Jučer me najbolja frendica odvukla u grad na kavu... nekako mi to u zadnje vrijeme nije najdraža zanimacija... Otkako je faks počeo, po cijele dane sam u gradu, i stvarno mi je već dosta toga, zato i ne volim da me vuku po kavama u grad kad ne moram tamo biti. Da se razumijemo, inaće volim ići u grad, ali sad sam se već zasitila. Odvikla sam se od toga preko ljeta i sad mi se teško naviknuti da moram svako malo u grad. No nije mi ni to toliko jučer smetalo koliko to što su cure pričale o poslu, s kojim ja nemam nikakve veze. I nisam se ni mogla uključiti u razgovor jer večinu vremena nisam imala pojma o čemu pričaju. A bome se nisu potrudile da bar na 5 minuta raspravljaju o nečem drugome osim o svome dosadnome poslu. Pa nisam mogla vjerovati. Sjedila sam s njima satima i dosađivala se. Još su se i čudile što sam odlučila se nakon kave pokupit doma, a ne provesti ostatak „zanimljivog“ dana s njima. I tada sam se počela pitati zar to zbilja mora biti rezultat moga truda da održimo naše prijateljstvo? Zar je sav moj trud uzalud? Jer koliko ja vidim, ništa se ne poboljšava, samo tonemo dublje u ponor iz kojeg ne vidim izlaza.....
Post je objavljen 03.11.2007. u 12:50 sati.