja je otišao.
Odlazim najboljoj i najnedražoj frendici. Pitaju me zašto šutim, zašto sam loše volje. „Je li to retoričko?“ Malo povisujem glas. „Ma što se odma ljutiš, samo smo htjele znati kako si, došla si i samo šutiš. Što sad? Otišao je. Sad si više ne možeš pomoći.“ Poželim otiči i više im se nikad ne javiti. Ali neke stare uspomene me još tu drže. Možda i zato jer je i njima drag, i njima će faliti...
Zove me drugi dan. Stigao je. Djeluje sretno. Drago mi je. Znam koliko je bio zabrinut kako će se snači u neponatom gradu gdje nikoga ne poznaje. Falim mu. Priča sa 'prijateljem'. U istom su gradu. Pomislim kako je život čudan. Kaže mi da troši njegovu lovu na mene. Njemu kaže da tko mu je kriv što me pustio. Daje mi da ga pozdravim. Ali meni se ne priča sa 'prijateljem'. Želim čuti njega. „Pazi mi na njega.“ „Budem“, kaže 'prijatelj' i poklapa slušalicu. Još na tren gledam u mobitel i osječam se sretno. Mada mi fali, svakog trena sve više i više...
„Sve, sve će biti kako treba
Sve, sve će biti u redu
Kad mi skineš sa neba
Onog velikog medu“
Komentari (13) • Print • #
| < |
lipanj, 2008 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
|
|
|
1 |
| 2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
| 9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
| 16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
| 23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
| 30 |
|
|
|
|
|
|
Prosinac 2008 (1)
Listopad 2008 (2)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (3)
Srpanj 2008 (3)
Lipanj 2008 (2)
Svibanj 2008 (5)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (4)
Siječanj 2008 (9)
Prosinac 2007 (7)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (4)
Kolovoz 2007 (5)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (6)
Travanj 2007 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari On/Off
Ovaj blog je počeo sa sitnicama iz mog života, nesretnim ljubavima, uobičajenim stvarima, a s vremenom se pretvorio u bajku, u moj život iz snova sa ljubavi mojih snova... I tako, sada sam u sretnoj vezi, mada često na daljinu, sa njegovim čestim odlascima i dolascima i mojim isčekivanjem trenutka kada će zauvijek ostati tu, pored mene....
moja e-mail adresa:
mala.neshvacena@hotmail.com
.................................................
Blogovi koje rado čitam...
all my angels
Ana :)
andjel
Anđeli slomljenih krila
Branko
Cora
CoRbeau
Demor
Doll
Kutak za rasterecenje
*Lady :)
Luche
(=maja=)
miss independent
Nanita
*new start*
Ono što nas ne ubije to nas jača
Pupsy
Renči1989
ružičasti svijet jedne plavuše
...sweet but dangerous...
sweety girl
Svakodnevne besmislice
Svašta, al nek je uzbudljivo
studentica22
*...toxic angel...*
Tuzna i sama
Uživaj u životu, imaš puno vremena biti mrtav
Vilina duša
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Time traveler's wife
CLARE: It's hard being left behind. I wait for Henry, not knowing where he is, wondering if he's okay. It's hard to be the one who stays. I keep myself busy. Time goes faster that way.
I go to sleep alone, and wake up alone. I take walks. I work until I'm tired. I watch the wind play with the trash that's been under the snow all winter. Everything seems simple until you think about it. Why is love intensified by absence?
Long ago, men went to sea, and women waited for them, standing on the edge of the water, scanning the horizon for the tiny ship. Now I wait for Henry. He vanishes unwillingly, without warning. I wait for him. Each moment that I wait feels like a year, an eternity. Each moment is as slow and transparent as glass. Through each moment I can see infinite moments lined up, waiting. Why has he gone where I cannot follow?
HENRY: How does it feel? How does it feel? Sometimes it feels as though your attention has wandered for just an instant. Then, with a start, you realize that the book you were holding, the red plaid cotton shirt with white buttons, the favorite black jeans and the maroon socks with an almost-hole in one heel, the living room, the about-to-whistle tea kettle in the kitchen: all of these have vanished.
It's ironic, really. All my pleasures are homey ones: armchair splendor, the sedate excitements of domesticity. All I ask for are humble delights. A mystery novel in bed, the smell of Clare's long red-gold hair damp from washing, a postcard from a friend on vacation, cream dispersing into coffee, the softness of the skin under Clare's breasts, the symmetry of grocery bags sitting on the kitchen counter waiting to be unpacked.
And Clare, always Clare. Clare in the morning, sleepy and crumple-faced. Clare with her arms plunging into the papermaking vat, pulling up the mold and shaking it so, and so, to meld the fibers. Clare reading, with her hair hanging over the back of the chair, massaging balm into her cracked red hands before bed. Clare's low voice is in my ear often.
I hate to be where she is not, when she is not. And yet, I am always going, and she can't follow.
Cascada
Everytime We Touch Lyrics
I still hear your voice when you sleep next to me
I still feel your touch in my dreams
Forgive me, my weakness, but I don't know why
Without you it's hard to survive
'Cause everytime we touch, I get this feeling
And everytime we kiss, I swear I could fly
Can't you feel my heart beat fast, I want this to last
Need you by my side
'Cause everytime we touch, I feel the static
And everytime we kiss, I reach for the sky
Can't you hear my heart beat so,
I can't let you go
Want you in my life
Your arms are my castle, your heart is my sky
They wipe away tears that I cry
[Everytime We Touch lyrics on http://www.metrolyrics.com]
The good and the bad times, we've been through them all
You make me rise when I fall
'Cause everytime we touch, I get this feeling
And everytime we kiss, I swear I could fly
Can't you feel my heart beat fast, I want this to last
Need you by my side
'Cause everytime we touch, I feel the static
And everytime we kiss, I reach for the sky
Can't you hear my heart beat so,
I can't let you go
Want you in my life
'Cause everytime we touch, I get this feeling
And everytime we kiss, I swear I could fly
Can't you feel my heart beat fast, I want this to last
Need you by my side
Linkin Park
"Leave Out All The Rest"
I dreamed I was missing
You were so scared
But no one would listen
Cause no one else cared
After my dreaming
I woke with this fear
What am I leaving
When I'm done here
So if you're asking me
I want you to know
[Chorus]
When my time comes
Forget the wrong that I've done
Help me leave behind some
Reasons to be missed
And don't resent me
And when you're feeling empty
Keep me in your memory
Leave out all the rest
Leave out all the rest
[End Chorus]
Don't be afraid
I've taken my beating
I've shared what I made
I'm strong on the surface
Not all the way through
I've never been perfect
But neither have you
So if you're asking me
I want you to know
[Chorus]
When my time comes
Forget the wrong that I've done
Help me leave behind some
Reasons to be missed
Don't resent me
And when you're feeling empty
Keep me in your memory
Leave out all the rest
Leave out all the rest
[End Chorus]
Forgetting
All the hurt inside
You've learned to hide so well
Pretending
Someone else can come and save me from myself
I can't be who you are
[Chorus]
When my time comes
Forget the wrong that I've done
Help me leave behind some
Reasons to be missed
Don't resent me
And when you're feeling empty
Keep me in your memory
Leave out all the rest
Leave out all the rest
Forgetting
All the hurt inside
You've learned to hide so well
Pretending
Someone else can come and save me from myself
I can't be who you are
I can't be who you are
Elemental
Jednog dana
[Remi]
Trenutak istine je... Kratak i ne dogadja se cesto. Zato, zavali
Se, opusti se, pronadji neko mjesto, jer ove rijeci koje izricem
Su iskrene, i u njima nema niceg drugog osim istine...
U neko gluho doba noci u mraku sobe ja se prisjecam
Svih stvari sto sam nekad radila, sad za to osjecam
Samo prezir, iskljucivo moj osobni
Da ne bude kompleksno, ajmo rade biti doslovni:
Ja nisam stala iza svega sto sam napravila
I nisam svoju svaku pogresku odmah ispravila
Izrekla sam teske rijeci, a mislila jos gore
Iz ponosa pognula glavu nisam, a da jesam bilo bi bolje
Stari frendovi, sjecate se kak smo znali brijati,
Trgom i po Varsavskoj, Mimari, sam se smijati
Al od srca, onak kak nisam dosta dugo
Sad sve gledam pod drugim svjetlom i obavijam se tugom
Izreko bi laz svatko ko bi odgovorio
Da nikad nije nikog izdao, u paklu gorio
Bi skupa sa mnom, al ja sam previse lazi podnijela
I stvorila si deblju kozu koju nebi raznijela
Ni najjaca paljba tudjih podlih komentara
Davno je bilo kad me brinulo dal me neko ogovara
Dal sam podobna, da budem odabrana
Jedna od pjesnika, da li cu biti izabrana
Da ne gledaju kroz mene kao da i ne postojim
Vec da posve svjesni, njihovo carstvo jednog dana ja cu zvati svojim
Jednog dana, jednog dana ja cu zvati svojim...
REFREN
Kad jednog dana dodje tren, (kad dodje tren)
Kad jednog dana dodje pravi tren, (kad dodje pravi tren)
Ja stat cu ponosna, al nikad sama,
Jednog dana, jednog dana
Kad jednog dana dodje tren, (kad dodje pravi tren)
Kad jednog dana dodje pravi tren, (kad dodje pravi tren)
Ja stat cu ponosna, al nikad sama,
Jednog dana, jednog dana, jednog dana, jednog dana...
Ja stat cu ponosna, al nikad sama,
Jednog dana, jednog dana
Uz pomoc nebeskiih sila mozda se kocka i okrene
Da nagradi moju iskrenost, da rijesi sve probleme,
Znam da svi nose breme, ali se moje cini najteze
Gledam iz gornje perspektive, pitam se zasto stvari krecu nadolje
Odsada nadalje, znam da se moram spremiti za najgore
Al opet nadati se najboljem u onom najdaljem kutu mog razuma
Nesto mi govori da pobjegnem i da spasim se od bezumlja
Jer fakat vise ne znam ja
Dal je problem u meni il u drugima?
(u meni il u drugima...u meni il u drugima...
Dal je problem u meni il u drugima...)
Svoje probleme ne vide samo oni koji ih stvaraju
Kad ih pogledam u oci znam da me opet ogovaraju
Mozda izgledaju jace, al znam zasigurno
Da ce im slava kratko trajat, jer ne govore nista smisleno
Krivi se pozivaju na intelekt,
Krivi glume filozofe, a repaju na playback,
Ja sam ostvarila snove, sad tocno znam sto radim
Htjela sam samo biti mc, a danas carstvo gradim
ne okrecem se proslosti, ne idem glavom kroz zid,
Ne zelim da mi se smiju, ili da osjecam stid
Sad sam jaca nego ikad, jednom cu opet biti dama
Ako ne danas, niti sutra, onda barem jednog dana
REFREN
Kad jednog dana dodje tren, (dodje tren)
Kad jednog dana dodje pravi tren, (dodje pravi tren)
Ja stat cu ponosna, al nikad sama,
Jednog dana, jednog dana
Kad jednog dana dodje tren, (jednog dana)
Kad jednog dana dodje pravi tren, (jednog dana)
Ja stat cu ponosna, al nikad sama,
Jednog dana, jednog dana, jednog dana, jednog dana...
Ja stat cu ponosna, al nikad sama,
Jednog dana, jednog dana
Elemental
Ladice
Htjela bi pamtit samo sretne dane, nisam glupa,
Al dolaze u paru, loši i dobri skupa
U glavi nemam mjesta za sve detalje
zato pamtim bitne, izbacujem manje.
Pobjeda je bilo malo, porazi pretegnu
Kao kamen povuku, kao žica stegnu,
Žene su čudne, pa i kada nam krene
Volimo biti jadne, unesrećene.
Ja protiv prirode, odbacujem memorije
Selektivni reset, da budem za pet.
Puštam pauzu, stišćem play
Mm… Bit ću okay
Misli te kazne kad si sam pa te zavrte kao vrtlog
nosim nasmijanu masku, a plačem ispod
Moje lice nije lijepo, al moje lice je moje
s ožiljcima od poraza koji mi ne stoje.
Puna sam rezova, prekida i pogrešaka
Rabljena, voljena, ponekad iskorištena,
Sunce je reklo doći, moram ga dočekati spremna
Mjesec nije loš, al bez sunca sam izgubljena
Sutra, bit ću nova, smiješim se tome
I pjesme će bit sretnije, nada zadnja tone
Puštam pauzu, stišćem play
Mm… Bit ću okay.
Refren:
U ladice svoje, ja stavit ću sve
pirove pobjede, stare otrcane
neka ostanu zaključane.
Na police nove, ja stavit ću sve
ponosne pobjede, nove, svjetlucave
i još napravit mjesta, za nove…
U ladice svoje, ja stavit ću sve
pirove pobjede, stare otrcane
neka ostanu zaključane.
Na police nove, ja stavit ću sve
ponosne pobjede, nove, svjetlucave
i još napravit mjesta, tako je.
Linkin Park
"In Pieces"
Telling me to go
But hands beg me to stay
Your lips say that you love
Your eyes say that you hate
There's truth in your lies
Doubt in your faith
What you build you lay to waste
This truth in your lies
Doubt in your faith
All I've got's what you didn't take
[Chorus]
So I, I won't be the one
Be the one to leave this
In pieces
And you
You will be alone
Alone with all your secrets
And regrets
Don't lie
[End Chorus]
You promise me the sky
Then toss me like a stone
You wrap me in your arms
And chill me to the bone
There's truth in your lies
Doubt in your faith
All I've got's what you didn't take
[Chorus]
So I, I won't be the one
Be the one to leave this
In pieces
And you
You will be alone
Alone with all your secrets
And regrets
Don't lie
So I, I won't be the one
Be the one to leave this
In pieces
And you
You will be alone
Alone with all your secrets
And regrets
Don't lie
[End Chorus]
