Potvrda je pala u ponedjeljak. Odlazi. Mora. Konačno mi taj podatak dolazi do mozga. Malo sam loše volje. Nalazimo se. „Bi li me čekala?“ Bi. Naravno da bi. Isplati se. U to sam sigurna. „A želiš li da te čekam?“ Umjesto odgovora, nastupa sablazna tišina. „Reci nešto, odgovori mi molim te!!“ Vidim mu na licu da ne želi da prekinemo, ali i dalje šuti. „To je puno vremena, a ja te ne bi htio povrijediti, a i znaš da se možda više nikad neću vratiti blizu Zagreba.“ Znam, znam, ali nije me briga, ne želim da ovo bude kraj. „Gle, ostavio ti mene ili ne, ja neću nači drugog, ne želim, hoču tebe...“ Glas mi mijenja boju, osmijeh se polako miče s mog lice, samo što ne počinjem plakati... Vidim kako i njega hvata tuga. „Daj nemoj biti tužna, sve će biti dobro, ostat čemo u kontaktu.“ U kontaktu?! Zvuči mi još gore. Osječam kako mi oči odaju tugu. Zagrlio me. Dajem sve od sebe da mu objasnim da ne želim da tako završi, da ću ga čekati, da mi je stalo do njega, govorim sve što bi ga moglo zadržati. „Ma sve će biti u redu, doživjela si ti i gore stvari u životu.“ Jesam, jesam, ali ovo je jedna od najljepših i ne želim da završi. Vidim kako moje riječi djeluju, kako ga smirujem, kako mijenja mišljenje... Smirim se i ja kad sam shvatila da to neće biti kraj, da sam ga zadržala... Smirujem se kad vidim da mu je stalo... Smirujem se kad sam shvatila da sam prvi put u životu poslušala svoje srce, a ne razum, i prepustila ljubavi...
Hodamo uz Savu. Kaže da mu već ide na živce ta rijeka. Gdje god ide po gradu, naleti na nju. I doma ju stalno gleda. Ali vidim da ipak uživa... Hodamo satima do Jaruna, stvarno smo spori. Svakih pola metra stane, zagrli me i poljubi... „Ne mogu te se zasititi..“ Ni ja tebe. Sjedamo napokon na plažu, sunce polako zalazi, a ja se naslanjam na njega i gledam u daljinu... Tako mi je lijepo i ugodno, tako uživam... Vidim da me gleda i smješka se. Ne želim doma, ne želim. Ali ipak polako moram. Dolazim doma kasno u noći, budim se ujutro, učim cijelo vrijeme, i navečer se ponovo nalazim s njim. I tako cijeli tjedan... Toliko smo sretni da nam ne ostaje vremena za tugu zato što odlazi. Opet planiramo... Kako će doći na par dana, kako će me odvesti doma da upoznam ekipu, kako bi mogli na more... „Mislim da bi mogao doći u sedmom mjesecu..“ „Zbilja?“ Skočim na njega i zagrlim ga sva sretna. Nasmješi se i prokomentira kako sam sretna. Razmišljam kako će u biti brzo proči tih mjesec dva dok se ne vidimo. On će raditi, brzo će mu proći vrijeme, a ja i tako moram učiti. Neprestano. Jer iskreno, malo sam sve stavila na stranu radi njega kad sam čula da odlazi. Ali samo na par dana. Sada se vračam u svoju ustaljenu rutinu.
Zadnju večer smo proveli skupa, sami. U zagrljaju. Ležala sam na krevetu, gledala u strop, i razmišljala kako je šteta što se ne vide zvijezde. „O čemu maštaš?“ Primijetio je da sam se zamislila. Kao da mi čita misli. „O ničemu.“ Uperio je prst u strop. „Pogledaj gore. Vidiš li onu sjajnu zvijezdu? Pogledaj malo dalje. Vidiš li malog medu? A tamo velikog?“ Pogledam ga sasvim zaljubljeno. Ne mogu vjerovati da je običan prašnjavi strop pretvorio u nešto romantično. „Volim te.“ Izletilo je iz mene samo od sebe. „I ja tebe volim..“ Mirnog srca tonem u san, iako znam da ovo neću imati priliku tako skoro ponoviti...
Nalazimo se prije odlaska. Pitam ga kako je. Vidim tužno lice. „Loše. Nikako.“ Dečki su plakali kad je odlazio. Zagrlim ga. „Nemoj, molim te, nemoj, razvedri se.“ Nakon par minuta vraća mu se dobra volja i osmijeh na lice. Odmah je i meni lakše. Ne želim zadnje trenutke provesti u suzama. Sjedamo u tramvaj. Opet prolazimo Savu, prvo na jednom kraju grada, pa na drugom. Pitam se hoće li mu faliti ta rijeka i naše zagrebačko more. Odlazimo još na kratko u parkić.... Grlim ga, ne želim ga pustiti, ali moram.. Vrijeme prolazi, i moram. Odlazimo na kolodvor. Još uvijek nisam tužna, kao da se nadam da neće otiči, da čemo se opet sutra vidjeti.... Zagrlio me, jako čvrsto, rekao par rijeći i potjerao doma. Odlazim bez da se okrečem. Ne mogu. Sjedam na stanicu. Dolazi mi do mozga. Taj bus sada odlazi. On odlazi. Najednom mrzim autobusni. Jer od tamo svi autobusi odlaze iz Zagreba. Daleko od mene... Suzdržavam se svim silama da ne počnem plakati. Ne želim plakati u tramvaju, ne želim. Ali vozim se po gradu, svaka stanica me podsječa na njega, na svakoj smo bili, na svakoj smo o nečemu pričali.. Trudim se misliti na nešto drugo. Zove me. Da čuje još jednom moj glas, da mi kaže koliko mu je krivo što odlazi. Tiho mu odgovaram, suzdržavam suze.. Zbilja je otišao.
Odlazim najboljoj i najnedražoj frendici. Pitaju me zašto šutim, zašto sam loše volje. „Je li to retoričko?“ Malo povisujem glas. „Ma što se odma ljutiš, samo smo htjele znati kako si, došla si i samo šutiš. Što sad? Otišao je. Sad si više ne možeš pomoći.“ Poželim otiči i više im se nikad ne javiti. Ali neke stare uspomene me još tu drže. Možda i zato jer je i njima drag, i njima će faliti...
Zove me drugi dan. Stigao je. Djeluje sretno. Drago mi je. Znam koliko je bio zabrinut kako će se snači u neponatom gradu gdje nikoga ne poznaje. Falim mu. Priča sa 'prijateljem'. U istom su gradu. Pomislim kako je život čudan. Kaže mi da troši njegovu lovu na mene. Njemu kaže da tko mu je kriv što me pustio. Daje mi da ga pozdravim. Ali meni se ne priča sa 'prijateljem'. Želim čuti njega. „Pazi mi na njega.“ „Budem“, kaže 'prijatelj' i poklapa slušalicu. Još na tren gledam u mobitel i osječam se sretno. Mada mi fali, svakog trena sve više i više...