Brojne se nogometne karijere vežu uz osvojene trofeje, naslove, reprezentativne nastupe ili skupe transfere. Međutim, postoje i osobitosti po kojima se neki, doduše vrlo rijetki igrači, razlikuju od ostalih. Među njih definitivno spada i prerano preminuli (1973. – 2005.) bivši nogometaš Dinama i Slaven Belupa, MILJENKO KOVAČIĆ, zbog svoje brzine zvan „Sin vjetra“.

Miljenko je rođen u Zagrebu 19.03.1973. U sportski život krenuo je kao i velika većina ostalih nogometaša, dvojeći između dviju ljubavi, tenisa i nogometa. Nogometnu karijeru započeo je 1983. u zagrebačkom Dinamu, prošao je sve uzraste Dinamove škole, od pionira do seniora. Naravno, kao i brojna djeca u toj mladenačkoj dobi bavio se i drugim sportom, radilo se o tenisu. Postizao je zavidne rezultate u kategoriji do 12 godina. Uvidom u rang liste HTS-a došli smo i do podatka da je neko vrijeme boravio i na prvom mjestu rang liste u Hrvatskoj, dosegao je također i četvrto mjesto u tadašnjoj Jugoslaviji. Tenisom se bavio od šeste godine, nogometom od desete. Dvije godine se paralelno bavio s oba sporta, što mu je u kombinaciji sa školom bilo prezahtjevno. Problem je bio što je svakodnevno putovao iz Vrbovca u Maksimir na treninge. Postalo mu je prenaporno te se morao odlučiti, odabrao je nogomet. Bio je standardan igrač izraženih brojnih ofenzivnih kvaliteta.

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih uslijedila je borba za mjesto u Dinamovoj seniorskoj momčadi u kojoj su tada igrale veličine poput Šukera, Bobana, Mladenovića, Ladića, Shale, Židana i drugih. Na pragu punoljetnosti je uz stipendijski odmah potpisao i profesionalni ugovor te je ušao u seniorsku momčad koju je tada vodio Vlatko Marković. Redovito je bio alternativa Kujtimu Shali, kojega je često mijenjao na poluvremenu. Kada se formirala Hrvatska liga, tadašnje vodstvo kluba dovelo je Gorana Vlaovića i Zorana Sliškovića, a on je otišao na posudbu u Segestu. Prvih šest mjeseci redovito je igrao, a tada je uslijedila šestomjesečna pauza zbog ozljede. Sljedećih četiri godine proveo je u Dinamu tj. tadašnjoj Croatiji, u kojoj nije dobio pravu šansu, šest mjeseci je proveo i na posudbi u Šibeniku. Ukupno je za Croatiju nastupio u 26 službenih utakmica te postigao sedam zgoditaka. U sezoni 95./96. osvojio je i trofej prvaka Hrvatske.
1997. je uz pomoć menađera Predraga Račkog otišao u talijansku Bresciu. Bio je dva dana na probi te su ga zatim odlučili uzeti. Brescia je u tom trenutku bila sedma na ljestvici u Serie B. Do kraja sezone odigrao je 18 odličnih utakmica te postigao dva pogotka. Brescia je osvojila prvo mjesto i izravni plasman u elitni razred talijanskog nogometa, Serie A. Kao posljedica nestandardnosti u Dinamu te prevelikog napora u dresu Brescia patila je cijela sljedeća sezona, a vjerujemo i karijera. Zbog ozljede trbušnih ligamenata propustio je cijelu sezonu u Serie A, Brescia je lošim nastupima „izborila“ povratak u Serie B. U pripremam za još jednu sezonu Miljenko je zaradio distorziju gležnja, a drugi suigrači su ugrabili priliku te više nije bilo mjesta za njega. Tada je naprasno odlučio prekinuti profesionalnu karijeru te se posvetiti vjeri. Tražio je odgovore na brojna pitanja, pročitao je i cijelu Bibliju. Njegov temeljni životni stav bio je Jednostavno življenje, a visoko razmišljanje. Kako je rekao, u dvogodišnjem izbivanju iz nogometa zaliječio je sve rane i izgradio se kao osoba.



U proljeće 2001. Uslijedio je povratak nogometu. Povratak je bio u njegovom PIK Vrbovcu. U šest mjeseci imao je zavidnu statistiku te je shvatio da je na dobrom putu i da je spreman za povratak u prvoligaški nogomet. Potpisao je ugovor za koprivnički NK Slaven Belupo. Nakon dobrih igara, posebice u Intertoto kupu, našao se i na širem reprezentativnom popisu. U Koprivnici je proveo tri sezone, nastupio je 57 službenih utakmica te postigao 14 zgoditaka. Zavidni nastupima za „Farmaceute“ donijeli su mu inozemni angažman u Izraelu, točnije u prvoligašu Hapoel Petah Tikva. Samo je jednu sezonu odigrao, upisao je 30 nastupa i dva pogotka, zatim se odlučio za drugo, ujedno i konačno okončanje profesionalne karijere 2005. Par mjeseci kasnije poginuo je u prometnoj nesreći vozeći se na svojem Kawasakiju, stradao je uslijed neprilagođene brzine.

https://www.youtube.com/watch?v=IeSOB0qL7vM Miljenko u dresu Brescie
https://www.youtube.com/watch?v=KdVVr-cpRXs reportaža o Miljenku

Kontaktirati nas možete putem e-maila differentfootball@hotmail.com ili komentara na post.

Mateo

Pod novim nazivom nastavljamo tamo gdje smo stali, na ikonama i događajima koji su obilježili najvažniju sporednu stvar na svijetu na prostorima Lijepe naše. Danas ću Vas podsjetiti na sinonim za katastrofu u 1.HNL, NK TŠK iz Topolovca.

NK TŠK, punim nazivom Topolovački Športski Klub osnovan je 30.03.1932. Njegovi osnivači bili su Dragutin Jalševac, Rajko Opačić, Martin Krunić, Ljubica Matovina, Ljubica Ivanušić, Lazar Petrović, Dušan Dvornić, Štefa i Ivan Chiabudinin. Dokaz tome je vrijedan dokument o osnutku koji danas krasi prostorije kluba u Parku grofova. U klupskim pravilima koje je Kraljevska uprava Savske banovine u Zagrebu odobrila 26.9.1932. godine, navedeno je da je ime kluba “Topolovački športski klub”(TŠK), a da je klupska boja ljubičasta košulja i crne gaćice, boja koja je i danas zaštitni znak kluba. Klub se natjecao u svim razinama hrvatskog nogometa, od onih najnižih do povijesnog plasmana u onaj najviši, u 1.HNL. Povijest se ispisala u sezoni 2001./02., nažalost najljepše razdoblje u povijesti kluba nije dugo trajalo.

Danas ćemo se bazirati na uspon TŠK-a te njegov nastup u 1.HNL. NK TŠK dolazi iz mjesta, slobodno bih rekao sela Topolovac u Sisačko – moslavačkoj županiji. Mjesto broji oko 1000 stanovnika, tko bi rekao da će i takvo mjesto iznjedriti prvoligaša. Uspon je krenuo potkraj devedesetih, dolaskom nekolicine kvalitetnih igrača kao što su Lovreković, Blažević, Klarić itd. ušao u Treću HNL, a ubrzo i u Drugu HNL. U Drugoj ligi bili su hit, na startu ostvarili četiri velike pobjede uz čak devet golova Tina Lovrekovića, svog najboljeg igrača. Lovreković nakon ovakvog početka seli u Hrvatski dragovoljac, međutim, TŠK i bez njega ostaje u vrhu Druge HNL. Na kraju sezone završili su kao petoplasirana momčad, ali ipak izborili ulazak u Prvu HNL nakon odustajanja Sesvećana. Kako je ulazak među elitu izgledao opisao nam je i tadašnji predsjednik Zdravko Križe: ''Vraćao sam se iz Zagreba s jednog sastanka i nazvao me povjerenik za natjecanje Prve HNL, gospodin Martinac, i pitao da li želimo igrati u Prvoj HNL. Naravno, odmah sam sazvao sastanak Uprave kluba i brzo smo odlučili kako bi nam to bila velika čast i prihvatili poziv kao petoplasirani drugoligaš''.

Međutim u Topolovcu još nisu bili svjesni u što ulaze. Dobro su znali kako ih čekaju veliki troškovi, kako neće moći igrati na svom stadionu, ali nisu mogli niti pretpostaviti da će im podmetati nogu na svakom koraku. Grad Sisak i Županija nisu stali iza njih, sisački velikan Segesta također nije na njihov ulazak u Prvu HNL gledao sa simpatijama i TŠK je ulaskom u Prvu HNL uništen. Bez obzira na pravilo da klub koji se natječe u višem rangu natjecanja dobiva više sredstava u raspodjeli županijskog i gradskog proračuna, ovdje nije bilo tako. Segesta je dobivala ogroman dio kolača (zaslugom člana Uprave i tadašnjeg župana Đure Brodarca) dok je TŠK bio u rangu lokalnog ligaša Metalca. Bez potpore Grada i Županije, TŠK je ušao u Prvu HNL preživljavajući na dobroj volji nekolicine privatnih sponzora i entuzijazmu klupskih čelnika predvođenih Križeom, vlasnikom tvrtke Hidroput.



Zdravko Križe se s ponosom prisjeća prvoligaških trenutaka te borbe za pravdu i za što duži boravak u 1.HNL, opisao nam je i svoju borbu oko infrastrukture, financijskih sredstava i sve ostalo što je potrebno za normalno funkcioniranje jednog prvoligaša. ''Znali smo da nećemo moći igrati na svom stadionu i dogovorili odigravanje utakmica na Gradskom stadionu u Sisku na kojem igra i Segesta. Sponzore je bilo jako teško naći, u većim tvrtkama nisu imali sluha za mali klub i orjentirali smo se na nekoliko privatnih sponzora. Uspjeli smo izgurati prvi dio sezone, ostvarili i nekoliko dobrih rezultata, ali nismo uspjeli to ispratiti. Za odigravanje sezone u Prvoj HNL dovoljno je za ostati stabilan prvoligaš deset milijuna kuna, mi smo imali daleko manja sredstva''. Naravno, dotaknuo se i stadiona, koji se nama običnim promatračima činio kao najmanji problem, no čini se da nije bilo ni približno tako. ''Ustupanjem Gradskog stadiona za odigravanje domaćih utakmica nismo profitirali. Tamo smo bili stalni gosti, nismo preko tjedna imali niti jedan trening na stadionu, a stadion smo dobivali na korištenje samo na dan utakmice od 12 sati do navečer kada bi se razilazili. U takvoj situaciji, bez treniranja na stadionu, nije lako. Treniraš u Topolovcu, igraš u Sisku, vječiti si gost. Segesta je ipak prvo ime na tom području i oni su imali sva prava na stadion. Uz malo više sluha gradskih vlasti i ljudi iz Segeste, Sisak je mogao imati stabilnog prvoligaša. Posljednju utakmicu u sezoni Prve HNL nismo mogli igrati kao domaćini niti u Sisku jer je Segesta imala utakmicu i morali smo u Siget''.



Zanimljivo, bili su jedan od najgledanijih klubova te sezone - protivnički navijači jedva su čekali njihov dolazak da vide i golijadu. Osvojili su samo 14 bodova u 30 odigranih utakmica, uključujući poraze 8-0 protiv Zagreba i Šibenika, 7-1 u gostima kod Zadra i 0-5 protiv Marsonije kod kuće. Istaknuo bih i da su svih 14 bodova osvojili u prvom dijelu sezone, onom jesenskom. Pretposljednja Marsonia osvojila je čak 16 bodova više, što je više nego dovoljan pokazatelj njihove nemoći u svim segmentima. Zašto je to tako također smo doznali iz brojnih izvora, sve je to potvrdio i naš sugovornik Zdravko Križe. U prvom dijelu sezone Prve HNL za TŠK su nastupali između ostalih Pinjagić, Bešić, Buinac, Cvetnić, Kunert, Medarić, Čingel, Bizjak, Dobranić, Garba, Klarić, Kovačević, Kukić, Radošević, Bobinec, Čehok, Franjić, Kvesić, Lovreković… U polusezoni većina igrača napustila je klub, a na njihovo mjesto došli su tada potpuni anonimci Radoš, Mišković, Mesarić, Dajak, Knežević, Skoko, Kosak, Dudić, Ujević, Dilber, Ferenščak, Trampus…, igrači koji su preskočili i po dva razreda natjecanja. Za sve su krive financije obzirom da je one najbolje teško bilo zadržati skromnim plaćanjem, a s tim skromnim davanjima mogli su se dovesti samo ovakvi igrači. No TŠK nije jedini primjer posrnulog prvoligaša, tu su i Mladost 127, zatim i Dubrava, Samobor, Pazinka, sad i Kamen Ingrad koji je dugo izdržavao, ali na kraju pao. Bojimo se da to neće biti usamljeni slučajevi…



Pad je nastavljen i iduće sezone kada je prvi dio sezone odrađen na domaćem stadionu u Topolovcu da bi tijekom zimske stanke zbog velikih financijskih problema klub fuzionirao s tada trećeligašem iz Ivanić Grada Naftašom čime je nastao TŠK Naftaš Ivanić. No i taj klub se nije dugo održao, fuzioniran je sa zagrebaškim Haškom te je tad postojao kao Naftaš Hašk. Što se u međuvremenu dogodilo s TŠK-om? Osnovan je novi klub s istim nazivom uz dodatak godine osnutka koji se trenutno natječe u najnižem rangu natjecanja na stadionu u Parku grofova u Topolovcu.

Za kraj Vam donosimo riječi predsjednika gradskog vijeća grada Siska, istog vijeća i grada koji je podmetao TŠK-u prilikom njihove borbe u 1.HNL, dobrodošli na političku scenu Republike Hrvatske. Od davne 1932. godine toplovačkim stadionom u Parku grofova prošle su brojne generacije zaljubljenika u nogomet, koje su pored ljubavi prema najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, prenosile i ljubav prema zajedništvu i svom mjestu. TŠK je u Topolovcu puno više od nogometa i zbog toga sam siguran da će se još dugo, dugo navijati:svi koji vole igru profinjenu, mušku, vikat će iz svega glasa:naprijed naš TŠK

Ako imate kakvih prijedloga i želja slobodno nas kontaktirajte putem e-maila differentfootball@hotmail.com ili putem komentara na post.
Mateo

Novi izbornik naše nogometne reprezentacije je iskusni zagrebački strateg Ante Čačić. Kao pomoćnike odabrao si je trojicu bivših igrača, a to su Josip Šimunić, Ante Miše i Marijan Mrmić. Danas ću Vas upoznati s dvojicom pomoćnika, Antom i Marijanom, obojica su karijeru završila pred nešto više od desetljeća. Po broju nastupa definitivno ih možemo smatrati ikonama HNL, imali su također uspješnu i međunarodnu karijeru, a pamte i nekolicinu nastupa za Vatrene.

MARIJAN MRMIĆ rođen je početkom svibnja 1965. u Sisku. Prve nogometne korake, točnije vratarske naučio je u NK Željezničaru iz Sunje. Tamo je ujedno prošao i juniorski staž te ostvario seniorski debi. Prvi profesionalni ugovor potpisao je s NK Mladost iz Petrinje 1983. Tada se Mladost natjecala u Hrvatskoj ligi Sjever (otprilike jedna od mnogobrojnih trećih liga Jugoslavije), ambicija je bila plasirati se u Drugu saveznu ligu – zapad. Mrmić je branio sve do sredine 1988. Dio je povijesnog uspjeha, plasmana u Drugu saveznu ligu – zapad, plasman koji se dogodio sredinom 1986., iste su godine po prvi puta u četiri desetljeća dugoj klupskoj povijesti navijači kluba iz Petrinje počeli odlaziti na gostovanja te bodriti svoje pulene. U četiri sezone nastupanja prikupio je 111 nastupa. U ljeto 1988. prešao je u tadašnji Dinamo iz Vinkovaca, uskoro Cibaliju. U novih pet sezona postao je standardan vratar te je nastupio u 106 službenih utakmica. Nakon Vinkovaca preselio se podosta sjevernije, u stabilnog i ambicioznog prvoligaša, NK Varteks iz Varaždina. Tri sezone je proveo u Varaždinu, odlični nastupi doveli su ga i do reprezentacije, u kojoj je bio standardan (član popisa) pet godina. Za Varteks je branio u 94 službene utakmice. Uspješne predstave među vratnicama „Krojača“ odvele su ga u inozemstvo, potpisao je unosan ugovor za turskog prvoligaša Bešiktaš. Dvije sezone je proveo u gradu na Bosporu, i tu je bio standardan te prikupio 51 službeni nastup. Nakon inozemne avanture vratio se u još jači Varteks. Tada je u Varaždinu na vratima stajao mlađi Danijel Mađarić. Izmijenjivao se s njime te ga dodatno školovao, ukupno je nastupio u 15 utakmica te sezone. Zatim se odlučuje za još jednu inozemnu avanturu, potpisao je jednogodišnji ugovor s belgijskim prvoligašem Charleroi. Nastupao je u samo sedam utakmica te se potkraj sezone odlučuje za povratak u Varaždin. Danijel Mađarić je bio nesavladiva karika te se nakon par mjeseci sjedenja na klupi odlučuje za završetak profesionalne karijere. Odmah je postao i trener vratara u varaždinskom prvoligašu.

Dio reprezentacije je bio nepunih pet godina, zauvijek će pamtiti broncu sa SP 1998. u Francuskoj. Od samih reprezentativnih početaka bio je prva zamjena nezamjenjivom Draženu Ladiću. Debitirao je 11. Lipnja 1995. u Kijevu protiv Ukrajine, u kvalifikacijskom dvoboju. Izravni crveni karton dobio je Tonći Gabrić, iz igre je izašao Dubravko Pavličić kako bi se otvorilo mjesto Marijanu Mrmiću. Od svojih 14 nastupa polovica ih je bila u službenim utakmicama. Dvije u kvalifikacijama za EP 96', jedna na EP 96', u nevažnoj utakmici u kojoj su poraženi od Portugala 3:0 te tri nastupa u kvalifikacijama za SP 98', te jedna u kvalifikacijama za EP 00'. Od reprezentacije se oprostio krajem 1999., razočaran neplasmanom na EP 2000. Sredinom 2006. Slaven Bilić ga je imenovao trenerom vratara u svojem stožeru, tu se zadržao do 2012. Trenutno je ponovno imenovan trenerom vratara u stožeru Ante Čačića.



ANTE MIŠE rođen je u Vukovaru sredinom lipnja 1967. Mlađe uzrasne kategorije proveo je u NK Borovu. Profesionalnu karijeru započinje u splitskom Hajduku 1985. Četiri sezone je nastupao za Hajduk, put do prve momčadi mu je bio teži od očekivanog. Zatim je jednu sezonu proveo u banjalučkom Borcu, bio je neizostavni član početnih 11 i nastupio je u 28 službenih utakmica uz učinak od četiri postignuta zgoditka. Zatim se ponovno vratio u Hajduk, u Splitu je proveo naredne četiri sezone. Ukupno je za Hajduk nastupio u 120 utakmica te za stopera postigao zavidnih 18 pogodaka. Nekolicinu utakmica je znao odigrati i na poziciji veznog igrača. U posljednjoj sezoni u bilom dresu (93./94.) dobitnik je navijačke nagrade za najboljeg igrača te sezone, Hajdučko srce. Odlične igre nisu prošle nezapaženo te odlazi u nizozemski Vitesse iz Arnhema. U tri sezone boravku na sjeverozapadu Europe upisao je solidnih 40 nastupa i jedan zgoditak, očekivalo se više s obzirom na potencijal koji je pokazivao igrajući za Hajduk. Kako bi dodatno oživio karijeru vratio se tamo gdje se najbolje osjeća, kod kuće u Split. Ponovno je postao član Hajduka te je nastupao. Nastupao je sedam sezona za Hajduk, nije imao potrebe mijenjati sredinu te se s obzirom na tadašnja uspješna vremena poljudske momčadi odlučio za posvetiti samo bilom dresu. U tih sedam sezona promijenilo se i nekoliko trenera, nastupio je u 106 službenih utakmica te postigao pet zgoditaka. Profesionalnu karijeru se odlučio završiti u slovenskom prvoligašu Muri iz Murske Sobote. Na Fazaneriji je u dvije sezone prikupio 28 nastupa i postigao jedan zgoditak. Igrajući u Hajduk osvojio je jedan kup Jugoslavije (1991.), jedanput je poražen u finalu (1990.), osvojio je tri prvesntva Hrvatske (1992., 1994., 2001.) te tri kupa Hrvatske (1993., 2000., 2003.). Ukupno je za Hajduk nastupio u 399 utakmica (uključujući i prijateljske susrete) te je postigao 43 pogotka.



Za reprezentaciju Hrvatske upisao je sedam nastupa, svih sedam bilo je u prijateljskim susretima. Debitirao je početkom srpnja 1992., u prijateljskom susretu protiv Australije. Odigrao je svih devedeset minuta u porazu 1:0. Posljednji nastup imao je sredinom travnja 1994., u prijateljskom susretu protiv Slovačke. Kao i u debiju, odigrao je čitavu utakmicu u porazu 4:1.



Trenerska karijera bila mu je daleko uspješnija, bolje rečeno raznovrsnija nego Marijanu Mrmiću. Školovao se u niželigašu Trogiru te u drugoligašima Dugopolju i Mosoru. U ljetu 2008. Goran Vučević ga jei menovao svojim pomoćnikom na klubi Hajduka, četiri mjeseca poslije Vučević je uslijed loših rezultata napustio klub, Miše je postao glavni trener. Ubrzo je dobio nadimak mister 100%, nitko mu nije otkinuo bod, prestigao je Dinamo na ljestvici te koračao prema tituli. Onda mu se dogodio Osijek i počeo je zapinjati. U konačnici je izgubio titulu, baš kako kažu prvenstva se osvajaju i gube na malim utakmicama. Došao je i do finala kupa, tu ga je također nadvisio preporođeni Dinamo predvođen mladim stručnjakom Krunom Jurčićem. Zadržao se na Poljudu i početkom sljedeće sezone, loš ulazak u prvenstvo koštao ga je posla. Još je u kraćim navratima vodio Istru (dva kola, dva poraza s gol razlikom 1:8) i Hajduk. Dvaput je sjedao na klupu BiH premijerligaša NK Vitez, u Vitezu nije mogao iskazati sav svoj potencijal pošto se radi o klubu iz donjeg dijela tablice koji se vječno bori za ostanak. Nadajmo se da će mu ovaj reprezentativni angažman donijeti nova iskustva te otvoriti priliku za posao u nekom ambicioznijem klubu od Istre ili Viteza.



Kontaktirati me možete putem maila differentfootball@hotmail.com ili putem facebook stranice https://www.facebook.com/hnlzauvijek .

Nakon nešto duže pauze vraćam se s dvije nove ikone, dvojicom napadača sa sjajnim početkom karijere, kasnije su igrački netragom nestali. Obojica su rođeni u drugoj polovici 1981. u Rijeci, najuspješnije razdoblje karijere proveli su igrajući pod stijenama Kantride.


SANDRO KLIĆ rođen je početkom listopada 1981. u Rijeci. Seniorsku karijeru započeo je u HNK Rijeci, debitirao je u bijelom dresu 24.08.1999., u gostujućoj pobjedi 4:0 protiv Hrvatskog Dragovoljca u Slavonskom Brodu pred 1500 gledatelja, u igru je ušao u 84. minuti susreta zamijenivši najuspješnijeg Mađara u dresu Rijeke, Barnabasa Sztipanovicsa. U najdražem dresu proveo je prvih pet sezona karijere. Upisao je 81 nastup te postigao 23 pogotka. Pošto je živio nedaleko Rijeke, u gradu Grobniku dobio je i nadimak Sandro Klić – grobnički tić. Dotad je prošao sve mlađe selekcije hrvatske reprezentacije. Prikupio je pet nastupa (dvije kvalifikacijske i tri prijateljske utakmice) za u – 21 reprezentaciju, svoj udio je dao i u veličanstvenoj pobjedi protiv Engleza na Upton Parku 2003., tada su naši mali Vatreni pobijedili 3:0, Sandro je odigrao 52 minute. U sezoni 02./03. (12 pogodaka) i u sezoni 03./04. (11 pogodaka) bio je najbolji strijelac Rijeke. Umjesto da se okuša u inozemstvu, odlučuje se za odlazak u metropolu, potpisao je za NK Zagreb. Za Pjesnike je odigrao 14 susreta te postigao 4 zgoditka. Nakon relativno neuspješne sezone vraća se u rodno podneblje, potpisao je ugovor za drugoligaša, NK Pomorac iz Kostrene. Umjesto da mu je karijera išla uzlaznom putanjom, njemu je sve otišlo nizbrdo. Sljedeću sezonu potpisao je za niželigaša Grobničan, a zatim je otišao još niže i odlučio se za nastupanje u prvoj županijskoj ligi, obukao je dres Borca iz Bakra. Gdje je pošlo po zlu ni dan danas se ne zna, ni najuporniji nisu to uspjeli saznati. Paralelno s igranjem u Borcu odlučuje se i za prvoligaško boćanje. Nastupao je za Podhum u 1. HBL. Ukupno je za naše prvoligaše nastupio u 106 službenih utakmica te postigao 32 pogotka. Danas je zaposlen kao trener županijskog niželigaša NK Mune.

NATKO RAČKI rođen je sredinom studenog 1981. u Rijeci. Nogometnu karijeru započeo je relativno kasno, s 16 godina u niželigašu NK Lučki Radnik. Klub na čijim se prostorima danas nalazi novi nogometni kamp HNK Rijeke. Sin je poznatog nogometnog menadžera Predraga Račkog. Ubrzo je otišao u Vicenzu, gdje se nije nametnuo u Primaveri (mladoj momčadi Vicenze) te se nakon sezone i pol vraća kući. Seniorsku karijeru započeo je u HNK Rijeci, prvu priliku dao mu je Predrag Stilinović. Rijeka je igrala ligu za ostanak. Debitirao je u gostujućoj pobjedi Rijeke protiv Marsonije 3:1. U igru je ušao u 71. minuti umjesto Gorana Burčula. Od njegova ulaska Rijeka je postigla dva pogotka te si osigurala vrijedna tri boda. U svojoj drugoj sezoni u dresu Rijeke, 01./02., postao je i najbolji strijelac Rijeke te sezone, postigao je 13 zgoditaka u 24 nastupa. U novoj sezoni je bio manje efikasan ( 8 pogodaka u 25 nastupa) ali usprkos tome potpisao je ugovor za HNK Hajduk. Već u svojem prvom nastupu za Hajduk postigao je pogodak, i to kao joker s klupe (trener je bio Zoran Vulić). Osvojio je i dva naslova prvaka s Hajdukom. Ukupno je za Hajduk u dvije sezone nastupio u 28 utakmica te postigao 8 pogodaka, nije se pokazao kao pojačanje te je većinom ulazio s klupe. Jedno vrijeme se špekuliralo i o njegovu prelasku u zagrebački Dinamo, u konačnici odlazi na probu u francuski Metz. Nije prošao na probi te potpisuje za Međimurje. Zbog teže ozljede ukupno je za Međimurje odigrao samo pet utakmica i postigao jedan pogodak. Nastupima u dresu čakovečkog prvoligaša završila je njegova 1.HNL avantura, ukupno je upisao 103 nastupa te postigao 38 pogodaka. Nakon sjevera Hrvatske odlučuje se za povratak u rodne krajeve kako bi se vratio u željenu formu, potpisao je za drugoligaša Pomorac iz Kostrene. U Kostreni je odigrao 14 susreta te postigao pet zgoditaka. Nakon Pomorca odlazi u Pulu, pomoći NK Istri u novom lovu na 1.HNL. U Istri je odigrao 21 utakmicu te postigao pet zgoditaka, nakon Istre gubi mu se svaki trag, nije bilo ni intervjua ni bilo kakvih vijesti vezanih za njega i karijeru. Otac Predrag također je ostao zakopčan do grla, tu i tamo se pojavljivao na nekom lokalnom malonogometnom turniru. Što se reprezentacije tiče nastupao je za u – 20 i u – 21 vrstu. Odigrao je tri kvalifikacijske i tri prijateljske utakmice za male Vatrene, bez golgeterskog učinka.

Otkad su Gabriele Volpi i Damir Mišković preuzeli HNK Rijeku klub ide samo naprijed, ispisuju se nove stranice povijesti. Nedavno je izgrađen trening kamp s zamjenskim stadionom, uskoro kreće izgradnja novog stadiona na Kantridi. Rijeci još jedino nedostaje naslov prvaka države. Danas sam Vas odlučio vratiti u prošlost te predstaviti dvije ikone prvoligaša s Kantride. Obojica su nogometni treneri. Nenad Gračan je kao trener bio najbliže osvajanju titule prvaka, Danko Matrljan je danas pomoćnik Matjaža Keka, slovenskog stratega koji planira napasti ligaški trofej već ove sezone te prekinuti dominaciju zagrebačkog Dinama.

Nenad Gračan rođen je krajem siječnja 1962. u Rijeci. Profesionalnu karijeru započeo je u Rijeci, 1979. osvojio je i jugoslavenski kup. Nakon sedam sezona prelazi u jednog od najvećih rivala, HNK Hajduk. Prva službena utakmica bila mu je baš protiv matične Rijeke, i odmah mu je u žaru borbe Mladen Mladenović slomio nogu. S Hajduk je 1987. također osvojio jugoslavenski kup. Hajduk je napustio 1989., potpisao je za španjolski Real Oviedo. Četiri godine kasnije vraća se u Rijeku, odigrao je svega nekoliko utakmica te završava karijeru 1996. Za Rijeku je nastupio u ukupno 146 službenih utakmica te je postigao 32 zgoditka. U Hajduk je proveo nešto manje od tri godine te odigrao samo 25 utakmica uz dva postignuta pogotka (razlog je bio teži prijelom noge). U četiri sezone noseći dres Ovieda odigrao je 90 službenih utakmica te postigao jedan pogodak. Dvije godine nastupao je za reprezentaciju Jugoslavije, prikupio je deset nastupa uz dva pogotka. Dres reprezentacije Hrvatske nije oblačio. Bio je član olimpijske reprezentacije koja je 1984. osvojila broncu na Olimpijskim igrama održanim u Los Angelesu.



Trenersku karijeru započeo je u matičnoj Rijeci. Već u prvoj sezoni umalo je osvojio naslov prvaka, izgubljen je u posljednjem kolu zbog nepravednog suđenja, Rijeka nikad nije bila bliže naslovu prvaka države od te sezone. Naravno, napomenuo bih kako je Rijeka nekoliko kola prije kraja imala dovoljnu zalihu bodova da mirno prvenstvo privede kraju. Većinu toga je prosula te se dovela do pozicije da joj je jedino pobjeda igrala u posljednjem kolu, što nažalost nisu ostvarili. Rijeku je vodio i u sljedećoj sezoni, tada su dogurali do trećeg mjesta u prvenstvu, momčad je bila itekako renovirana u odnosu na onu iz prethodne sezone. Nakon toga pola godine je vodio Hajduk, zatim cijelu sezonu slovenski Koper. Nakon Slovenije vratio se u HNL, preuzeo je vođenje NK Osijeka. Nekoliko mjeseci se odmarao, zatim je preuzeo kormilo zagrebačkog Dinama, s njima je dobro gurao u prvoj povijesnoj sezoni da se Kup Uefe igrao po skupinama, tada su nepravedno ostali bez proljeća u Europi. Očito mu suđenje u važnim utakmicama nije polazilo za rukom. Dinamo je napustio zbog loših rezultata u prvenstvu, podsjetimo da je Dinamo tada jedini put u povijesti igrao Ligu za „bedake“. Tri godine ga nije bilo na trenerskoj mapi, zatim preuzima Istru. Nakon kratke avanture u Istri odlazi ponovno u Sloveniju, postaje trener Nafte iz Lendave. Nekoliko mjeseci vodio je i Croatiju iz Sesveta, sve su to bile više-manje kraće avanture (po nekoliko mjeseci) bez značajnog uspjeha. Zatim ponovno preuzima Rijeku, dobro ih je vodio skoro sezonu i pol, čak je nakon dugo vremena Rijeka odlično ušla u prvenstvo te zasjela na prvo mjesto, no, uslijedile su loše igre te je Gračan smijenjen nakon domaćeg poraza od Osijeka 1:5. Od 2013. i odlaska Nike Kovača u A reprezentaciju Gračan obnaša ulogu izbornika Hrvatske u-21 reprezentacije. Dosad nije pokazao neko osobito znanje, pobjeđuje slabije, gubi od jačih. Nešto slično kao i cijelu svoju karijeru. Sutra počinje novi kvalifikacijski ciklus, u grupi ima Estoniju, San Marino i Gruziju te neugodnu Švedsku i velikog favorita Španjolsku. Moja prognoza je da će ponovno gubiti od Španjolske, vjerojatno muku mučiti sa Švedskom te dobivati Estoniju, Gruziju i San Marino. Za njegovu karijeru istaknuo bih i kako je jedini hrvatski trener koji je vodio četiri najveća hrvatska kluba: Dinamo, Hajduk, Rijeku i Osijek.



Danko Matrljan rođen je u Rijeci početkom ožujka 1960. Imao je bogatu igračku karijeru, znatno bogatiju i uspješniju od trenerske. Profesionalnu karijeru započeo je u NK Orijentu 1978., četiri sezone je stjecao iskustvo te se nakon afirmacije odlučuje za preseljenje u tadašnjeg najvećeg rivala, HNK Rijeku. Najuspješnije razdoblje igračke karijere imao je baš na Kantridi, dobri poznavatelji sjećaju se njegovog pogotka Real Madridu 1984. Za Rijeku je nastupio u 130 službenih utakmica te postigao 31 pogodak. Nakon pet sezona na Kantridi odlučuje se za odlazak u inozemstvo. Potpisao je ugovor za novog španjolskog prvoligaša CD Logrones. Nažalost, nastupio je u samo jednoj službenoj utakmici. Nakon avanture u Španjolskoj odlazi u Francusku,u US Orleans. Tamo je proveo četiri sezone, pošto se radilo o drugoligašu nismo uspjeli doći do željenih podataka u njegovim nastupim. Došli smo jedino do podatka da je tijekom njegova boravka tamo oborena i rekordna posjećenost, utakmicu im je pratilo nešto više od 11 tisuća gledatelja. Nakon boravka u jugozapadnoj Europi odlučuje se za povratak u Orijent. Orijent je tada proživljavao jedne od najljpših dana, mjeseci i godina. Sezonu je odigrao u Orijentu, a zatim odlazi u niželigaša Buje u kojem provodi sljedeće dvije sezone. S 35 godina na leđima odlazi u drugoligaša Pomorac, u čijem je dresu sredinom 1996. Zaključio bogatu karijeru.



Nakon igračke karijere kao i većina svojih kolega odlučuje se okušati u trenrskom poslu. Kao trener najveće je uspjehe postigao samostalno vodeći juniore Rijeke, čak tri puta su osvojili prestižno natjecanje Kvarnersku Rivijeru. Bio je pomoćni trener u čak šest navrata, točnije suradnja s Kekom mu je šesti angažman u ulozi pomoćnog trenera. Pomagao je Kataliniću, Kužeu, Stilinoviću, Ištuku i Bračunu. Asisitirao je Stilinoviću i na klupi kostrenskog Pomorca dok su još bili stabilni prvoligaši. Nekoliko utakmica je i samostalno vodio Pomorac u 1.HNL. Jedno vrijeme proveo je i kao suradnika Rodiona Gačanina u Bahreinu. Samostalno je vodio i trećeligaša s najvećeg hrvatskog otoka, NK Krk. Da li još uvijek radi kao pomoćnik zbog straha od pritiska ili neznanja? Ne znamo, vidjet ćemo. Možda će uskoro dobiti priliku voditi neki prvoligaški klub na duži period, s obzirom na ambicije Rijeke teško ćemo ga vidjeti na klupi u ulozi glavnog trenera.



Kontaktirati me možete putem e-maila differentfootball@hotmail.com, a pratiti me možete putem web stranice http://differentfootball.wix.com/football21news ili putem facebook stranice https://www.facebook.com/hnlzauvijek

M.P.

Nakon BiH, gdje smo se uvjerili u prihvatljivu infrastruktura, iako znatno lošiju nego u Hrvatskoj, otišao sam južnije. Odabrao sam analizirati na kakvim stadionima igraju Crnogorci. Ligu čini dvanaest klubova. Prošle sezone je prvak bio FK Rudar iz Pljevlja, kup je osvojila Mladost iz Podgorice. „Izlet“ u Europu izborili su još Budućnost iz Podgorice te Sutjeska iz Nikšića. Rudar, Budućnost i Sutjeska ispali su u prvom krugu nadmetanja, dok je Mladost prošla prvo pretkolo te zapela u drugom. Crna Gora je neovisna država od 2006., reprezentacija je sasvim solidna, u drugim sportovima također imaju prihvatljive rezultate s obzirom na veličinu svoje zemlje. Da nisam malo detaljnije istražio stadione pomislio bih da imaju sasvim zadovoljavajuću infrastrukturu, da nisu ništa lošiji od susjedne nam BiH, ali………..

Počet ću s Rudarom iz Pljevlja. Igraju na jednom od većih stadiona u državi, stadion pod Golubinjom. Stadion je kapaciteta 10500, nema reflektora. Izgrađen je 1948. u sklopu SRC, 1985. je obnovljen. Sastoji se od dvije tribine, jednu natkrivenu sa sjedećim mjestima te jednu stajaću. Što se mene tiče spada među modernije i ljepše stadionu u Crnoj Gori. Prošlosezonski osvajač kupa bila je Mladost iz Podgorice. Svoju utakmice igraju u predgrađu Podgorice, na stadionu Stari aerodrom. Kada sam nailazio na slike ostao sam šokiran, izgledalo je kao da gledam slike nekog hrvatskog trećeligaša. Stadion je kapaciteta 845 sjedećih mjesta te ne udovoljava kriterijima UEFA natjecanja. Sastoji se od samo jedne tribine te nema rasvjetu. S obzirom koliko gledatelja posjećuje utakmice skoro polovice naših prvoligaša, pitam se da li bi i našim klubovima bili dovoljni kapaciteti kao stadiona Mladosti. S obzirom na ovaj kapacitet dobili su pozitivnu ocjenu od mene, jer znaju koliko im je dovoljno za njihove ambicije i financijsku situaciju.



Najmoderniji stadion u Crnoj Gori je i stadion na kojem svoje utakmice igra i reprezentacija, taj je stadion dom FK Budućnosti iz Podgorice. Stadion se zove pod Goricom. Izgrađen je tijekom Drugog svjetskog rata, na njemu su vojnici održavali svoja sportska nadmetanja. Do rata koji je poharao bivšu Jugoslaviju, imali su želju da stadion bude kapaciteta 32000 gledatelja. Konačan izgled doživio je 2004. kada je renoviran, danas ima kapacitet 17000 sjedećih mjesta. Ima rasvjetu, određeni dio stadiona je natkriven te zadovoljava najviše standarde koje propisuju FIFA i UEFA. Svlačionice se nalaze ispod južne tribine, dimenzija je 105x70m. Ovaj stadion također koriste i neki drugi crnogorski klubovi za potrebe utakmica u europskim natjecanjima. Drugi najveći stadion u državi je dom FK Sutjeske iz Nikšića. Stadion se zove Kraj Bistrice. Ima dvije tribine, ukupnog je kapaciteta 10800 te nema reflektore. Stadion je izgrađen 1982. Natkrivene su samo svečane lože, sva mjesta su sjedeća te dozvoljava odigravanje samo najranijih pretkola LP i EL.



Sada slijedi i onaj malo teži dio, ovu su klubovi s podosta naprednijom infrastrukturom od onih koji slijede. Prikupio sam podataka koliko sam uspio s obzirom da neki od klubova nemaju ni službenu web stranicu što je dosta nezamislivo. FK Zeta iz Golubovaca igra svoje utakmice na stadionu Trešnjica. Golubovci su predgrađe Podgorice. Stadion je kapaciteta 5000, nema rasvjetu, a ni UEFA licencu. Svojevremeno su bili i prvaci države te nastupali u europskim natjecanjima, tada su domaće utakmice igrali na nacionalnom stadionu pod Goricom.Imaju jednu tribinu koja se službeno vodi kao tribina stajanje, natkrivene su jedino lože. I morski grad Kotor ima svojeg prvoligaša, FK Bokelj. Stadion neodoljivo podsjeća na stadion našeg trećeligaša Zmaja iz Makarske. Stadion pod Vrmcem kapaciteta je 5000, multifunkcionalan je te nema rasvjetu, o UEFA licenci da ne govorimo. Imaju dvije uzdužne stajaće tribine.



FK Iskra Danilovgrad nema svoju web stranicu, nema skoro nikakvih informacija o stadionu osim onih temeljnih te slika koje sam jedva izvukao iz google arhive, njihovoh slika nema ni na portalu Europlan koji je obišao većinu stadiona u Crnoj Gori. Domaće utakmice igraju na stadionu braće Velašević, kapaciteta 2000. Stadion nema rasvjetu niti temeljne uvjete za održavanje UEFA natjecanja. S obzirom na sve što sam iskopao o stadionu i klubu zaslužuju samo najlošije epitete, vidljiv je značajniji zaostanak za civilizacijom. FK Dečić dolazi iz grada Tuzi. Oni su novi prvoligaši, u tom gradu je većinom albansko stanovništvo. Svoje domaće utakmice igraju na stadionu Tuško Polje, kapaciteta 3000. Stadion je renoviran 2004. te ima 1000 sjedećih mjesta. Rekordnu gledanost su postigli kada je stadion pohodilo 5700 ljudi, kada još nisu postavili sjedeća mjesta. Prilikom renoviranja svoje su utakmice igrali u Golubovcima i na stadionu Stari aerodrom gdje nastupa Mladost. Usprkos renoviranju iz 2004., procijenili su da im reflektori nisu neophodni s obzirom na ambicije i stanje u državi.



Jedini klub koji još ima rasvjetu (!?), osim Budućnosti je Mornar iz Bara. Upitno je da li ta rasvjeta udovoljava zahtjevima za odigravanje službenih utakmica ili se koristi samo za potrebe treninga, s obzirom na „pregršt“ dostupnih informacija do tog odgovora nisam uspio doći. Ovo je stadion koji je udaljen od morske obale otprilike koliko i stadion Moldea u Norveškoj. Imaju jednu tribinu, nema sjedećih mjesta. Stadion se nalazi u sklopu SRC Topolica, kapaciteta 2500. OFK Petrovac dolazi iz grada Petrovac na moru, utakmice odigravaju na stadionu pod Malim Brdom. Imaju dvije tribine, jednu uzdužnu (sa sjedećim mjesta) i jednu poprečnu iza jednog gola (stajanje), kapacitet im je 630 te nemaju rasvjetu.



Došli smo i do posljednja dva prvoligaša. Započet ćemo s još jednim čija infrastruktura nije ni u rangu naših trećeligaša. FK Grbalj iz Radanovića svoje utakmice igra na stadionu u Radanovićima, mjesto u priobalnom području Crne Gore. Stadion ima jednu tribinu, nalik na montažnu, kapaciteta je 1500 te nemaju rasvjetu. Ne ispunjavaju kriterije za međunarodne licence. Iz Cetinja nam dolazi FK Lovćen. Kao jedan od meni poznatijih klubova očekivao sam i nešto moderniji i uređeniji stadion, razočarao sam se. Stadion me podsjeća na jednog županijskog ligaša iz moje regije. Imaju dvije tribine, oronule tribine. Jedna se ne može čak nazvati ni stajaćom tribinom, zato jer je od travnate podloge i nakošena je, rekao bih prostor za piknik. Druga tribina je ujedno i centralna, izgrađena je na nekom prostoru gdje se još uvijek naziru ostaci neke građevine. Postavljeno je i par redova stolica. Ukupni kapacitet „stadiona“ je 5000, stadion se zove Obilića Poljana. O rasvjeti ne moram ni pričati.



Kada sam krenuo s namjerom da pišem o stadionima na Balkanu, očekivao sam najlošije uvjete u BiH, ali BiH je miljama daleko u odnosu na Crnu Goru. Pitam se postoji li uopće odjel za licenciranje NSCG. Ne znam što me još čeka u Makedoniji i na Kosovu, Srbiju i Sloveniju moram samo nešto detaljnije istražiti ali tamo ne očekujem neugodna iznenađenja. Jedino pozitivno u CG je što su stadioni umjerenog kapaciteta te većina ne zjapi prazna kada se odigravaju utakmice. Pošto sam jedva uspio doći do osnovnih podataka o stadionima, nisam se htio upustiti i u istraživanje u kakvim uvjetima ti klubovi treniraju. Od dvanaest prvoligaša, jedan i pol (!?) imaju rasvjetu. Koristi ju vjerojatno samo jedan, i to stadion pod Goricom u Podgorici gdje nastupa reprezentacija i FK Budućnost. Sutjeska i Rudar Pljevlja imaju stadione koji su u rangu s našim prvoligašima, ali s obzirom da nemaju rasvjetu nemam što više pričati. Uskoro ću se pozabaviti i praćenjem njihove lige, da upoznam tu kvalitetu nogometa, kakav se nogomet može razviti te kakva je atmosfera na stadionima. Naši klubovi se uvijek žale da imaju malen broj gledatelja zbog loše infrastrukture, a što bi tek trebali reći u Crnoj Gori? S obzirom da neki od klubova i nemaju web stranicu, da je slike teško pronaći na google tražilici, post je napisan većinom pomoću portala za stadione http://www.europlan-online.de/ . Kontaktirati me možete putem maila differentfootball@hotmail.com ili putem facebook stranice https://www.facebook.com/hnlzauvijek



M.P.

Danas ću napustiti tematiku bloga te početi s analizom stadiona na kojima igraju klubovi s prostora bivše Jugoslavije, ujedno ću ih usporediti s infrastrukturom HNL članova. Započet ću s klubovima koji nastupaju u BiH Premijer ligi. Elitni razred ove lige broji 16 članova. Prošle sezone titulu je osvojilo FK Sarajevo, u čijim redovima danas nastupaju i trojica Hrvata, Matej Delač, Leon Benko i Tomislav Barbarić. Novi članovi elitnog razreda su Rudar iz Prijedora te Mladost Doboj-Kakanj. Čak četiri kluba dolaze iz Sarajeva i njegove okolice, a dva kluba dolaze iz Mostara.

Započet ću s klubovima iz Sarajeva i okolice. To su Sarajevo, Željezničar, Olimpic te Slavija koja dolazi iz Istočnog Sarajeva. Sarajevo igra na stadionu Asim Ferhatović-Hase poznatijem kao Koševo, jer se nalazi u istoimenom sarajevskom kvartu. Stadion je kapaciteta 37500 te je najvećeg kapaciteta u BiH. Na njemu se osim nogometnih susreta održavaju i brojni koncerti i ostala događanja. Izgrađen je 1947., ali je nekoliko puta renoviran, ponajviše nakon rata te u ovom mileniju zbog visokih standarda koje nalaže UEFA. FK Željezničar igra na stadionu Grbavica koji se nalazi u istoimenom kvartu u Sarajevu. Stadion je kapaciteta 12000 gledatelja (9000 sjedećih mjesta). Izgrađen je 1953., a podosta je stradao u ratu početkom 90-ih. Očekuju se još brojna renoviranja kako bi stadion ispunio najviše standarde UEFE, do njih će doći kada se dođe do svježeg kapitala. Željezničar svoje europske utakmice igra na Koševu. FK Olimpic je klub iz naselja Otoka, osnovan je 1993., naziv Olimpic potječe od održanih Zimskih OI 1984. Igraju na stadion Otoka, kapaciteta 5000 gledatelja, cilj im je nakon konačne izgradnje imati kapacitet 9000 sjedećih mjesta. Stadion je također izgrađen 1993., ali su tokom rada i brojnih modernizacija prvi dio svojeg postojanja nastupali na Grbavici i Koševu. I posljednji klub koji dolazi iz okolice Sarajeva je FK Slavija. Taj dio grada pripada Republici Srpskoj. Igraju na multifunkcionalnom stadionu SRC Slavija, kapaciteta 6000. 4000 sjedećih mjesta te 2000 stajaćih mjesta. Izgrađen je 1996. (po završetku rata), dvaput je renoviran (2004.,2008.), spomenuli bi smo i da je ovaj stadion koristio Željo (dok se Grbavica opravljala od rata) od 1996. do 1998.



Mostar ima dva kluba, to su FK Velež i HŠK Zrinjski. Velež je u početku svoje utakmice igrao na stadionu pod Bijelim Brijegom, no, to je nakon rata postao dom HŠK Zrinjski te je Velež preseljen na stadion u predgrađu Mostara, u Vrapčiće. Velež se i dan danas bori za povratak na stadion Zrinjskog tvrdeći kako on upravo pripada njima. Dakle, stadion u Vrapčićima izgrađen je 2006., tj. tada je poprimio izgled kakav je danas. Ima kapacitet 7000 sjedećih mjesta, stadion nema rasvjetu te ne udovoljava kriterijima za odigravanje UEFA-inih utakmica. HŠK Zrinjski igra na već spomenutom stadionu pod Bijelim Brijegom. Stadion udovoljava najosnovnijim uvjetima koje zahtjeva UEFA, posjeduje rasvjetu te 9000 sjedećih mjesta, od čega je 800 natkriveno. Ukupni kapacitet je 25000 gledatelja. Stadion je izgrađen 1971.godine.



NK Široki Brijeg svoje domaće utakmice igra na modernom stadionu Pecara koji ispunjava sve kriterije UEFA-e. Stadion se počeo graditi 1950., rekord gledanosti postignut je krajem 90.-ih kada ga je pohodilo 10000 gledatelja. Stadion danas ima kapacitet od 5726 sjedećih mjesta. NK Vitez svoje domaće utakmice igra na Gradskom stadionu u Vitezu,licencu su dobili tek protekle sezone. Kapacitet stadion je 3000 sjedećih mjesta te ne posjeduju rasvjetu.



FK Drina iz Zvornik je klub koji je osnovana sredinom prošlog stoljeća, tada su i izgradili stadion. Danas je taj stadion prilagođen potrebama BiH Premijer lige te posjeduje 3000 sjedećih mjesta. Stadion se renovira ovisno o ambicijama kluba te polagano poprima izgled modernog stadiona, još uvijek nisu izgradili rasvjetu koja ne spada među uvjete za licencu NS BiH. NK Travnik svoje domaće utakmice igra na stadionu Pirota, koji se nalazi izvan grada. Stadion se počeo graditi netom prije rata, no, rat je zaustavio gradnju te se danas stadion povremeno renovira kako bi ispunio najosnovnije uvjete za održavanje utakmica BiH lige. Kapaciteta je 3076 sjedećih mjesta te nema mogućnosti igranja pod rasvjetom.



Na stadionu u Zenici, točnije na Bilinu Polju igra FK Čelik. Stadion ispunjava najviše standarde UEFA-e. Na ovom stadionu nastupa i reprezentacija BiH. Izgrađen je 1972., sa svim nadogradnjama danas broji kapacitet od 15600 sjedećih mjesta te ima nephodnu rasvjetu. U Banja Luci je stadion izgrađen 1937., često je nadograđivan, moderniziran i slično. Danas posjeduje licencu UEFA-e, ispunjava većinu kriterija za održavanje međunarodnih utakmica. Kapaciteta je 9730, te se planira izgradnja i posljednje tribine. Jedino što svemu nedostaje su bolji rezultati FK Borac, koji se ne može baš pohvaliti izlascima u Europu.



U Bijeljini na Gradskom stadionu nastupa FK Radnik. Stadion je izgrađen 1954., nemaju reflektore, a niti ambicije igranja europskih utakmica. Cilj im je u skorije vrijeme proširiti kapacitet na 6000 sjedećih mjesta te izgradnja rasvjete. Sloboda iz Tuzle ima ambicioznog i financijski stabilnog vlasnika, što je i zalog za svjetliju budućnost ovog rudarskog grada. Stadion se zove Tušanj, po istoimenom kvartu. Počeo se graditi 1947., svečano otvorenje doživio je 1957. Mnogo je puta mijenjan njegov izgled, moderniziran te polako poprima oblike kakve su oduvijek htjeli. U skorijoj budućnosti ciljevi su visoki te je plan stvoriti klub konkurentan za sam vrh BiH nogometa. Reflektori su postavljeni već davne 1979., posljednji je put značajnije renoviran 2004., trenutno ima kapacitet od 15000 sjedećih mjesta.



Ove sezone smo dobili dva nova prvoligaša, FK Mladost Doboj Kakanj te Rudar iz Prijedora. Rudar svoje utakmice igra na Gradskom stadionu kapaciteta 3540 (sjedeća mjesta), stadion nema rasvjetu. Stadion se u posljednje vrijeme dosta renovirao te iz godine u godinu raste po svojem izgledu. U Doboju svoje utakmice igra Mladost, to je vjerojatno jedan od najlošijih i najzapuštenijih stadion. Stadion na kojem je usprkos brojnim trenutačnim radovima zaista neugodno gostovati. Sastoji se od svega jedne uzdužne tribine koja je ustvari osposobljena za trećinu, pitam se kao su uopće dobili licencu. U Hrvatskoj takvih stadiona ima u županijskim natjecanjima. Stadion je kapaciteta 3000 gledatelja.



U Hrvatskoj je jedan od temeljnih uvjeta za dobivanje licence rasvjeta, ako nemaš rasvjetu moraš prijaviti neki drugi stadion. U BiH Premijer ligi rasvjeta ne spada u te uvjete. Rasvjetu ima samo sedam od šesnaest prvoligaša. Nekima je rasvjeta prioritet u izgradnji, ali i to je pitanje vremena. Ove sezone iz lige ispada čak šest klubova, liga se smanjuje na 12, što je napredak. Analizom ovih stadiona vidimo koliko je ustvari njihova liga iz naše, koju svi žestoko kritiziraju. Našim klubovima je u posljednje vrijeme najveći problem odabrati lokaciju trening kampova, dok je našim susjedima najveći problem pronaći investitiora za rasvjetu. Neki stadion zaista lijepo izgledaju te uz još poneka „ukrašavanja“ imaju potencijala da budu među ljepšima u regiji. Kao pozitivan primjer naveo bih stadion Čelika, Širokog, Borca, Slobode i Olimpica. Mladost i Rudar dosta zaostaju te će se oni ove sezone prije svega morati boriti za ostanak, što ujedno znači da neće baš biti novaca za dodatne radove na infrastrukturi. Napomenuo bih i da je ovaj post početak upoznavanja s infrastrukturom na Balkanu, u posljednje vrijeme sam uz HNL počeo pratiti i ostale lige te ću s Vama podijeliti svoju strast.



Kontaktirati me možete putem novog e-maila posvećenog samo nogometu: differentfootball@hotmail.com ili putem facebook stranice: https://www.facebook.com/hnlzauvijek

M.P.

Danas sam se odlučio vratiti onome čime sam krenuo, ikonama. Neki dan sam razgovarao s jednim obožavateljem 1.HNL te smo raspravljali tko bi mogao biti najveći od najvećih. Još jednom se pokazalo da nije važno iz kojeg grada dolazimo kada su u pitanju ikone, nakon Davora Vugrineca to je definitivno Miljenko Mumlek, još jedan Varaždinac bogate HNL karijere s dvogodišnjim izletom u inozemstvo. Osim Miljenka Mumleka danas ću Vas podsjetiti i na jednog legendarnog, još uvijek aktivnog trenera.

Legendarna desetka nekadašnjeg varaždinskog velikana rođen je u Varaždinu 1972. Mlađe uzrasne kategorije prošao je također u NK Varteksu, u kojem započinje i svoju profesionalnu karijeru. Prvih sedam sezona karijere provodi u dresu Krojača. Posebno se ističe njegov nastup u Kupu pobjednika kupova gdje je zabio odlučujuće pogotke protiv Herenveena za ulazak u četvrtfinale. U ljeto 1999. radi iskorak u karijeri, potpisuje za zagrebačku Croatiju. Upisao je i četiri nastupa u grupnoj fazi Lige prvaka, nastupio je i na kultnom Old Traffordu u povijesnom remiju s braniteljem naslova, Manchester Unitedom. Nije se puno naigrao u dresu zagrebačke momčadi , upisao je devet nastupa i pet zgoditaka te se odlučuje za povratak u Varaždin. Sljedeće tri sezone provodi u Varaždinu, upisuje značajne nastupe te uspješno vodi Varteks kroz natjecanja u Kupu Uefe te prvenstvu. Kvalitetnim nastupima zaslužuje i inozemni angažman u 31. godini, potpisuje za Standard iz Liegea. U Belgiji provodi dvije sezone te postiže dva zgoditka u 33 nastupa. Nakon inozemne avanture odlučuje se za povratak u Hrvatsku, potpisuje za koprivnički Slaven Belupo. Dres Farmaceuta nosi dvije sezone, nastupio je u 28 utakmica te postigao deset pogodaka. Nakon Slavena ponovno prihvaća poziv svojeg Varteksa u kojem i završava karijeru. Posljednje tri sezone u profesionalnoj karijeri proveo je u svojem Varteksu/ Varaždinu. Da godine nisu problem dokazao je i dvostrukim osvajanjem nagrade trofej Varaždinskih vijesti koja se dodjeljuje najboljem igraču po odabiru navijača, trenera i novinara. Ukupno je za Varteks nastupio u 322 službene utakmice te postigao 89 pogodaka. Ukupno je u HNL nastupio 359 puta te postigao 107 pogodaka. Mrlju na blistavu karijeru ostavila je nepravomoćna presuda kao sudionika afere Ofsajd (namještanje utakmica) gdje je osuđen na sedam mjeseci zatvora. Po završetku karijere boravio je u pritvoru, danas još uvijek čeka odluku Vrhovnog suda kojemu se žalio na presudu od sedam mjeseci iza rešetaka.



Za reprezentaciju Hrvatske nastupio je osam puta te postigao jedan zgoditak, debitirao je u travnju 1994. kada je naša izabrana vrsta poražena u prijateljskom susretu sa Slovačkom 4:1, odigrao je 40 minuta. Jedini pogodak postigao je četiri mjeseca kasnije u susretu protiv Izraela kada smo pobijedili 4:0. Posljednji nastup u kockastom dresu upisao je u veljači 2003. u prijateljskom susretu protiv Poljske, ušao je u sudačkoj nadoknadi drugog poluvremena. Nažalost, nikada nije nastupio u službenoj utakmici reprezentaciji. Mumlek se početkom ove godine vratio nogometu, nakon tri godine izbivanja i s 40 na leđima potpisao je ugovor za ludbrešku Podravinu koja se borila za vrh ljestvice 3.HNL sjever.



Da i u trenerskim vodama ima ikona pokazuje i legendarni brko, Ilija Lončarević. Rođen je 1944. u Slavonskom Brodu. Nije imao bogatu i dugačku igračku karijeru. Profesionalnu nogometnu karijeru započeo je u zagrebačkoj Lokomotivi u kojoj je proveo jednu sezonu, nakon toga još je nastupao dvije sezone za NK Prvomajska iz Zagreba (Maksimir). Trenersku karijeru započeo je već davne 1971. baš u NK Prvomajska. Određeno vrijeme ga nije bilo na sceni, zatim se 1987. vraća u nogomet te preuzima NK Zagreb. Sezonu je proveo u Zagrebu, zatim se odmarao dvije godine. Prve tri ratne godine uspješno vodi zaprešićki Inker, s kojim osvaja i prvi hrvatski kup 1992. Nakon Inkera vodi Marsoniju te ponovno Zagreb. Zatim jednu sezonu preuzima koprivnički Slaven Belupo koji je tada bio drugoligaš. U proljeće 1997. preuzima riječki Orijent. Ljeti preuzima klupu Hrvatskog Dragovoljca koji se tada uspješno natječe u 1.HNL. Uspješni rezultati te napadački nogomet donijeli su mu angažman u zagrebačkoj Croatiji. Pola sezone proveo je na Maksimiru te je Rijeci otkinuo naslov prvaka (usprkos nepravednom suđenju u posljednjem kolu između Rijeke i Osijeka). Croatia ga je zamijenila ambicioznim Argentincem Osvaldom Ardilesom, a on uzima odmor od par mjeseci te tada ponovno sjeda na klupu Marsonije. Nakon Marsonije preuzima klupu novog prvoligaša NK Čakovec. Na sjeveru Hrvatske je uspješno vodio Čakovec, u početku su bili čak i u gornjem domu prvenstva, da bi na kraju završili na osmom mjestu. Uspješno vođenje donijelo mu je novi angažman u Maksimiru, doduše Dinamo, a ne Croatia. Nakon turbulentnog gubitka naslova prvaka uzima si godinu dana pauze. Dobro se odmorio te prihvaća dosad najveći angažman, preuzima reprezentaciju Libije. U razmaku od dvije godine čak se dvaput okušao na klupi Libije. Prvi put je bilo dosta neuspješno, drugi je put je izborio nastup na Afričkom kupu nacija. Pošto su izgubili prve dvije utakmice u grupnoj fazi na Kupu nacija, savez ga je smijenio te su mu pronašli zamjenu za treće kolo nadmetanja. Između dvaju vođenja Libije godinu dana je proveo u Dinamu.



Nakon drugog nastupa u Libiji ponuda za posao nije nedostajalo. Početkom sezone 06./07. Preuzeo je klupu NK Osijeka. Dvije sezone proveo je u Gradskom vrtu. Nakon Osijeka je unutar jedne godine vodio zagrebačku Lokomotivu te albansku KF Tiranu (vodio ih je u samo pet utakmica, podnio je ostavku bez da je naveo ikakav valjani razlog). Od 2010. do 2012. Sjedio je na klupi NK Intera iz Zprešića, vodio je grčevite borbe za ostanak. 2013. preuzima ambicioznog drugoligaša NK Goricu, pred njim je prezentiram trogodišnji program s ciljem ulaska u 1.HNL u trećoj sezoni. Uspješno vođenje iznenadilo je klupske čelnike koji jdnostavno to nisu mogli pratiti te je Gorica dvije sezone ostala bez mogućnosti odlaska u elitni razred našeg nogometa. Lončarević je na klupi Gorice proveo sezonu i pol, igrao je zanimljiv sustav, jedinstven rekao bih, 3-3-3-1. Čim je Ilija otišao, otišao je i sustav, a i rezultati. Iz Gorice je sporazumno otišao jer je dobio unosno ponudu iz saveza, postao je pomoćnik tehničkog direktora HNS-a (Romeo Jozak je tehnički direktor), zadužen za razvoj mladih igrača. Na mjestu tehničkog direktora zadržao se svega par mjeseci nakon čega je dobio otkaz. Hoće li ovaj iskusni trener sa sedam desetljeća na leđima pronaći novi angažman? Vidjet ćemo, ja se nadam da hoće, da zna i da može pokazao je uspješnim vođenjem NK Gorice.



Više ne pišem izvještaje kola HNL, vraćam se ikonama i ostalim zanimljivostima te ću se truditi dovesti što više gostiju s mišljenjem drukčijim od moga. Prvo gostovanje je bilo uspješno, objavu je pregledalo preko 600 osoba te je to novi rekord. Uživajte i kontaktirajte me ako imate kakvih ideja, prigovora i slično. Kontakt je kao i dosad around.world92@gmail.com ili facebook stranica https://www.facebook.com/hnlzauvijek .

M.P.

Povijest se ponavlja... U istinitost te izreke još jednom nas je uvjerio zagrebački Dinamo. Kao i mnogo puta do sada Modri su muku mučili sa ekipom koja spada u europsku nogometnu egzotiku, ovaj puta protivnik je bila luksemburška Fola. Nakon posrtaja protiv Hajduka očekivalo se da Dinamo svoje frustracije iz derbija iskali na slabašnoj Foli, no nije bilo tako, naprotiv...

Skupio se na Maksimiru pristojan broj gledatelja, njih oko devet tisuća, iščekivajući golijadu, ali od samog početka utakmice bilo je jasno da neće biti dobro po Dinamo. Gosti su napadali i iznenadili modre, u nekoliko navrata spašavao je Eduardo. Eduardo Carvalho je preuzeo i kapetansku traku (ozlijeđeni su i Antolić i Ademi). Igra Modrih bila je toliko očajna da ju je teško uopće komentirati koliko je bilo pogrešaka i loših pojedinaca. Pjaca je pokušavao, pratio ga je hitri Rog ali nisu mogli sami. Većina nogometaša Dinama isticala se pogrešnim dodavanjima, mlitavošću u duelima, neborbenošću i nezalaganjem. Izgledalo je kao da nisu zainteresirani. A onda je uslijedio hladan tuš u toploj maksimirskoj večeri. Nakon ubačaja sa strane statična obrana hrvatskog prvaka promatrala je kako Hadji (otac mu je nastupao u Aston Villi, karijeru zaključio u Foli) neometano posprema loptu u mrežu pokraj nemoćnog Eduarda. Šok i nevjerica zavladala je među publikom ali i igračima. Bio je to Folin tek treći pogodak u povijesti europskih natjecanja. Dinamova igra izgledala je jalovo, kreator igre Machado nije se pojavio na utakmici i lopta je kružila od igrača do igrača koji nisu znali što bi s njom učinili. Za Goncala nismo niti znali da je na terenu, toliko o njemu. Doimalo se kao da Dinamovci prvi put igraju skupa. Taravel je pokušavao dugim loptama pronaći očajnog Soudanija, u čemu nije uspijevao. Ipak, Dinamo je desetak minuta kasnije uspio izjednačiti preko Henriqueza koji je zabio nakon ubačaja s desne strane. Pokazala se to kao jedina suvisla akcija Dinama na čitavoj utakmici. Teško je to uopće opisati nekome tko nije gledao. Dinamova obrana izgledala je smiješno. Folini igrači su nekoliko puta prelazili nesigurnog i plahog Taravela, a Jozo Šimunović bio je loš. Luksemburžani su mu zadavali glavobolje i ova utakmica je pokazala da Jozo previše oscilira iako posjeduje talent. Bio je nesiguran i ispadao je kao da je tek jučer počeo igrati. Ali ipak najviše je pozornosti plijenila izvedba Josipa Pivarića. Taj momak je odigrao toliko tragično da su Luksemburški amateri pokraj njega izgledali kao svemirci. Prolazili su kako su htjeli dok Josip nije ponudio ništa niti naprijed niti nazad i po ničemu se nije vidjelo da je on profesionalni nogometaš. Nije pretjerano reći da gore od ovoga ne može i da Borna Barišić ,koji je za sada enigma, sigurno nije gori od ovog što već dulje vrijeme nudi Josip Pivarić. Ma nije gori ni prosječni bek iz druge lige. Valja se prisjetiti kako je iz Dinama ispraćen Hrvoje Čale, a kada pogledate igru Josipa Pivarića, Čale se doima kao Roberto Carlos. U drugom poluvremenu nestali su i Pjaca i Rog. Dinamu nije pomoglo niti isključenje grubog igrača Fole nakon neopreznog starta na Rogu. Ne da im nije pomoglo nego nisu uspjeli stvoriti šansu u nešto više od dvadeset minuta igre s igračem više. Valja napomenuti i nezadovoljstvo na tribinama te salve uvreda i zvižduka za vrijeme i nakon utakmice. Nažalost imala je publika valjani povod i došlo je do toga da je počela ironično nagrađivati žalosne poteze Dinamovaca pljeskom.



Utakmica protiv Fole bila je velika sramota za Dinamo koji pod hitno mora zbiti redove i unaprijediti igru jer ovako se ne može pobijediti skoro nikoga pa ni amatere iz Luksemburga. Činjenica je da Dinamo ima kvalitetu, u HNL-u su drugi svijet za sve ostale klubove. U Europi, uz malo sreće ima šansu za ulazak u Ligu prvaka, to se ne smije zaboraviti. Ali ono što smo gledali protiv Fole, koja ne bi bila favorit protiv hrvatskih drugoligaša je uvreda za svakog Dinamovog navijača i ovakve igre tjeraju ionako izbirljivu zagrebačku publiku s tribina jer Dinamova igra je trenutno ne gledljiva. Takvo nezalaganje se ne smije ponoviti. Dinamo može i mora pregaziti onakvog protivnika. Trenutno ne izgleda dobro i Modri će nervozni putovati u Luksemburg, no prije toga slijedi okršaj s Osijekom u Gradskom vrtu. Na temelju predstava protiv Hajduka i Fole, Dinamo ima i previše razloga za zabrinutost.



Autor: I.S., gost komentator

Iza nas je prvo kolo 25. Izdanja 1.HNL, odigrano je pet utakmica. U petak je Inter ugostio Rijeku u Zaprešiću, u subotu su se susreli Zagreb i Osijek te Istra 1961 i Slaven Belupo, nedjelju je obilježio najveći hrvatski derbi između Dinama i Hajduka, a kolo su zaključili u ponedjeljak Split i Lokomotiva. Postignuto je deset golova (dva po utakmici u prosjeku), dosuđena su tri penala, kolo je pratilo oko 30000 gledatelja. Odabrao sam i susret kola, a to je derbi Dinama i Hajduka. Detaljan izvještaj donosim s utakmica koje sam uživo pratio, a to su Inter i Rijeka te Dinamo i Hajduk.

U petak je novo prvenstvo započelo susretom novog prvoligaša Intera i Rijeke, susret se igrao u večernjim satima na stadionu ŠRC Zaprešić. Utakmica je završila rezultatom 0:0. Rijeka je bila nešto konkretnija, no, ni Inter nije bio bez šanse, dapače mogli su u smiraj utakmice i do pobjede. Jedino iznenađenje u sastavima je bilo igranje Moisesa u postavi Rijeke, naime, Moises nije odigrao službenu utakmicu 271 dan zbog problema s ozljedama. Moises je bio jedan od najistaknutijih pojedinaca susreta. Najprije je bio asistent u prvom poništenom pogotku za momčad s Kantride, zatim je i sam postigao pogodak koji je poništen, očigledna pogreška djelitelja pravde iz Splita, Gorana Gabrila. Kasnije je još zapucao zicer s par metara. Moises možda nije igrač raskošnih trkačkih sposobnosti ali ima ono nešto, uvijek je na pravom mjestu te zna kada treba poigrati suigrače. Jedva čekamo povratak Moisesa u pravu formu. Većina momčadi nije bila na željenoj razini, istakao bih još raspoloženog Vargića i Močinića te povremene bljeskove kapetana Sharbinija. Inter se hrabro i borbeno suprotstavio 'moćnoj' Rijeci, prijetili su u samom početku utakmice te u zadnjih dvadesetak minuta. Ostavili su dojam da se na njih definitivno može računati tokom prvenstva. Podsjećali su Zagreb prošle sezone, s kadrom iz drugoligaške sezone odlučili su nastupiti i u novoj sezoni. Kod Intera bih istaknuo dobre reakcije mladog golmana Josipa Posavca, te iskusnog Andreu Ottochiana (pojačanje iz Cibalije, u karijeri nastupao za Karlovac) i razigrane Blaževića i Nestorovskog. U nastavku je s nekoliko lopti raspoložen bio i igrač s klupe, Petar Bočkaj. Inter definitivno može s optimizmom čekati sljedeću utakmicu protiv Zagreba na domaćem travnjaku te ostatak sezone. Utakmicu je obilježilo loše suđenje suca Gabrila te nevjerojatna borbenost igrača Intera i zadovoljavajuća atmosfera na tribinama.

Subotnji program otvorili su Zagreb i Osijek. Zagreb je nekolicinu igrača čuvao tokom priprema te im se čini se obilo o glavu. Čuvali su ih zbog mogućih transfera u inozemstvo (čudna metoda rada). Izgubili su susret od Osijeka rezultatom 1:0, jedini pogodak postigao je Nikola Mandić, povratnik iz redova vinkovačke Cibalije. Utakmicu je pratilo petstotinjak gledatelja. Dražen Besek je dokazao da je kvalitetno rješenje na klupi, Osijek je djelovao rastrčano te su stvorili nekolicinu dobrih prilika i mogli su uvjerljivije slaviti. Odličan početak nove sezone za Osijek, loše izdanje za Zagreb. Zagreb ima priliku za popravni već u sljedećem kolu kada igra s Interom, tada ćemo već možda vidjeti da li je Interova predstava protiv Rijeke bila samo iznenađenje ili ćemo gledati takav Inter cijelu sezonu, a od Zagreba ćemo vidjeti radi li Dražen Medić i dalje dobar posao ili nas očekuje neizvjesna sezona za momke iz Kranjčevićeve.



Istra je po prvi put u svojoj povijesti novu sezonu HNL – a otvorila pobjedom, ujedno su tom pobjedom i zasjeli na prvo mjesto ljestvice. Momčad na pogon novih investitora, predvođena kapetanom Tomićem uspješno je otvorila utakmicu ranim pogotkom. Slaven se uspio konsolidirati te održati kakvu takvu ravnotežu. Izjednačili su sredinom nastavka pogotkom Ejupija iz penala. Istra je nošena Demonima uspjeli doći do novog pogotka, ponovno je strijelac bio Petar Franjić. Par minuta kasnije potvrdu pobjede donio je kapetan Tomić koji se drugi dan nagradio odlaskom na istočnu tribinu stadiona u Maksimiru. Odličan početak za momčad Igora Pamića, sada se u miru mogu pripremati za nastavak prvenstva, je li ovo najava pohoda na bolje pozicije u ovoj sezoni? Vidjet ćemo u nadolazećim utakmicama. Istaknuo bih stoperski par Žižić – Ojdanić te odličnu igru Franjića, koji ako ga izbjegnu ozljede može igrati i u mnogo većem klubu. Dužan nam je ostao Stefan Nikolić, no, nadamo se da će i njega gol krenuti. U redovima Slaven Belupa vidljivo je mnogo promjena, od napadačkog nogometa do nekih stalnih grešaka u obrani, nadamo se da će to trener Kopić popraviti već do sljedećeg kola. Utakmici je nazočilo nešto manje od 1500 gledatelja.



U nedjelju nas je očekivao najveći derbi, vječni debi Dinama i Hajduka. Uhićenjima Zdravka i Zorana Mamića profitirala je grupa BBB koja se odlučila vratiti na svoj Sjever. Torcida je nakon dugo godina odlučila vlakom doći u Zagreb. Izostao je kvalitetan nogomet, Dinamo me posve razočarao. Ni sjena Dinama koji je pred dva mjeseca rastavio Hajduk. Iznenađenje u postavi bilo je igranje Angela Henriqueza koji se tek vratio iz Čilea. Hajduk je bio raspoložen i rastrčan te se uspješno branio i čekao priliku iz kontri. Hajduku sve pohvale, ali vrijednost Hajduka ćemo vidjeti u nadolazećim utakmicama. Dinamo tvrdi da nije bilo ni za očekivati odmah dobru utakmicu zbog napornih priprema, te su me izjave razočarale, svaka utakmica je jednako bitna, a gdje ćeš bolje prilike nego derbi pred 25000 ljudi. Nadam se da će Dinamo daleko bolje izgledati protiv amatera iz Luksemburga sutra u drugom pretkolu LP. Kod Hajduka bih izdvojio Jeffersona, Vlašića, Zou te stabilnu obranu. Kod Dinama mi je najbolje izgledao Pjaca, iako ni njegovo izdanje nije bilo na razini igrača koji vrijedi desetak milijuna eura. Zaigrao je i Rog, pokušao je biti opasan u nekoliko situacija ali sve je ostalo samo na pokušaju. Pravi okršaji su bili na tribinama gdje smo napokon gledali i navijački derbi u Maksimiru, prvi puta nakon 2007. BBB su pokazali da nisu zaboravili tko su i što su, u kutak su stjerali tzv. BBB Fan (Fun) Club, pedesetak članova koji javno podržavaju Zdravka Mamića i njegovu politiku. Pohvale i upravi kluba GNK Dinamo što su maknuli tzv. Crne liste s ulaza na stadion. Da li je ovakav odaziv na derbi zbog uhićenja ili se ljudima gledao dobar nogomet (koji je izostao) ili je vrijeme bilo lijepo i sunčano za provesti ga na stadionu vidjet ćemo u skoroj budućnosti, pravi test za navijače Dinama je sutrašnji susret protiv Fole Esch.



Kolo su zaključili Split i Lokomotiva susretom u kasnim večernjim satima ponedjeljka. Split je slavio rezultatom 2:1. Nikad mlađi Splitovci, prosjek godina 23,2 odigrali su odličnu utakmicu te zasluženo slavili. Lokomotiva je opet pokazala brojne slabosti te me zabrinjava njihov susret s PAOK – om u četvrtak. Lokomotiva se podosta ispromašivala te ju je to koštalo gubitka prvih ovosezonskih bodova. Split je izmijenio većinu momčadi, igrali su u novom sustavu 4-1-4-1, Blagojević je odlično odradio sve defanzivne zadaće u veznom redu, probleme obrani Lokomotive stvarao je brzonogi Dražen Bagarić, zaslužan i za jedanaesterac iz kojeg je Split poveo 2:0. Kao glavne aktere utakmice izdvojio bih Blagojevića i Bagarića te trenera Vulića, dok su me razočarali Mrčela i Capan u obrani Lokomotive, te golman Zelenika koji nikako da pokaže malo sigurnosti. Split je dobrom predstavom najavio uspješnu sezonu, Lokomotiva nam je mnoge stvari ostavila pod upitnikom, očekujem više od njih.



Prvo kolo donijelo je nadasve zanimljive rezultate te sasvim solidan nogomet s obzirom da se radi o početku sezone, ako je suditi po prvom kolu očekuje nas jako zanimljivo prvenstvo i nadam se većem odazivu gledatelja iz kola u kolo. Do kraja tjedna imam i prvog gosta komentatora na temu o Zdravku Mamiću. Sutra sam u ulozi navijača na utakmici Dinamo vs. Fola, u četvrtak odlazim u Koper na utakmicu između Luke Koper i Hajduka, u mojoj pratnji je još jedan iskusni gost komentator. Sljedeće kolo HNL ne pratim uživo zbog ostalih poslovnih obaveza. Uživajte! Ovim putem apeliram da pomognete mladom momku iz Bakra koji je obolio od rijetke i teške bolesti http://www.vijesti.rtl.hr/novosti/hrvatska/1682599/dobri-ljudi-pomozite-20-godisnjeg-zrinka-bolest-promijenila-do-neprepoznatljivosti/ .

Mateo