Nepoznati Zagreb

Pojavljuju se iznenada i zatim blijede ... nekad malo-pomalo, tjednima, mjesecima i godinama, a nekad nestanu u času, kao kad val prebriše otiske u pijesku. I poslije kao da ih više nikada nije ni bilo.

Na sreću, ovaj post će zabilježiti njihove konture i urezati ih u kolektivno pamćenje grada.



Pogled od potoka Kustošaka kod Hanamanove ulice (Rudeška strana). Snimio: Vanja


Nova cesta na uglu sa ulicom Knežija. Snimio: Vanja

Snimio: Vanja


Već sam vam jučer pisao kako su Austrijanci majstori u ugađanju svojim građanima i to još na načine kojima se gradska kasa ne dovodi u propast (svaka nesličnost sa nekim našim domaćim gradonačelnicima nije uopće slučajna ...). Jučer spominjana biciklističko-pješačka staza uz potok Liesing na jednom svom dijelu prolazi ispod velikog raskršća autocesta Inzersdorf na jugu Beča. Gledajući iz auta, to je kaos prometnih traka, gužve, jurećih automobila i nedaleke industrijske zone i uopće ne izgleda da ispod i pored tih tona asfalta i limarije može postojati nešto drugo i drugačije ... no, postoji!

Kao prvo, uz i ispod svih silnih betonskih stupova rasle zelenje, šumica, trava (taj dio je nazvan Draschepark - vidi OVDJE za više podataka!), a pored njih teče i već spominjani potok Liesing. A uz sve to je sagrađen i mali biciklodrom sa zemljanom stazom (asfaltirana je samo početna kosina kako ju ne bi oštećivala kiša) zavojitog kružnog oblika ukupne dužine od cca 200 metara. Troškovi izgradnje: dan-dva rada bagera, asfaltiranje kosine veličine možda 100 m2, postavljanje nekoliko klupa i sprava za igranje za manju djecu te obavjesne ploče sa upozorenjem da se zabava odvija na vlastitu odgovornost i da je obavezna upotreba kaciga.

Staza je, vjerujte mi, ludo zabavna - i ne samo za djecu, već i za mene, starog konja!

I pitam se da li bi se takvo što moglo napraviti i kod nas ... troškovi su minimalni, a zabava maksimalna. A siguran sam da bi se našla i neka slična za druge stvari neupotrebljiva površina (možda ispod Mosta Mladosti?) ... !



Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Potok Liesing u svojem gornjem dijelu toka. Snimio: Vanja


Biciklističko-pješačka staza uz potok Liesing u Rodaunu. Snimio: Vanja


Oznake biciklističke staze. Snimio: Vanja


Kao što već znate, uvijek rado posjetim druge gradove i usputno, uživajući u onome što mi pružaju, pogledam da li se nešto od onoga što oni nude može primijeniti i u Zagrebu. A Beč je tu jedan od najboljih primjera - austrijanci su uvijek znali uljepšati život svojim građanima, a rijetko gdje je to bolje vidljivo nego u Beču gdje gradske vlasti zaista izlaze građanima na ruku gdje god je to moguće (pritisak javnosti je ovdje vrlo moćno oružje u rukama građana).

Već sam i prije pisao o organizaciji biciklističkog prometa u Beču, a sad ću se fokusirati na jedan jedini njegov detalj, meni osobno vrlo drag, a isto tako vrlo primjenjiv i u Zagrebu, uz ne previše para.

Na jugu Beča, sa jugozapada na jugoistok, teče potok Liesing - izvire među bregovima Wienerwalda, u Beč utiče u kvartu pod nazivom Rodaun, teče kroz Liesing, Alterlaa, Inzersdorf, Neulaa, Oberlaa, Unterlaa i Kledering (posljednja tri su u biti tek sela pripojena Beču) i zatim izlazi iz administrativnih granica Beča, utiče u nešto veću rječicu Schwechat koja zatim tekući kroz istoimeno mjesto istočno od Beča utiče u Dunav. Liesing nije osobito velik potok, možda tek nešto veći od Blizneca. U gornjem toku je reguliran vrlo slično Bliznecu, dok su u donjem toku nadležne vlasti odlučile vratiti potoku njegovo "prirodno" stanje i unutar granica nasipa su maknule kamenu oblogu korita i ono je sad oivičeno drvećem i grmljem i ukrašeno novonastalim otočićima.

Uzduž potoka je još u 90-tima sagrađena biciklističko-pješačka staza (između biciklista i pješaka nema nikakvih ograda niti ima znakova koji bi regulirali njihov suživot na stazi) u dužini 16 km, od Rodauna na zapadu do Schwechata na istoku. Staza se uglavnom nalazi izvan prometnica, tek tu i tamo vodi slabo prometnim ulicama, a velikim prometnicama se izmiče pothodnicima (takvih pothodnika je na stazi desetak i oni vožnju čine vrlo ugodnom jer nema čekanja na semaforima, a izbjegavaju se i buka i smrad) tako da je vožnja njom iznimno ugodna i nevjerojatno mirna obzirom da ona prolazi u blizini nekih od najprometnijih gradskih prometnih pravaca. Sama staza je uglavnom makadamska uz neke kraće dionice na kojima je asfaltirana - dakle, sama izvedba je u stvari dosta jeftina, bez asfalta i puno signalizacije, tek uz povremene klupe i poneku pumpu za vodu koje jako dobro dođu za toplih dana kao što je bio onaj početkom lipnja kad sam odvozio stazu sa obitelji i bečkom nam prijateljicom koju smo posjetili.

Važno je napomenuti da je još prije desetak godina u potok u blizini Inzersdorfa utjecala voda iz pročistača otoadnih voda pa je vožnja donjim dijelom toka bila podosta smrdljivo iskustvo (a la "Drek river"!), no u međuvremenu su kolektor povukli sve do Dunava tako da je vožnja uz Liesing cijelim putem OK sa tog stanovišta.

Pogledajte sad kako izgleda staza, a ako vas zanima nešto više o potoku pročitajte OVDJE članak o njemu na Wikipediji, zatim OVDJE članak sa gradske web stranice (pretežno orijentiran na vodna pitanja) te OVDJE kratki opis biciklističke rute!



Ovako potok izgleda u blizini kvarta Liesing - skoro kao Bliznec, rekli bi ... Snimio: Vanja


Dječja igra uz vodu. Snimio: Vanja


Česta stanovnica potoka! Snimio: Vanja


Jedina prava znamenitost uz potok - viadukt starog bečkog vodovoda koji je još i danas u upotrebi, izgrađen 1873. (za više detalja vidi OVDJE). Snimio: Vanja


Runda dječje zabave. Snimio: Vanja


Na području Liesinga je s jedne strane potoka biciklističko-pješačka staza, a sa druge jogging-staza. Snimio: Vanja


Potok prolazi i uz gigantske zgrade Wohnparka Alterlaa (vidi članak OVDJE). Snimio: Vanja


Jedan od najslikovitijih poteza, uz Steinsee, pored Altmansdorferstrasse. Snimio: Vanja


Jedna od najmanje slikovitih etapa, uz stara skladišta pored Inzersdorfa. Snimio: Vanja


U blizini Inzersdorfa - ugodna vožnja uz dosta hlada. Snimio: Vanja


Prolaz podvožnjakom ispod jedne od važnih gradskih prometnica. Snimio: Vanja


Licem uz vodu! Snimio: Vanja


Mali vodopad uz najveću taložnicu na cijelom potoku. Snimio: Vanja


Ovdje je već bilo vruće! Snimio: Vanja


Još jedan podvožnjak, raslinje uz potok je sve bujnije. Snimio: Vanja


Odmor na usputnom dječjem igralištu. Snimio: Vanja


Potok u poluprirodnom izdanju. Snimio: Vanja


Vjerovali ili ne, i ovo je Beč, polja unutar gradskih granica u blizini Klederinga. Ovaj dio staze je dosta vruć i pomalo monoton ... Snimio: Vedran


Liesing se ulio u rječicu Schwechat koja sad lijeno teče prema Dunavu. Snimio: Vanja


Za kraj, razmislimo svi zajedno kako bi se iskustva ove staze mogla preslikati na naše zagrebačke primjere ... Zagreb obiluje zanimljivim potocima, od Dubravice, Vrapčaka, Kustošaka i potok Črnomerec na zapadu pa do Blizneca, Trnave, Čučerske Rijeke i Vugera na istoku, a neki od njih imaju puno potencijala za izgradnju prikladnih i lijepih staza (za početak mi na um padaju Vrapčak, Kustošak, Bliznec, Trnava i Rijeka). E sad, trebalo bi tu uložiti nešto novca za proširenje sadašnjih staza uz potoke koje su često uske (Vrapčak, Kustošak), za osiguravanje prikladnih prijelaza (Zagrebačka cesta i Vrapčak, Bliznec i željeznička pruga/Branimirova, Vuger i Zagrebačka cesta u Sesvetama), za ponekog "Franceka" za osvježavanje biciklista i pješaka ... da li je to zaista tako komplicirano i skupo?

Snimio: Vanja

Zagrebačka avenija. Snimio: Vanja

Pažljiviji čitaoci mojih postova su vjerojatno već zapazili da živim u Prečkom, a da sam djetinjstvo proveo na sasvim drugom kraju grada, uz Dotrščinsku šumu, u kvartu između Bukovca i Markuševca gdje mi još i dan danas živi mama. A kako je prošli tjedan završila nastava tako je došlo vrijeme za akciju sa mojim školarcima, krenuli smo biciklima u posjet, točno po dijagonali preko cijelog grada!

Sličnu biciklističku rundu smo već napravili prošle godine, sin je već tada bio vješt na svom prvom pravom biciklu, no kćer sam tad još uvijek vozio u sjedalici na mom biciklu. A sada smo već išli sa tri bicikla, kćer je u međuvremenu porasla, dobila svoj bicikl i postala na njemu vrlo vješta tako da smo se mogli odvažiti i na ovakvu vožnju.

Sve je išlo ovako:

17:45 Posljednja provjera stvari, punjenje boca vodom (ne zaboravite, bila su tad još uvijek +32 stupnja!), provjera guma, stavljanje kaciga na glavu i ... polazak!

18:20 Horvaćanskom smo se dovezli do Knežije, na početku nas je sunce tuklo direktno u leđa, no s vremenom i zamicanjem za zavoj kod Hrgovića vožnja je postala ugodnija. Na Knežiji napravismo 15-minutnu pauzu na dječjem igralištu iza Ujevićeve ulice.
Tokom puta nije bilo nikakvih problema.

19:15 S Knežije krenusmo na "autoput", Zagrebačku aveniju, pređosmo Savsku i zatim priječivši Vrbik dođosmo do Ulice grada Vukovara (kratka pauza za osvježenje uz "Franceka" u Galovačkoj ulici kod FER-a!) kojom stigosmo do Strojarske i tamo napravismo 20-minutnu pauzu za sladoled. Usput zapazismo da je raskršće Savske i "autoputa" dosta problematično za bicikliste, pogotovo sjeverozapadni kut na kojem je vrlo uzak prolaz u kojem se tiskaju pješaci i biciklisti. Isto tako, rubnjaci na sjeveroistočnom kutu nisu dovoljno spušteni tako da smo svi morali sići sa bicikla kako bismo se popeli na visoki rinzol. U blizini "Raketa" je opasno mjesto na pločniku/biciklističkoj stazi kod ugla trafostanice - imali smo "bliski susret" sa dva brzo vozeća biciklista na nepreglednom mjestu. U Vukovarskoj smo se vozili po sjevernoj strani - biciklistička staza je povremeno označena kao dvosmjerna, a povremena kao jednosmjerna za što uglavnom nema potrebe jer je pločnik dovoljno širok i za pješake i za oba smjera biciklista.



Odmor uz lijepo ofarbanog "Franceka" kojeg je ekipa iz "Pimp My Pump" tako dobro ofarbala - pripremam osvježavajući "napitak". . Snimio: Vedran


Vrijeme je za osvježenje! Snimio: Vanja


20:15 Nakon sladoleda nastavismo put uzduž Vukovarske sve do Volovčice gdje se prebacismo na trasu potoka Bliznec o kojoj sam već pisao OVDJE. Kod prijelaza pruge smo poštovali propise i vratili se do pothodniak kod ž.st. Maksimir koji je vrlo neprikladan za bicikliste jer ima tri niza stepenica i rampa za bicikliste i kolica bi jako pomogla (na žalost, na tom potezu, između Donjih Svetica i Trnave, nema alternativnog "legalnog" prijelaza pruge). Vozimo se do tvornice "Kraš" gdje se odmaramo gackajući i odmarajući tabane uz zabavne šarene vodoskoke.



Nismo bili jedini koje su privukli šareni vodoskoci - da ih je bar više u gradu! Snimio: Vanja


20:45 Nastavismo vožnju pješačkom stazom uz potok Bliznec - staza je popločana sitnim granitnim kockicama što već pomalo umornoj djeci otežava vožnju. No, bilo je još snage tako da smo stigli i do ulice Čret i nedugo zatim do našeg cilja. Za prijelaz grada s kraja na kraj trebala su nam tri sata brutto vožnje (čiste vožnje bi to bilo cca 2 sata) - čestitke mojim klincima, a pogotovo kćeri kojoj je to bila najduža vožnja do sada!

Ima li ljepšeg večernjeg izlaska za tople (Tople? Vruće!) ljetne večeri nego biciklom? Vožnja biciklom kroz grad noću, osjećaj nadolaska noćne svježine, doživljaj pustih ulica - neprocjenjivo!

Očito je da nas sve više misli na taj način, a isto tako je i očito da se ekipa tog usmjerenja skuplja (i) u "Krivom putu" u Savskoj - jučer navečer, oko 22:30, nabrojao sam ispred "Krivog puta" točno 54 parkirana bicikla!!!! Zaista zavidan broj, pa čak i za gradove sa većim udjelom bicikala u prometu od Zagreba!


Jučer navečer ispred "Krivog puta" u Savskoj. Snimio: Vanja

Razglednica sa motivom Ulice grada Vukovara negdje iz 60-tih.



Ulica grada Vukovara (ili Avenija Vukovar, ali ne i Vukovarska, ulica tog naziva postoji u Dubravi!) je živjela i još uvijek živi veoma burnim životom, a to pokazuju i sva njena imena koje je do sada nosila. Na samome njenom početku, u doba prije drugog svjetskog rata, nosila je dva imena: Varaždinska (za dio zapadno od Trnjanske ulice) i Dubrovačka (za dio istočno od Trnjanske), imena posve prikladna tadašnjem statusu prigradske ulice. Nakon drugog svjetskog rata dobila je novo prigodno ime: Moskovska ulica. Kako su u to doba događaji brzo smjenjivali jedni druge tako je nakon raskida sa Informbiroom preimenovana u Beogradsku ulicu, a potom je, u skladu sa tadašnjim društvenim uređenjem i uspomenama na NOB, preimenovana u Ulicu proleterskih brigada. Nakon osamostaljenja Hrvatske ulica je ponovo preimenovana, ovaj puta u Ulicu grada Vukovara, po gradu koji je više nego ijedan drugi vezan uz simboliku Domovinskog rata, kako uz onaj herojski dio tako i uz onaj nevidljiv široj javnosti. Dakle, sva važna događanja u povijesti Zagreba i Hrvatske ostavila su svoj trag i u imenu ove ulice-simbola.



Karta iz 1923. godine, vidljiv je samo dio Dubrovačke od Trnjanske do Strojarske.


Karta iz 1934., zapadni dio: Varaždinska ulica vjerno slijedi trasu današnje Vukovarske.


Karta iz 1934., istočni dio: Držićeve još nema prema jugu, a Dubrovačka seže do Radničke ceste.


Izrez karte iz 1947. godine: Varaždinska cesta se pruža od Trešnjevačkog trga do Trnjanske, a Dubrovačka dalje na istok.


1947. godina, istočni dio: Držićeva je već produžena, Dubrovačka seže i nadalje samo do Radničke.


Priča o Trnju, kvartu za koji je Ulica grada Vukovara jedan od sinonima, je od samog početka bila vrlo zanimljiva, njegova povijest je dinamičnija od povijesti bilo kojeg drugog zagrebačkog kvarta. Na početku je to bilo ravničarsko poplavno područje za kojeg nitko nije previše mario. Nakon prolaska željeznice je cijeli taj predio gurnut još dalje od vidokruga običnog građanina jer je bio izoliran prugom i željezničkim radionicama (na prostoru bivšeg "Gredelja"), grad se razvijao u smjeru zapada i istoka dok su predjeli smješteni južno (Trnje), jugozapadno (Trešnjevka) i jugoistočno (Peščenica) u planovima gradskih vlasti dobivali uglavnom industrijsko-prometna značenja - recimo, na području Trnja je bila planirana gradska riječna luka koja bi bila sagrađena na umjetnom kanalu povezanom sa rijekom Savom. No, sa širenjem grada su zaposjedana sve šira gradska područja i sva ta tri kvarta su zaposjele radničke kućice sa vrtovima, poneko skladište ili industrijski pogon, to je bila mješavina industrijske četvrti i "favela" na starozagrebački način. Trešnjevka i Peščenica su se tokom desetljeća korak po korak transformirali u sadašnji oblik stambenih četvrti s nešto malo poslovnih djelatnosti (Trešnjevka) odnosno poslovnih sadržaja sa nešto malo stambenih prostora (Peščenica), dok je Trnje očekivala puno burnija sudbina - 1947 godine, prema Regulatornoj osnovi tadašnjeg vodećeg urbanista Vlade Antolića Trnju je namijenjena ni manje ni više nego glavna uloga, udomljavanje budućeg centra čitavoga grada! I sve što se događalo nakon toga je bio rezultat te odluke koja je, posve razumno, pokušavala preusmjeriti dotadašnji razvoj grada iz uske linije zapad-istok na područje do tada smatrano tek prigradskim, no koje se logično nadovezivalo na već postojeću os glavnog trga, parkova Lenucijeve potkove i Glavnog kolodvora sve dalje prema rijeci Savi.

No, kako je urbanistička povijest pokazala, Ulica grada Vukovara je živjela u fokusu urbanista i arhitekata svega 7-8 godina, već sredinom 50-tih se žarište njihove pažnje preselilo još južnije, preko Save, a brz razvoj te ulice i Trnja općenito, koji su obećavali brzo izvršenje plana, su pretvoreni u svojevrsni "status quo", održavanje kompliciranog suživota širokih ulica i velikih stambenih i javnih zgrada sa preostalim obiteljskim kućicama, vrtovima i voćnjacima te rješavanje pojedinačnih problema bez sagledavanja budućeg rješenja u cjelini. I tako je nastala ulica ovakva kakva je danas, sa mnogo reprezentativnih zgrada, ali i sa mnogo "krparenja", detalja koji joj ne služe na čast i koji sprečavaju njen dalji prikladan razvoj.

No, da ne dužim previše, sve ovo je bio uvod za vrlo zanimljiv stručni tekst koji su s namjerom prezentiranja povijesti i sadašnjeg stanja te ulice pripremile autorice Petra Srbljinović i Danijela Pandža, a javnosti su ga predstavile na izložbi "Ulica grada Vukovara - od ideje do realizacije" u Galeriji Modulor Centra za kulturu Trešnjevka gdje se ona mogla pogledati tokom siječnja ove godine. Najtoplije vam preporučam čitanje čitavog teksta zato što vam on omogućuje puno bolje razumijevanje događanja u i oko Ulice grada Vukovara i smještanje njenih pojedinih detalja u pravu vremensku okolinu!
(žao mi je što ovaj post nije mogao biti objavljen u doba održavanja izložbe jer je ona omogućavala još bolji pregled vremenskih događanja uz tu ulicu, a i izbor izloženih fotografija je bio vrlo dobar)



Pogled na dionicu Ulice grada Vukovara između Savske i Paromlina iz 1958. godine.


Uzdužni pogled na Ulicu grada Vukovara – uočite da još nije u cijelosti proširena.


Pogled na zapadni dio Ulice grada Vukovara sa jugozapada.


Pogled na Ulicu grada Vukovara i Vrbik sa jugozapada (u gornjem desnom kutu).


Ne mogu točno odrediti koji je ovo dio ulice – molim pomoć!


Sveučilišna aleja (tadašnja ulica Đure Salaja), vjerojatno negdje 70-tih ili ranih 80.-tih.


Sveučilišna aleja gledana sa sjevera.


Sveučilišna aleja gledana sa sjeverozapada.



Petra Srbljinović i Danijela Pandža:
Povijest izgradnje Ulice grada Vukovara


Početak

Ulica grada Vukovara četrdesetih godina XX. st. trasirana je od Savske ulice na zapadu do Držićeve ulice na istoku. Ta se prvotna trase podudara sa trasom koja je uočljiva već na planu iz 1889. godine. Regulatornom Osnovom grada Zagreba Vlade Antolića, iz 1947. Godine, započela je izgradnja Ulice paralelno na zapadu i istoku trase, odnosno na marginama, i to izgradnjom stambenog fonda. Iako Antolićeva Osnova nikad nije u cijelosti prihvaćena i ozakonjena, poslužila je za prvotnu izgradnju na Ulici koja je trebala biti kompletno gotova u razdoblju od dvadeset godina (od četrdesetih do šezdesetih). Ubrzo je trasa na istoku proširena sve do Heinzelove ulice i takvi su gabariti ostali sve do devedesetih godina prošlog stoljeća kada se ulica proširuje na zapad prema Trešnjevačkom trgu i na istok do Žitnjaka i kada se ime ulice mijenja u Aveniju Vukovar. Već se neko vrijeme govori o ponovnoj promjeni gabarita ulice, odnosno o produženju za nekih 6 km kako bi se ulica ponovno protezala na zapad od Trešnjevke dok bi se na istoku radio produžetak paralelan s Novom Branimirovom. Trenutna duljina trase Ulice grada Vukovara iznosi oko 5,5 km.


1950.

Na čitavom potezu nove ulice, osim stambenih kućica razasutih čitavim Trnjem, do 1947. godine izgrađene su samo dvije građevine: na sjevernoj strani ulice Zemljakova Centralna gradska produžna škola (1938. Godine) i Ženska realna gimnazija Zvonimira Vrkljana (1938./9. Godine) s južne strane ulice, a u razdoblju od 1947. do 1950. godine izgrađeno je devet višestambenih zgrada. Neboder koji je trebao naglašavati početak ulice realizirat će se tek za punih dvadeset godina (Zagrepčanka).
Početkom pedesetih dolazi do raspuštanja državnih zavoda i osnivanja arhitektonsko- projektnih biroa. Među prvima biroe su otvorili Milan Žerjavić (APB Žerjavić), Milan Grakalić (APB Grakalić), Kazimir Ostrogović (APB Ostrogović) i Peroslav Ilijić (APB Ilijić). Arhitekti počinju djelovati individualno, kao autori koji u punom mahu pokazuju vlastitu umjetničku osobnost. Te su godine obilježene djelovanjem sljedećih značajnih arhitekata: Božidara Rašice, Nevena Šegvića, Drage Galića i Ive Geršića. Renomirana četvorka izgradit će osam značajnih građevina na potezu od Savske do Držićeve ulice, u duhu odrednica suvremenog europskog modernizma. Jedna dogradnja, devet novih ostvarenja i pet dovršenih zgrada projektiranih 1949. godine ukazuju na puni zamah u izgradnji Ulice grada Vukovara pa razdoblje do 1955. godine pokazuje napredak u odnosu na izgradnju do 1950. godine kada se, kako je komentirao Nevena Šegvić, u intervjuu za Čovjek i prostor 1958. godine, «(…) započelo graditi prilično stihijski u pogledu urbanističkog planiranja i sa stanovišta arhitektonsko-građevne analize.»


1955.

Prvi javni natječaji održani 1955/6. godine ubrzali su razvoj moderne arhitekture u periodu od 1955. do 1970. godine. U tom razdoblju (1955. do 1959. godine) nastala su tri antologijska djela hrvatske arhitekture. Rješenja za KD Lisinski i Radničko sveučilište pokazuju direktno crpljenje iz europske moderne i kvalitetnu reinterpretaciju, a Ostrogovićeva Vijećnice bezvremensko rješenje već dobro poznatog modela funkcionalnog solitera. Riječ je projektima zahvaljujući kojima su se projektanti, Kučan, Nikšić, Ostrogović i Haberle, zauvijek upisali u povijest hrvatske arhitekture. Za rezime pedesetih godina najbolje će poslužiti riječi Ive Maroevića: «Bila je to arhitektura iz radionica niza poznatih hrvatskih arhitekata, koju je krasila jednostavnost, ponegdje i škrtost izraza, skroman i ograničen izbor materijala te jasna geometrija volumena pretežito slobodnostojećih zgrada (...).» U drugoj polovini pedesetih godina naglasak je sa stambene izgradnje preseljen na zgrade kulturnog i upravno-obrazovnog karaktera, koje će se graditi i šezdesetih godina. U razdoblju od 1956. do 1959. godine izgrađeno je samo šest građevina, od kojih samo dvije stambenog karaktera, a do 1960. je ulica trebala biti u potpunosti dovršena. Odgovor treba tražiti u preseljenju težišta na izgradnju Novog Zagreba. Kako je broj stanovnika u Zagrebu 1948. godine dosegao brojku od 356 529 stanovnika, i kako se željelo integrirati Savu u grad počelo se razmišljati o proširenju grada i južno od Save. Zgrada Zagrebačkog Velesajma (1956. Godine) definirala je novi prostor i postavila odrednicu za ostale zgrade koje su nastale na području tada začetog Novog Zagreba. Preseljenjem centra trgovine južno od Save i gradnjom novih zagrebačkih naselja počelo se sustavno napuštati gradnju u Ulici grada Vukovara. Ulica u kojoj je u prvih deset godina izgrađeno dvadesetak građevina (dakle trećina sveukupne realizacije) sljedećih će trideset godina upotpunjavati prazne parcele, a zadnjih deset godina pokušava realizirati svoj završetak.


1960.

Razdoblje je to u kojem je modernizam sažet u najboljem obliku i prezentiran zgradom Općinskog suda, koja je projektirana na vrhuncu modernizma, a izgrađena tek u osmom desetljeću – razdoblju kasnog modernizma. Iako je u slijedu prikazivanja Kučanova zgrada trebala biti među prvima u okviru šezdesetih godina, jer projektom iz 1961. tamo zaista i pripada, ostavljena je za kraj razdoblja jer s Palačom pravde započinje kraj prvog razdoblja izgradnje u Ulici grada Vukovara, njenih prvih dvadeset godina, i kraj moderne arhitekture. U šezdesetim godinama izgradnja Ulice grada Vukovara pomakla se istočnije od Držićeve ulice i počela se kretati prema Heinzelovoj ulici. Popunjavaju se tri prazne parcele uz ulicu – dva stambena objekta (Rašica - Jadran-film i TAM) i višestambeni soliter (Golik). Grade se dva stambena nebodera (Knežević) i neboder današnjeg FER-a, a grade se i ostale obrazovne ustanove duž Sveučilišne aleje.


1970.

Iako su sedamdesetih izgrađene samo tri zgrade u Ulici grada Vukovara, od toga dvije poslovne i jedna upravno-obrazovna, one predstavljaju najbolje od čitavog opusa hrvatske arhitekture tih godina - idejni i estetski pluralizam u izvođenju.
Prva je zgrada Auto-Hrvatske ( Duška Rakića/ 1971. godina) koja je upotpunila praznu parcelu ispred Rašičinog i Ilijićevog zdanja Elektroprivrede (1953. godina). Zgradu je kupila Raifeissen banka i intervenirala na pročelje tako da se izgubio izvoran značaj zgrade. Druga zgrada izgrađena u ovom razdoblju je poslovni toranj Zagrepčanka, arhitekata Slavka Jelineka i Berislava Vinkovića (iz 1976. godine). Zagrepčanka je konačan epilog problema koji je tražio rješenje punih dvadeset godina.
Ono što je Ulica grada Vukovara trebala predstavljati, a to je avenija/boulevard koja širinom i brzinom spaja dva kraja grada, moralo je biti naglašeno monumentalnom zgradom na samom početku. To se ostvarilo tek sedamdesetih godina sa zgradom koja je postala novim simbolom Zagreba. Ulica takvih dimenzija zahtijevala je snažan akcent na početku trase pa je tako već u Osnovi zacrtan vertikalni naglasak. No, unatoč tome što su projekti bili izrađeni već 1947. (Neven Šegvić), a potom i 1954. godine (Božidar Rašica) on nije realiziran sve do 1976. kada je, prema projektu arhitekata Slavka Jelineka i Berislava Vinkovića, izgrađena Zagrepčanka, simbol grada i Ulice.


1980.

Osamdesete su godine kojima se pristupa zatvaranju nekih parcela uz samu ulicu čime se pokušava dokraja definirati ulica koja se sada razvija već punih trideset godina. Tako je uz zgradu Tempo- SDK i INA-Inženjeringa i nova zgrada Fakulteta elektrotehnike i računarstva (Marijan Hržić/1987.-89. godina) također dobila zadatak da svojim položajem zatvori otvoreni prostor koji se pružao ispred Tušekova nebodera iz 1965. godine. Rješenje nove zgrade svojim nižim i širokim volumenom ostavlja pogled na stariju zgradu, ali se i nametnulo svojom bijelom kamenom fasadom kojom savršeno parira zgradi Radničkog sveučilišta koja se nalazi točno nasuprot.
Istočni dio dobio je svoj naglasak sa zgradom Chromosa (1989./90. godina) koja je predstavljala svojevrstan antipod zgradi Zagrepčanke. Upravo će u percepciji građana ta trasa od Savske do Heinzelove ulice, sa dva vertikalna naglaska, po jedan sa južne i sjeverne strane ulice, označavati gabarite Ulice, iako oni ne odgovaraju administrativnim. Međutim ta će vizura Ulice već za nekoliko godina biti poništena izgradnjom novog poslovnog centra na istoku, ali i zgradom Eurotowera koji će nadvisiti zgradu Zagrepčanke za jedva nekoliko metara, a zatim će se isto ponoviti na istoku sa slučajem Zagrebtowera.


1990.

Staklo koje je u arhitekturu Ulice ušlo pedesetih godina sa zgradom Radničkog sveučilišta i ostalo popularno do devedesetih (ali još uvijek u kombinaciji s betonom ili kamenom), u novije vrijeme samostalno dominira pročeljima. Zavješena ostakljena aluminijska pročelja postaju dominantno i jedino rješenje poslovnih zgrada kraja XX. (i početka XXI.) stoljeća. Kako su do tada izgrađene gotovo sve parcele od Savske ulice do Držićeve akcent se stavlja na Heinezlovu ulicu koja iako nije konačni završetak Ulice grada Vukovara, koja se tada nastavlja do Žitnjaka, formalno to ipak je. Počevši sa dovršavanjem poslovnog tornja Chromos, nastavlja se izgradnja korporativnih zdanja: Euroherc osiguranje, Upravna zgrada Plive, Kreditna banka i poslovno-stambena zgrada Jadranskog osiguranja.


2000.

Suvremena izgradnja u Ulici grada Vukovara koncentrirala se istoku na kojem se pokušava izgraditi novi poslovni centar. Poslovni neboderi guraju se jedan pokraj drugog bez logičnog planiranja i nagrđuje ono što je ulica čitavih pedeset godina njegovala, a to je racionalna planirana izgradnja koja je podređena ulici, a ne obratno. Od devedesetih se nastavljaju i tendencije ispunjavanja praznih parcela uz već grupe izgrađenih projekata. Razlog tome je isplativost tog terena, odnosno visoka cijena zemljišta, za razliku od osamdesetih godina kad su se prazne parcele popunjavale zbog oblikovanja i definiranja ulice. Prevladavaju zavješena ostakljena aluminijska pročelja koja iako ponekad kopiraju uspješna europska rješenja nisu zanimljiva.
U skladu sa standardom i promjenom GUP-a i Euroherc osiguranje odlučilo je povisiti svoju poslovnu zgradu izgrađenu 1997. godine. S obzirom da je novim GUP-om dozvoljena izgradnja više od sedam katova, zgrada je nadograđena. Podizanje katova u skladu je s porastom cijena zemljišta, pa se parcela pokušava iskoristit do krajnjih granica. U skladu s visinskim povišenjem, zgrada je dobila novu formu pa je i fasada obnovljena na način da se dogradnja može uočiti tek pomnijim promatranjem.


2010.

Zadnjih deset godina intenzivirala se gradnja na istočnom dijelu Ulice grada Vukovara. Gradi se isključivo korporacijska arhitektura, bez kvalitetnog urbanističkog rješenja. Planira se revitalizacija i novi poslovni centar grada koji se sve više širi prema istoku pa se tako i Ulica produžuje. Novi City, kako se u često naziva, trebao bi nastati na području trokuta Radnička cesta – Zavrtnica – Heinzelova ulica i povezivati Donji grad sa Zračnom lukom. Na tom bi se potezu gradila poslovna zona sa visokim tornjevima dok bi se istočno od Heinzelove ulice (produžetak paralelan s Novom Branimirovom) gradila stambeno-poslovna zona.
Suvremena arhitektura, koja nastaje u toj zoni, bezlična je i nezanimljiva pa nastaju hibridni kompleksi koji se ne osvrću na postojeći ambijent i negiraju identitet grada. Ono što možemo zaključiti je da nedostatak planske izgradnje rezultira lošijom arhitekturom koja se gotovo i ne uvrštava u recentnu publicistiku. Novo izgrađen projekt na Ulici je centar Green Gold koji je započet 2010., a upravo se dovršava (u gradnji je još poslovni neboder). Iako je prvotno zamišljen prvenstveno kao projekt sa građevinama od javno-obrazovnog sadržaja (škola, sportske dvorane i bazen) idejno je rješenje u izvedbi dobilo sasvim drugačiju funkciju, ali i formu.


Danas

Nedavno je u dnevnom tisku objavljen projekt za izgradnju još jednog novog projekta na Ulici - „kulturhotela“ na križanju Ulice grada Vukovara i Držićeve ulice. Na parceli uz stambeni neboder iz pedesetih Marijan Turkulin, u suradnji s Wolfom D. Prixom, projektirao je suvremenu strukturu od stakla koja svojom formom slijedi svjetski trend dekonstruktivizma u arhitekturi i donosi dašak novine. Kompleks od 15 katova trebao bi trebao sadržavati niz konferencijskih dvorana, hotel i garažu. Otvoreno je i gradilište na križanju s Držićevom ulicom gdje zaklada Dostojanstvo i nada gradi studentski dom koji bi trebao biti dovršen sljedeće godine.
Ostaje pitanje što s potleušicama koje još uvijek stoje uz Ulicu, posebice u dijelu trase od ulice Hrvatske bratske zajednice do Držićeve, izgubljene u dimenzijama ogromnih solitera? Ne bi li ulicu grada Vukovara, kao čitav urbanistički potez, s vrijednim ostvarenjima trebalo zaštiti i očuvati takvu kakva je, nedovršenu? Konačno treba
donijeti epilog kojeg ulica traži od početka.




Prikaz razvoja Ulice grada Vukovara ulice (prilog izložbi koji su sačinile autorice)


Ugao Ulice grada Vukovara i Savske, vjerojatno kasnih 40-tih ili ranih 50-tih.


Pogled od Savske prema istoku. Snimio: Milan Pavić


Pogled od Savske prema istoku. Snimio: Tošo Dabac.


Pogled na zgradu Katastra i zgrade u poljanama iza nje. Snimio: Tošo Dabac.


Pogled na zapadni dio ulice i na sjeverozapad grada. Snimio: Tošo Dabac.


Detalj iz 1958. Snimio: Milan Pavić


Otvoreno sveučilište nekad.


Gradska vijećnica sa zapada. Snimio: Tošo Dabac.


Gradska vijećnica.


Gradska vijećnica.


Pogled od Gradske vijećnice prema zapadu, u pozadini se dovršava neboder FER-a (1965. godina).


Pogled od Gradske vijećnice prema jugozapadu na hotel „Internacional”.


Detalj Ulice grada Vukovara. Snimio: Tošo Dabac.


Ulica gledana sa Palače pravde na zapad.


Ulica grada Vukovara u blizini Držićeve 1958. godine. Snimio: Milan Pavić


Zagrepčanka, zapadni „marker” ulice.


Središnji dio ulice, pogled od koncertne dvorane „Vatroslav Lisinski” prema zapadu. Snimio: Saša Šimpraga


Prijedlog Ivana Kožarića za raskršće Savske i Ulice grada Vukovara, skulptura „Zovi me kako hoćeš”.



Problemi


01 GABARITI ULICE

Prema izvornoj ideji Vlade Antolića Ulica grada Vukovara trasirana je od Savske ulice na zapadu do Držićeve ulice na istoku. Ubrzo je trasa na istoku proširena sve do Heinzelove ulice i takvi su gabariti ostali sve do devedesetih godina prošlog stoljeća kada se ulica proširuje i na zapad, do Trešnjevačkog trga, i dalje na istok, do Žitnjaka, a Ulica mijenja ime u Aveniju Vukovar. Ponovnom promjenom imena kasnih devedesetih godina u Ulicu grada Vukovara, mijenjaju se i gabariti pa se trasa nešto skraćuje na istoku, do Ulice grada Gospića. Promjena gabarita Ulice rezultirala je problemom definiranja početka i kraja ulice. Naime, izgradnjom Zagrepčanke konačno je ostvaren plan nebodera na uglu Savske i Ul. grada Vukovara koji markira njen početak. Zamisao o monumentalnom vertikalnom akcentu nalazimo u izvornom planu V. Antolića. Istih godina (1947.) i Neven Šegvić predlaže neboder u svom natječajnom radu za prvih osam stambenih zgrada, a nešto kasnije (1954.) i Božidar Rašica. No trebalo je pričekati još dvadeset godina do konačne realizacije nebodera izgradnjom Zagrepčanke, S. Jelineka i B. Vinkovića, koja će postati ne samo simbol Ulice već i simbol grada. Istočni dio dobio je svoj naglasak sa zgradom Chromosa (P. Vovk i M. Turkulin) 1990. godine, kao svojevrstan antipod zgradi Zagrepčanke. Upravo će u percepciji građana ta trasa, od Savske do Heinzelove ulice, sa dva vertikalna naglaska, jedan s južne, jedan sa sjeverne strane Ulice, označavati njene gabarite iako oni ne odgovaraju administrativnim. Naime, devedesetih godina, kada je ulica produžena na zapad do Trešnjevke i na istok do Žitnjaka, nastala je konfuzna situacija. Nastao je raskorak između njenog formalnog početka i kraja (Trešnjevka - Žitnjak) i vizualnog početka i kraja (Savska ulica / Zagrepčanka – Heinzelova ulica / Chromos). Konfuznosti pridonosi i činjenica da se travmvajska pruga ne nastavlja zapadno od Savske ulice prema Trešnjevci, već se račva u sekundarne smjerove (sjever – jug) umanjujući tako koherentnost i cjelovitost poteza. Vizura Ulice dodatno će biti poništena i izgradnjom zgrade Eurotowera (M.Hržić) koji će nadvisiti zgradu Zagrepčanke za nekoliko metara, a zatim će se isto ponoviti na istoku sa slučajem Zagrebtowera (O. Barić ml.).


02 CENTAR

Glavni centar, ujedno reprezentacija grada i Republike predviđen je u budućem stvarnom i geometrijskom centru grada uz Moskovski boulevard (između Savske i Držićeve). Glavni kulturni centar predviđen je uz radijalni boulevard u produženju Zrinjevca (V. Antolić).
U svojoj Regulatornoj osnovi Antolić u pravilnom razmaku, na potezu od Savske do Držićeve, postavlja četiri nebodera kako bi naglasio upravno-administrativan karakter prostora, a centralna prometnica koja se nadovezuje na istočni krak Lenucijeve potkove i pruža u smjeru juga preuzima ulogu društveno-kulturne arterije. Dakle, prostor Trnja na križanju Ulice grada Vukovara i akse Zrinjevac – Sava planiran je kao najuži centar novog grada. Realizacija centralne akse započinje sredinom 50-ih godina kada izgradnja Novog Zagreba rasterećuje Ul. grada Vukovara ekstenzivne stambene izgradnje, a ujedno zahtjeva od gradskih vlasiti rješavanje povezivanja starog i novog grada. Godine 1955. raspisan je Natječaj za idejno i urbanističko rješenje Trnja i zgrade Narodnog odbora grada Zagreb (današnje Vijećnice). Pobjedničkog rada nije bilo, ali se u realizaciju zgrade NOGZ-a kreće se prema projektu K. i B. Ostrogović koji su zamislili kompleks od dva niža longitudinalno izdužena bloka i nebodera od dvadeset katova smještenog na rub parcele, uz Ulicu grada Vukovara. Taj kompleks trebao je oblikovati zapadnu stranu današnjeg Trga Stjepana Radića kojeg su Z. Kolacio i Z. Sila zamislili kao povišeni zeleni plato akcentuiran visokim obeliskom.
Gradnja Vijećnice (1956.-61.) potakla je izgradnju ostalih građevina kulturno-društvenog sadržaja u svojem susjedstvu. Tako se kroz čitavo sedmo desetljeće (pa i duže) grade: Koncertna dvorana (Marijan Haberle, Minka Jurković, Tanja Zdvorak, 1958-73.), koja svojim položajem zatvara istočnu frontu Trga, i njoj nasuprot, zgrada pravosuđa, tzv. Palača pravde (Ninoslav Kučan, 1961.- 70.).
Od sedamdesetih godina naovamo bilo je mnogo planova, ideja i natječaja kojima se pokušao definirati ovaj prostor, a od osamdesetih godina u fokus arhitekata, urbanista ali i konzervatora dolazi problem adekvatne prenamjene Paromlina. Međutim sve je stalo na planovima. Današnja situacija otkriva nam nerealizirani potencijal Trga Stjepana Radića – jednim dijelom pretvorenim u parkiralište, drugim u pojas zelenila kojim se čak ni pejzažna arhitektura nije pozabavila. Potonje vrijedi i za zeleni pojas Ul. Hrvatske bratske zajednice čiji je početak, doduše, obilježen Silađinovom skulpturom (obeliskom) nastalom povodom 900-te godišnjice Zagreba. Međutim, teško se oteti dojmu da je mjerilo skulpture potpuno promašeno i bolje bi odgovaralo mjerilu Donjeg grada nego mjerilu grada južno od pruge. GUP 2007. označava aksu javnu zelenu površinu - tematski park - u kojoj se dopušta izgradnja građevina za znanost, kulturu, rekreaciju, ugostiteljske objekte, vjerske građevine. Dakle, GUP 07 predviđa nastavak karaktera Lenucijeve osi, a hoće li to biti realizirano pokazat će vrijeme.


03 NEPROPORCIONALNA IZGRAĐENOST

Problem neproporcionalne izgrađenosti u podjednakoj se mjeri odnosi i na kvantitetu i na kvalitetu izgradnje. Zapadni dio Ulice (od Savske do Ul. Hrvatske bratske zajednice) karakterizira veća gustoća prostorne izgrađenosti. Moderna i suvremena izgradnja poništila je gotovo u potpunosti tragove periferije. Zgrade su pozicionirane usporedno s Ulicom te naglašavaju brzinu i veličinu prometnice. Kasnijih se godina gradnja pomiče prema Držićevoj ulici i uz stambeni fond počinju se graditi i zgrade od javnog i kulturnog značaja. Promjena investitora, koji više nije isključivo Država nego i privatne tvrtke, ali i osnivanje arhitektonsko-projektnih biroa, producirala je zaista impresivnu gradnju sa zgradama kao što su: Vijećnica, Radničko sveučilište Palača pravde, KD Lisinski, neboder Fakulteta elektronike i računarstva, Zagrepčanka, Auto-Hrvatska, koje ne samo da su uspješna arhitektonska ostvarenja nego su i ostvarenja koja su u potpunosti u toku s europskim kretanjima.
Istočni dio Ulice (križanje s Heinzelovom i Radničkom) trenutno je najdinamičniji prostor po pitanju izgradnje. Očit je trend oblikovanja korporacijske zone – poslovne jezgre grada. Dovoljan je jedan pogled na taj dio ulice s visokim ostakljenim zgradama istaknutih logotipova da bi shvatili Mummforda kad spominje da velegradskim životom dominira trojstvo kapitala: financije, osiguranje i marketing.
Ostaje središnji dio sa svojim neizgrađenim i komunalno zapuštenim prostorima – prazninama i urbanističkim otocima bivših radničkih četvrti. Centar je opet preskočen, a uzroke treba tražiti i u činjenici da je taj dio zbog pruge, željezničkih radionica – koje se duboko spuštaju južno prema Ulici najodsječeniji od Donjeg grada, te da je pitanje Paromlina i dalje otvoreno. Međutim, jedno je sigurno, ukoliko želi spriječiti propadanje vlastitog tkiva, Zagreb će se morati ozbiljno pozabaviti pitanjem svojeg središta.


-- o --

Na kraju bih se želio zahvaliti svima koji su na ovaj ili onaj način doprinijeli pojavi ovog posta - prije svega autoricama teksta, Petri Srbljinović i Danijeli Pandži, koje su odobrile njegovo objavljivanje i pomogle mi svojim komentarima, a zatim i onima koji su mi pomogli oko fotki i starih planova grada: Saši Šimpragi i VT-u. Žao mi je što ne znam autore svih fotografija (skupljene su s raznih web izvora), ako netko od vas zna više o autorima ili ima i neke druge fotografije ove ulice iz povijesti, neka se samo javi, svaki komentar je dobrodošao!



Vukovarska iz mravlje perspective pored Otvorenog sveučilišta na istok. Snimio: Vanja

Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Jučer popodne je stanare Paljetkove ulice u Prečkom umjesto dosadne (i u stvari nepotrebne za ovu kratku ulicu slijepu na oba kraja) isprekidane crte posred kolnika dočekala kolekcija crteža kredom koja će ih uveseljavati do prve kiše. Meni osobno je najdraža La Linea, već se dugo nisam sjetio tog lika koji me je toliko puta nasmijao svojim verbalnim (!) i crtačkim majstorijama!

Pogledajte OVDJE prvu epizodu cijelog serijala (meni osobno se muzička podloga ove epizode puno više sviđa od one uobičajeneo prikazivane na HRT-u!), a ako želite još, pogledajte i interaktivnu verziju (ideja je fora, a realizacija bi mogla biti i bolja, al, ajd', poklonjenom konju nećemo gledati u zube ) ili pak članke na Wikipediji o samom filmu, autoru crteža Osvaldu Cavandoliju ili autoru čuvenog "teksta" glavnog junaka, Carlu Bonomiju, koji je osim ovog junaka dao glasove i čuvenim pingvinima iz serijala "Pingu".

A sad pogledajmo što se još nastalo oko bijele isprekidane linije u Paljetkovoj ulici (zahvaljujem Vedranu na suradnji i fotkama!).



Snimio: Vedran


Snimio: Vanja


Snimio: Vedran


Snimio: Vedran


Snimio: Vedran


Snimio: Vedran


Snimio: Vedran


Snimio: Vanja

Na tramvajskom okretištu Prečko. Snimio: Vanja

Jedan od glavnih pokretača projekta, Renato Metessi, direktno sa "stejdža". Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Dok pišem ove riječi završava drugi dan drugog izdanja koncerta "Zadnja stanica Prečko", uspio sam oba dana stići makar na sat-dva baciti pogled na koncert, ljude .. omirisati miris pive, ćevapa i fritula, osjetiti udarce bas bubnja i rezak zvuk gitare ... Vidljivo je da su se organizatori ove godine specijalno potrudili - bendova je bilo zaista mnogo, dva dana programa su bili vrlo popunjeni raznolikim imenima. Isto tako, "infrastruktura" je bila bitno bogatija nego lani, ića i pića bilo je više no dovoljno, a našlo se i poneki štandić drugih stvari. Na žalost, čini mi se da je cijela stvar mogla biti i malo bolje izreklamirana ... recimo, u kvartu se pratkički nije moglo doznati što se i kada dešava - tko ne prati mjesečne pregleda programa ili web nije niakko mogao saznati za ovo.

Na žalost, publika se isto baš nije iskazala - nadao sam se brojnijoj posjeti, no i ovako nije bilo loše, ali bilo bi mi drago da je posjećenost bila i bolja.

Nadam se da nas i slijedeće godine čeka još jedan ovako dobar mini festival u Prečkom - organizatori, hvala vam na trudu!



Hakuna Matata - moj prvi susret uživo sa njima - i to vrlo dobar! Snimio: Vanja


Meni nepoznat, no posve solidan "cover" band. Snimio: Vanja


Atmosfera u publici u petak navečer. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Završetak proljeća, posljednji tjedni školske nastave, državni praznici prije i nakon njega, mnoštvo manifestacija po gradu ... koliko god uživam u tim trenucima nailaska ljeta, iščekivanja odmora, putovanja, toliko sam u tim tjednima preplavljen obiljem ponude prirode, kulture i društvenog života i najradije bih bio istovremeno na stotinu mjesta. A to je, kao što dobro znamo, nemoguće i dovodi do frustracija ... i onda se iz dana u dan pitam: kuda danas, što odabrati iz tog bogatog gradskog proljetno-ljetnog čušpajza?

Današnji dan nudi koješta, a meni se čini da će moj izbor biti isti kao i lani u ovo doba - koncert "Na zadnjoj tramvajskoj stanici" u Prečkome!

Možda se sjećate mog lanjskog posta na tu temu - kad sam prvi put vidio plakat pomislio sam da je to neki vic, ta tko bi u Prečkom održavao rock-koncert??? No, koncert je zaista održan i bilo je ugodno slušati dobru muziku, vidjeti mnoštvo poznatih lica i dobro se zabaviti tokom večernjih sati.

A ove godine sam napeto iščekivao što li će se desiti - da li će koncert ponovo osvanuti ili su se možda lanjski organizatori, Toni Kukuruzović (filmski producent) i Renato Metessi (glazbenik) ispuhali i odustali od novih akcija. Dugo vremena nije bilo nikakvih informacija, no pred 2-3 tjedna su stigle dobre, dapače vrlo dobre vijesti: koncert je tu i to čak dvodnevni, a organizacijom se bavi udruga "ZSP" (vidi OVDJE) tako da to više nije samo "two men show"!

Danas, u petak, 15.06.2012., i sutra, u subotu, na igralištu Sportskog centra Prečko (Petrovaradinska ulica) će odjekivati muzika, bit će piva, kobasica i kokica, a bit će, nadam se, i još više ljudi nego lani!
Što se bendova tiče, pogledajte impozantan niz imena na linkovima "Line" i "Line 2" OVDJE (na žalost, nije najjasnije koji od bendova sviraju danas, a koji sutra - da li su "LINE" današnji bendovi, a "LINE 2" sutrašnji ili je tu i neka druga raspodjela) - posebno pohvaljujem oblikovanje popisa izvođača sa prikačenim linkovima an YouTube spotove i MySpace stranice, super stvar!

Dakle, nadam se da se vidimo večeras i/ili sutra u Prečkom!


Pozornica u pripremi, snimljeno danas u 8h! Snimio: Vanja

Grad je nezasitni zmaj koji malo pomalo guta sva naselja u svojoj blizini, kako sada tako i nekad davno. Nisu tako strašno daleko vremena kada su Horvati, Dubrava, Remete, Šestine, Stenjevec, Špansko, Prečko ... bila samostalna naselja, a sada su već duboko inkorporirana u gradsko tkivo. A kada to ide tako lako sa čitavim naseljima onda nije ni čudo da grad velikom lakoćom guta i pojedinačne kućice koje su razasute uz njegove granice. No, kao što je sa sitnim stvarčicama često slučaj, one se nekad i provuku potpuno neokrznute. I, tada dobijemo ruralni otok u urbanome moru ...



Obiteljska kuća usred parka na Knežiji. Snimio: Vanja


Jedan od najzanimljivijih takvih slučajeva je kućica usred parka na Knežiji, 30-tak metara iza pedijatrijske ordinacije i laboratorija u Bićanićevoj ulici. Kućica sa ograđenim vrtom je okružena sa svih strana parkom, ispred njenih vrata ide glavna pješačka "prometnica" ... i čini se da su svi zadovoljni ovakvom "status quo" situacijom, bilo bi teško zamisliti park bez te male cvjetne oaze.
(kao zanimljivost, ispred te kućice je još pred 3 godine bila jedna od najstarijih uličnih lampi u gradu ... na žalost, tada je zamijenjena suvremenijom).

Malo je drugačiji slučaj sa kućicama koje su se stjecajem okolnosti našle u okviru rekreacionog centra Jarun nakon što su ih od svoje matične ulice odsijekle zgrade Wurthove ulice. Naime, ostaci ostataka ulice Jarun sežu od Jarunske crkve do Wuerthove ulice, no nakon tih zgrada ostao je još kratki odsječak do kojeg se vozilom može doći tek kroz parkiralište i ogradu rekreacionog centra. Rekao bih da je život u tom "slijepom crijevu" parka dosta miran - ne tako daleko su veslačka staza i kolni ulaz u park Ulicom Hrvatskog sokola, no livadom koja okružuje kućice nema puno prometa i čini mi se da će i one još zadugo ostati na svojem mjestu.



U Jarunskom rezervatu. Snimio: Vanja


Idilična okolina života u parku. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Otvoren pogled prema veslačkoj stazi. Snimio: Vanja


Završetak ulice Jarun. Snimio: Vanja


Pogled iz njihove "privatne" ulice na zgrade Jaruna. Snimio: Vanja


Posljednji, treći, primjer je iz Prečkog. Nedaleko tramvajskog okretišta se nalazi Paljetkova ulica sa dvije zgrade građene 80-tih godina te jednom malom obiteljskom kućom koja je tu očito preostala još iz davnih seoskih dana Prečkog. Na ta vremena podsjeća tek nekoliko kućica južno od tržnice te ova ovdje, uz koju se još uvijek nalazi oranica, a pred njom parkiran traktor usprkos tome što je sa jedne strane okružena zgradama, sa druge modernom cestom, a sa ostalih kućama u nizu.



Obiteljska kuća u Paljetkovoj ulici sa oranicom. Snimio: Vanja


Ovakvih primjera ima još mnogo i oni su zanimljivi ne samo zbog scena seoskog/prigradskog načina života usred grada već i kao markeri nekadašnjih ulica koje su nestale u valu izgradnje novih ulica. Najbolji primjer za to je kuća na samome kraju Ujevićeve ulice na Knežiji, neposredno prije raskršća sa Horvaćanskom, koja još uvijek nosi kućni broj ulice Kalinovica koja se sada nalazi na nekoliko stotina metara od nje, a nekada je sezala sve do Horvaćanske.

... sa vrhovnim centrom tehničkog znanja!


Pogled na Fakultet elektrotehnike i računarstva iz zgrade Otvorenog sveučilišta u Vukovarskoj ulici. Snimio: Vanja

(obratite pažnju na prozore na povlačenje, hit u ranim 60-tima, kada je nastala ta zgrada prema projektu arhitekata Ninoslava Kučana i Radoslava Nikšića, jedna od najznačajnijih u dugom nizu ostvarenja iz tog vremena u Vukovarskoj ulici!)

Na Hreliću mi je uvijek zabavno, bez obzira gledam li stvari koje su na prodaju ili se pak usredotočim na ljude koji se motaju kroz tu šarenu gomilu, svejedno da li su oni došli na sajam prodavati, kupovati ili pak besciljno lutati sajmištem. U svem tom šarenilu ljudi i stvari, boja, mirisa i zvukova, teško je zapaziti pojedinačne detalje, situacije, fragmente sajamskog života ... no, okretno oko ipak može uhvatiti pokoju zgodnu situaciju.

Pred nekoliko tjedana sam prolazeći sajmištem krajičkom oka zapazio komešanje između redova i zapazio neobičnu sliku - grupica mladih je odlučila iskoristiti šarolikost situacije i snimiti nekoliko "modnih" fotki u tom "trash" okruženju. I, koliko se meni čini, lik s pivom je u tu priču upao potpuno spontano, na čuđenje "modnog tima" i veselje okolnih mnoštva. A to je ono što me je u cijeloj toj priči najviše zabavljalo - reakcije okupljenih koji su se očito dobro zabavljali!



Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Snimio: Vanja

... a sad spusti sliku niže ...
.. još niže ...
.. još niže ...
.. još niže ...
.. još niže ...
.. niže ...
.. niže ...
.. niže ...
.. niže ...
.. niže ...
.. niže ...
.. niže ...
.. još malkice niže ...
:
:
:
:
:


Magazinska cesta. Snimio: Vanja

Iz daljine je to običan graffiti ... koji se, približavajući, pretvara u zanimljiv zebrasti uzorak koji gubi (navijačku) informaciju koju je nosio i postaje prava pravcata dekoracija. Zamislite sad neku veliku fasadu visine 10, 20 ili 30 metara sa ogromnim slovima (vidljivim možda tek iz daljine ili aviona) koja se, gledajući iz podnožja, pretvaraju u šaru ove vrste! Zanimljivo, zar ne?

Ljubljanska avenija. Snimio: Vanja

Nema veze što je, glavno da je najpovoljnije!

Svaki grad ikoje veličine ima poneki "nevidljivi džep", neko područje koje godinama ostaje neuređeno, sakriveno od pogleda običnih smrtnika. A Zagreb tu nije iznimka ... u podsljemenskoj zoni ima dosta takvih "ficleka" koji izmiču urbanizaciji i uređenju, upotrebi, no oni su najčešće mali komadićci, parcele ugurane u teško pristupačnim udolinama, podalje od glavnih ulica, najčešće neznanih vlasnika. U ravničarskom pak dijelu grada su takve zone rjeđe, ali zato i veće .. i najčešće se čuvaju za nova naselja ili pak buduće infrastrukturne projekte. A ono što je zajedničko velikoj većini takvih lokacija je posvemašnja zapuštenost, zaraslost, često i neslavna uloga neslužbenog javnog deponija za smeće.

Volim turnuti svoj nos u takva mjesta ... koliko god u 9 od deset slučajeva ne naiđem na neku posebnu ljepotu na tim mjestima uvijek me drži nada da ću baš taj put naići i na nešto lijepo i pažnje vrijedno. No, kad i ne nađem neko lijepo i idilično mjesto onda najčešće ipak nađem bar neko bizarno koje ipak opravda moj dolazak.

Primjer za pronalazak lijepe i mirne oaze usred "crne rupe" u planu grada je staro groblje u Stenjevcu koje se nalazi usred "ničije zemlje" između Španskog, Malešnice, Stenjevca i Jankomira - pogledajte OVDJE post u kojem sam pisao o njemu.
(usput, već se radi na produženju ulice Antona Šoljana koja će proći točno po sredini tog velikog komada zemljišta).

A primjer za bizarno okruženje jedne takve "crne rupe" grada je područje zapadnog Jankomira koje sam posjetio pred koji tjedan. Naime, kvadrat oivičen sa juga Ljubljanskom avenijom i jezercem potoka Dubravice koje je raj za ribolovce, sa zapada nizom dućana sa istočne strane Škorpikove ulice (Bauhaus, Kika, Lesnina itd), sa sjevera Baumaxom, pogonom "Rade Končara" za izradu tračničkih vozila i firmom za prikupljanje otpadnih materijala CIOS te sa istoka ulicom Jankomir je potpuno sakriven od očiju javnosti. Jedini pristup u njega je iz ulice Jankomir, od prilaza ribičkome jezeru, sa rampe koja se nalazi u blizini carine.

A što se to tamo može vidjeti, pitate se sad vi?

Prilazna cesta je ispočetka asfaltirana (i to davno), no vrlo brzo prelazi u prašnjavi makadam čiji izgled odaje da se njime gotovo isključivo služe kamioni (duboki kolotrazi bi oštetili svako vozilo normalne visine). Cestica naoko besciljno vrluda šikarastim područjem iz kojeg proviruju hrpe odbačenog građevinskog otpada, a pomalo bizarni dojam upotpunjuje uvijek prisutan pjev ptica te raznolikost bujne flore koja raste iz sveg tog nereda. Isto tako, vidljivo je da pojedini ogranci ceste ponekad služe i kao lokalni "fukodromi" - očito, rampa nije uvijek zaključana noću.



Početak ceste, odmah iza rampe. Tu je još asfalt. Snimio: Vanja


Ribičko jezero sa autima Ljubljanske avenije u pozadini. Snimio: Vanja


Usred guštare. Snimio: Vanja


Jedna od biljnih vrsta kojoj ovakvo okruženje odgovara ... Snimio: Vanja


Nakon možda kilometar vijugave vožnje kroz gustiš dolazi se na proširenje - i to veliko. Cesta se račva na mnogo ogranaka prekrivenih razbijenim ciglama, komadima betona, otpadom svih vrsta koji se očito tu nemilice dovozi. Tu je i stari zarđali bager, komplet kožnih fotelja namijenjenih za tko zna čiji odmor .. ali i mala drvena sjenica/zemunica te kućica sačinjena od svega što je došlo pod ruku koja očito nekome služi kao stalno boravište. Tu je dimnjak, bačva u koju se sakuplja kišnica, razne kućne potrepštine razbacane uokolo ... čak je tu i stari gumeni pesek, igračka kakvu nisam vidio desetljećima.

Teško da tu živi netko tko je ovlašten da raspolaže tim otpadom ili regulira njegov dovoz, no čini se da se taj netko time u stvari bavi ... naravno, posve neslužbeno.

Što je, da je, nek mu je sa srećom ... život na tome mjestu i u takvim uvjetima posve sigurno nije poezija. A što će dalje biti sa tom velikom parcelom sakrivenom od očiju javnosti? Tko zna, sigurno se čeka neki dalekosežni projekat koji će jednog dana to šiblje i kamen zamijeniti blještavilom novogradnje, vjerojatno nekim trgovačkim centrom.



Poluzemunica na početku proširenja. Snimio: Vanja


... a tu je i kućica ... Snimio: Vanja


... koja sprijeda izgleda ovako! Snimio: Vanja


Igračka na stalaži pred barakom. Snimio: Vanja


Stari zarđali bager ... Snimio: Vanja


Prikupljene cigle koje se još mogu upotrijebiti. Snimio: Vanja


Garnitura za jankomirski lounge-bar. Snimio: Vanja

Snimio: Vanja


Izradio i snimio: Vanja


Ovih dana je toliko raznih zbivanja da se jedva stižem informirati o njima, a kamoli otići na njih ili čak napisati post ... proljeće je uvijek takvo: zanimljivih zbivanja je uvijek više negoli to jedan običan smrtnik poput mene stigne pratiti. Stoga, najbolja je strategija odabrati neko od njih pa onda "uroniti" u njega koliko mi već okolnosti dopuštaju.

Nadam se da ste tako primjetili da se ove godine odigrava jubilarni 40. Animafest, festival animiranog filma. Njegovo prvo izdanje održano je 1972. godine (i time je Animafest drugi najstariji evropski festival animiranog filma) i otad se Animafest održava svake dvije godine uveseljavajući i mlade i stare svojim programima. A kako su meni uvijek zanimljivi oni programi koji ostaju u sjeni, daleko od glavne pozornice i svjetala najjačih reflektora, tako ću vam sad pokazati kako je izgledalo na dječjoj radionici animacije koju je (uz svjetlo jednog reflektora i prisustvo jednog prosječnog foto-aparata) za zainteresiranu djecu pripremila i vodila animatorica Petra Zlonoga.

Neću vam odati što su klinci radili sa Petrom (rezultati će se moći vidjeti danas, na završnoj radionici), no reći ću vam da su vam ostala još dva dana (danas, subota, te sutrašnja nedjelja) za uživanje u animiranim filmovima kojih se na ovome festivalu broje u stotinama - program i sve ostalo što vas zanima o festivalu pogledajte OVDJE. A sad pogledajte i nekoliko fotki sa spomenute radionice!



Dio ekipe na radu. Snimio: Vanja


Surađivala je i pčelica Maja! Snimio: Vanja


Priprema scena. Snimio: Vanja


Stavi, snimi, pomakni, snimi, pomakni opet, snimi ... Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


"A što sada?" Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Fotka za arhivu. Snimio: Vanja

Zapadni kolodvor. Snimio: Vanja