«Ako se čuvaš od ružnih stvari,
Propustit češ i one lijepe....»
Bila je to presudna rečenica... Još nedavno nisam se mogla odlučiti bi li se petljala sa dragim ('prijateljevim' frendom), ali ne više zbog 'prijatelja', nego zbog sebe same. Toliko sam se puta razočarala u posljednje vrijeme, toliko me toga pogodilo, da više ni ne brojim... Toliko se panično bojim te boli da sam se zaista na neko vrijeme odrekla dečkiju, nisam se imala volje ni sa kime petljati, samo sam potajno htjela nekog normalnog, nekoga tko će me voljeti i tko će, ono najbitnije, ostati uz mene kad mi postane stalo. I zato sam dragog toliko uporno odbijala, nisam mu htjela biti blizu, nisam mu htjela dopustiti da me zagrli... I onda mi je najbolja frendica ispričala kako je razgovarala s njim, i on joj je rekao istu stvar. Nije htio vezu, nije se htio puno vezati, htio je samo da se nas dvoje malo zabavimo. I htio je odustati jer ga ne doživljavam. A zatim mu je izgovorila gore spomenutu rečenicu. Ako se čuvaš od ružnih stvari, propustit češ i one lijepe. ˛Vidiš, nisam tako o tome razmišljao.˛ Najbolje je to što nisam ni ja. Kao da sam taj dio zaboravila. Kao da sam smetnula s uma da se i meni može koji put dogoditi nešto lijepo, da i ja mogu uživati u tuđem zagrljaju bez opterečenja kako će to završiti. Stoga sam odlučila odganuti sve svoje strahove i opustiti se, pokušati s njim i vidjeti hoće li to iči ili ne. Jer znam da bi mi bilo krivo da nisam ni pokušala, znam da bi mi bilo krivo da sam ga prepustila nekoj drugoj... Jer to je ono što inače radim, bježim....
Ti si jedna velika maza. Jesam.
I ja sam velika maza. Jesi, dragi, jesi.
Sigurno ti to smeta. Ne. Uživam u svakom trenu...
Uvući ću ti se pod kožu. Možda.
Već sam ti se malo uvukao pod kožu. Možda, malo...
Od prvog trena kada je obavio svoje ruke oko mene i poljubio me znala sam da nisam pogriješila, da mi je drago što sam pokušala. I njemu je bilo drago.. Koliko mi je samo puta to ponovio... I koliko je samo bilo lijepo probdjeti noć posutu poljupcima, zaspati u zoru, i probuditi se od tuđih poljubaca... Da, to je bilo ono što me jutrima budilo ovih dana, njegov zagrljaj, poljupci i komešanja... Htjela ja ili ne, nisam se nakon toga htjela vratiti u san. Htjela sam uživati u svakom trenu. I jesam, zaista jesam. Toliko sam se navikla na takva buđenja da mi je čudno što me nitko ne budi ujutro, što imam viška mjesta na krevetu, i što me ujutro dočeka samo hladna temeratura sobe od otvorenog prozora, a ne ono toplo tijelo koje me grije... Navikla sam se na tepanja, na poljupce preko stola, na lijepe riječi... Navikla sam se da uživam u onome što imam, po prvi put u životu...
Stalo mi je do tebe. Je li tebi stalo do mene? Malo...
Lažeš. Puno ti je stalo. Zašto to ne želiš priznati? Malo mi je stalo. Svaki dan sve više i više...
A što bi učinila ako moram otiči? Ne znam. Ali teško bi mi palo.
Bi li ti falio? Bi.
Zašto se bojiš voljeti me? I sam si rekao, možeš brzo otići.
Nismo ni raspravljali o tome jesmo li zajedno, ni što će biti kasnije. Samo mi je rekao da sve ovisi o meni, koliko sam se spremna potruditi i vezati. I odlučila sam da sam spremna. Premda mi je rekao da može otiči bilo kad iz Zagreba, mogu ga poslati bilo gdje. Ma neće to biti brzo, nije Hrvatska tako velika... Rekao mi je da i kad ode kući, da će me posječivati. Toliko sam bila sretna, i shvatila da sam već, malo suludo, ali zaljubljena. Sve do... do neki dan.... Nazvao me i rekao da odlazi... u drugu državu. Šef ga šalje i mora ići. Ostala sam kao ukopana sjediti na krevetu. ˛Imali bi više vremena da si prije htjela biti sa mnom...˛ A ja, luda, mislila da imam svo vrijeme svijeta... Nije fer. Stvarno nije fer. Kao da me nije dovoljno pogodilo sve u zadnje vrijeme. Kao da mi nije dosta boli. Kao da mi nije suđeno da budem sretna. Jer svaki put kad mi postane stalo... loše završi...
A tolike planove imamo... Htjela sam da konačno zavoli Zagreb, da vidi svu njegovu ljepotu, da se skupa sunčamo u miru moje vikse na obroncima Medvednice, htio je da idem sa njim jedan vikend kući... Jučer sjedimo na kavi, i opet planiramo, i planiramo, a tko zna hoće li se to ostvariti...
I jedino pitanje koje mi ne izlazi iz glave je zašto se baš meni ovo događa?
Volim te. Ma ludo jedna, ne možeš me već voljeti, tek si me upoznao.
Ali volim te. I ti voliš mene. Samo to ne želiš priznati. Ne mogu te već voljeti, ne poznam te dovoljno...