Brojne se nogometne karijere vežu uz osvojene trofeje, naslove, reprezentativne nastupe ili skupe transfere. Međutim, postoje i osobitosti po kojima se neki, doduše vrlo rijetki igrači, razlikuju od ostalih. Među njih definitivno spada i prerano preminuli (1973. – 2005.) bivši nogometaš Dinama i Slaven Belupa, MILJENKO KOVAČIĆ, zbog svoje brzine zvan „Sin vjetra“.

Miljenko je rođen u Zagrebu 19.03.1973. U sportski život krenuo je kao i velika većina ostalih nogometaša, dvojeći između dviju ljubavi, tenisa i nogometa. Nogometnu karijeru započeo je 1983. u zagrebačkom Dinamu, prošao je sve uzraste Dinamove škole, od pionira do seniora. Naravno, kao i brojna djeca u toj mladenačkoj dobi bavio se i drugim sportom, radilo se o tenisu. Postizao je zavidne rezultate u kategoriji do 12 godina. Uvidom u rang liste HTS-a došli smo i do podatka da je neko vrijeme boravio i na prvom mjestu rang liste u Hrvatskoj, dosegao je također i četvrto mjesto u tadašnjoj Jugoslaviji. Tenisom se bavio od šeste godine, nogometom od desete. Dvije godine se paralelno bavio s oba sporta, što mu je u kombinaciji sa školom bilo prezahtjevno. Problem je bio što je svakodnevno putovao iz Vrbovca u Maksimir na treninge. Postalo mu je prenaporno te se morao odlučiti, odabrao je nogomet. Bio je standardan igrač izraženih brojnih ofenzivnih kvaliteta.

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih uslijedila je borba za mjesto u Dinamovoj seniorskoj momčadi u kojoj su tada igrale veličine poput Šukera, Bobana, Mladenovića, Ladića, Shale, Židana i drugih. Na pragu punoljetnosti je uz stipendijski odmah potpisao i profesionalni ugovor te je ušao u seniorsku momčad koju je tada vodio Vlatko Marković. Redovito je bio alternativa Kujtimu Shali, kojega je često mijenjao na poluvremenu. Kada se formirala Hrvatska liga, tadašnje vodstvo kluba dovelo je Gorana Vlaovića i Zorana Sliškovića, a on je otišao na posudbu u Segestu. Prvih šest mjeseci redovito je igrao, a tada je uslijedila šestomjesečna pauza zbog ozljede. Sljedećih četiri godine proveo je u Dinamu tj. tadašnjoj Croatiji, u kojoj nije dobio pravu šansu, šest mjeseci je proveo i na posudbi u Šibeniku. Ukupno je za Croatiju nastupio u 26 službenih utakmica te postigao sedam zgoditaka. U sezoni 95./96. osvojio je i trofej prvaka Hrvatske.
1997. je uz pomoć menađera Predraga Račkog otišao u talijansku Bresciu. Bio je dva dana na probi te su ga zatim odlučili uzeti. Brescia je u tom trenutku bila sedma na ljestvici u Serie B. Do kraja sezone odigrao je 18 odličnih utakmica te postigao dva pogotka. Brescia je osvojila prvo mjesto i izravni plasman u elitni razred talijanskog nogometa, Serie A. Kao posljedica nestandardnosti u Dinamu te prevelikog napora u dresu Brescia patila je cijela sljedeća sezona, a vjerujemo i karijera. Zbog ozljede trbušnih ligamenata propustio je cijelu sezonu u Serie A, Brescia je lošim nastupima „izborila“ povratak u Serie B. U pripremam za još jednu sezonu Miljenko je zaradio distorziju gležnja, a drugi suigrači su ugrabili priliku te više nije bilo mjesta za njega. Tada je naprasno odlučio prekinuti profesionalnu karijeru te se posvetiti vjeri. Tražio je odgovore na brojna pitanja, pročitao je i cijelu Bibliju. Njegov temeljni životni stav bio je Jednostavno življenje, a visoko razmišljanje. Kako je rekao, u dvogodišnjem izbivanju iz nogometa zaliječio je sve rane i izgradio se kao osoba.



U proljeće 2001. Uslijedio je povratak nogometu. Povratak je bio u njegovom PIK Vrbovcu. U šest mjeseci imao je zavidnu statistiku te je shvatio da je na dobrom putu i da je spreman za povratak u prvoligaški nogomet. Potpisao je ugovor za koprivnički NK Slaven Belupo. Nakon dobrih igara, posebice u Intertoto kupu, našao se i na širem reprezentativnom popisu. U Koprivnici je proveo tri sezone, nastupio je 57 službenih utakmica te postigao 14 zgoditaka. Zavidni nastupima za „Farmaceute“ donijeli su mu inozemni angažman u Izraelu, točnije u prvoligašu Hapoel Petah Tikva. Samo je jednu sezonu odigrao, upisao je 30 nastupa i dva pogotka, zatim se odlučio za drugo, ujedno i konačno okončanje profesionalne karijere 2005. Par mjeseci kasnije poginuo je u prometnoj nesreći vozeći se na svojem Kawasakiju, stradao je uslijed neprilagođene brzine.

https://www.youtube.com/watch?v=IeSOB0qL7vM Miljenko u dresu Brescie
https://www.youtube.com/watch?v=KdVVr-cpRXs reportaža o Miljenku

Kontaktirati nas možete putem e-maila differentfootball@hotmail.com ili komentara na post.

Mateo

Pod novim nazivom nastavljamo tamo gdje smo stali, na ikonama i događajima koji su obilježili najvažniju sporednu stvar na svijetu na prostorima Lijepe naše. Danas ću Vas podsjetiti na sinonim za katastrofu u 1.HNL, NK TŠK iz Topolovca.

NK TŠK, punim nazivom Topolovački Športski Klub osnovan je 30.03.1932. Njegovi osnivači bili su Dragutin Jalševac, Rajko Opačić, Martin Krunić, Ljubica Matovina, Ljubica Ivanušić, Lazar Petrović, Dušan Dvornić, Štefa i Ivan Chiabudinin. Dokaz tome je vrijedan dokument o osnutku koji danas krasi prostorije kluba u Parku grofova. U klupskim pravilima koje je Kraljevska uprava Savske banovine u Zagrebu odobrila 26.9.1932. godine, navedeno je da je ime kluba “Topolovački športski klub”(TŠK), a da je klupska boja ljubičasta košulja i crne gaćice, boja koja je i danas zaštitni znak kluba. Klub se natjecao u svim razinama hrvatskog nogometa, od onih najnižih do povijesnog plasmana u onaj najviši, u 1.HNL. Povijest se ispisala u sezoni 2001./02., nažalost najljepše razdoblje u povijesti kluba nije dugo trajalo.

Danas ćemo se bazirati na uspon TŠK-a te njegov nastup u 1.HNL. NK TŠK dolazi iz mjesta, slobodno bih rekao sela Topolovac u Sisačko – moslavačkoj županiji. Mjesto broji oko 1000 stanovnika, tko bi rekao da će i takvo mjesto iznjedriti prvoligaša. Uspon je krenuo potkraj devedesetih, dolaskom nekolicine kvalitetnih igrača kao što su Lovreković, Blažević, Klarić itd. ušao u Treću HNL, a ubrzo i u Drugu HNL. U Drugoj ligi bili su hit, na startu ostvarili četiri velike pobjede uz čak devet golova Tina Lovrekovića, svog najboljeg igrača. Lovreković nakon ovakvog početka seli u Hrvatski dragovoljac, međutim, TŠK i bez njega ostaje u vrhu Druge HNL. Na kraju sezone završili su kao petoplasirana momčad, ali ipak izborili ulazak u Prvu HNL nakon odustajanja Sesvećana. Kako je ulazak među elitu izgledao opisao nam je i tadašnji predsjednik Zdravko Križe: ''Vraćao sam se iz Zagreba s jednog sastanka i nazvao me povjerenik za natjecanje Prve HNL, gospodin Martinac, i pitao da li želimo igrati u Prvoj HNL. Naravno, odmah sam sazvao sastanak Uprave kluba i brzo smo odlučili kako bi nam to bila velika čast i prihvatili poziv kao petoplasirani drugoligaš''.

Međutim u Topolovcu još nisu bili svjesni u što ulaze. Dobro su znali kako ih čekaju veliki troškovi, kako neće moći igrati na svom stadionu, ali nisu mogli niti pretpostaviti da će im podmetati nogu na svakom koraku. Grad Sisak i Županija nisu stali iza njih, sisački velikan Segesta također nije na njihov ulazak u Prvu HNL gledao sa simpatijama i TŠK je ulaskom u Prvu HNL uništen. Bez obzira na pravilo da klub koji se natječe u višem rangu natjecanja dobiva više sredstava u raspodjeli županijskog i gradskog proračuna, ovdje nije bilo tako. Segesta je dobivala ogroman dio kolača (zaslugom člana Uprave i tadašnjeg župana Đure Brodarca) dok je TŠK bio u rangu lokalnog ligaša Metalca. Bez potpore Grada i Županije, TŠK je ušao u Prvu HNL preživljavajući na dobroj volji nekolicine privatnih sponzora i entuzijazmu klupskih čelnika predvođenih Križeom, vlasnikom tvrtke Hidroput.



Zdravko Križe se s ponosom prisjeća prvoligaških trenutaka te borbe za pravdu i za što duži boravak u 1.HNL, opisao nam je i svoju borbu oko infrastrukture, financijskih sredstava i sve ostalo što je potrebno za normalno funkcioniranje jednog prvoligaša. ''Znali smo da nećemo moći igrati na svom stadionu i dogovorili odigravanje utakmica na Gradskom stadionu u Sisku na kojem igra i Segesta. Sponzore je bilo jako teško naći, u većim tvrtkama nisu imali sluha za mali klub i orjentirali smo se na nekoliko privatnih sponzora. Uspjeli smo izgurati prvi dio sezone, ostvarili i nekoliko dobrih rezultata, ali nismo uspjeli to ispratiti. Za odigravanje sezone u Prvoj HNL dovoljno je za ostati stabilan prvoligaš deset milijuna kuna, mi smo imali daleko manja sredstva''. Naravno, dotaknuo se i stadiona, koji se nama običnim promatračima činio kao najmanji problem, no čini se da nije bilo ni približno tako. ''Ustupanjem Gradskog stadiona za odigravanje domaćih utakmica nismo profitirali. Tamo smo bili stalni gosti, nismo preko tjedna imali niti jedan trening na stadionu, a stadion smo dobivali na korištenje samo na dan utakmice od 12 sati do navečer kada bi se razilazili. U takvoj situaciji, bez treniranja na stadionu, nije lako. Treniraš u Topolovcu, igraš u Sisku, vječiti si gost. Segesta je ipak prvo ime na tom području i oni su imali sva prava na stadion. Uz malo više sluha gradskih vlasti i ljudi iz Segeste, Sisak je mogao imati stabilnog prvoligaša. Posljednju utakmicu u sezoni Prve HNL nismo mogli igrati kao domaćini niti u Sisku jer je Segesta imala utakmicu i morali smo u Siget''.



Zanimljivo, bili su jedan od najgledanijih klubova te sezone - protivnički navijači jedva su čekali njihov dolazak da vide i golijadu. Osvojili su samo 14 bodova u 30 odigranih utakmica, uključujući poraze 8-0 protiv Zagreba i Šibenika, 7-1 u gostima kod Zadra i 0-5 protiv Marsonije kod kuće. Istaknuo bih i da su svih 14 bodova osvojili u prvom dijelu sezone, onom jesenskom. Pretposljednja Marsonia osvojila je čak 16 bodova više, što je više nego dovoljan pokazatelj njihove nemoći u svim segmentima. Zašto je to tako također smo doznali iz brojnih izvora, sve je to potvrdio i naš sugovornik Zdravko Križe. U prvom dijelu sezone Prve HNL za TŠK su nastupali između ostalih Pinjagić, Bešić, Buinac, Cvetnić, Kunert, Medarić, Čingel, Bizjak, Dobranić, Garba, Klarić, Kovačević, Kukić, Radošević, Bobinec, Čehok, Franjić, Kvesić, Lovreković… U polusezoni većina igrača napustila je klub, a na njihovo mjesto došli su tada potpuni anonimci Radoš, Mišković, Mesarić, Dajak, Knežević, Skoko, Kosak, Dudić, Ujević, Dilber, Ferenščak, Trampus…, igrači koji su preskočili i po dva razreda natjecanja. Za sve su krive financije obzirom da je one najbolje teško bilo zadržati skromnim plaćanjem, a s tim skromnim davanjima mogli su se dovesti samo ovakvi igrači. No TŠK nije jedini primjer posrnulog prvoligaša, tu su i Mladost 127, zatim i Dubrava, Samobor, Pazinka, sad i Kamen Ingrad koji je dugo izdržavao, ali na kraju pao. Bojimo se da to neće biti usamljeni slučajevi…



Pad je nastavljen i iduće sezone kada je prvi dio sezone odrađen na domaćem stadionu u Topolovcu da bi tijekom zimske stanke zbog velikih financijskih problema klub fuzionirao s tada trećeligašem iz Ivanić Grada Naftašom čime je nastao TŠK Naftaš Ivanić. No i taj klub se nije dugo održao, fuzioniran je sa zagrebaškim Haškom te je tad postojao kao Naftaš Hašk. Što se u međuvremenu dogodilo s TŠK-om? Osnovan je novi klub s istim nazivom uz dodatak godine osnutka koji se trenutno natječe u najnižem rangu natjecanja na stadionu u Parku grofova u Topolovcu.

Za kraj Vam donosimo riječi predsjednika gradskog vijeća grada Siska, istog vijeća i grada koji je podmetao TŠK-u prilikom njihove borbe u 1.HNL, dobrodošli na političku scenu Republike Hrvatske. Od davne 1932. godine toplovačkim stadionom u Parku grofova prošle su brojne generacije zaljubljenika u nogomet, koje su pored ljubavi prema najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, prenosile i ljubav prema zajedništvu i svom mjestu. TŠK je u Topolovcu puno više od nogometa i zbog toga sam siguran da će se još dugo, dugo navijati:svi koji vole igru profinjenu, mušku, vikat će iz svega glasa:naprijed naš TŠK

Ako imate kakvih prijedloga i želja slobodno nas kontaktirajte putem e-maila differentfootball@hotmail.com ili putem komentara na post.
Mateo