Pavao ovu poslanicu piše Efeženima koji su bili obraćenici iz poganstva.
U Starom Zavjetu pogani nisu imali nikakvog udjela u izabranju Izraela. Bili su u bezizlaznom položaju, udaljeni od Boga, od nade i od Kraljevstva Božjeg.
Židovi i pogani bila su dva strogo odvojena svijeta na svim područjima: vjerskom, kulturnom, socijalnom pa i rasnom. Ta odijeljnost bila je vidljiva i u Jeruzalemskom hramu gdje je "prezid" priječio pristup poganima u hram. Poganin koji bi prekoračio stube, koje su odijeljivale predvorje od unutrašnjosti hrama, morao je umrijeti. Između pogana i Židova ispriječio se nepremostivi jaz. Pogani su bili "daleko".
Međutim, sve se promijenilo dolaskom i žrtvom Isusa Krista. Njegova smrt srušila je sve prepreke i prezide između Boga i ljudi i otada se cijelim svijetom na sve ljude razlijeva rijeka Božjeg milosrđa i dobročinstava.
Pogani koji su nekad bili "daleko" sad su postali "blizu". Više nisu nahočad, nego djeca Božja.
Evo Pavlovih pisanih riječi:
"Sjećajte se da ste u ono vrijeme bez Krista
bili otuđeni od izraelskog građanstva,
bez dijela u savezima obećanja,
bez nade i bez Boga u ovom svijetu!
Ali sada, u Kristu Isusu,
vi koji ste nekoć bili "daleko"
postadoste "blizu" krvlju Kristovom.
On je naime, naš jedini mir,
on koji od obadvaju naroda učini jedan
tim što pregradu koja ih je rastavljala - neprijateljstvo -
sruši u svom tijelu,
tim što uništi Zakon zapovijedi s njegovim odredbama,
da od dvaju naroda stvori, u sebi, jednoga novoga čovjeka,
tvoreći mir, i da oba u jednom tijelu pomiri s Bogom po križu -
ubivši u sebi neprijateljstvo.
On je došao "da navijesti mir" vama koji bijaste "daleko"
i mir onima koji su bili blizu:
po njemu naime jedni i drugi imamo pristup k Ocu u jednome Duhu."
(Ef 2, 11-18)
Nikada ne smijemo zaboraviti da su veze među nama, koji smo po Kristu postali "novi ljudi" , dublje i jače od svih prijašnjih razlika rase, boje, društvenog staleža, spola, kulture...
Svi smo u Kristu postali
jedno: On glava, a mi pomireni udovi jednog te istog tijela.