Molitveni vijenac Kraljice obitelji
31.03.2009., utorak
Staleške dužnosti - 276. dan Pavlove godine Poslanica Efežanima završava nabrajanjem dužnosti koje se tiču žena i muževa, djece i roditelja i robova i njihovih gospodara. To su više manje dobro poznati tekstovi, čitani na misama, pogotovo oni o ženama, koji su često i zloupotrebljavani, da bi se s podsmijehom ženama održalo bukvicu i pokazalo gdje im je mjesto u društvu. Da li je Pavao zastupao neravnopravnost žena? O tome se u zadnje vrijeme puno piše. Većina stručnjaka smatra da se je Pavao jednostavno priklonio moralu, koji je tada vladao u društvu i opravdao ga kršćanskom terminologijom. Međutim, i takav Pavao bio je napredniji od većine poganskih intelektualaca onog doba. Poznato je, da je Pavlov suvremenik Seneka hvalio žene samo ako su se vladale kao muškarci, a Platon u svojim dijalozima nije imao ženskih likova. Svoje tumačenje obiteljskih propisa i dužnosti Pavao započinje jednom značajnom rečenicom, koja često nije dovoljna naglašena, a koja glasi: " Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu!" ( Ef 5,21) Dakle, unaprijed se ukida dominacija bilo kojeg spola. Isto tako značajno je da Pavao potpuno izjednačava muška i ženska prava u bračnim odnosima, što je nezamislivo za ono doba: "Muž neka vrši dužnost prema ženi, a tako i žena prema mužu. Žena nije gospodar svoga tijela, nego muž, a tako ni muž nije gospodar svoga tijela, nego žena. Ne uskraćujte se jedno drugome, osim po dogovoru..."(1 Kor 7,3-5) Dakle, potpuna ravnopravnost u pitanju spolnih odnosa u braku. Što se tiče gospodarenja i tko je čiji gospodar, dobro se je sjetiti Isusa, koji je bio Gospodar koji je svima služio i pozivao i druge da se tako vladaju: " On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: "Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!" (Mk 9,35 ) U kršćanskom smislu gospodari se - služenjem! Bečki isusovac p. Norbert Baumert pokusava Pavlove riječi u vezi žena, ženidbe, braka i djevičanstva protumačiti na jedan novi način. Vrlo zanimljivo! Više o tome pročitajte OVDJE i u OVOM POSTU. I na kraju, da samo podsjetim: Već kod samog stvaranja čovjeka muško i žensko stavljeni su na isti vrijednosni stupanj: "Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih" dakle, oboje stvori Bog na svoju sliku! Bloger Responder napisao je jedan izvrsni post o ženama i kršćanstvu. Vrijedi ga pročitati! |
30.03.2009., ponedjeljak
Život u svjetlu - 275. dan Pavlove godine "Da, nekoć ste bili tama, ali ste sada svjetlo u Gospodinu. Živite kao djeca svjetla; plod se svjetla, naime, sastoji u svakoj vrsti dobrote, pravednosti i istine! Odlučite se za ono što je Gospodinu milo! .... Prema tome, pomno pazite kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri; iskorišćujte vrijeme, jer su ovi dani zli! Zato ne budite bezumni, nego uočavajte što je volja Gospodnja! I ne opijajte se vinom jer u tome leži propast, već se napunite Duhom! Govorite jedni drugima u psalmima, hvalospjevima i nadahnutim pjesmama! Pjevajte Gospodinu u svom srcu i slavite ga! Zahvaljujte uvijek za sve Bogu Ocu, u ime našega Gospodina Isusa Krista!" (Ef 5, 8-20) "Plod svjetla je sve ono što je dobro, pravedno i istinito, dok besplodna djela tame obuhvaćaju svakovrsne grijehe (Ef 5, 9-14). Valja nam hoditi u svjetlosti, da bismo bili u zajedništvu s Bogom koji je svjetlost. Tko živi kao pravi sin svjetlosti zrači među ljudima tom božanskom svjetlošću koja je u njemu pohranjena po sakramentu svetog krštenja. On i sam postaje svjetlom svijeta (Mt 5,14) te se odaziva poslanju koje mu je Isus Krist dao".(Veritas) |
29.03.2009., nedjelja
Nasljedujmo svog Nebeskog Oca - 274. dan Pavlove godine ........ - Razgovor s Nebeskim Ocem - ....... "Nasljedujte Boga, budući da ste ljubljena djeca, i živite u ljubavi kao što je i Krist vas ljubio i predao samoga sebe za nas kao prinos i žrtvu - Bogu na ugodan miris. A bludnost i svaka vrsta nečistoće ili požude neka se i ne spominje među vama, kao što se pristoji svetima! Ni prostaštvo, ni ludorije, ni dosmislene šale - što sve nije na mjestu - već radije zahvaljivanje! Jer ovo znajte dobro: nijedan bludnik, nijedan nečisti, nijedan lakomac - to jest idolopoklonik - nema dijela u Kristovu, Božjemu kraljevstvu! Neka vas nitko ne vara ispraznim riječima, jer zbog ovih mana dolazi srdžba Božja na neposlušne ljude! Prema tome, nemojte imati s njima nikakva posla!" (Ef 5, 1-7) Svakom je djetetu njegov otac uzor. Tako je i s nama. Mi smo djeca Božja i zato nam naš nebeski Otac mora biti uzor kojeg trebamo nasljedovati - kaže sv. Pavao. Prije svega trebamo nasljedovati Božju bezuvjetnu ljubav prema čovjeku, jer je tu sadržano i sve ostalo u čemu trebamo biti slični svom Ocu, a to je milosrđe, opraštanje, pravednost, istinoljubivost.... itd. |
28.03.2009., subota
Izbjegavanje mana - 273. dan Pavlove godine Spasenje je Božji dar, ali od trenutka kad ga netko primi, ono uključuje obvezu da se živi i ponaša kako to Bog traži. "Zato odbacite laž i govorite istinu svaki sa svojim bližnjima, jer smo udovi jedni drugih! Ako se ljutite, ne griješite! Neka sunce ne zađe nad vašom srđžbom! I ne dajte mjesta đavlu! Tko je običavao krasti, neka više ne krade! Neka se radije trudi i svojim rukama radi što je dobro, da mogne što davati potrebnome! Nikakva ružna riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo korisna za izgradnju gdje je potrebno, da iskaže dobročinstvo slušateljima. Ne žalostite Duha Svetoga Božjega, kojim ste zapečaćeni za dan otkupljenja! Neka se ukloni od vas svaka vrsta gorčine, gnjeva, srdžbe, vike i psovke, sa svakom vrstom zloće! Mjesto toga budite jedan prema drugom prijazni, puni milosrđa! Opraštajte jedan drugome, kao što je i Bog vama oprostio u Kristu!" (Ef 4, 25.32) Takvi trebaju biti kršćani, i oni u Pavlovo doba i mi danas: ne lagati, ne krasti, ne ljutiti se, ne govoriti ružne riječi, ne srditi se, ne vikati i ne psovati..... To ne dolikuje kršćanima i žalosti Duha Svetoga - kaže sv. Pavao i dodaje: Mjesto toga budite jedan prema drugom prijazni, puni milosrđa! Od svih ovih opomena i moralnih zahtjeva, koje Pavao stavlja pred Efežane, biram danas: " Nikakva ružna riječ neka ne izlazi iz vaših usta!" misleći pritom i na one Isusove riječi:„Tvoje će te riječi opravdati, tvoje će te riječi osuditi" (Mt. 12,37) |
27.03.2009., petak
Odložimo starog čovjeka - 272. dan Pavlove godine .... Druženje s Biblijom otvara neslućene vidike...... "Ovo sad velim i zaklinjem u Gospodinu da više ne provodite život kako ga provode i pogani..... Oni su se, izgubivši svaki ćudoredni osjećaj, predali raspuštenosti da sa svom pohlepom čine nečistoću svake vrste.... Velim i zaklinjem da sa sebe skinete i odložite staroga čovjeka koji pripada prijašnjem načinu života koji u varavim požudama ide u propast, te da se iz dana u dan obnavljate duhom u kojem mislite i da se obučete u novoga čovjeka, stvorena na sliku Božju u istinskoj pravednosti i svetosti." (Ef 4, 17-24) Neki će reći da Pavao stalno govori jedno te isto, pa to više i nije zanimljivo. Zato ga mnogi i ne čitaju, pa i ovdje na blogu, samo prelete preko svetopisamskog teksta jer kao, to je sve već poznato.... Tako su i Efežani jednim uhom slušali, a kroz drugo im je odmah izlazilo van. Zato sv. Pavao stalno ponavlja i sada već i preklinje, da konačno shvatimo, da mi kršćani moramo prestati sa poganskim načinom života. Trebamo skinuti staroga i obući novoga čovjeka, stvorena na sliku Božju. Pozvani smo na svetost! A svetost nije stanje nego trajni hod prema cilju. To nije postignuće jednog čina ili časa, nego stalno odlučivanje, opredjeljivanje, obraćanje i neprekidno obnavljanje. Krajnji plod tog hoda je novi čovjek koji odgovara praiskonskoj slici što ju je Stvoritelj imao o čovjeku. Mi smo danas po mnogočemu suvremeni pogani. Izgubili smo ćudoredni osjećaj i predajemo se kojekakvim raspuštenostima. Tako lako i bez razmišljanjima prilagođavamo se ovome svijetu..... Dok čitam sv. Pavla razmišljam koliko smo se stvarno udaljili od kršćanskog načina života ili, gledajući s druge strane, na kojoj udaljenosti od ideala smo stali i više mu se ne približavamo..... |
26.03.2009., četvrtak
Novi život u Kristu - 271. dan Pavlove godine .....Uvijek možemo računati na Isusovu pomoć!..... Budući da su kršćani tijelo Kristovo, treba da žive dostojno svoje glave - Krista. To je zaključak, a ujedno i moralni zahtjev, koji proizlazi iz iznesenog Pavlovog učenja. Nije dovoljno samo nešto naučiti ili spoznati; treba to primjeniti u životu. Moralni ideali se neće realizirati sami od sebe. Zato ih Pavao konkretizira i svako malo potiče vjernike na novi život u Kristu. Nismo svi primili milost u istoj mjeri niti smo svi dobili jednake zadaće. Ta raznolikost nije prepreka jedinstvu nego obogaćenje, jer svaki ud svojom razlikom pridonosi dobrobiti cijelog tijela i svaki je na usluzi drugome. Svaki dio tijela je dar drugom dijelu. A svakom pojedincu od nas dana je milost po onoj mjeri po kojoj je Krist htio dati svoj dar....... On "dade" jedne kao apostole, druge kao proroke, jedne kao evanđeliste, druge kao pastire i učitelje, da pripravi svete za djelo službe, za izgradnju Kristova Tijela, dok svi zajedno ne dođemo k jedinstvu u vjeri i u pravoj spoznaji Sina Božjega, k savršenom čovjeku, k mjeri punine veličine Kristove: da ne budemo više malodobni, igračka valova, (Ef 4, 7-15)okolo tjerani svakim vjetrom nauke u ljudskoj prijevarnoj igri, usred prepredenosti koja lukavo krči put zabludi. Naprotiv, provodimo u život istinu u ljubavi i tako učinimo da sve uraste u njega koji je Glava, u Krista..... Vrijeme je da odrastemo kao kršćani. Kad smo jednom upoznali Krista i predali mu svoj život, neka to bude zauvijek, usprkos valovima, opakom vjetru i olujama! |
25.03.2009., srijeda
Živimo dostojno svog kršćanskog poziva! - 270. dan Pavlove godine Sa strpljenjem podnosimo jedni druge s ljubavlju! "Zato vas molim, ja sužanj u Gospodinu, da živite dostojno poziva kojim ste pozvani: sa svakom vrstom poniznosti i krotkosti, sa strpljenjem podnosite jedni druge s ljubavlju! Nastojte sačuvati jedinstvo Duha, povezani mirom. Jedno tijelo i jedan Duh, kao što ste svojim pozivom pozvani samo k jednoj nadi; jedan Gospodin, jedna vjera i jedno krštenje; jedan Bog i Otac sviju, koji je nad svima, koji djeluje po svima i u svima stanuje." (Ef 4, 1-6) A kao poticajni moto današnjeg dana biram taj zahtjevni redak: "Sa strpljenjem podnosite jedni druge s ljubavlju!" svjesna trajne Božje prisutnosti: koji je nad svima, koji djeluje po svima i stanuje u svima nama! |
24.03.2009., utorak
Božja moć je neograničena - 269. dan Pavlove godine ........................Bog je Otac! (Oltarna slika Boga Oca u jednoj argentinskoj crkvi ) Dogmatski dio poslanice, u kojem Pavao Efežanima tumači božanski nacrt spasenja svega čovječanstva, u kojem ključnu ulogu ima Isus Krist, završava hvalospjevom Bogu : "Onomu koji, prema snazi što silu svoju očituje u nama, (Ef 3,20-21)može učiniti neograničeno više od onoga što možemo moliti ili misliti - njemu slava u Crkvi i u Kristu Isusu u sva pokoljenja i sve vjekove! Amen" < Kako ohrabrujuće! Tražimo od našeg Oca najbolje darove! Molimo ga i za naizgled nemoguće stvari, jer On može učiniti i dati sve što nam je potrebno i puno više od onoga, što možemo moliti ili što uopće možemo zamisliti....jer je njegova moć neograničena! |
23.03.2009., ponedjeljak
Pavlova molitva - 268. dan Pavlove godine "Zato sagibam svoja koljena pred Ocem od koga svako očinstvo u nebesima i na zemlji ima ime. Neka vam dadne, prema bogatstvu svoje slave, da se ojačate u snazi po njegovu Duhu u unutarnjega čovjeka, da Krist stanuje u vašim srcima po vjeri; da u ljubavi uvriježeni i utemeljeni budete sposobni shvatiti zajedno sa svim svetima koja je tu Širina, Duljina, Visina i Dubina, i upoznati ljubav Kristovu koja nadilazi spoznaju; da budete ispunjeni do sve punine koja dolazi od Boga. Čitajući to postavljam si neka pitanja: Kako je sv. Pavle molio? Za koga je molio? Za što je molio? Pitam se, da li je Pavao molio klečeći ili taj izričaj - zato sagibam svoja koljena pred Ocem - više označava stav njegove duše; stav duboke poniznosti, zahvalnosti i divljenja pred Ocem? Djela apostolska na dva mjesta spominju da je Pavle molio klečeći: - "Kad to reče, kleknu na koljena te se pomoli s njima svima"(Dj 20, 36) /Oproštaj s efeškim starješinama/ - "A kad istječe vrijeme našeg boravka, odosmo odande te krenusmo u pratnji sviju, uključujući žene i djecu, izvan grada. Tu se klečeći na obali, pomolismo." (Dj 21,5) / Odlazak iz Tira prema Jeruzalemu/ Kolikogod su prvi kršćani bili ponosni što nisu robovi, koji su klečali pred svojim gospodarima, nego su djeca Božja, u presudnim trenucima su znali kleknuti pred svog Oca, slijedeći tako i Isusov primjer u Maslinskom vrtu: - "Zatim iziđe odande te se po običaju uputi na Maslinsku goru. A učenici pođu za njim. Kad dođe na to mjesto, reče im: ' Molite da ne padnete u napast! ' Potom se udalji od njih koliko bi se moglo kamenom dobaciti, kleče na koljena te počne moliti: ' Oče! Ako hoćeš ......' " (Lk 22,39-41) I sv. Stjepan je, dok su ga kamenovali, kleknuo i molio za svoje ubojice: "Zatim kleče i viknu jakim glasom: 'Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh! Kad to reče, usnu." (Dj 7, 59-60) Kad sam jednom bila u Njemačkoj i s prijateljicom obilazila crkve (to mi je najmilije kad dođem u neki grad), nisam bila sigurna na prvi pogled, koja je crkva katolička a koja protestantska. Tad mi je prijateljica kazala: Samo pogledaj da li u klupama ima klecala; ako ima, onda znaš da je to katolička crkva. Sv. Pavao je molio za druge, ovaj puta posebno za Efežane, ali njegovo veliko apostolsko i misionarsko srce u svojim je molitvama obuhvaćalo sve vjernike i cijeli svijet, pa i nas. I naš dragi pokojni isusovac p. Hartly, posebno je naglašavao potrebu molitve za druge. Par dana prije smrti, kad sam ga pitala, što bi poručio onima koji pitaju za njega, rekao mi je: Neka mole jedni za druge! I pater je bio veliki apostol, posebno apostol mladeži. Za što je sv. Pavao molio? Što je tražio od Gospodina za svoje vjernike? Molitva je prepuna sadržaja: - On moli da Duh Sveti u nama ojača našeg nutarnjeg čovjeka, - da Krist stanuje u našim srcima po vjeri, - da budemo uvriježeni i utemeljeni u ljubavi, - da budemo sposobni sa svima svetima shvatiti koja je to širina, visina i duljina ljubavi našeg Oca, - da upoznamo Kristovu ljubav koja sve nadilazi, - da se napunimo Boga u svoj punini. Mislim da su to pravi temelji na kojima trebamo graditi osobnu duhovnost. |
22.03.2009., nedjelja
Pavao - najmanji od najmanjeg - 267. dan Pavlove godine Čitajmo sv. Pismo! Sve što nam treba za našu duhovnost proizlazi iz riječi Božje zapisane u Bibliji. "Meni najmanjemu od najmanjega među svima svetima dana je ova milost: da poganima navijestim neistraživo Kristovo bogatstvo i da svima iznesem na svjetlo provedbuTajne koja je od vječnosti bila sakrivena u Bogu, stvoritelju svega, da se sada po Crkvi saopći mnogolika Božja mudrost poglavarstvima i vlastima na nebesima, prema vječnom naumu koji ostvari u Kristu Isusu, Gospodinu našem. U njemu imamo pouzdanje i slobodan pristup k Bogu puni povjerenja po vjeri u Krista. Zato molim da ne zdvajate zbog nevolja koje podnosim za vaše dobro, jer su one razlog vaše slave." (Ef 3,8-13) Nekada je Pavao bio ponosni Židov, privilegirani farizej koji je prezirao grešnike i pogane i nijednom od njih ne bi dozvolio ni da mu dotaknu obuću na nogama, a sada, nakon zahvata Božje milosti, smatra se počašćenim da smije poganima navijestiti to neistraživo Kristovo bogatstvo. Svoju službu uzvisuje do neba, a sebe smatra najmanjim od najmanjega među svetima. On je najbolji primjer kako za Boga ne postoje beznadni slučajevi. Nema takvog grešnika kojeg Božja milost i ljubav ne može podignuti i posvetiti. Pavao je svjestan svega i zato i je tako malen u svojim očima. Tko bi ikada i pomislio da će Isus Krist baš njega, svog progonitelja i mrzitelja, pozvati za apostola i budućeg širitelja kršćanstva!? Ali Božji su putovi nedokučivi! Međutim, ako se s Bogom puno družimo i čitamo Njegovu riječ, malo po malo ćemo ga sve bolje upoznavati. Ovih dana u mnogim župama započinje ili je već završilo Biblijsko bdjenje koje obuhvaća danonoćno čitanje Božje riječi – Svetoga pisma, od prve do posljednje stranice i koje traje neprekidno oko pet dana i noći. Priključimo se ovom izvornom hrvatskom čašćenju Božje riječi koje je započelo 2001. godine u najstarijoj velikogoričkoj župi Navještenja BDM i lijepo se proširilo u Hrvatskoj ali i u svijetu. |
21.03.2009., subota
Dragovoljni zatočenik Isusa Krista - 266. dan Pavlove godine ..........Lanac kojim je Pavao bio okovan Više o Pavlovim okovima pročitajte ovdje U nastavku čitanja poslanice Efežanima čitam: "Zato ja, Pavao, sužanj Krista Isusa za vas..." (Ef 3,1) Pišući svoje poslanice Pavao čak pet puta sebe naziva sužnjem Isusa Krista ili sužnjem u Gospodinu. I kad je bio u okovima u Cezareji i u rimskom zatočeništvu za vrijeme cara Nerona, odakle je pisao poslanice Timoteju i Filemonu, ne smatra se sužnjem cara Nerona nego sužnjem Isusa Krista. "Zato ja, Pavao, sužanj Krista Isusa za vas pogane..." (Ef 3,1) "Zaklinjem vas dakle ja, sužanj u Gospodinu..." (Ef 4,1) "Pozdrav Pavao, sužanj Isusa Krista,..."(Flm 0,0 ) "..a sada i sužanj Krista Isusa." (Flm 0,9 ) " ... ni mene, njegova sužnja!" (Tim 1,8) Mi smo danas često puta (prečesto!) zatočenici suvremenih, modernih zatvora i tamnica, kako to lijepo kaže fra Mario Knezović: " Danas je na snazi ropstvo srca i duha. Naše srce i duh su zarobljeni. Živimo vlastite zatvore. Okovani smo kojekakvim navezanostima i sputani vlastitim navikama i običajima. Robujemo boreći se za ugled, robujemo poslovima, lažnim prijateljstvima, interesima, robujemo novcu, osiguravajućim društvima, robujmo bankama, igrama na sreću, alkoholu, drogi, medijima… U svijetu koji stalno naviješta slobodu pojedinca, postali smo suvremeni robovi. Svatko od nas prepoznaje svoj zatvor i tamnicu. Pored nas viče glas slobode. Ostaviti grijeh i navezanosti na ovozemaljsko put je u slobodu koja nije ograničena nikakvim sustavima ili političkim uređenjima svijeta. Pjesnik pjeva: Za let si dušo stvorena! Sloboda nije, kako se čini, omeđena zidovima ili rešetkama. Sloboda se živi u srcu. Tako danas imamo slobodnijih ljudi u zatvorima nego li na tzv. slobodi. Nema slobode bez Boga jer Bog svakome pojedincu daruje slobodnu volju kao neotuđivu sastavnicu života. Mjesta slobode su danas ispovjedaonice koje, napose u Međugorju, svjedoče o pobjedi Božjeg milosrđa nad grijehom čovjeka. Svećenikove riječi: Otpušteni su ti grijesi, idi u miru, hoće kazati: Isus te obnovio u Duhu i Istini, idi i živi slobodan od svakoga grijeha i navezanosti." Bez obzira na okove i tamnice, Pavao nije bio zatočenik nijednog stvora niti zemaljskog poglavara. Bio je samo Kristov zatočenik, a to je bilo dragovoljno zatočeništvo iz ljubavi! |
20.03.2009., petak
Ukućani smo Božji - 265. dan Pavlove godine Župna crkva sv. Nikole u Varaždinu "Prema tome, niste više tuđinci i gosti, nego ste sugrađani svetih i ukućani Božji, nazidani na pravom temelju - na apostolima i prorocima, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu sva zgrada, čvrsto povezana, raste u sveti hram u Gospodinu. U njemu ste i vi zajedno sazdani za stan Božji u Duhu." (Ef 2, 19-22) Kakvo dostojanstvo! Ukućani smo Božji i sugrađani svetih! Nismo stranci, nego domaćini u Božjoj kući. Puno puta se to nažalost ne vidi jer se i u Crkvi i u vjerničkom životu ponašamo kao gosti, nezainteresirani promatrači ili slučajni prolaznici. Brinimo se i izgrađujmo Božju kuću ovdje na zemlji. Uključimo se aktivno u život svoje župe. |
19.03.2009., četvrtak
Krist je svojom Krvlju izmirio i ujedinio sve ljude svijeta - 264. dan Pavlove godine Pavao ovu poslanicu piše Efeženima koji su bili obraćenici iz poganstva. U Starom Zavjetu pogani nisu imali nikakvog udjela u izabranju Izraela. Bili su u bezizlaznom položaju, udaljeni od Boga, od nade i od Kraljevstva Božjeg. Židovi i pogani bila su dva strogo odvojena svijeta na svim područjima: vjerskom, kulturnom, socijalnom pa i rasnom. Ta odijeljnost bila je vidljiva i u Jeruzalemskom hramu gdje je "prezid" priječio pristup poganima u hram. Poganin koji bi prekoračio stube, koje su odijeljivale predvorje od unutrašnjosti hrama, morao je umrijeti. Između pogana i Židova ispriječio se nepremostivi jaz. Pogani su bili "daleko". Međutim, sve se promijenilo dolaskom i žrtvom Isusa Krista. Njegova smrt srušila je sve prepreke i prezide između Boga i ljudi i otada se cijelim svijetom na sve ljude razlijeva rijeka Božjeg milosrđa i dobročinstava. Pogani koji su nekad bili "daleko" sad su postali "blizu". Više nisu nahočad, nego djeca Božja. Evo Pavlovih pisanih riječi: "Sjećajte se da ste u ono vrijeme bez Krista bili otuđeni od izraelskog građanstva, bez dijela u savezima obećanja, bez nade i bez Boga u ovom svijetu! Ali sada, u Kristu Isusu, on koji od obadvaju naroda učini jedan vi koji ste nekoć bili "daleko" postadoste "blizu" krvlju Kristovom. On je naime, naš jedini mir, tim što pregradu koja ih je rastavljala - neprijateljstvo - sruši u svom tijelu, tim što uništi Zakon zapovijedi s njegovim odredbama, da od dvaju naroda stvori, u sebi, jednoga novoga čovjeka, tvoreći mir, i da oba u jednom tijelu pomiri s Bogom po križu - ubivši u sebi neprijateljstvo. On je došao "da navijesti mir" vama koji bijaste "daleko" (Ef 2, 11-18)i mir onima koji su bili blizu: po njemu naime jedni i drugi imamo pristup k Ocu u jednome Duhu." Nikada ne smijemo zaboraviti da su veze među nama, koji smo po Kristu postali "novi ljudi" , dublje i jače od svih prijašnjih razlika rase, boje, društvenog staleža, spola, kulture... Svi smo u Kristu postali jedno: On glava, a mi pomireni udovi jednog te istog tijela. |
18.03.2009., srijeda
Milošću smo spašeni! - 263. dan Pavlove godine .............Hvala ti, dobri Isuse! Slijedi 2. poglavlje poslanice Efežanima. Opet je sve krcato prebogatim sadržajem. Prvih desetak redaka predstavlja kratki sažetak Pavlove poslanice Rimljanima: 1. grijeh je zajednička nevolja svih ljudi, svi smo pod vlašću grijeha, 2. spasenje se postiže milosrđem Božjim zahvaljujući Isusu Kristu, 3. prihvaća se vjerom, 4. a služi Bogu na slavu. Ovako to piše sv. Pavao: "S Kristom oživi i vas koji ste bili mrtvi zbog svojih prekršaja i grijeha u kojim ste nekoć živjeli .... Među ovima smo nekoć i mi svi živjeli u svojim tjelesnim požudama vršeći prohtjeve tijela i svog samovoljnog mišljenja i bili od naravi djeca srdžbe kao i svi ostali. Ali Bog koji je bogat milosrđem - iz svoje velike ljubavi kojom nas je ljubio - nas, koji smo bili mrtvi zbog grijeha, s Kristom oživi - milošću ste spašeni! - s njim nas i uskrisi i s njim postavi na nebesima, u Kristu Isusu, da u vjekovima koji nadolaze pokaže izvanredno bogatstvo svoje milosti dobrotom prema nama u Kristu Isusu. Da, milošću ste spašeni - po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji! To ne dolazi od djela, da se tko ne bi hvalisao. Njegovo smo, naime, stvorenje, stvoreni u Kristu Isusu ( Ef. 2, 1-10)radi djela ljubavi koja Bog unaprijed pripremi da u njima živimo." "Toliko je naša sudbina povezana s Kristom da nas Pavao već sada postavlja na nebesa, jer je tamo Krist" ( fra Gracijan Raspudić) Božje smo stvorenje, stvoreni u Kristu Isusu za djela ljubavi ... da po njima živimo... |
17.03.2009., utorak
"Moj me Otac daruje..." - 262. dan Pavlove godine "Zato i ja, čuvši za vašu vjeru u Gospodinu Isusu i za vašu ljubav prema svima svetima, bez prestanka zahvaljujem za vas i sjećam vas se u svojim molitvama, da vam Bog našega Gospodina Isusa Krista, Otac slave, dadne duha mudrosti i otkrivenja da ga potpuno upoznate: da vam dadne prosvijetljene oči vašeg srca da uvidite koliku nadu pruža njegov poziv, koliko bogatstvo slave krije njegova baština među svetima, koliko je u nama koji vjerujemo izvanredno velika njegova snaga koja odgovara djelotvornosti silne moći njegove, što je pokaza u Kristu uskrisujući ga od mrtvih i postavljajući ga 'sebi s desne strane' na nebesima, iznad svakog poglavarstva, vlasti, sile, gospodstva i iznad svakog imena koje se naziva ne samo u ovome svijetu nego i u onome koji će doći. I 'sve mu je podložio pod noge', a njega dade za glavu nad svim u Crkvi, koja je njegovo tijelo - punina Onoga koji ispunja sve u svima." (Ef 1,15-23) Pavao zahvaljuje i moli Boga da prosvijetli Efežane i otvori im oči srca, da postanu svijesni velikog bogatstva koje im nudi zajedništvo s Kristom. Sigurna sam da sv. Pavao to isto moli i za nas i za sve kršćane, jer je on želio da i mi nasljedujemo njega, kao što je on nasljedovao Krista! Prolazimo kroz život koristeći samo deset posto svojih mogućnosti, kažu stručnjaci. Mogli bismo biti puno obrazovaniji, spretniji, uspješniji itd. kada bismo iskoristili sve svoje kapacitete. Vjerojatno se to odnosi i na naš vjerski i duhovni život. Kada bismo više razmišljali, molili, vjerovali i očekivali od Boga najbolje darove, naš bi se duhovni život puno poboljšao, jer Bog nam želi dati puno i sve! Njegov nam poziv pruža veliku nadu, njegova baština, čiji dionici smo i mi, krije bogatu slavu, a njegova snaga, koja je na raspolaganju svima koji vjeruju, nevjerojatno je velika!Pa iskoristimo to! Osobno sam odlučila puno više očekivati od Boga. Njegovi najbolji darovi nisu razervirani za nekog drugog. Rezervirani su za mene! "Moj me Otac daruje, (iz pjesme grupe Poklon sa Uskrsfesta 2004.)rasipa svijet za mene, jer ljubi me! I nikad neću prestati od Njega ljubav tražiti. želim živjeti!" |
16.03.2009., ponedjeljak
Božji plan spasenja - 261. dan Pavlove godine Na samom početku poslanice Efežanima, u divnom hvalospjevu, (vidi citat u prijašnjem postu) Pavao u velikom potezima iznosi Božji nacrt za spasenje svega čovječanstva. Nacrt spasenja ne ograničuje se samo na nas, nego je njim obuhvaćen čitav svemir i sve vidljive i nevidljive stvari. Bogu Ocu pripada poticaj od vječnosti i izrada nacrta, Sinu njegovo ostvarenje u vremenu, a Duhu Svetomu njegovo konačno dovršenje, a sve je usredotočeno u Kristu, Ljubljenomu, i u njegovoj žrtvi. Sve će biti sjedinjeno u Kristu. Plan je "obuhvatiti pod jednu glavu u Kristu sve što je na nebesima i što je na zemlji." "Izraz "u Kristu" stožer je cijele poslanice. U ovom ili u sličnom obliku dolazi više od trideset puta. "U Kristu" je Bog zamislio spasenje, u njemu ga je i ostvario. "U Kristu" su također ljudi povezani u jedinstvo jednog tijela s njim i međusobno. "U Kristu" postaju dionici Božjeg života. "U Kristu" je izvor svih duhovnih darova. Kad se uzme u obzir da izraz "u Kristu" dolazi 164 puta u Pavlovim poslanicama, onda se vidi koliko mu je značenje Apostol pridavao. On ukratko sadrži svu Pavlovu nauku o spasenju. Sav nacrt spasenja treba da bude na slavu Božju. Spasenje i slava Božja nisu dvije, nego jedna stvar. Ako se gleda s Božjeg stanovišta, onda je slava; ako se promatra s ljudskoga, onda je spasenje." ( Lj. Rupčić) Razmišljanje o tom uzvišenom i u Kristu ostvarenom Božjem nacrtu spasenja, potiče nas na duboku zahvalnost i tjera nas da poput Pavla cijeli svoj život i sve svoje predamo Bogu, kao žrtvu živu i ugodnu, Bogu na slavu! Sv. Pavle, moli za nas, da se i mi, poput tebe, "zapalimo" i svakodnevno izgaramo za Krista i bližnje! |
15.03.2009., nedjelja
Veličanstveni hvalospjev Presvetom Trojstvu - 260. dan Pavlove godine Poslanica Efežanima započinje veličanstvenim hvalospjevom Presvetom Trojstvu. Uz Ivanov prolog ( Iv 1, 1-18) i Himnu ljubavi (1 Kor, 13) ovo je jedan od najuzvišenijih tekstova Novog Zavjeta. "Neka bude hvaljen Bog, Otac Gospodina našega Isusa Krista - on koji nas blagoslovi svakim duhovnim blagoslovom na nebesima u Kristu. On nas u njemu sebi izabra prije stvaranja svijeta, da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi sebi za sinove po Isusu Kristu, prema odluci svoje volje, na hvalu slave svoje milosti. Njom nas dobrostivo obdari u Ljubljenome, u kome imamo otkupljenje njegovom krvlju, oproštenje grijeha, prema bogatstvu njegove milosti. Nju nam obilno udijeli sa svom mudrošću i razumijevanjem, saopćivši nam tajnu svoje volje, prema onome što je prije u njemu odlučio za provedbu punine vremena: obuhvatiti pod jednu glavu u Kristu sve što je na nebesima i što je na zemlji. U njemu smo i mi primili svoju baštinu - pošto smo predodređeni nakanom onoga koji sve radi prema odluci svoje volje - da budemo na hvalu slave njegove, mi koji smo već prije postavili nadu u Krista. U njemu ste i vi, pošto ste čuli riječ istine - Radosnu vijest svoga spasenja - u njemu ste, prigrlivši vjeru, i zapečaćeni Duhom, svetim, obećanim, koji je zalog naše baštine za otkupljenje onih što su postali Božje vlasništvo - na hvalu slave njegove. " (Ef 1,3-14) Svaka rečenica ovog odlomka savija se pod bremenom misli, koje se jedva uspijevaju izraziti. Pavao jednostavno ostaje bez daha razmišljajući o ovom divnom vječnom Božjem naumu spasenja. Ljudske su riječi preslabe da izraze ono što Pavao osjeća pri samoj pomisli da je Bog izlio na nas svoju ljubav, odredivši nas već od početka dionicima svoga duhovnog bogatstva i svoje slave u Kristu. Ovaj hvalospjev Bogu Spasitelju prepun je sadržaja i poruke, samo ga treba čitati i čitati i čitati! I možda nam Bog onda otvori srce da možemo shvatiti njegovu poruku. Puki razum za ovo nije dostatan jer je tu riječ o tajni našeg spasenja.Uvijek se ponovo čudim i pitam, zašto mnogi zanemaruju ovakve tekstove i premda poštuju Sveto Pismo, ipak ga stavljaju na stranu, i radije posežu za pobožnim spisima i privatnim objavama. Zašto piti prerađenu vodu iz vodovoda ako imamo na dohvatu čistu izvorsku vodu? |
14.03.2009., subota
Poslanica Efežanima - 259. dan Pavlove godine Pavao je u Efezu proveo nekoliko godina ( DJ 18,19-20 i 1 Kor 15,32 i 16,8). Imao je tamo sigurno puno prijatelja i poznanika, ali u uvodu poslanice nikoga posebno ne spominje. Čak se u nekim najranijim rukopisima ne spominje ni formulacija "vjernicima u Efezu" nego samo "vjernicima". Iz toga se može zaključiti ili pretpostaviti da je poslanica bila upućena većoj skupini crkava u zapadnom dijelu Turske, od kojih je crkva u Efezu bila glavna. Pisana je najvjerojatnije iz prvog rimskog sužanjstva pa zajedno sa poslanicama Kološanima, Filipljanima i Filemonu spada u tzv. sužanjske poslanice. Po temi i općim mislima najbliža je poslanici Kološanima. Središnja tema poslanice može se ukratko sažeti: Isus Krist je središte svega ! Božji plan je da se u Njemu u jednoj Crkvi ujedine svi ljudi i sva stvorenja. Kristova veličina i uloga u otkupljenju je neizmjerna i nedokučiva. Zato se ta poslanica smatra najvećim kristološko-ekleziološkim i ekumenskim spisom. U poslanici se rasvjetljuje odnos Krista i Crkve: Krist je glava - Crkva tijelo; Krist zaručnik, a Crkva zaručnica. Prva tri poglavlja od ukupno 6, mogu se nazvati dogmatskim dijelom za razliku od ostatka poslanice koji je više moralni, jer se bavi moralnim zahtjevima, koji proizlaze kao posljedica iz izložene nauke. |
13.03.2009., petak
Fra Ivan Dugandžić o Pavlovoj godini / 3. nastavak (svršetak) - 258. dan Pavlove godine
Ovo je nešto tako dobro napisano o sv. Pavlu, da to morate pročitati!!!
 Navjestitelj riječju i svjedok životom Pavao je svjestan da je zbog svoje prošlosti progonitelja Crkve u usporedbi s drugim apostolima “nedonošče” (1 Kor 15,8sl). Grčki izraz ektroma koji obično prevodimo s nedonošče, označava onoga tko je neprirodno rođen. U odnosu na one koji su bili pozvani i poslani od Isusa iz Nazareta, Pavao je doista na neprirodan način postao apostol. No, unatoč svemu on je duboko svjestan svojih velikih uspjeha u službi evanđelja i ne libi se ustvrditi kako se “trudio više nego oni svi”, da bi u istoj rečenici sam sebe ispravio i otkrio stvarnu tajnu svoga uspjeha: “ne ja, nego milost Božja sa mnom” (15,10). Milost je posve neočekivano promijenila njegov život i odredila mu nov smjer. On je u pravom smislu dijete milosti, pa onda kao apostol i njezin nesebičan posrednik drugima i, napokon, zahvaljujući njegovim poslanicama, i prvi teolog milosti. Osjećaj sreće što mu je Bog iskazao toliku milost Pavla je tjerao da tu sreću podijeli sa svima kojima je poslan. Taj osjećaj, udružen s uvjerenjem da je vrijeme do ponovnoga Kristova dolaska doista “kratko” (1 Kor 7,1 sl.), davao mu je neviđenu odlučnost i snagu da prije toga dopre do kraja svijeta s Radosnom viješću spasenja. S tim osjećajem on želi doprijeti i do rimske kršćanske zajednice, otkrivajući Rimljanima odakle ta njegova želja: “Ja sam dužnik i Grcima i barbarima, i mudrima i nerazumnima. Odatle moja želja da propovijedam Evanđelje i vama, stanovnicima Rima” (Rim 1,14sl). Osjećaj da je dužnik svima, u Pavlu je urodio odlukom da se ponaša drukčije od drugih propovjednika evanđelja, koji su s pravom očekivali da ih njihove zajednice uzdržavaju. On sam se dragovoljno odrekao i toga prava, o čemu s neskrivenim ponosom piše Korinćanima (1 Kor 9,14-19). Ako usporedimo Isusa i Pavla s obzirom na navještaj, možemo vidjeti zanimljivu razliku. Dok Isus naviješta blizinu kraljevstva Božjega uglavnom pripovijedajući svoje poznate prispodobe i potkrepljujući to čudesima, Pavao je sav usredotočen na događaj riječi. U njega nema čudesa, ali zato njegov navještaj prati primjer vlastitoga života kao izraz vraćanja duga za ono što je Bog na njemu učinio . Zato, da bismo razumjeli Pavla, ne smijemo ostati samo na literarnoj razini njegovih poslanica, već treba nastojati prodrijeti do samoga oblika i sadržaja njegova života. Jer, Pavao je – može se reći – tek sekundarno pisac poslanica. Primarno, on je navjestitelj Radosne vijesti o Kristu raspetom i uskrslom, kojega on u smislu svojega apostolskoga poslanja naviješta. Otuda i njegova potreba da ne ostane samo kod riječi navještaja, već da se sve više suobličuje Kristu i njegovim patnjama. On je duboko uvjeren da će patnje na tijelu Apostola podnesene u službi Evanđelja učinit uspješnijim njegov navještaj.Poslanice kao navještaj Na literarnoj razini možemo se diviti snazi i mudrosti Pavlove riječi, koja često izbija poput vulkana, ali snaga pisane riječi u potpunosti nam se otkriva tek na egzistencijalnoj razini. Jer, tekst poslanice plod je Apostola koji je sve stavio na kocku zbog evanđelja, ali je upravo zato osjetio i snagu Isusova obećanja: “Tko izgubi život svoj radi mene i Radosne vijesti, spasit će ga” (Mk 8,35). Pavao ne skriva da on nije svoje slušatelje osvajao ni nekakvim uvjerljivim govorom ni ljudskom mudrošću. On navodi riječi svojih protivnika u Korintu kako su mu poslanice doduše “stroge i snažne, ali tjelesna nazočnost nemoćna i riječ bezvrijedna” (2 Kor 10,10), da je “nevješt u govoru” (11,6). Neki iz toga zaključuju da je Pavao možda čak bio mucavac, da se teško izražavao i da se to krije iza one njegove poznate metafore o “trnu u tijelu” (12,7), što on sâm naziva anđelom Sotoninim i priznaje da je usrdno molio Boga da to ukloni od njega, ali je dobio odgovor: “Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.” Bilo kako bilo, njemu to nije bila zapreka u službi navještaja pa svojim protivnicima samouvjereno uzvraća: “Najradije ću se još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak” (2 Kor 12,9sl). A onima koji bi od njega željeli čuti više mudrosti (filozofije), uzvraća kako ga Krist nije poslao evanđelje navješćivati “mudrošću riječi, da se ne obeskrijepi križ Kristov” (1 Kor 1,17). Boljem shvaćanju poruke Pavlovih poslanica pomoći će nam i svijest da Pavao nije bio u prvom redu nekakav literat, pisac, već gorljivi navjestitelj evanđelja i neumorni pastoralac svojih zajednica. A evanđelje po svojoj naravi nije spis, već živa riječ navještaja. Pavao je bio prisiljen pisati svoje poslanice tek kad je trebalo braniti evanđelje koje je prethodno navijestio. Kako sâm kaže, “briga za sve crkve” (2 Kor 11,28) i problemi u tim crkvama koje je trebalo rješavati potaknuli su ga da se posluži tada općepoznatim medijem komuniciranja – poslanicom. Ta činjenica, da on u svojim poslanicama želi ponovo navijestiti evanđelje, razlog je što Pavao, bez obzira što znade katkada biti i zajedljiv i polemičan sve do sarkazma, uvijek pazi da ne prekorači granicu i da to ne bude na rušenje, već na izgradnju. On znade držati na uzdi svoje osjećaje i ne dopušta da se njegova srdžba otme kontroli. O tome najbolje svjedoči rečenica iz njegove najpolemičnije poslanice, 2 Kor: “Ne bismo se htjeli vladati kao gospodari vaše vjere, štoviše, mi smo (samo) suradnici na vašoj radosti” (2 Kor 1,24), da bi ih još jednom podsjetio kako mu je Gospodin dao apostolsku vlast “za vaše izgrađivanje, a ne rušenje” (10,8). Posve logično, ako je Evanđelje Radosna vijest, ono to mora ostati i u najtežim iskušenjima po njegova navjestitelja. U protivnom, on bi demantirao sama sebe. Apostol koji je poslan da, zajedno s drugima, gradi na temelju koji je sam postavio (1 Kor 3,10sl.) u tome bi se slučaju doista pretvorio u rušitelja. Na to možemo samo reći: kad bi svećenici i biskupi imali više te Pavlove svijesti, kako bi njihov odnos prema povjerenim im vjernicima bio drukčiji i kako bi Evanđelje bilo uspješnije! Već bi to bio veliki dobitak godine posvećene velikomu Apostolu. (Članak je objavljen u teološkom časopisu "Crkva u svijetu" KBF-a u Splitu br. 04/08.) |
12.03.2009., četvrtak
Fra Ivan Dugandžić o Pavlovoj godini / 2. dio - 257. dan Pavlove godine ..... - Pavao u zatvoru ..... - (Nastavak prethodnog posta) Tajna neviđenog apostolskog žara Svaka prava duhovna veličina ima svoju tajnu kojom se hrani i iz koje crpi snagu za svoje djelovanje. Tek u svjetlu te tajne moguće je shvatiti nesebičan, plodan i uspješan život velikih ljudi. Nije primjerice teško nabrojiti što je sve Pavao učinio u relativno kratkom vremenu svojega djelovanja. Ako njegovo Prvo misijsko putovanje datiramo u godinu 48./49., a njegovo uhićenje u Jeruzalemu u 58. posl. Kr., onda je to nepunih deset godina aktivnosti. A za to relativno kratko vrijeme prokrstario je Ciprom, Malom Azijom i Grčkom do Makedonije te u svim većim gradovima navijestio evanđelje i osnovao kršćanske zajednice. Većinu tih zajednica ponovo je posjetio barem jednom, a neke i nekoliko puta. Neki je pedantni Nijemac izračunao da je u službi evanđelja samo na kopnu, prokrstario 8 tisuća kilometara. U tome istom vremenu Pavao je najmanje dvaput bio u tamnici, što nije nimalo umanjilo njegov apostolski žar i uspjeh. Štoviše, on je uvjeren da su i njegovi okovi pridonijeli širenju Radosne vijesti, pa gotovo s neskrivenim ponosom ističe Filipljanima: “većina braće, ohrabrena u Gospodinu mojim okovima, usuđuje se sve više i više bez straha propovijedati riječ Božju” (Fil 1,14). Za to vrijeme napisao je barem sedam poslanica koje su najstariji dio Novoga zavjeta i neprocjenjiv izvor kršćanske teološke misli. Nekoliko puta osobno je nosio kolektu za siromašnu prazajednicu u Jeruzalemu. Kad sve to sagledamo, tek tada nam se neodoljivo postavlja pitanje, u čemu je tajna tog neviđenog i do danas nenadmašenog misionarskog uspjeha? Ili, da se poslužimo riječima jednoga njegova sunarodnjaka: “Tko je taj čovjek koji je bio spreman zanijekati i svoj ego samo da Krist može biti potpuni gospodar njegova života?” (Schalom Ben-Chorin). Braneći svoje apostolsko poslanje pred nekima u korintskoj zajednici koji su ga proglasili lašcem i lažnim apostolom koji se sâm nametnuo, Pavao im vrlo emotivno skreće pozornost na težinu svojega apostolskog djelovanja, koje je nerazmjerno njegovim ljudskim snagama (usp. 2 Kor 4,7-11), kako bi onda, pozivajući se na riječ Pisma kao vrhovni autoritet, otkrio tajnu svoje aktivnosti i uspješnosti u navještaju Radosne vijesti: “A kako imamo isti duh vjere o kojem je pisano: ‘Vjerovah, zato govorih’, jednako i mi vjerujemo, i zato govorimo” (4,13). Tu je odgovor na pitanje Pavlova apostolskoga žara i silnih uspjeha u službi navještaja evanđelja. Čin vjere kao posvemašnje predanje, kako ga Pavao shvaća nasljedujući Krista, koji mu se objavio i pozvao ga za apostola pogana (Gal 1,12sl.), stvorio je u njemu snažan osjećaj ne samo apostolskoga poslanja poganima već i duboke odgovornosti za to poslanje, ali i čudesno uvjerenje kako je od Krista i osposobljen za ono za što je poslan. Zato on, unatoč inače naglašenoj samozatajnosti, može vrlo samouvjereno reći: “Čovjek duhovan prosuđuje sve, a sam ne podliježe ničijem sudu, jer: ‘Tko je upoznao misao Gospodnju da ga može poučiti?’ Ali mi posjedujemo Kristovu misao“ (1 Kor 2,15sl). “Vjerujem, zato i govorim” – to se doista može smatrati najkraćom formulom Pavlova života i djelovanja. Polazeći od toga, moramo se nužno zapitati: što je s navještajem Radosne vijesti u naše današnje vrijeme? Gdje se u Crkvi zagubio taj Pavlov apostolski žar? Što ga je ugasilo? Ne može se reći da se danas ne govori i ne naviješta, ali gdje su plodovi? Golem je broj sati vjeronauka po našim školama, župnih kateheza i radijskih emisija u službi navještaja. Tu su zatim propovijedi na euharistijskim slavljima, različitim seminarima vjere, homilije i nagovori u različitim prigodama. Ipak, plodovima te silne aktivnosti nitko danas nije zadovoljan. Zašto? Najlakše bi bilo krivnju svaliti na slušatelje i ustvrditi kako današnji čovjek nema potrebe za Evanđeljem. No teško je u to povjerovati. Bliže je istini da navjestitelji ne mogu zajedno s Pavlom uvjerljivo ponoviti: “Vjerujem, zato govorim.“ (svršetak ovog članka u slijedećem postu) |
11.03.2009., srijeda
Fra Ivan Dugandžić o godini sv. Pavla / 1. dio - 256. dan Pavlove godine ..... - Logo Pavlove godine - ..... U predahu između poslanice Galaćanima, koju sam upravo završila i Efežanima koju se spremam čitati, malo sam pogledala što ima još zanimljivo na internetu o sv. Pavlu i pronašla jedan izuzetno zanimljiv članak od fra Ivana Dugandžića. Taj ugledni profesor predaje egzegezu Novog zavjeta i Biblijsku teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu . Članak je malo podulji i znam da ga mnogi neće ni htjeti čitati, prvo zato, što ih to ne zanima, a drugo zbog nedostatka vremena. Ipak, ja ću ga staviti na ovaj blog, da mi tu ostane i da ga mogu pročitati bar neki koji to žele i koji će si za to uzeti vremena. Ivan Dugandžić: Godina apostola Pavla U čemu je smisao Pavlove godine? Godina kojom je Crkva željela počastiti jednu od najvećih i najznačajnijih pojava u svojoj povijesti, pojavu apostola Pavla gotovo je iza nas. Sudeći po raznolikom i bogatom programu na razini župa, biskupija, teoloških fakulteta, različitih akademija i napokon cijele Crkve već bi se moglo reći kako je Pavlova godina uspjela. Oživjela su hodočašća putovima sv. Pavla, kršćani u velikom broju pohode mjesta gdje su nekoć bile njegove zajednice, održavaju se predavanja, pišu članci i knjige o njemu i njegovoj teološkoj misli. ..... - Ipak, na mjestu je pitanje: hoće li se Crkva svim time samo nakratko sjetiti Pavla ili će zaboravljenog Apostola vratiti u središte svojega života? Jer, istini za volju, Crkva ga nikad nije do kraja shvatila, a još manje zdušno prihvatila. U isto se vrijeme divila njegovoj mudrosti i bila suzdržana pred sadržajem njegovih poslanica (usp. 2 Pt 3,14sl). Proglasila ga je, zajedno s Petrom, apostolskim prvakom i velikim učiteljem vjere, ali se nije baš puno oduševljavala njegovim apostolskim žarom, niti dala zahvatiti njegovim nemirom zbog sudbine evanđelja. Možda ima pravo H.-J. Schoeps kad kaže kako “Crkva od početka nije bila u stanju probaviti tako grandioznu pojavu”. Zato je Pavao – da se poslužimo njegovom metaforom – bio i ostao trn u tijelu Crkve kad god se ona ogluši na visoke zahtjeve evanđelja (usp. 2 Kor 12,7). Stoga u godini posvećenoj njemu ostaje ključno pitanje: Hoće li se Pavao, zahvaljujući toj godini, ponovo pojaviti među nama, uvjerljiv u svojoj riječi i načinu života kako je nekoć bio? Hoće li se u Crkvi naći barem netko komu će Krist biti sve kao što je bio njemu (Gal 2,19sl)? Hoće li se i danas naći navjestitelja spremnih da zbog evanđelja budu proglašeni i bezumnicima na pozornici svijeta (usp. 2 Kor 11,16)? Hoće li Crkva 21. stoljeća naći njegove odvažnosti i mudrosti da na areopagu suvremenih zabluda svijetu navijesti pravoga i živoga Boga (1 Sol 1,9sl)? Uvjeren sam da njega, Pavla, zanima samo odgovor na ta pitanja. Sve drugo će se vrlo brzo zaboraviti. Zašto nam je Pavao stran i dalek? Autor prekrasne knjige o sv. Pavlu, njemački bibličar Wolfgang Trilling u predgovoru kaže: “Već odavno me muči pitanje, zašto je apostol Pavao tako malo poznat, zašto je baš katolicima nekako ‘stran’, poput zatvorenoga lijepoga parka, od kojega kroz zatvorena rešetkasta vrata doduše ponešto vidimo, ali ne običavamo ušetati u taj park i bolje ga upoznati?” (Mit Paulus im Gespräch, Graz, 1983., str. 9). Iz toga razmišljanja nastala je njegova knjiga koja je drukčija od uobičajenih knjiga o Pavlu. Nije to ni biografija velikog apostola, ni pokušaj cjelovitoga prikaza njegove teologije, ni nekakav uvod u njegove poslanice. Autor je knjigu zamislio kao živi razgovor s Pavlom u koji želi uvući i svoga čitatelja, kako bi zajedno osluhnuli vjeru i upoznali misao najvećega propovjednika evanđelja i kako bi se pokušali uživjeti u taj čudesni duhovni svijet. Premda je dugogodišnji profesor Novoga zavjeta, W. Trilling iskreno priznaje kako mu je trebalo puno vremena da počne shvaćati Pavlovu teologiju. Zašto? Kaže da mu je, unatoč činjenici što je kroz studij teologije imao priliku slušati veoma poznate profesore, to područje ostalo nekako nedostupno. Slušajući njihova predavanja, uvijek je ostajao dojam kako je sve najvažnije iz Pavlove teološke misli ušlo u “učenje Crkve”. On je dakle dao svoj značajan prinos tom učenju, što se može provjeriti čitanjem njegovih poslanica. U prvome planu tih predavanja uvijek je bio taj cjeloviti dojam teološkoga studija koji se shvaća kao sustavno upoznavanje s “učenjem Crkve”, (usp. str. 18 sl). A kad je u pitanju “učenje Crkve” pojedinačni glasovi nisu toliko značajni. Važna je cjelina onoga što Crkva vjeruje i što traži od svojih vjernika da vjeruju. Zašto se onda toliko baviti pojedincem, kad imamo cjelinu, pa makar to bio čovjek i Pavlova ranga? Trilling misli da je to glavni razlog što je Pavao (stvarni Pavao, kako ga možemo doživjeti iz njegovih poslanica) stran i premalo poznat među katolicima. Tomu doduše pridonosi i činjenica što sâm Pavao nipošto nije sustavni teolog i što je stil njegovih poslanica težak. On je ponajprije dubok i originalan mislilac koji se izražava u antitezama, suprotnostima koje je teško povezati u veće cjeline. On krči nove putove i ruši uske okvire što ugrožavaju čovjekovu slobodu, ne robujući slovu koje ubija, već služeći Duhu koji oživljuje (2 Kor 3,6). Stvarni Pavao nije nikakav salonski teolog koji u miru svoje sobe razvija nekakvo sustavno teološko učenje, već zanosni navjestitelj evanđelja i strastveni pastoralac koji svim srcem služi evanđelju i bdije nad svojim zajednicama, pazeći da evanđelje koje im je navijestio ne bude ugroženo, ni unutarnjim neurednostima, ni izvanjskim krivovjerjem. Tu on nalazi i konkretan povod za pisanje svojih poslanica kad je tijelom nenazočan. U njima uvijek želi utvrditi poljuljano evanđelje, usredotočujući se na bit problema. Zato je poznavanje njegovih poslanica prvi uvjet boljega poznavanja samoga Pavla. A samo tako ima smisla i Pavlova godina, ako on bude i svojom osobom kao navjestitelj evanđelja i riječi svojega navještaja prisutniji u životu Crkve. U svemu što se tijekom godine dana organiziralo i činilo njemu u čast najvažnije je da se čuo njegov poziv: “Nasljedovatelji moji budite!” (1 Kor 4,16; Fil 3,17). (Pročitajte nastavak u slijedećem postu. ) |
10.03.2009., utorak
Ponositi se križem - 255. dan Pavlove godine U križu je spasenje, u križu je život, u križu je zaštita od neprijateljâ. Punih mjesec dana bilo mi je potrebno da upoznam i pročitam Pavlovu poslanicu Galaćanima, a ima samo 6 poglavlja. Počela sam 10.02. a završavam danas 10.03.09. I sam završetak vrijedi pročitati: "Vidite kolikim vam slovima pišem vlastitom rukom! Svi koji žele ugoditi tijelu htjeli bi vas prisiliti da primite obrezanje, samo da više ne budu proganjani zbog Kristova križa. Ta ni sami obrezani ne drže Zakon, a hoće da vi primite obrezanje da bi se mogli ponositi vašim tijelom. A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim Uistinu, ne vrijedi ni obrezanje ni neobrezanje, već novi stvor. osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni razapet svijet i ja svijetu! Svima koji budu živjeli po ovom mjerilu - Božjem Izraelu, mir i milosrđe! Ubuduće neka mi nitko više ne dosađuje, jer ja na svom tijelu nosim biljege Isusove! Braćo! Neka milost Gospodina našega Isusa Krista bude s duhom vašim! Amen. (Gal 6,11-18) (Svršetak poslanice Pavao nije diktirao pisaru nego se sam laća pera i piše Galaćanima velikim slovima da bi ga bolje "čuli" i da bi shvatili, koliko je važno sve ono o čemu im piše. ) Sveti Pavao stavlja poseban naglasak na Isusov križ u svim svojim propovijedima i Poslanicama: - „Ne htjedoh znati među vama što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga“ (1 Kor 2,2). - „Mi propovijedamo Krista raspetoga“ (1 Kor 1,23). - „A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista“ (Gal 6, 14). itd. itd. - ima toga puno. Čitanje tog dijela poslanice baš mi se lijepo poklopilo sa ovim korizmenim vremenom! Križ, patnja, Raspeti Krist, suobličiti se Raspetom, na svome tijelu nositi patnje Kristove.... Križ, rimski simbol sramote, Isusovom je smrću postao najslavniji simbol najslavnije pobjede! Hoće li križ biti sredstvo našeg spasenja? Sigurno hoće, ako ga prihvatimo u vjeri i ljubavi i uz Božju pomoć strpljivo nosimo do kraja: Duraj, duraj, pa ćeš u raj.... “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom.” (Lk 9,23). A što ako ne prihvaćamo svoje križeve? O takvima piše Pavao Filipljanima: “Mnogi, naime, o kojima sam vam često govorio, a sada sa suzama govorim, žive kao neprijatelji križa Kristova. Njihov je svršetak propast” (Fil 3,18-19). Nadamo se da ćemo uz Božju pomoć (ništa nema bez Božje pomoći!) svi prihvatiti svoje križeve, suobličiti se Raspetome i tako dospijeti u raj. Poznavala sam jednog vjernika baptističke crkve,- dobar čovjek, iskren -, koji je čeznutljivo gledao križ na zidu moje sobe, jer oni nemaju nikakvih ni slika ni kipova ni križeva. Pozvala sam se baš na te Pavlove riječi: Bože sačuvaj, da se ičim ponosim osim križem Gospodina našega Isusa Krista, kao dokaz da je dozvoljeno i dobro imati križ u kući. Ako Pavao tako kaže, zašto ne bismo smjeli imati križ? On je samo slegnuo ramenima i ostao bez odgovora.... |
09.03.2009., ponedjeljak
"Što tko sije, to će i žeti" - 254. dan Pavlove godine " Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti! Doista, tko sije u tijelo svoje, iz tijela će žeti raspadljivost, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni. Neka nam ne dozlogrdi činiti dobro; ako ne sustanemo, u svoje ćemo vrijeme žeti! Dakle, dok imamo vremena, ponajprije domaćima u vjeri." (Gal 6, 7-10)činimo dobro svima, - Što tko sije, to će i žeti! - puno puta se čuje u razgovoru i smatra se nekom narodnom uzrečicom, a eto, i to potječe od mudrosti sv. Pavla. Ovaj kratki citat zaista se isplati i više puta pročitati! Toliko je nabijen sadržajem, da bi se na njemu moglo napraviti i više od tjedan dana duhovnih vježbi. Evo, već prva rečenica: Ne zavaravajte se, jer Bog se ne da izrugivati! Prepuna sadržaja! Koga mi to zavaravamo? Sami sebe, svatko u nečemu, mnogi i u onom najpresudnijem za našu vječnu budućnost. Cijeli svijet je danas izvrgnut jednoj velikoj obmani, varci, koju su ateisti pokušali podvaliti i propagirati čak i provokativnim natpisima na autobusima: "Loša vijest: Boga nema! Dobra vijest: Bog nam ni ne treba!" Eto kako zavaravamo sami sebe i to usprkos zdravom razumu i brojnim Božjim objavama, Isusu Kristu, Evanđelju... Pročitala sam negdje, da su se mladi grohotom smijali na sam spomen pakla, jer kao, raj je dosadan, tek u paklu je prava ekipa i luda zabava....?! Kakva tragedija ako se otrijezne tek onda kad bude prekasno! Što sijemo, to ćemo i žeti! Zavaravamo sami sebe ako sijemo travu, a očekujemo da će nam izrasti prekrasan suncokretov cvijet! Plodovi ne rastu po našim željama nego po sjemenu koje sijemo. Plodove ne možemo birati, ali sjeme možemo. Puno puta se čudim da se sv. Pavao tako malo koristi. Gotovo svake nedjelje se čita na misi, ali se i propovjednici rijetko zadržavaju na tumačenju tog 2. čitanja. Usprkos činjenici da sv. Pavla Crkva smatra ne samo najvećim misionarom nego i najvećim teologom, on i dalje ostaje nepoznat, pogotovo široj javnosti. Po svemu sudeći, ni ova Pavlova godina, barem kod nas, neće donijeti nekih većih pomaka. |
08.03.2009., nedjelja
Bratska opomena u duhu blagosti- 253. dan Pavlove godine "Braćo, ako i upadne tko u kakav prekršaj, takvog vi duhovni ispravljajte u duhu blagosti! I pazi na samog sebe da i ti ne budeš iskušan! Nosite bremena jedan drugoga, te ćete tako ispuniti zakon Kristov! Ako tko misli da je nešto iako nije ništa, sam sebe vara. Neka svatko ispita svoje vlastito djelo, pa će tada jedino u samom sebi naći razlog slave, a ne u drugome. Da, svatko će nositi svoje vlastito breme. A poučavani u nauci, neka dijeli sva svoja dobra sa svojim učiteljem!" (Gal 6, 1-6) Dakle, treba reći, ispraviti i upozoriti bližnjega ako radi ili govori nešto što nije dobro, ali to treba činiti u duhu blagosti, ne nadimajući se, već ponizno i s ljubavlju. I pritom odmah treba i samog sebe ispitati, da možda ja ne griješim više nego on; sebi opraštam i gledam kroz prste, a njega upozoravam! Treba dobro promisliti što, kada i kako reći, da ne bismo svojim riječima povrijedili ili još dublje gurnuli onoga koji griješi. Što učiniti i kako se ponašati? Što god radili ili govorili, važno je raditi to u dobroj namjeri i iz ljubavi prema Bogu i tom čovjeku. Tu je sv. Augustin dao jedan izvrstan savjet, kako ne pogriješiti: Šutiš li, šuti iz ljubavi. Govoriš li, govori iz ljubavi. Ispravljaš li, ispravljaj iz ljubavi. Opraštaš li, opraštaj iz ljubavi. Imaj u dnu srca korijen ljubavi. Iz tog korijena može izaći samo dobro! |
07.03.2009., subota
Korizmeni Listić Molitvenog vijenca Vugrovec - 252. dan Pavlove godine
"Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju,
a nama spašenicima sila je Božja." (1 Kor 1,18)  Molitveni vijenac Kraljice obitelji Župa Vugrovec Broj 4. Godište I. Ožujak 2009. .......................  „Obratite se i vjerujte evanđelju!“ „Čovječe, sjeti se da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti!“ Ove rečenice svatko od nas čuo je već puno puta. One nas uz obred pepeljenja uvode u korizmu. Hrvatski naziv korizma dolazi od latinskoga korijena quadragesima, što znači četrdesetnica. Iako je od Pepelnice do Uskrsa zapravo 46 dana, korizma obuhvaća 40 dana, jer se nedjelje u tom razdoblju ne računaju u pokorničke dane, jer je svaka nedjelja proslava Kristova uskrsnuća. Kad se dakle, od 46 dana oduzme 6 korizmenih nedjelja, dobije se 40 dana. Zašto baš 40 dana? Izraelski je narod 40 godina putovao kroz pustinju do Obećane zemlje. Mojsije i Ilija su postili 40 dana, a toliko je trajao i Isusov post u pustinji. Korizma je vrijeme ozbiljnosti, molitve i odricanja. To je vrijeme u kojem se pripremamo za Uskrs, za susret s uskrslim Kristom u euharistiji. Vrijeme je to kad mi vjernici više molimo i slušamo Božju riječ, kad često razmatramo muku Gospodnju u pobožnosti Križnog puta i žalosnim otajstvima svete krunice, kad otvaramo svoja srca Gospodinu u sakramentu svete ispovijedi. Ovo razdoblje liturgijske godine najčešće se poistovjećuje s odricanjem, postom, patnjom... Mnogi od nas se tada odriču ugodnih stvari i užitaka, kao što su npr. hrana, omiljena emisija na televiziji, zabava, cigareta, alkohol, i sl. Post je bio vrlo raširen u prvoj kršćanskoj zajednici, a preporučivali su ga i sveci svih vremena. U današnje vrijeme post kao da je pomalo izgubio na duhovnoj vrijednosti. Jedno od pitanja koje nam se nameće u vezi s tim je smisao posta. Ima li post za nas, danas, ikakav smisao? Ima. Od nas se traži da preispitamo svoj odnos prema hrani i piću. Post ili neko drugo odricanje može nam pomoći da očvrsnemo karakter,da se čak oslobodimo nekog svog poroka. I sam Sveti otac Benedikt XVI. u svojoj nam korizmenoj poruci odgovara kako nam se post nudi kao „sredstvo za ponovnu uspostavu prijateljstva s Gospodinom“. Pri tom navodi nekoliko primjera iz Starog i Novog zavjeta. Ezra je pozvao narod na post prije nego što je krenuo na put povratka iz progonstva u Obećanu zemlju, da bi se ponizili pred Svemogućim Bogom i dobili njegovu pomoć i zaštitu. Isto su učinili i stanovnici Ninive kad su se odazvali na Jonine opomene i proglasivši četrdesetdnevni post spasili svoj grad. Isus je također postio 40 dana u pustinji prije nego je započeo svoje javno djelovanje. Između ostalog, Sveti otac citira Petra Krizologa koji piše: "Post je duša molitve, a milosrđe život posta, zato neka onaj koji moli posti. Onaj pak koji posti neka bude milosrdan. Onaj koji želi da mu molitva bude uslišana, neka usliši onoga koji mu se obrati nekom molbom. Onaj koji želi da mu Bog otvori srce, neka ne zatvara svoje onome koji ga za nešto zamoli." U svojoj poruci Sveti otac nastavlja kako je danas, „u kulturi obilježenoj traženjem materijalnog blagostanja, post nekako više poprimio vrijednost terapijske mjere za brigu o vlastitom tijelu. Post zacijelo koristi tjelesnom zdravlju, ali je za vjernike u prvom redu 'terapija' za liječenje svega onoga što čovjeka sprečava da se prikloni Božjoj volji“. Papa Pavao VI. u apostolskoj konstituciji Paenitemini iz 1966. naglasio je da je smisao posta za svakog kršćanina da "ne živi više za samoga sebe, već za onoga koji ga je ljubio i dao samoga sebe za nj“ te da živi za svoju braću. I sam Isus nas poziva da činimo dobra djela, da pomažemo onima koji su u potrebi: „...što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25,40) A papa Benedikt XVI. Na to nadodaje: „Post nam može pomoći mrtviti našu sebičnost i otvoriti srce ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Odricanjem od materijalne hrane koja hrani tijelo olakšava se nutarnju raspoloživost za slušanje Krista i hranjenje riječju spasenja. Postom i molitvom omogućujemo Njemu da dođe i utaži onu dublju glad koju osjećamo u srcu: glad i žeđ za Bogom. Istodobno, post nam pomaže da postanemo svjesni situacije u kojoj žive mnoga naša braća. Dragovoljni post nam pomaže ugledati se na milosrdnog Samarijanca, koji se saginje i pritječe u pomoć bratu koji trpi. Kada slobodno odlučimo odreći se nečega kako bismo pomogli drugima, pokazujemo na konkretan način da nam bližnji u nevolji nije tuđinac. Post, ako dobro pogledamo, ima kao svoj krajnji cilj pomoći svakome od nas, kao što je pisao sluga Božji Ivan Pavao II., učiniti od samoga sebe potpuni dar Bogu.“ ...........................Milosti je čas, Isus zove nas! Na internet stranici „Prostor duha“ koju uređuju hrvatski Isusovci pronašla sam nekoliko zanimljivih misli: „Isus je volio jesti sa svojim prijateljima i zato su mu obroci bili važni. Za naše obitelji, obroci su vrijeme kada djeca gledaju i slušaju svoje roditelje i obratno. Zajednički obiteljski obroci u opasnosti su da jednostavno nestanu: restorani brze prehrane, gledanje televizije... nažalost, kod mnogih je, iako jedu za obiteljskim stolom, televizor uključen i umjesto da komuniciraju međusobno, članovi obitelji „komuniciraju“ jedino s televizorom. Isto je i s mobitelima: ljudi razgovaraju na daljinu i tako umanjuju međusobnu prisutnost. Za obitelji bi bilo dobro da donesu korizmenu odluku da će barem jednom tjedno biti svi zajedno za stolom bez televizora i mobitela, imati zajednički obrok, slušati jedni druge, sjediti u miru, osjetiti važnost drugih članova obitelji.“ Iskoristimo dakle ovu korizmu da učinimo nešto za svoju obitelj. Prihvatimo svoje najbliže onakvima kakvi jesu, sačuvajmo ljubav za njih kada otkrijemo na njima i ono što nam se ne sviđa, što nam na njima smeta. Jer, korizma je vrijeme milosti koje nam Bog poklanja da se obratimo i povjerujemo evanđelju te da kao „novi“ ljudi započnemo „novi“ život s Kristom. Obavijesti Želite se uključiti u Molitveni vijenac? Želite i vi postati jedna latica našeg cvijeta? Jeste li možda zaboravili koji je Vaš molitveni dan ili izgubili knjižicu? Možda Vam nije sve jasno u vezi Molitvenih vijenaca? Nemojte se ustručavati! Javite se Sanji Trempetić, jer kad molimo zajedno, naša je molitva jača! U listiću ćemo nastojati objaviti i informacije vezane uz naše molitelje i članove njihovih najužih obitelji, kao što su rođenje, vjenčanje ili smrt. Kako ne bismo nikoga izostavili, molimo da navedene informacije javite Sanji Trempetić, najkasnije do kraja mjeseca. - Napustila nas je Ivka Kasalo. Neka joj Gospodin bude milostiv i primi je u svoje nebeske stanove. Sjetimo je se u molitvi! |
06.03.2009., petak
Ljubav je sve !- 251. dan Pavlove godine Za sv. Pavla se s pravom može reći da je potpuno pripadao Kristu. Na onom sudbonosnom putu u Damask dogodila mu se "ljubav na prvi pogled", koja je promijenila i obilježila njegov život. Zato su njegova pisma prepuna govora o ljubavi: “Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan” (Rim 5,5). "A povrh svega - ljubav! To je sveza savršenstva." (Kol 3,14 ) "Sve vaše neka bude u ljubavi!" (1 Kor 16,14) "Težite za ljubavlju, "(1 Kor 14,14) "U ljubavi nas predodredi za posinstvo,." (Ef 1,5) "Podnosite jedni druge u ljubavi;" (Ef 4,2) " I hodite u ljubavi kao što je i Krist ljubio vas" (Ef 5,2) "I molim za ovo: da ljubav vaša sve više i više raste ..".(Fil 1,9) "Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?" (Rim 8,35) "Ljubav bližnjemu zla ne čini. Punina dakle Zakona jest ljubav." (Rim 13,10) itd. itd. Vrhunac Pavlovog govora o ljubavi je najljepši, ikad napisan, Hvalospjev ljubavi: "Kad bih sve ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao....."(1 Kor 13) Razmišljajući tako o ljubavi koju Pavao stalno zagovara i stavlja uvijek i svuda na prvo mjesto, naišla sam na zapisano razmišljanje vlč. Zlatka Sudca o ljubavi. Toliko mi se svidio taj tekst da ću ga stviti i na ovaj blog, da ga uvijek imam pri ruci. LJUBAV, Vlč. Zlatko Sudac: Što je ljubav o kojoj sveti pisci i sam Isus progovara? Kako je srce današnjeg čovjeka potrebito ljubavi, a kako je malo onih koji istinski znaju i osjećaju što je ljubav. To se iskrivila i u praksi izvitoperila ta riječ, da je malo onih koji istinski osjećaju i žive ljubav. Što je ljubav? Pogledajte sunce. Sunce sije, grije. Pogledajte more. Pogledajte prirodu u svojoj veličini. Ona jednostavno jest. Cvijeće, cvijeće jednostavno miriše. Jedna od najvećih odlika ljubavi je nepristranost. Sunce sije i nad dobrima i nad zlima. Kiša natapa zemlju i dobrima i zlima. ''Budite savršeni kao što je Otac vaš savršen''. Da li može drvo reći: pustit ću svoju hladovinu dobrima, a uskratit ću je zlima. Drvo jednostavno daje to što jest. Baca hladovinu čak i nad onoga koji će ga posjeći. Kada bismo uspjeli dobiti tu odliku nepristranosti i prestati dijeliti ljude na dobre i zle, na svece i grešnike. Uvidjet srcem čistim da grijesi ne nestaju. Nitko ne griješi, jer zna. ''Oprosti im Oče, jer ne znaju što čine''. To je ljubav. Druga velika odlika ljubavi je njezina sloboda. Drvo te pušta slobodnim. Cvijeće te pušta slobodnim. Sunce te pušta slobodnim. Jesi li ikad čuo da cvijet miriše i želi privući tvoju pažnju. Miris, toplina sunca, kiša, priroda kao i ljubav jednostavno postoje bez svog objekta. S pravom kažemo: ako čovjek uzima ženu po količini miraza kojeg ona donosi u tu kuću, da on ne ljubi tu ženu. I s pravom to tvrdimo. Ali da li vi ljubite kada se družite ili kada budete samo s onim osobama koje vas emotivno osjećaju, a s drugima ste arogantni? Je li to ljubav? Da li se ljubav javlja kada se javi neki objekt ili ona jednostavno jest? Jeli vam kada bilo teško u želucu kada ste vidjeli sječu šuma negdje daleko iako vi od te šume nećete imati velike koristi? Ili kada ste gledali nevine kako trpe, iako ih ne znate? Jeste li ikad maknuli kamen s ceste da se netko ne bi povrijedio? Iako nikad nećete upoznati tog čovjeka. Vjerojatno jeste. Tada je bila ljubav i pojavila se na površini. I ne tražite zasluge za to, jer je ljubav besplatna. Što je treća kvaliteta ljubavi? Besplatna je. Ne možete je kupiti. Kada biste se i vi i ja uspjeli osloboditi te tjeskobe da ovladavamo drugim ljudima. Shvatite, kad god je u vama prisila, tjeskoba, strah da ne budete voljeni, kontrola nad vama, ljubav umire. Ljubav ne trpi takve osjećaje. Ona jednostavno jest. Najzadnja i najveća kvaliteta ljubavi je ta da ona nije svjesna sama sebe kao što sunce nije svjesno da grije, ni ptica nije svjesna da pjeva, ni cvijeće nije svjesno da miriše, drvo nije svjesno da baca hladovinu, tako ni ljubav nije svjesna da ljubi. Zamislite da hranite dvije – tri tisuće gladne djece. Činite to iz dobrog poriva u svome srcu. Da li se možete loše osjećati kada ste tako korisni ovom svijetu? Ne. Kažete da često puta u životu činimo dobra djela. Činimo ih. Ali da li to činimo iz ljubavi? ''Dođite blagoslovljeni Oca mojeg, jer sam bio gladan i dali ste mi jesti i žedan i napojili ste me, i gol zaodjenuli ste me. A što će oni reći: Kada, kada smo te to Gospodine vidjeli i gladna i žedna i u tamnici, kada? nismo imali pojma. Ali mi znamo. Ponekad mi pada užasavajuća misao na pamet da bi Gospodin mogao reći: Dođite vi blagoslovljeni Oca mojeg, jer sam bio gladan nahranili ste i žedan napojili ste me, a oni na toj strani reći će: Da, znamo Gospodine. A on će njima: Ne govorim vama, niste smjeli znati. Što želite zauzvrat dobiti kada činite dobra djela: zavrijediti nebo? Zar to možete, platiti mjesto negdje gore, prisiliti Boga da vam se smiluje, trgovati s Bogom? Čovječe, ti ništa ne moraš. Jedino što moraš je udahnuti ovaj zrak i osjetiti se živim, jer sve je darovano od života do smrti, od neba do Boga. Ti ništa ne moraš. U tome je naša najveća zabluda : Ja nešto moram. Pritajena oholost. Ja ništa ne moram. Kada shvatite da ništa ne morate, tada će se pojaviti ljubav, jer ako se ništa ne mora, ljubav jedino se mora. Pokušajte to razumjeti. Želite živjeti sretno. Ne možete živjeti bez ljubavi. Ali ona će se javiti u vašem srcu kada najmanje očekujete, jer se nju ne može planirati. Ona je tu, u vama je. I ništa ne trebate činiti da dođete do nje. Pitate: Ali zašto onda toliki osjećaji? Zato što nešto trebate odbaciti. Život je lagan. Teške su naše iluzije, naše pohlepe ma kako svete i pobožne bile. Neka nam na tom putu nebeska Majka bude uzor i zagovornica, pomoć i utjeha, jer ona zna kako srcem do Boga. Ona je uistinu majčinsko srce i najkraći put do našeg Gospodina. Amen.( preuzeto sa: http://www.zajednickim-snagama.blog.hr/) |
05.03.2009., četvrtak
Pavlov ispit savjesti 2. dio - 250. dan Pavlove godine ..............Moj Isuse, milosrđe! ........... "Naprotiv, plod su Duha: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost..... Oni koji pripadaju Kristu Isusu razapeli su svoje tijelo s njegovim strastima i požudama. Ako imamo život po Duhu, slijedimo Duha! Ne težimo za taštom slavom! Ne izazivajmo jedan drugoga! Ne zavidimo jedan drugomu!" (Gal 5, 22-26) To je 2. dio Pavlovog ispita savjesti. Kako stojimo s ljubavlju, dobrotom, strpljivosti i svim ovim što Pavao nabraja???? Te kreposti bi trebale resiti svakog kršćanina. Kako ih postići? Prije svega molitvom, jer Pavao za kreposti kaže da su "plod Duha", a to bi značilo da su to prvenstveno darovi, koje Duh Sveti daje onima, koji za njima čeznu i za njih mole. Uz molitvu, kreposti svakako treba i vježbati u svakodnevnom životu i tako, makar i malim koracima, slijediti poticaje Duha i napredovati. "Bez brižljivosti i marljivosti nećeš nikada postići kreposti." - kaže sv.Toma Kempenac. Kako vam se sviđa ovaj "ispit savjesti" po sv. Pavlu? |
04.03.2009., srijeda
Pavlov Ispit savjesti 1. dio - 249. dan Pavlove godine Sv. Pavao je jako dobro znao da je borba između tijela i duha teška, ali ono što je teško, nije i nemoguće. Protiv čega se treba boriti? "Poznata su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, raspuštenost, idolopoklonstvo, vraćanje, neprijateljstva, svađa, ljubomornost, srdžba, sebičnosti, razdori, strančarenja, zavisti, pijanke, razuzdane gozbe i ovima slična, na koje vas unaprijed upozoravam, kako sam i prije upozorio: oni koji čine takva djela, neće baštiniti kraljevstva Božjega!" (Gal 5,19 - 21)Ovo bi moglo svakom od nas poslužiti kao dobar predložak za temeljiti ispit savjesti za korizmenu ispovijed, ali to bi bio samo 1. dio ispita savjesti. Ovdje se nabraja što ne smijemo činiti a u nastavku Pavlove poslanice slijedi 2. dio ispita savjesti tj. ono što moramo činiti. Drugi dio u slijedećem postu! |
03.03.2009., utorak
Sloboda je život za ljubav - 248. dan Pavlove godine "Dakako, vi ste, braćo, k slobodi pozvani. Samo neka ta sloboda ne bude pobuda tijelu, nego ljubavlju služite jedan drugomu, jer je sav Zakon ispunjen jednom jedinom zapovijedi: ' Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe! ' Ako jedan drugoga grizete i izjedate, pazite da se međusobno ne istrijebite! A ja velim: živite po Duhu, pa sigurno nećete udovoljavati požudi tijela, jer tijelo žudi protiv duha, a duh protiv tijela. Da, to se dvoje međusobno protivi, tako da ne činite što biste htjeli." (Gal 5, 13-17) Pozvani smo na slobodu. Međutim, sloboda nije poziv na grijeh ili raskalašenost nego je to poziv i mogućnost da biramo ono što je dobro i sveto. U današnjem svijetu, čini mi se, nema puno duhovno slobodnih ljudi. Previše je napasti i zamki. Toliko toga ima što čovjeka sputava i zarobljava. Ovisni smo o mnogim stvarima: pušenju, piću, drogama, hrani, televiziji, seksu, kavi, sportu, o raspoloženju, osjećajima, tuđem mišljenju, obzirima, kritikama..... Izgleda da se stalno moramo boriti za duhovnu slobodu, Borba je teška jer su, kako kaže Pavao, tijelo i duh u stalnoj suprotnosti; ratuju jedno protiv drugoga i zato često puta ne činimo ono što bismo htjeli. Vjerojatno nikada ne ćemo potpuno pobijediti i osloboditi se svojih ovisnosti i slabosti, ali to i nije cilj. Naš cilj i posao je da se pobrinemo da učinimo što možemo i da vjerujemo Bogu da će On učiniti ono što je nama nemoguće. Važno je da se neprestano trudimo i usmjeravamo svoje korake na put svetosti i da ovakvi kakvi jesmo, ljubimo Boga svim srcem i "ljubavlju služimo jedni drugima !" |
02.03.2009., ponedjeljak
I sitno je bitno - 247. dan Pavlove godine "Malo kvasca ukvasi sve tijesto" (Gal 5, 9) To je već drugo mjesto na kojem Pavao spominje kvasac i tijesto. Prvo je u 1. posl. Korinćanima, 5,6 : "Zar ne znate da malo kvasca ukvasi sve tijesto? Očistite se od starog kvasca da budete novo tijesto! - u nastavku Pavao spominje kvasac zloće i pokvarenosti . Kvasac se ovdje spominje, kao uglavnom i u cijeloj Bibliji, u negativnom smislu, kao slika prodornosti zla. Kvasac je tu kao ona jedna trula jabuka u gajbi, koja će za čas pokvariti sve ostale jabuke. Zanimljivo je da Isus kvasac spominje u pozitivnom smislu. On ga upotrebljava u smislu prodornosti dobra: " Onda im iznese prispodobu: 'Kraljevstvo je nebesko slično kvascu koji uzme žena, te ga pomiješa sa tri mjere brašna, dok sve ne ukvasa." (Mt 13,33) Kvasca treba samo malo da preuzme i ukvasa cijelo tijesto i da tako nastane prekrasan veliki kruh ili kolač. Malo kvasca učini tako puno. To bi značilo, da i mala grupa dobrih ljudi, entuzijasta i zaljubljenika u Krista, može, poput kvasca, preuzeti i oduševiti veliku masu ljudi. Kao što I jedna mala svijeća može osvijetliti prostoriju i pokazati put, ili jedna iskra zapaliti veliku vatru. Možda premalo cijenimo male stvari, a u njima je često velika snaga, koje može promijeniti svijet. Premalo su cijenjeni i mali ljudi. A tzv. "mali ljudi" često čine velike stvari, a djela velikih ljudi nisu uvijek velika! "'Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljestvo!" (Lk 12,32). |
01.03.2009., nedjelja
Sve je bez sjaja bez ljubavi - 246. dan Pavlove godine "Uistinu, u Kristu Isusu ništa ne vrijedi ni obrezanje ni neobrezanje, nego vjera - ljubavlju djelotvorna." (Gal 5, 6) To mi se čini jako važno: ništa samo po sebi nije ni dobro ni zlo, pa ni obrezanje ni neobrezanje, ako ne proizlazi iz vjere i ljubavi. Ništa u Božjim očima ne vrijede ni najveća djela, ni najveće donacije, ni najljepše riječi, ako iza njih ne stoji ljubavlju djelotvorna vjera. Svi izvanjski obredi nekorisni su i ne vrijede ništa u usporedbi s djelotvornom ljubavi. Tu se ponavlja Pavlova omiljena misao da je ljubav ispunjenje Zakona, izrečena u poslanici Rimljanima 13,10. Istu temu obrađuje i sv. Jakov u svojoj poslanici kad kaže: Vjera bez djela je mrtva, (Jak 2,26). Nije dovoljno samo vjerovati i ništa ne činiti. "I đavoli vjeruju - pa dršću." (Jak 2, 19) S vjerom mora biti povezana djelotvorna ljubav. A ovo korizmeno vrijeme prva je prilika da svoju vjeru učvrstimo i obogatimo djelima ljubavi. Potrebnih ima i puno; od najmlađih do najstarijih. |
- Bože milosrdni i svemogući, preporučujemo ti ovih dana naše maturante. Pošalji svoga Duha da ih prosvijetli i pomogne u rješavanju testova. Posebno Ti preporučujemo Josipa V.