Marketing
Moj 'prijatelj' i ja
Upoznali smo se davno, ja i on. Došao je jednom u Zagreb.... Bio je tako skroman i drag.... Nadasve sladak... Netipično sladak. Lijep osmijeh, fin.... Plave okice... Lagala bih kad bi rekla da mi se nije svidio. Jer je, je... Ali to je bilo tako davno... Vidjeli se nismo dugo, jako dugo.... Do jedne prilike.... opet davne, jako davne... Spetljali se, naravno... Bilo nam je super, stvarno super... Dobro smo se slagali.... Bio je divan, drag, pažljiv... Ali bio je daleko, jako daleko... na drugom kraju lijepe naše... Pa nismo ni pokušavali to održavati... Imala sam svoj život, ovdje... Nisam se mogla vezati, nisam o tome ni razmišljala.. Bila sam još dijete, puna nada, puna nemira.... Nezainteresirana i neuhvatljiva... I to je davno vrijeme prošlo.. kao san, prepuno lijepih uspomena... bez žaljenja, bez kajanja....
Vidjeli se opet... ne više tako davno... Opet se našli, opet se spetljali... Zajedno se smijali, grlili, ljubili.... Zajedno se razumjeli.... Da, da, bio je opet divan, drag, pažljiv, pun razumijevanja... Bilo je tako lako s njim razgovarati... sve je shvatio, sve je razumio.... bio je tako iskren.... Onakav kakvi inače oni nisu.... Onakav kakvog sam htjela... Onakav sa kojim sam se mogla zamisliti... Onakav da sam se zapitala je li on taj, onaj kojeg tražim, onaj kojeg želim.... Pa sam bila iskrena, previše u nekim stvarima, premalo u drugima, a opet nedorečena.... Rekla što sam mislila, rekla što nisam trebala. Ah, luda ja... Ali još uvijek je živio daleko... i otišao nazad daleko... Ostala je samo praznina, puno dobrih uspomena, i ta želja... Želja da bude ovdje, da ostane, da bude moj... Želja neostvariva.... Sve dok se nije zaista doselio ovdje.... zbog posla. No vidjeli se nismo. Niti čuli. Ne znam zašto. Ne znam... Trebalo mu je vremena da se privikne da je ovdje, da se snađe u gradu, da.... da sazna kako je to biti u metropoli. A toga sam se najviše i bojala. Da će se stopiti i uklopiti. Da će se promijeniti. Da će izgubiti onu svoju iskrenost i draž. I je. Nažalost, ali je. Promijenio se. Svidio mu se grad. Svidjele su mu se njegove čari. Ostao je iskren... ali drukčiji. Nestalo je čarolije, kemije, povezanosti... vratilo se sve na početak, na prijateljstvo... Na prijateljsku iskrenost. Na prijateljsku povezanost. Nestalo je onih razgovora, one bliskosti... I ostale su samo uspomene....
I onda ta poruka... Ona da se one dvije idu naći s njim... A mene nitko nije zvao, nitko me nije obavijestio... Ni on, ni one.... Ni ona... najbolja frendica... Ona je trebala, znala koliko mi znači.... ali nije.... Nije ju bilo briga.... A ona druga... likovala je. Sva je bila sretna što će ga ona vidjeti, a ne ja... Znala sam to. Riječi su je odale. Zar stvarno uvijek mora imati nešto moje? Zar mi nije već dosta toga otela? I ta poruka, za koju bih radije da nisam ni dobila. Jer iznevjerili su me, i ona, i ona, i on....
„Za dečkima i tramvajima se ne trči, jer uvijek će doči drugi!“ Da, hoće, tu se slažem, ali treba li trčati za prijateljima? Ili ih jednostavno zaboraviti?
Sada on opet odlazi. U drugu državu. Ne zauvijek, ali na dugo vrijeme. Ne znam na koliko dugo. Nisam se išla pozdraviti. Nisam imala snage ni volje. Ali imala sam višak ponosa. I tuđe savjete. Čemu? Jer za dečkima se ne trči.... uvijek će doći drugi...
Inače volim savjete. Od onih kojima vjerujem, od onih koji su mi dragi. Ali ponekad ih ne volim slušati. Ponekad me zbunjuju. Ponekad me koče. Ponekad su moj duboki glas razuma koji namjerno potisnem tako duboko. Tako duboko da istina ne dolazi na vidjelo. Ponekad mi je krivo. Krivo što slušam svoj razum, a ne svoje srce. Bez obzira tko bio u pravu.
"Ti mi prolaziš kroz prste, kako da te zadržim?
Stvari više nisu iste, zadnji put te zavodim,
zadnja šansa, zadnja nada, sada ili nikada,
a kasno sam shvatila…Nemam vremena…"
Post je objavljen 18.04.2008. u 13:31 sati.