Srela sam još nedavno svoju najbolju frendicu i onu najnedražu. Jedva da su me pozdravile i nastavile svoje pričice kao da me nema. I to one o mom 'prijatelju', kao da me se to ne tiče. Osječala sam se tako jadno i izostavljeno. Htjela sam se odseliti iz svog malog grada i nikada im se više ne javiti. I držalo me to par dana. Ali onda sam se predomislila. Jer nisam još spremna izgubiti najbolju frendicu. Ne bez borbe. Ne bez muke. I ne na ovaj način. Da je samo prepustim onoj koja nas je vječno htjela razdvojiti? Ne, draga moja, ne buš gledala taj film tako skoro. I kad sam to odlučila, kao da su mi neke stvari postale lakše, kao da sam mirno prihvatila sve promjene. Možda nečemo biti više najbolje, najbliskije, ali čemo ipak biti frendice. Čemu forsirati nešto što je trenutno neostvarivo?
I stoga sam se počela družiti sa njih dvije. I otišla van sa njima, 'prijateljem' i nekih njegovim frendom. Stvarno nisam htjela da ode tako daleko, a da ga ni ne vidim. Išli smo na narodnjake. Naravno, nije mi bilo zabavno. Nisam imala volje za plesom. Osim kad je slučajno puštena Colonija, e tu nisam mogla presjediti. I toliko sam htjela pričati sa prijateljem, ali nisam imala prilike. Uvijek se netko našao između nas. Ako nisu bile cure, onda je to bio njegov frend kojeg je mrtvog pijanog uhvatila veeelika želja da me našminka sa ružem za usne. Stvarno je bio naporan. Kasnije na putu doma je htio silno razgovarati sa mnom, a ja stvarno nisam imala volje za to, pogotovo stoga što 'prijatelj' baš kao da nije htio pričati sa mnom. Pitala sam ga što mu je, jer je samo zamišljeno sjedio, a on mi je samo rekao da je u bedu, i ne želi razgovarati o tome. A sječam se da nije bilo baš tako davno kad mi je mogao reći sve što mu je bilo na pameti. Nije mi jasno što se od tada moglo promijeniti. Stvarno mi izlazak nije bio baš nešto. Kasnije mi je frendica javila da je taj frend pitao za mene i htjela mi ga utrpati. Baš sam bila razočarana sa njom, i sa njim, i sa 'prijateljem'. Kao da ću njega odmah zaboraviti ako mi uvaljaju nekog njegovog napornog frenda bez trunčice šarma.....
Jučer smo išli kod frendice u viksu. Osim prije navedenih, išli su i ostali 'prijateljevi' frendovi. Družila sam se sa jednim od njih. Pošto sam šutila jer ih ne poznam, on je počeo pričat sa mnom, i tak smo se malo upoznali... Odjednom me počeo zvati 'srce' i tražio broj mobitela. Nisam stigla ni izgovoriti da baš i nisam oduševljena tom idejom, a moja najbolja frendica je već upisala broj u njegov mobitel. Ma baš je ponekad dražesna. Do kraja dana je htio da sjednem kraj njega i grijem ga. Baš sm bila oduševljena. Svi su nam se smijali i zezali ga, a onaj frend od zadnji put je bio malo ljut na njega. Jedino 'prijatelj' nije reagirao. Još je poticao onog drugog frenda da ode pričati sa mnom. Tako sam bila ljuta na njega. Ne može mi na silu nekoga trpati. Kao da nije mogao vidjeti da nisam zainteresirana. Bijesno sam gledala u one njegove mliječno plave okice i shvatila da bi ja baš njega. Ostali mi nisu bili ni usporedivi sa njim. Nisu me oni još davno očarali, nego baš on. I nisu oni ti sa kojima sam se mogla zamisliti, nego on....
Na putu do doma taj novi frend se sjeo pored mene u auto. Zagrlio me i pričao mi sve i svašta.... Morala sam mu obečati da neću reći curama o čemu smo pričali. Kao da nisu pola već čule u autu. I kao da je to bilo upitno. Njima se odavno ne povjeravam. Svake dvije minute mi je predlagao da se ˛samo malo mazimo˛, al ja stvarno nisam bila zainteresirana. I bila mi je mrska pomisao da se spetljam sa 'prijateljevim' frendovima, makar ništa više nema među nama. Toliko me je gnjavio da mu kažem sviđa li mi se on ili njegov frend, koji mi je bolji i takva nezgodna pitanja na koja stvarno nisam mogla iskreno odgovoriti. Kao i ona bi li bila sa njim, bi li se barem pokupila sa njim i ima li ikakvih šansi za nas. Cijenim iskrenost, ali nije mi do takvih rasprava kad je jedino što bih tog trena radila je plakala od jada zbog 'prijatelja'. Stoga sam mu rekla da sam već dugo zaljubljena i da me nitko drugi ne zanima. Ipak je i to više nego što inače priznajem ljudima. Onda je htio znati više o NJEMU, a iskreno, nije mi se još i o njemu razmišljalo. I kad sam već pomislila da je izrekao sva pitanja koja su meni baš bila nezgodna za razgovor, pitao me jesam li bila sa 'prijateljem'. Rekao je da je nešto načuo. Nisam sigurna što mi je rekao o njemu, jer je u autu strašno glasno tutnjala muzika. Zar su cure morale baš tako glasno slušati narodnjake?!?! Dogovorili smo se da čemo jedan dan na kavu. Prijateljski, naravno.
Htjela sam razgovarati sa 'prijateljem'. Htjela sam da mi kaže bilo što. Htjela sam da mi priča kako mu je u zagrebu, da mi kaže što ima novo, da mi kaže kako mu fale stari frendovi.... Samo to sam htjela... Zar je stvarno to tako teško? Da priča sa mnom kao frendicom, kao što su to radili ostali (između ostalog), da se ne pravi kao da me tek upoznao... Ako je to donekle mogao prošli tjedan, zašto nije mogao i jučer? Zašto?
I zato sam htjela lupati glavom u zid, dok sam se jučer vrpoljila u krevetu. Stvarno se ponekad osječam kao da imam nevjerojatan peh. Kao da nikad neću nači onog posebnog, onog do kojeg će mi biti stalo, onog koji će me voljeti... Stvarno se rijetko zaljubljujem, i uvijek se na kraju razočaram. I dosta mi je tih razočaranja. Dosta mi je neprospavanih noći. Dosta mi je svega. Dosta mi je muškog roda....
Post je objavljen 02.05.2008. u 15:08 sati.