Novi izbornik naše nogometne reprezentacije je iskusni zagrebački strateg Ante Čačić. Kao pomoćnike odabrao si je trojicu bivših igrača, a to su Josip Šimunić, Ante Miše i Marijan Mrmić. Danas ću Vas upoznati s dvojicom pomoćnika, Antom i Marijanom, obojica su karijeru završila pred nešto više od desetljeća. Po broju nastupa definitivno ih možemo smatrati ikonama HNL, imali su također uspješnu i međunarodnu karijeru, a pamte i nekolicinu nastupa za Vatrene.

MARIJAN MRMIĆ rođen je početkom svibnja 1965. u Sisku. Prve nogometne korake, točnije vratarske naučio je u NK Željezničaru iz Sunje. Tamo je ujedno prošao i juniorski staž te ostvario seniorski debi. Prvi profesionalni ugovor potpisao je s NK Mladost iz Petrinje 1983. Tada se Mladost natjecala u Hrvatskoj ligi Sjever (otprilike jedna od mnogobrojnih trećih liga Jugoslavije), ambicija je bila plasirati se u Drugu saveznu ligu – zapad. Mrmić je branio sve do sredine 1988. Dio je povijesnog uspjeha, plasmana u Drugu saveznu ligu – zapad, plasman koji se dogodio sredinom 1986., iste su godine po prvi puta u četiri desetljeća dugoj klupskoj povijesti navijači kluba iz Petrinje počeli odlaziti na gostovanja te bodriti svoje pulene. U četiri sezone nastupanja prikupio je 111 nastupa. U ljeto 1988. prešao je u tadašnji Dinamo iz Vinkovaca, uskoro Cibaliju. U novih pet sezona postao je standardan vratar te je nastupio u 106 službenih utakmica. Nakon Vinkovaca preselio se podosta sjevernije, u stabilnog i ambicioznog prvoligaša, NK Varteks iz Varaždina. Tri sezone je proveo u Varaždinu, odlični nastupi doveli su ga i do reprezentacije, u kojoj je bio standardan (član popisa) pet godina. Za Varteks je branio u 94 službene utakmice. Uspješne predstave među vratnicama „Krojača“ odvele su ga u inozemstvo, potpisao je unosan ugovor za turskog prvoligaša Bešiktaš. Dvije sezone je proveo u gradu na Bosporu, i tu je bio standardan te prikupio 51 službeni nastup. Nakon inozemne avanture vratio se u još jači Varteks. Tada je u Varaždinu na vratima stajao mlađi Danijel Mađarić. Izmijenjivao se s njime te ga dodatno školovao, ukupno je nastupio u 15 utakmica te sezone. Zatim se odlučuje za još jednu inozemnu avanturu, potpisao je jednogodišnji ugovor s belgijskim prvoligašem Charleroi. Nastupao je u samo sedam utakmica te se potkraj sezone odlučuje za povratak u Varaždin. Danijel Mađarić je bio nesavladiva karika te se nakon par mjeseci sjedenja na klupi odlučuje za završetak profesionalne karijere. Odmah je postao i trener vratara u varaždinskom prvoligašu.

Dio reprezentacije je bio nepunih pet godina, zauvijek će pamtiti broncu sa SP 1998. u Francuskoj. Od samih reprezentativnih početaka bio je prva zamjena nezamjenjivom Draženu Ladiću. Debitirao je 11. Lipnja 1995. u Kijevu protiv Ukrajine, u kvalifikacijskom dvoboju. Izravni crveni karton dobio je Tonći Gabrić, iz igre je izašao Dubravko Pavličić kako bi se otvorilo mjesto Marijanu Mrmiću. Od svojih 14 nastupa polovica ih je bila u službenim utakmicama. Dvije u kvalifikacijama za EP 96', jedna na EP 96', u nevažnoj utakmici u kojoj su poraženi od Portugala 3:0 te tri nastupa u kvalifikacijama za SP 98', te jedna u kvalifikacijama za EP 00'. Od reprezentacije se oprostio krajem 1999., razočaran neplasmanom na EP 2000. Sredinom 2006. Slaven Bilić ga je imenovao trenerom vratara u svojem stožeru, tu se zadržao do 2012. Trenutno je ponovno imenovan trenerom vratara u stožeru Ante Čačića.



ANTE MIŠE rođen je u Vukovaru sredinom lipnja 1967. Mlađe uzrasne kategorije proveo je u NK Borovu. Profesionalnu karijeru započinje u splitskom Hajduku 1985. Četiri sezone je nastupao za Hajduk, put do prve momčadi mu je bio teži od očekivanog. Zatim je jednu sezonu proveo u banjalučkom Borcu, bio je neizostavni član početnih 11 i nastupio je u 28 službenih utakmica uz učinak od četiri postignuta zgoditka. Zatim se ponovno vratio u Hajduk, u Splitu je proveo naredne četiri sezone. Ukupno je za Hajduk nastupio u 120 utakmica te za stopera postigao zavidnih 18 pogodaka. Nekolicinu utakmica je znao odigrati i na poziciji veznog igrača. U posljednjoj sezoni u bilom dresu (93./94.) dobitnik je navijačke nagrade za najboljeg igrača te sezone, Hajdučko srce. Odlične igre nisu prošle nezapaženo te odlazi u nizozemski Vitesse iz Arnhema. U tri sezone boravku na sjeverozapadu Europe upisao je solidnih 40 nastupa i jedan zgoditak, očekivalo se više s obzirom na potencijal koji je pokazivao igrajući za Hajduk. Kako bi dodatno oživio karijeru vratio se tamo gdje se najbolje osjeća, kod kuće u Split. Ponovno je postao član Hajduka te je nastupao. Nastupao je sedam sezona za Hajduk, nije imao potrebe mijenjati sredinu te se s obzirom na tadašnja uspješna vremena poljudske momčadi odlučio za posvetiti samo bilom dresu. U tih sedam sezona promijenilo se i nekoliko trenera, nastupio je u 106 službenih utakmica te postigao pet zgoditaka. Profesionalnu karijeru se odlučio završiti u slovenskom prvoligašu Muri iz Murske Sobote. Na Fazaneriji je u dvije sezone prikupio 28 nastupa i postigao jedan zgoditak. Igrajući u Hajduk osvojio je jedan kup Jugoslavije (1991.), jedanput je poražen u finalu (1990.), osvojio je tri prvesntva Hrvatske (1992., 1994., 2001.) te tri kupa Hrvatske (1993., 2000., 2003.). Ukupno je za Hajduk nastupio u 399 utakmica (uključujući i prijateljske susrete) te je postigao 43 pogotka.



Za reprezentaciju Hrvatske upisao je sedam nastupa, svih sedam bilo je u prijateljskim susretima. Debitirao je početkom srpnja 1992., u prijateljskom susretu protiv Australije. Odigrao je svih devedeset minuta u porazu 1:0. Posljednji nastup imao je sredinom travnja 1994., u prijateljskom susretu protiv Slovačke. Kao i u debiju, odigrao je čitavu utakmicu u porazu 4:1.



Trenerska karijera bila mu je daleko uspješnija, bolje rečeno raznovrsnija nego Marijanu Mrmiću. Školovao se u niželigašu Trogiru te u drugoligašima Dugopolju i Mosoru. U ljetu 2008. Goran Vučević ga jei menovao svojim pomoćnikom na klubi Hajduka, četiri mjeseca poslije Vučević je uslijed loših rezultata napustio klub, Miše je postao glavni trener. Ubrzo je dobio nadimak mister 100%, nitko mu nije otkinuo bod, prestigao je Dinamo na ljestvici te koračao prema tituli. Onda mu se dogodio Osijek i počeo je zapinjati. U konačnici je izgubio titulu, baš kako kažu prvenstva se osvajaju i gube na malim utakmicama. Došao je i do finala kupa, tu ga je također nadvisio preporođeni Dinamo predvođen mladim stručnjakom Krunom Jurčićem. Zadržao se na Poljudu i početkom sljedeće sezone, loš ulazak u prvenstvo koštao ga je posla. Još je u kraćim navratima vodio Istru (dva kola, dva poraza s gol razlikom 1:8) i Hajduk. Dvaput je sjedao na klupu BiH premijerligaša NK Vitez, u Vitezu nije mogao iskazati sav svoj potencijal pošto se radi o klubu iz donjeg dijela tablice koji se vječno bori za ostanak. Nadajmo se da će mu ovaj reprezentativni angažman donijeti nova iskustva te otvoriti priliku za posao u nekom ambicioznijem klubu od Istre ili Viteza.



Kontaktirati me možete putem maila differentfootball@hotmail.com ili putem facebook stranice https://www.facebook.com/hnlzauvijek .

Nakon nešto duže pauze vraćam se s dvije nove ikone, dvojicom napadača sa sjajnim početkom karijere, kasnije su igrački netragom nestali. Obojica su rođeni u drugoj polovici 1981. u Rijeci, najuspješnije razdoblje karijere proveli su igrajući pod stijenama Kantride.


SANDRO KLIĆ rođen je početkom listopada 1981. u Rijeci. Seniorsku karijeru započeo je u HNK Rijeci, debitirao je u bijelom dresu 24.08.1999., u gostujućoj pobjedi 4:0 protiv Hrvatskog Dragovoljca u Slavonskom Brodu pred 1500 gledatelja, u igru je ušao u 84. minuti susreta zamijenivši najuspješnijeg Mađara u dresu Rijeke, Barnabasa Sztipanovicsa. U najdražem dresu proveo je prvih pet sezona karijere. Upisao je 81 nastup te postigao 23 pogotka. Pošto je živio nedaleko Rijeke, u gradu Grobniku dobio je i nadimak Sandro Klić – grobnički tić. Dotad je prošao sve mlađe selekcije hrvatske reprezentacije. Prikupio je pet nastupa (dvije kvalifikacijske i tri prijateljske utakmice) za u – 21 reprezentaciju, svoj udio je dao i u veličanstvenoj pobjedi protiv Engleza na Upton Parku 2003., tada su naši mali Vatreni pobijedili 3:0, Sandro je odigrao 52 minute. U sezoni 02./03. (12 pogodaka) i u sezoni 03./04. (11 pogodaka) bio je najbolji strijelac Rijeke. Umjesto da se okuša u inozemstvu, odlučuje se za odlazak u metropolu, potpisao je za NK Zagreb. Za Pjesnike je odigrao 14 susreta te postigao 4 zgoditka. Nakon relativno neuspješne sezone vraća se u rodno podneblje, potpisao je ugovor za drugoligaša, NK Pomorac iz Kostrene. Umjesto da mu je karijera išla uzlaznom putanjom, njemu je sve otišlo nizbrdo. Sljedeću sezonu potpisao je za niželigaša Grobničan, a zatim je otišao još niže i odlučio se za nastupanje u prvoj županijskoj ligi, obukao je dres Borca iz Bakra. Gdje je pošlo po zlu ni dan danas se ne zna, ni najuporniji nisu to uspjeli saznati. Paralelno s igranjem u Borcu odlučuje se i za prvoligaško boćanje. Nastupao je za Podhum u 1. HBL. Ukupno je za naše prvoligaše nastupio u 106 službenih utakmica te postigao 32 pogotka. Danas je zaposlen kao trener županijskog niželigaša NK Mune.

NATKO RAČKI rođen je sredinom studenog 1981. u Rijeci. Nogometnu karijeru započeo je relativno kasno, s 16 godina u niželigašu NK Lučki Radnik. Klub na čijim se prostorima danas nalazi novi nogometni kamp HNK Rijeke. Sin je poznatog nogometnog menadžera Predraga Račkog. Ubrzo je otišao u Vicenzu, gdje se nije nametnuo u Primaveri (mladoj momčadi Vicenze) te se nakon sezone i pol vraća kući. Seniorsku karijeru započeo je u HNK Rijeci, prvu priliku dao mu je Predrag Stilinović. Rijeka je igrala ligu za ostanak. Debitirao je u gostujućoj pobjedi Rijeke protiv Marsonije 3:1. U igru je ušao u 71. minuti umjesto Gorana Burčula. Od njegova ulaska Rijeka je postigla dva pogotka te si osigurala vrijedna tri boda. U svojoj drugoj sezoni u dresu Rijeke, 01./02., postao je i najbolji strijelac Rijeke te sezone, postigao je 13 zgoditaka u 24 nastupa. U novoj sezoni je bio manje efikasan ( 8 pogodaka u 25 nastupa) ali usprkos tome potpisao je ugovor za HNK Hajduk. Već u svojem prvom nastupu za Hajduk postigao je pogodak, i to kao joker s klupe (trener je bio Zoran Vulić). Osvojio je i dva naslova prvaka s Hajdukom. Ukupno je za Hajduk u dvije sezone nastupio u 28 utakmica te postigao 8 pogodaka, nije se pokazao kao pojačanje te je većinom ulazio s klupe. Jedno vrijeme se špekuliralo i o njegovu prelasku u zagrebački Dinamo, u konačnici odlazi na probu u francuski Metz. Nije prošao na probi te potpisuje za Međimurje. Zbog teže ozljede ukupno je za Međimurje odigrao samo pet utakmica i postigao jedan pogodak. Nastupima u dresu čakovečkog prvoligaša završila je njegova 1.HNL avantura, ukupno je upisao 103 nastupa te postigao 38 pogodaka. Nakon sjevera Hrvatske odlučuje se za povratak u rodne krajeve kako bi se vratio u željenu formu, potpisao je za drugoligaša Pomorac iz Kostrene. U Kostreni je odigrao 14 susreta te postigao pet zgoditaka. Nakon Pomorca odlazi u Pulu, pomoći NK Istri u novom lovu na 1.HNL. U Istri je odigrao 21 utakmicu te postigao pet zgoditaka, nakon Istre gubi mu se svaki trag, nije bilo ni intervjua ni bilo kakvih vijesti vezanih za njega i karijeru. Otac Predrag također je ostao zakopčan do grla, tu i tamo se pojavljivao na nekom lokalnom malonogometnom turniru. Što se reprezentacije tiče nastupao je za u – 20 i u – 21 vrstu. Odigrao je tri kvalifikacijske i tri prijateljske utakmice za male Vatrene, bez golgeterskog učinka.