Ovaj vikend je zbilja bio zanimljiv. Okupio se razred is osnovne. Imamo tu tradiciju da se nađemo jednom godišnje, za dobra stara vremena. Naravno, nije se nijednom dogodilo da su svi došli, ali lijepo je što bar ostali nisu zaboravili da su imali život i frendove i prije puberteta.
Moram vam priznati da je to dobar osjećaj. Nikad se nismo svi slagali, uvijek je bilo nekakvih razmirica, ali to je sve danas nestalo. Svima je drago što vide jedni druge i kao da sve one prijašnje mržnje, netrepeljivost i zajebancije nisu nikad ni postojale. Taj jedan dan smo jedna velika složna cjelina. Većina ljudi se još uvijek druži, i to je ono što me najviše fascinira: koliko je prijateljstva još od malih nogu danas ostalo živo. A da ne spominjem i one koji se nikad prije nisu slagali, a danas su dobri frendovi. Čini se da sa odrastanjem stvarno zaboravljamo naše nevažne djetinje gluposti.
No krivo mi je što neki ljudi nikad ne dolaze. Jednostavno im više nismo bitni. Zar je tako lako zaboraviti čak osam godina svog života?
Uglavnom, bilo nas je oko 20. Istina, neki su samo došli i otišli, ali barem su došli. Za onaj broj od 30 što nas je bilo u razredu čisto solidna brojka. Smjestili smo se u jedan birc u sportskoj dvorani. U biti birc u kojem se nikada nitko od nas nebi pojavio u slobodno vrijeme, ali poslužio je. Bio je baš pravo mjesto da se nađe hrpa ljudi i dere se, pjeva i općenito neprimijećeno radi nered. Dečki su u dvorani imali trening. To me podsjetilo na one davne dane kad smo i mi tamo imali treninge.... Atmosfera je bila vrlo živa. Prepričavali su se davni događaji iz vrtića i školskih klupa i sve je vrvilo smijehom. Stvarno sam se dobro zabavila. Kasnije je nas desetak koji smo ostali (jer ostali su imali važnijeg posla, poput nalaženja s ljudima koje vide svaki dan) otišlo u nekadašnji disko club. Tamo mi se nije svidjelo... Bilo je puno klinaca... i nekako poluprazno. Od nekadašnjeg najnatrpanijeg okupljališta u gradu postalo je srednja žalost. Možda i zato što svi masovno najviše volimo izlaziti u zg. No iznenadila sam se da neki ipak često provode vikende u našem malom gradu. Uspjeli su naći nešto za sebe. Ostali su mu vjerni. A to je ono što moja ekipa nije uspjela. Nama je to postala nepoznanica.
No prije svega me taj dan razočarala najbolja frendica. Cijeli dan mi je slala poruke i ispitivala hoću li doći na okupljanje, da na kraju ona nije došla. Otišla je spavati. Baš mi je bilo krivo... jer sve mi se više čini da joj staro društvo uopće nije bitno u životu. I zato si nisam mogla pomoći a da se ne zapitam jesam li ja iduća koja joj više neće trebati u životu. Znam da jedan jedini nedolazak nije nikakav kriterij za procjene, ali to je bio moj sveukupni dojam. Nismo na istoj valnoj duljini. Sve se više udaljavamo... Zato sam ju i dan kasnije posjetila. Uglavnom je bilo sve normalno. Nismo imale nikakvih sukoba. Nadam se da će to i potrajati.
Jučer sam bila na jednom izlet predavanju. Inaće nimalo ne volim predavanja, al ovo mi je stvarno bilo zanimljivo. Da sam ih bar imala više u ove 3 i pol godine...
Post je objavljen 04.12.2007. u 15:29 sati.