Još od dana kada sam primijetila da postoje dečki, imala sam neka očekivanja vezana uz svoj prvi poljubac... Očekivala sam da će biti nježan, romantičan, nekako čaroban, i naravno, pun ljubavi... Trebao je biti spontan, dogoditi se u savršenom trenutku i naravno, biti sa savršenom osobom... Onom kojoj bi to bilo posebno koliko i meni, kojoj bi bilo stalo...
Ne moram ni posebno napominjati da nije bilo baš tako... ni približno... Do te osobe mi nije bilo nešto pretjerano stalo... I nije bilo one čarolije, one kojoj sam se najviše veselila... Danas mi je naravno jasno zašto sam bila toliko razočarana... Nije bilo ljubavi, sve je nekako bilo samo fizički, bez puno osječaja...
I nakon svih poljubaca, u kojma je bilo osječaja i u onima kojima nije, nisam još našla tu čaroliju... Jedino što posebno pamtim je bio NJEGOV poljubac... Zapravo, više je to bila pusa... Ali nježna i zavodnička...i još dan danas ju pamtim.. I još pamtim to meko lice i te njegove forice... Godinama sam još sve uspoređivala s njim, i naravno, ništa nije bilo tako dobro kao to... Kao on...koji mi je toliko puno značio, a tada još nisam ni znala koliko...
I još dan danas tražim nešto što bi to nadmašilo. Nešto što će biti toliko dobro i čarobno da će zasjeniti sve prijašnje poljubce, da će sve ostalo pasti u zaborav, i da će i ON nestati iz mojih misli zauvijek...