U jednoj malo državi, i u jednom još manjem gradu živjele su tri djevojčice. Upoznale su se jedne zime. Spojila ih je sudbina: nakon što sve te godine svog života nisu znale jedna za drugu, eto, sada su bile tamo, i postale susjede. Jako su se brzo sprijateljile. Jer bile su male, i jako su se dobro slagale. Sve su djelile, pomagale jedna drugoj kad im je bilo teško (jer život jednu od njih ni onda nije mazio), zajedno se smijale, plakale, jedostavno uživale.... Uvijek su mogle računati jedna na drugu, i iako su se tad još kratko poznavale, to prijateljstvo je ostavilo trag nad njihovim životima. U tom prijateljstvu nije bilo mjesta ljubomori i nerazumijevanju. Zajedno su pravile frizure prije škole, pisale zadaće, zaljubljivale se u dečke... Sve je bilo kao u bajci. No pošto život nije bajka, došao je dan kada su se morale razdvojiti. Jedna od njih se odselila. Još se sječam tog dana, suza na rastanku i nade da ćemo se uskoro opet vidjeti...
I jesmo. Ali bilo je to rijetko. Nismo si bili blizu. A kad si još dijete, česta posječivanja su ti stran pojam. No često smo se čule. Mada se i to s vremenom prorijedilo. Vrijeme je učinilo svoje. No usprkos svemu, prijateljstvo se nije ugasilo. I nakon šest dugih godina, nakon hrpe pisama i razdoblja bez njih, ona se vratila. Nisam mogla vjerovati. Dobila sam svoju prijateljicu nazad!!! Nikad se nisam zavaravala de će sve biti kao nekad, da će ona biti onako vesela i vrckasta kao i prije. I nikad se nisam nadala da čemo preko noći nastaviti tamo gdje smo stali i odmah se početi družiti kao nekad. Bilo mi je sasvim jasno da smo sve tri za to vrijeme odrasle i promijenile se. I da treba vremena da se prijateljstvo obnovi. I zato sam se i trudila da se naše prijateljstvo obnovi, da se često vidimo i popunimo praznine koje je nanjelo vrijeme. Jedino čemu se jesam nadala da će naše prijateljstvo ponovno biti jednako ravnopravno kao prije. Da čemo se jednako dobro sve tri slagati i biti si jednako važne, da nečemo raditi razlike koje prije nisu postojale. Ali to se nije dogodilo. Samo sam ja obnovila staro prijateljstvo, ali između njih dvije stvari nisu baš bajne... Ne druže se, i što je najgore, ne razumiju se. Njihovo poznanstvo je stalo još onog davnog dana selidbe... Nisam sigurna ni koliko dobro više poznaju jedna drugu. I to sam tek shvatila nedavno. Mislila sam da je sve divno i bajno i da se ne vide često jer si nisu baš blizu... Ah, zašto se život ovako zakomplicirao??? Zašto ih ne mogu dovesti u istu prostoriju i jednako se odnositi prema obje a da to ona druga ne shvati kao zapostavljanje našeg prijateljstva? Zašto je došlo do toga da moram pažljivo govoriti jednoj zašto se družim s drugom a da se pri tome ne moram opravdavati? Zašto jedna ne može shvatiti da se nisam udaljila od nje zbog druge nego zbog nje same? Zašto ne može shvatiti da se ona promijenila a ne moja volja za prijateljstvom? Zašto joj nije jasno da ne radim razlike između njih dvije? Zašto ne može shvatiti sve moje razloge iako sam joj ih objasnila?! I zašto ja najednom moram opravdavati svoje davno sklopljeno prijateljstvo? Zašto vrši toliki pritisak na mene, zar ne shvača da me samo tjera od sebe? Zašto misli da su njih dvije «nepomirljivo različite»? Zašto kad je svaka naša frendica još više različita od one prije, i to nam nikad nije bio problem, nego je to bilo sasvim normalno? Zašto me neki dan toliko razočarala, zar ne shvača da me samo tjera od sebe???
Zašto? Zašto? Zašto?
PS: Nemoj se ljutiti zbog mojih riječi, stvarno mi je trebalo oduška
Post je objavljen 24.12.2007. u 20:05 sati.