Nepoznati Zagreb

Razglednica sa motivom Ulice grada Vukovara negdje iz 60-tih.



Ulica grada Vukovara (ili Avenija Vukovar, ali ne i Vukovarska, ulica tog naziva postoji u Dubravi!) je živjela i još uvijek živi veoma burnim životom, a to pokazuju i sva njena imena koje je do sada nosila. Na samome njenom početku, u doba prije drugog svjetskog rata, nosila je dva imena: Varaždinska (za dio zapadno od Trnjanske ulice) i Dubrovačka (za dio istočno od Trnjanske), imena posve prikladna tadašnjem statusu prigradske ulice. Nakon drugog svjetskog rata dobila je novo prigodno ime: Moskovska ulica. Kako su u to doba događaji brzo smjenjivali jedni druge tako je nakon raskida sa Informbiroom preimenovana u Beogradsku ulicu, a potom je, u skladu sa tadašnjim društvenim uređenjem i uspomenama na NOB, preimenovana u Ulicu proleterskih brigada. Nakon osamostaljenja Hrvatske ulica je ponovo preimenovana, ovaj puta u Ulicu grada Vukovara, po gradu koji je više nego ijedan drugi vezan uz simboliku Domovinskog rata, kako uz onaj herojski dio tako i uz onaj nevidljiv široj javnosti. Dakle, sva važna događanja u povijesti Zagreba i Hrvatske ostavila su svoj trag i u imenu ove ulice-simbola.



Karta iz 1923. godine, vidljiv je samo dio Dubrovačke od Trnjanske do Strojarske.


Karta iz 1934., zapadni dio: Varaždinska ulica vjerno slijedi trasu današnje Vukovarske.


Karta iz 1934., istočni dio: Držićeve još nema prema jugu, a Dubrovačka seže do Radničke ceste.


Izrez karte iz 1947. godine: Varaždinska cesta se pruža od Trešnjevačkog trga do Trnjanske, a Dubrovačka dalje na istok.


1947. godina, istočni dio: Držićeva je već produžena, Dubrovačka seže i nadalje samo do Radničke.


Priča o Trnju, kvartu za koji je Ulica grada Vukovara jedan od sinonima, je od samog početka bila vrlo zanimljiva, njegova povijest je dinamičnija od povijesti bilo kojeg drugog zagrebačkog kvarta. Na početku je to bilo ravničarsko poplavno područje za kojeg nitko nije previše mario. Nakon prolaska željeznice je cijeli taj predio gurnut još dalje od vidokruga običnog građanina jer je bio izoliran prugom i željezničkim radionicama (na prostoru bivšeg "Gredelja"), grad se razvijao u smjeru zapada i istoka dok su predjeli smješteni južno (Trnje), jugozapadno (Trešnjevka) i jugoistočno (Peščenica) u planovima gradskih vlasti dobivali uglavnom industrijsko-prometna značenja - recimo, na području Trnja je bila planirana gradska riječna luka koja bi bila sagrađena na umjetnom kanalu povezanom sa rijekom Savom. No, sa širenjem grada su zaposjedana sve šira gradska područja i sva ta tri kvarta su zaposjele radničke kućice sa vrtovima, poneko skladište ili industrijski pogon, to je bila mješavina industrijske četvrti i "favela" na starozagrebački način. Trešnjevka i Peščenica su se tokom desetljeća korak po korak transformirali u sadašnji oblik stambenih četvrti s nešto malo poslovnih djelatnosti (Trešnjevka) odnosno poslovnih sadržaja sa nešto malo stambenih prostora (Peščenica), dok je Trnje očekivala puno burnija sudbina - 1947 godine, prema Regulatornoj osnovi tadašnjeg vodećeg urbanista Vlade Antolića Trnju je namijenjena ni manje ni više nego glavna uloga, udomljavanje budućeg centra čitavoga grada! I sve što se događalo nakon toga je bio rezultat te odluke koja je, posve razumno, pokušavala preusmjeriti dotadašnji razvoj grada iz uske linije zapad-istok na područje do tada smatrano tek prigradskim, no koje se logično nadovezivalo na već postojeću os glavnog trga, parkova Lenucijeve potkove i Glavnog kolodvora sve dalje prema rijeci Savi.

No, kako je urbanistička povijest pokazala, Ulica grada Vukovara je živjela u fokusu urbanista i arhitekata svega 7-8 godina, već sredinom 50-tih se žarište njihove pažnje preselilo još južnije, preko Save, a brz razvoj te ulice i Trnja općenito, koji su obećavali brzo izvršenje plana, su pretvoreni u svojevrsni "status quo", održavanje kompliciranog suživota širokih ulica i velikih stambenih i javnih zgrada sa preostalim obiteljskim kućicama, vrtovima i voćnjacima te rješavanje pojedinačnih problema bez sagledavanja budućeg rješenja u cjelini. I tako je nastala ulica ovakva kakva je danas, sa mnogo reprezentativnih zgrada, ali i sa mnogo "krparenja", detalja koji joj ne služe na čast i koji sprečavaju njen dalji prikladan razvoj.

No, da ne dužim previše, sve ovo je bio uvod za vrlo zanimljiv stručni tekst koji su s namjerom prezentiranja povijesti i sadašnjeg stanja te ulice pripremile autorice Petra Srbljinović i Danijela Pandža, a javnosti su ga predstavile na izložbi "Ulica grada Vukovara - od ideje do realizacije" u Galeriji Modulor Centra za kulturu Trešnjevka gdje se ona mogla pogledati tokom siječnja ove godine. Najtoplije vam preporučam čitanje čitavog teksta zato što vam on omogućuje puno bolje razumijevanje događanja u i oko Ulice grada Vukovara i smještanje njenih pojedinih detalja u pravu vremensku okolinu!
(žao mi je što ovaj post nije mogao biti objavljen u doba održavanja izložbe jer je ona omogućavala još bolji pregled vremenskih događanja uz tu ulicu, a i izbor izloženih fotografija je bio vrlo dobar)



Pogled na dionicu Ulice grada Vukovara između Savske i Paromlina iz 1958. godine.


Uzdužni pogled na Ulicu grada Vukovara – uočite da još nije u cijelosti proširena.


Pogled na zapadni dio Ulice grada Vukovara sa jugozapada.


Pogled na Ulicu grada Vukovara i Vrbik sa jugozapada (u gornjem desnom kutu).


Ne mogu točno odrediti koji je ovo dio ulice – molim pomoć!


Sveučilišna aleja (tadašnja ulica Đure Salaja), vjerojatno negdje 70-tih ili ranih 80.-tih.


Sveučilišna aleja gledana sa sjevera.


Sveučilišna aleja gledana sa sjeverozapada.



Petra Srbljinović i Danijela Pandža:
Povijest izgradnje Ulice grada Vukovara


Početak

Ulica grada Vukovara četrdesetih godina XX. st. trasirana je od Savske ulice na zapadu do Držićeve ulice na istoku. Ta se prvotna trase podudara sa trasom koja je uočljiva već na planu iz 1889. godine. Regulatornom Osnovom grada Zagreba Vlade Antolića, iz 1947. Godine, započela je izgradnja Ulice paralelno na zapadu i istoku trase, odnosno na marginama, i to izgradnjom stambenog fonda. Iako Antolićeva Osnova nikad nije u cijelosti prihvaćena i ozakonjena, poslužila je za prvotnu izgradnju na Ulici koja je trebala biti kompletno gotova u razdoblju od dvadeset godina (od četrdesetih do šezdesetih). Ubrzo je trasa na istoku proširena sve do Heinzelove ulice i takvi su gabariti ostali sve do devedesetih godina prošlog stoljeća kada se ulica proširuje na zapad prema Trešnjevačkom trgu i na istok do Žitnjaka i kada se ime ulice mijenja u Aveniju Vukovar. Već se neko vrijeme govori o ponovnoj promjeni gabarita ulice, odnosno o produženju za nekih 6 km kako bi se ulica ponovno protezala na zapad od Trešnjevke dok bi se na istoku radio produžetak paralelan s Novom Branimirovom. Trenutna duljina trase Ulice grada Vukovara iznosi oko 5,5 km.


1950.

Na čitavom potezu nove ulice, osim stambenih kućica razasutih čitavim Trnjem, do 1947. godine izgrađene su samo dvije građevine: na sjevernoj strani ulice Zemljakova Centralna gradska produžna škola (1938. Godine) i Ženska realna gimnazija Zvonimira Vrkljana (1938./9. Godine) s južne strane ulice, a u razdoblju od 1947. do 1950. godine izgrađeno je devet višestambenih zgrada. Neboder koji je trebao naglašavati početak ulice realizirat će se tek za punih dvadeset godina (Zagrepčanka).
Početkom pedesetih dolazi do raspuštanja državnih zavoda i osnivanja arhitektonsko- projektnih biroa. Među prvima biroe su otvorili Milan Žerjavić (APB Žerjavić), Milan Grakalić (APB Grakalić), Kazimir Ostrogović (APB Ostrogović) i Peroslav Ilijić (APB Ilijić). Arhitekti počinju djelovati individualno, kao autori koji u punom mahu pokazuju vlastitu umjetničku osobnost. Te su godine obilježene djelovanjem sljedećih značajnih arhitekata: Božidara Rašice, Nevena Šegvića, Drage Galića i Ive Geršića. Renomirana četvorka izgradit će osam značajnih građevina na potezu od Savske do Držićeve ulice, u duhu odrednica suvremenog europskog modernizma. Jedna dogradnja, devet novih ostvarenja i pet dovršenih zgrada projektiranih 1949. godine ukazuju na puni zamah u izgradnji Ulice grada Vukovara pa razdoblje do 1955. godine pokazuje napredak u odnosu na izgradnju do 1950. godine kada se, kako je komentirao Nevena Šegvić, u intervjuu za Čovjek i prostor 1958. godine, «(…) započelo graditi prilično stihijski u pogledu urbanističkog planiranja i sa stanovišta arhitektonsko-građevne analize.»


1955.

Prvi javni natječaji održani 1955/6. godine ubrzali su razvoj moderne arhitekture u periodu od 1955. do 1970. godine. U tom razdoblju (1955. do 1959. godine) nastala su tri antologijska djela hrvatske arhitekture. Rješenja za KD Lisinski i Radničko sveučilište pokazuju direktno crpljenje iz europske moderne i kvalitetnu reinterpretaciju, a Ostrogovićeva Vijećnice bezvremensko rješenje već dobro poznatog modela funkcionalnog solitera. Riječ je projektima zahvaljujući kojima su se projektanti, Kučan, Nikšić, Ostrogović i Haberle, zauvijek upisali u povijest hrvatske arhitekture. Za rezime pedesetih godina najbolje će poslužiti riječi Ive Maroevića: «Bila je to arhitektura iz radionica niza poznatih hrvatskih arhitekata, koju je krasila jednostavnost, ponegdje i škrtost izraza, skroman i ograničen izbor materijala te jasna geometrija volumena pretežito slobodnostojećih zgrada (...).» U drugoj polovini pedesetih godina naglasak je sa stambene izgradnje preseljen na zgrade kulturnog i upravno-obrazovnog karaktera, koje će se graditi i šezdesetih godina. U razdoblju od 1956. do 1959. godine izgrađeno je samo šest građevina, od kojih samo dvije stambenog karaktera, a do 1960. je ulica trebala biti u potpunosti dovršena. Odgovor treba tražiti u preseljenju težišta na izgradnju Novog Zagreba. Kako je broj stanovnika u Zagrebu 1948. godine dosegao brojku od 356 529 stanovnika, i kako se željelo integrirati Savu u grad počelo se razmišljati o proširenju grada i južno od Save. Zgrada Zagrebačkog Velesajma (1956. Godine) definirala je novi prostor i postavila odrednicu za ostale zgrade koje su nastale na području tada začetog Novog Zagreba. Preseljenjem centra trgovine južno od Save i gradnjom novih zagrebačkih naselja počelo se sustavno napuštati gradnju u Ulici grada Vukovara. Ulica u kojoj je u prvih deset godina izgrađeno dvadesetak građevina (dakle trećina sveukupne realizacije) sljedećih će trideset godina upotpunjavati prazne parcele, a zadnjih deset godina pokušava realizirati svoj završetak.


1960.

Razdoblje je to u kojem je modernizam sažet u najboljem obliku i prezentiran zgradom Općinskog suda, koja je projektirana na vrhuncu modernizma, a izgrađena tek u osmom desetljeću – razdoblju kasnog modernizma. Iako je u slijedu prikazivanja Kučanova zgrada trebala biti među prvima u okviru šezdesetih godina, jer projektom iz 1961. tamo zaista i pripada, ostavljena je za kraj razdoblja jer s Palačom pravde započinje kraj prvog razdoblja izgradnje u Ulici grada Vukovara, njenih prvih dvadeset godina, i kraj moderne arhitekture. U šezdesetim godinama izgradnja Ulice grada Vukovara pomakla se istočnije od Držićeve ulice i počela se kretati prema Heinzelovoj ulici. Popunjavaju se tri prazne parcele uz ulicu – dva stambena objekta (Rašica - Jadran-film i TAM) i višestambeni soliter (Golik). Grade se dva stambena nebodera (Knežević) i neboder današnjeg FER-a, a grade se i ostale obrazovne ustanove duž Sveučilišne aleje.


1970.

Iako su sedamdesetih izgrađene samo tri zgrade u Ulici grada Vukovara, od toga dvije poslovne i jedna upravno-obrazovna, one predstavljaju najbolje od čitavog opusa hrvatske arhitekture tih godina - idejni i estetski pluralizam u izvođenju.
Prva je zgrada Auto-Hrvatske ( Duška Rakića/ 1971. godina) koja je upotpunila praznu parcelu ispred Rašičinog i Ilijićevog zdanja Elektroprivrede (1953. godina). Zgradu je kupila Raifeissen banka i intervenirala na pročelje tako da se izgubio izvoran značaj zgrade. Druga zgrada izgrađena u ovom razdoblju je poslovni toranj Zagrepčanka, arhitekata Slavka Jelineka i Berislava Vinkovića (iz 1976. godine). Zagrepčanka je konačan epilog problema koji je tražio rješenje punih dvadeset godina.
Ono što je Ulica grada Vukovara trebala predstavljati, a to je avenija/boulevard koja širinom i brzinom spaja dva kraja grada, moralo je biti naglašeno monumentalnom zgradom na samom početku. To se ostvarilo tek sedamdesetih godina sa zgradom koja je postala novim simbolom Zagreba. Ulica takvih dimenzija zahtijevala je snažan akcent na početku trase pa je tako već u Osnovi zacrtan vertikalni naglasak. No, unatoč tome što su projekti bili izrađeni već 1947. (Neven Šegvić), a potom i 1954. godine (Božidar Rašica) on nije realiziran sve do 1976. kada je, prema projektu arhitekata Slavka Jelineka i Berislava Vinkovića, izgrađena Zagrepčanka, simbol grada i Ulice.


1980.

Osamdesete su godine kojima se pristupa zatvaranju nekih parcela uz samu ulicu čime se pokušava dokraja definirati ulica koja se sada razvija već punih trideset godina. Tako je uz zgradu Tempo- SDK i INA-Inženjeringa i nova zgrada Fakulteta elektrotehnike i računarstva (Marijan Hržić/1987.-89. godina) također dobila zadatak da svojim položajem zatvori otvoreni prostor koji se pružao ispred Tušekova nebodera iz 1965. godine. Rješenje nove zgrade svojim nižim i širokim volumenom ostavlja pogled na stariju zgradu, ali se i nametnulo svojom bijelom kamenom fasadom kojom savršeno parira zgradi Radničkog sveučilišta koja se nalazi točno nasuprot.
Istočni dio dobio je svoj naglasak sa zgradom Chromosa (1989./90. godina) koja je predstavljala svojevrstan antipod zgradi Zagrepčanke. Upravo će u percepciji građana ta trasa od Savske do Heinzelove ulice, sa dva vertikalna naglaska, po jedan sa južne i sjeverne strane ulice, označavati gabarite Ulice, iako oni ne odgovaraju administrativnim. Međutim ta će vizura Ulice već za nekoliko godina biti poništena izgradnjom novog poslovnog centra na istoku, ali i zgradom Eurotowera koji će nadvisiti zgradu Zagrepčanke za jedva nekoliko metara, a zatim će se isto ponoviti na istoku sa slučajem Zagrebtowera.


1990.

Staklo koje je u arhitekturu Ulice ušlo pedesetih godina sa zgradom Radničkog sveučilišta i ostalo popularno do devedesetih (ali još uvijek u kombinaciji s betonom ili kamenom), u novije vrijeme samostalno dominira pročeljima. Zavješena ostakljena aluminijska pročelja postaju dominantno i jedino rješenje poslovnih zgrada kraja XX. (i početka XXI.) stoljeća. Kako su do tada izgrađene gotovo sve parcele od Savske ulice do Držićeve akcent se stavlja na Heinezlovu ulicu koja iako nije konačni završetak Ulice grada Vukovara, koja se tada nastavlja do Žitnjaka, formalno to ipak je. Počevši sa dovršavanjem poslovnog tornja Chromos, nastavlja se izgradnja korporativnih zdanja: Euroherc osiguranje, Upravna zgrada Plive, Kreditna banka i poslovno-stambena zgrada Jadranskog osiguranja.


2000.

Suvremena izgradnja u Ulici grada Vukovara koncentrirala se istoku na kojem se pokušava izgraditi novi poslovni centar. Poslovni neboderi guraju se jedan pokraj drugog bez logičnog planiranja i nagrđuje ono što je ulica čitavih pedeset godina njegovala, a to je racionalna planirana izgradnja koja je podređena ulici, a ne obratno. Od devedesetih se nastavljaju i tendencije ispunjavanja praznih parcela uz već grupe izgrađenih projekata. Razlog tome je isplativost tog terena, odnosno visoka cijena zemljišta, za razliku od osamdesetih godina kad su se prazne parcele popunjavale zbog oblikovanja i definiranja ulice. Prevladavaju zavješena ostakljena aluminijska pročelja koja iako ponekad kopiraju uspješna europska rješenja nisu zanimljiva.
U skladu sa standardom i promjenom GUP-a i Euroherc osiguranje odlučilo je povisiti svoju poslovnu zgradu izgrađenu 1997. godine. S obzirom da je novim GUP-om dozvoljena izgradnja više od sedam katova, zgrada je nadograđena. Podizanje katova u skladu je s porastom cijena zemljišta, pa se parcela pokušava iskoristit do krajnjih granica. U skladu s visinskim povišenjem, zgrada je dobila novu formu pa je i fasada obnovljena na način da se dogradnja može uočiti tek pomnijim promatranjem.


2010.

Zadnjih deset godina intenzivirala se gradnja na istočnom dijelu Ulice grada Vukovara. Gradi se isključivo korporacijska arhitektura, bez kvalitetnog urbanističkog rješenja. Planira se revitalizacija i novi poslovni centar grada koji se sve više širi prema istoku pa se tako i Ulica produžuje. Novi City, kako se u često naziva, trebao bi nastati na području trokuta Radnička cesta – Zavrtnica – Heinzelova ulica i povezivati Donji grad sa Zračnom lukom. Na tom bi se potezu gradila poslovna zona sa visokim tornjevima dok bi se istočno od Heinzelove ulice (produžetak paralelan s Novom Branimirovom) gradila stambeno-poslovna zona.
Suvremena arhitektura, koja nastaje u toj zoni, bezlična je i nezanimljiva pa nastaju hibridni kompleksi koji se ne osvrću na postojeći ambijent i negiraju identitet grada. Ono što možemo zaključiti je da nedostatak planske izgradnje rezultira lošijom arhitekturom koja se gotovo i ne uvrštava u recentnu publicistiku. Novo izgrađen projekt na Ulici je centar Green Gold koji je započet 2010., a upravo se dovršava (u gradnji je još poslovni neboder). Iako je prvotno zamišljen prvenstveno kao projekt sa građevinama od javno-obrazovnog sadržaja (škola, sportske dvorane i bazen) idejno je rješenje u izvedbi dobilo sasvim drugačiju funkciju, ali i formu.


Danas

Nedavno je u dnevnom tisku objavljen projekt za izgradnju još jednog novog projekta na Ulici - „kulturhotela“ na križanju Ulice grada Vukovara i Držićeve ulice. Na parceli uz stambeni neboder iz pedesetih Marijan Turkulin, u suradnji s Wolfom D. Prixom, projektirao je suvremenu strukturu od stakla koja svojom formom slijedi svjetski trend dekonstruktivizma u arhitekturi i donosi dašak novine. Kompleks od 15 katova trebao bi trebao sadržavati niz konferencijskih dvorana, hotel i garažu. Otvoreno je i gradilište na križanju s Držićevom ulicom gdje zaklada Dostojanstvo i nada gradi studentski dom koji bi trebao biti dovršen sljedeće godine.
Ostaje pitanje što s potleušicama koje još uvijek stoje uz Ulicu, posebice u dijelu trase od ulice Hrvatske bratske zajednice do Držićeve, izgubljene u dimenzijama ogromnih solitera? Ne bi li ulicu grada Vukovara, kao čitav urbanistički potez, s vrijednim ostvarenjima trebalo zaštiti i očuvati takvu kakva je, nedovršenu? Konačno treba
donijeti epilog kojeg ulica traži od početka.




Prikaz razvoja Ulice grada Vukovara ulice (prilog izložbi koji su sačinile autorice)


Ugao Ulice grada Vukovara i Savske, vjerojatno kasnih 40-tih ili ranih 50-tih.


Pogled od Savske prema istoku. Snimio: Milan Pavić


Pogled od Savske prema istoku. Snimio: Tošo Dabac.


Pogled na zgradu Katastra i zgrade u poljanama iza nje. Snimio: Tošo Dabac.


Pogled na zapadni dio ulice i na sjeverozapad grada. Snimio: Tošo Dabac.


Detalj iz 1958. Snimio: Milan Pavić


Otvoreno sveučilište nekad.


Gradska vijećnica sa zapada. Snimio: Tošo Dabac.


Gradska vijećnica.


Gradska vijećnica.


Pogled od Gradske vijećnice prema zapadu, u pozadini se dovršava neboder FER-a (1965. godina).


Pogled od Gradske vijećnice prema jugozapadu na hotel „Internacional”.


Detalj Ulice grada Vukovara. Snimio: Tošo Dabac.


Ulica gledana sa Palače pravde na zapad.


Ulica grada Vukovara u blizini Držićeve 1958. godine. Snimio: Milan Pavić


Zagrepčanka, zapadni „marker” ulice.


Središnji dio ulice, pogled od koncertne dvorane „Vatroslav Lisinski” prema zapadu. Snimio: Saša Šimpraga


Prijedlog Ivana Kožarića za raskršće Savske i Ulice grada Vukovara, skulptura „Zovi me kako hoćeš”.



Problemi


01 GABARITI ULICE

Prema izvornoj ideji Vlade Antolića Ulica grada Vukovara trasirana je od Savske ulice na zapadu do Držićeve ulice na istoku. Ubrzo je trasa na istoku proširena sve do Heinzelove ulice i takvi su gabariti ostali sve do devedesetih godina prošlog stoljeća kada se ulica proširuje i na zapad, do Trešnjevačkog trga, i dalje na istok, do Žitnjaka, a Ulica mijenja ime u Aveniju Vukovar. Ponovnom promjenom imena kasnih devedesetih godina u Ulicu grada Vukovara, mijenjaju se i gabariti pa se trasa nešto skraćuje na istoku, do Ulice grada Gospića. Promjena gabarita Ulice rezultirala je problemom definiranja početka i kraja ulice. Naime, izgradnjom Zagrepčanke konačno je ostvaren plan nebodera na uglu Savske i Ul. grada Vukovara koji markira njen početak. Zamisao o monumentalnom vertikalnom akcentu nalazimo u izvornom planu V. Antolića. Istih godina (1947.) i Neven Šegvić predlaže neboder u svom natječajnom radu za prvih osam stambenih zgrada, a nešto kasnije (1954.) i Božidar Rašica. No trebalo je pričekati još dvadeset godina do konačne realizacije nebodera izgradnjom Zagrepčanke, S. Jelineka i B. Vinkovića, koja će postati ne samo simbol Ulice već i simbol grada. Istočni dio dobio je svoj naglasak sa zgradom Chromosa (P. Vovk i M. Turkulin) 1990. godine, kao svojevrstan antipod zgradi Zagrepčanke. Upravo će u percepciji građana ta trasa, od Savske do Heinzelove ulice, sa dva vertikalna naglaska, jedan s južne, jedan sa sjeverne strane Ulice, označavati njene gabarite iako oni ne odgovaraju administrativnim. Naime, devedesetih godina, kada je ulica produžena na zapad do Trešnjevke i na istok do Žitnjaka, nastala je konfuzna situacija. Nastao je raskorak između njenog formalnog početka i kraja (Trešnjevka - Žitnjak) i vizualnog početka i kraja (Savska ulica / Zagrepčanka – Heinzelova ulica / Chromos). Konfuznosti pridonosi i činjenica da se travmvajska pruga ne nastavlja zapadno od Savske ulice prema Trešnjevci, već se račva u sekundarne smjerove (sjever – jug) umanjujući tako koherentnost i cjelovitost poteza. Vizura Ulice dodatno će biti poništena i izgradnjom zgrade Eurotowera (M.Hržić) koji će nadvisiti zgradu Zagrepčanke za nekoliko metara, a zatim će se isto ponoviti na istoku sa slučajem Zagrebtowera (O. Barić ml.).


02 CENTAR

Glavni centar, ujedno reprezentacija grada i Republike predviđen je u budućem stvarnom i geometrijskom centru grada uz Moskovski boulevard (između Savske i Držićeve). Glavni kulturni centar predviđen je uz radijalni boulevard u produženju Zrinjevca (V. Antolić).
U svojoj Regulatornoj osnovi Antolić u pravilnom razmaku, na potezu od Savske do Držićeve, postavlja četiri nebodera kako bi naglasio upravno-administrativan karakter prostora, a centralna prometnica koja se nadovezuje na istočni krak Lenucijeve potkove i pruža u smjeru juga preuzima ulogu društveno-kulturne arterije. Dakle, prostor Trnja na križanju Ulice grada Vukovara i akse Zrinjevac – Sava planiran je kao najuži centar novog grada. Realizacija centralne akse započinje sredinom 50-ih godina kada izgradnja Novog Zagreba rasterećuje Ul. grada Vukovara ekstenzivne stambene izgradnje, a ujedno zahtjeva od gradskih vlasiti rješavanje povezivanja starog i novog grada. Godine 1955. raspisan je Natječaj za idejno i urbanističko rješenje Trnja i zgrade Narodnog odbora grada Zagreb (današnje Vijećnice). Pobjedničkog rada nije bilo, ali se u realizaciju zgrade NOGZ-a kreće se prema projektu K. i B. Ostrogović koji su zamislili kompleks od dva niža longitudinalno izdužena bloka i nebodera od dvadeset katova smještenog na rub parcele, uz Ulicu grada Vukovara. Taj kompleks trebao je oblikovati zapadnu stranu današnjeg Trga Stjepana Radića kojeg su Z. Kolacio i Z. Sila zamislili kao povišeni zeleni plato akcentuiran visokim obeliskom.
Gradnja Vijećnice (1956.-61.) potakla je izgradnju ostalih građevina kulturno-društvenog sadržaja u svojem susjedstvu. Tako se kroz čitavo sedmo desetljeće (pa i duže) grade: Koncertna dvorana (Marijan Haberle, Minka Jurković, Tanja Zdvorak, 1958-73.), koja svojim položajem zatvara istočnu frontu Trga, i njoj nasuprot, zgrada pravosuđa, tzv. Palača pravde (Ninoslav Kučan, 1961.- 70.).
Od sedamdesetih godina naovamo bilo je mnogo planova, ideja i natječaja kojima se pokušao definirati ovaj prostor, a od osamdesetih godina u fokus arhitekata, urbanista ali i konzervatora dolazi problem adekvatne prenamjene Paromlina. Međutim sve je stalo na planovima. Današnja situacija otkriva nam nerealizirani potencijal Trga Stjepana Radića – jednim dijelom pretvorenim u parkiralište, drugim u pojas zelenila kojim se čak ni pejzažna arhitektura nije pozabavila. Potonje vrijedi i za zeleni pojas Ul. Hrvatske bratske zajednice čiji je početak, doduše, obilježen Silađinovom skulpturom (obeliskom) nastalom povodom 900-te godišnjice Zagreba. Međutim, teško se oteti dojmu da je mjerilo skulpture potpuno promašeno i bolje bi odgovaralo mjerilu Donjeg grada nego mjerilu grada južno od pruge. GUP 2007. označava aksu javnu zelenu površinu - tematski park - u kojoj se dopušta izgradnja građevina za znanost, kulturu, rekreaciju, ugostiteljske objekte, vjerske građevine. Dakle, GUP 07 predviđa nastavak karaktera Lenucijeve osi, a hoće li to biti realizirano pokazat će vrijeme.


03 NEPROPORCIONALNA IZGRAĐENOST

Problem neproporcionalne izgrađenosti u podjednakoj se mjeri odnosi i na kvantitetu i na kvalitetu izgradnje. Zapadni dio Ulice (od Savske do Ul. Hrvatske bratske zajednice) karakterizira veća gustoća prostorne izgrađenosti. Moderna i suvremena izgradnja poništila je gotovo u potpunosti tragove periferije. Zgrade su pozicionirane usporedno s Ulicom te naglašavaju brzinu i veličinu prometnice. Kasnijih se godina gradnja pomiče prema Držićevoj ulici i uz stambeni fond počinju se graditi i zgrade od javnog i kulturnog značaja. Promjena investitora, koji više nije isključivo Država nego i privatne tvrtke, ali i osnivanje arhitektonsko-projektnih biroa, producirala je zaista impresivnu gradnju sa zgradama kao što su: Vijećnica, Radničko sveučilište Palača pravde, KD Lisinski, neboder Fakulteta elektronike i računarstva, Zagrepčanka, Auto-Hrvatska, koje ne samo da su uspješna arhitektonska ostvarenja nego su i ostvarenja koja su u potpunosti u toku s europskim kretanjima.
Istočni dio Ulice (križanje s Heinzelovom i Radničkom) trenutno je najdinamičniji prostor po pitanju izgradnje. Očit je trend oblikovanja korporacijske zone – poslovne jezgre grada. Dovoljan je jedan pogled na taj dio ulice s visokim ostakljenim zgradama istaknutih logotipova da bi shvatili Mummforda kad spominje da velegradskim životom dominira trojstvo kapitala: financije, osiguranje i marketing.
Ostaje središnji dio sa svojim neizgrađenim i komunalno zapuštenim prostorima – prazninama i urbanističkim otocima bivših radničkih četvrti. Centar je opet preskočen, a uzroke treba tražiti i u činjenici da je taj dio zbog pruge, željezničkih radionica – koje se duboko spuštaju južno prema Ulici najodsječeniji od Donjeg grada, te da je pitanje Paromlina i dalje otvoreno. Međutim, jedno je sigurno, ukoliko želi spriječiti propadanje vlastitog tkiva, Zagreb će se morati ozbiljno pozabaviti pitanjem svojeg središta.


-- o --

Na kraju bih se želio zahvaliti svima koji su na ovaj ili onaj način doprinijeli pojavi ovog posta - prije svega autoricama teksta, Petri Srbljinović i Danijeli Pandži, koje su odobrile njegovo objavljivanje i pomogle mi svojim komentarima, a zatim i onima koji su mi pomogli oko fotki i starih planova grada: Saši Šimpragi i VT-u. Žao mi je što ne znam autore svih fotografija (skupljene su s raznih web izvora), ako netko od vas zna više o autorima ili ima i neke druge fotografije ove ulice iz povijesti, neka se samo javi, svaki komentar je dobrodošao!



Vukovarska iz mravlje perspective pored Otvorenog sveučilišta na istok. Snimio: Vanja