Molitveni vijenac Kraljice obitelji
13.03.2009., petak
Fra Ivan Dugandžić o Pavlovoj godini / 3. nastavak (svršetak) - 258. dan Pavlove godine
Ovo je nešto tako dobro napisano o sv. Pavlu, da to morate pročitati!!!
 Navjestitelj riječju i svjedok životom Pavao je svjestan da je zbog svoje prošlosti progonitelja Crkve u usporedbi s drugim apostolima “nedonošče” (1 Kor 15,8sl). Grčki izraz ektroma koji obično prevodimo s nedonošče, označava onoga tko je neprirodno rođen. U odnosu na one koji su bili pozvani i poslani od Isusa iz Nazareta, Pavao je doista na neprirodan način postao apostol. No, unatoč svemu on je duboko svjestan svojih velikih uspjeha u službi evanđelja i ne libi se ustvrditi kako se “trudio više nego oni svi”, da bi u istoj rečenici sam sebe ispravio i otkrio stvarnu tajnu svoga uspjeha: “ne ja, nego milost Božja sa mnom” (15,10). Milost je posve neočekivano promijenila njegov život i odredila mu nov smjer. On je u pravom smislu dijete milosti, pa onda kao apostol i njezin nesebičan posrednik drugima i, napokon, zahvaljujući njegovim poslanicama, i prvi teolog milosti. Osjećaj sreće što mu je Bog iskazao toliku milost Pavla je tjerao da tu sreću podijeli sa svima kojima je poslan. Taj osjećaj, udružen s uvjerenjem da je vrijeme do ponovnoga Kristova dolaska doista “kratko” (1 Kor 7,1 sl.), davao mu je neviđenu odlučnost i snagu da prije toga dopre do kraja svijeta s Radosnom viješću spasenja. S tim osjećajem on želi doprijeti i do rimske kršćanske zajednice, otkrivajući Rimljanima odakle ta njegova želja: “Ja sam dužnik i Grcima i barbarima, i mudrima i nerazumnima. Odatle moja želja da propovijedam Evanđelje i vama, stanovnicima Rima” (Rim 1,14sl). Osjećaj da je dužnik svima, u Pavlu je urodio odlukom da se ponaša drukčije od drugih propovjednika evanđelja, koji su s pravom očekivali da ih njihove zajednice uzdržavaju. On sam se dragovoljno odrekao i toga prava, o čemu s neskrivenim ponosom piše Korinćanima (1 Kor 9,14-19). Ako usporedimo Isusa i Pavla s obzirom na navještaj, možemo vidjeti zanimljivu razliku. Dok Isus naviješta blizinu kraljevstva Božjega uglavnom pripovijedajući svoje poznate prispodobe i potkrepljujući to čudesima, Pavao je sav usredotočen na događaj riječi. U njega nema čudesa, ali zato njegov navještaj prati primjer vlastitoga života kao izraz vraćanja duga za ono što je Bog na njemu učinio . Zato, da bismo razumjeli Pavla, ne smijemo ostati samo na literarnoj razini njegovih poslanica, već treba nastojati prodrijeti do samoga oblika i sadržaja njegova života. Jer, Pavao je – može se reći – tek sekundarno pisac poslanica. Primarno, on je navjestitelj Radosne vijesti o Kristu raspetom i uskrslom, kojega on u smislu svojega apostolskoga poslanja naviješta. Otuda i njegova potreba da ne ostane samo kod riječi navještaja, već da se sve više suobličuje Kristu i njegovim patnjama. On je duboko uvjeren da će patnje na tijelu Apostola podnesene u službi Evanđelja učinit uspješnijim njegov navještaj.Poslanice kao navještaj Na literarnoj razini možemo se diviti snazi i mudrosti Pavlove riječi, koja često izbija poput vulkana, ali snaga pisane riječi u potpunosti nam se otkriva tek na egzistencijalnoj razini. Jer, tekst poslanice plod je Apostola koji je sve stavio na kocku zbog evanđelja, ali je upravo zato osjetio i snagu Isusova obećanja: “Tko izgubi život svoj radi mene i Radosne vijesti, spasit će ga” (Mk 8,35). Pavao ne skriva da on nije svoje slušatelje osvajao ni nekakvim uvjerljivim govorom ni ljudskom mudrošću. On navodi riječi svojih protivnika u Korintu kako su mu poslanice doduše “stroge i snažne, ali tjelesna nazočnost nemoćna i riječ bezvrijedna” (2 Kor 10,10), da je “nevješt u govoru” (11,6). Neki iz toga zaključuju da je Pavao možda čak bio mucavac, da se teško izražavao i da se to krije iza one njegove poznate metafore o “trnu u tijelu” (12,7), što on sâm naziva anđelom Sotoninim i priznaje da je usrdno molio Boga da to ukloni od njega, ali je dobio odgovor: “Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.” Bilo kako bilo, njemu to nije bila zapreka u službi navještaja pa svojim protivnicima samouvjereno uzvraća: “Najradije ću se još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak” (2 Kor 12,9sl). A onima koji bi od njega željeli čuti više mudrosti (filozofije), uzvraća kako ga Krist nije poslao evanđelje navješćivati “mudrošću riječi, da se ne obeskrijepi križ Kristov” (1 Kor 1,17). Boljem shvaćanju poruke Pavlovih poslanica pomoći će nam i svijest da Pavao nije bio u prvom redu nekakav literat, pisac, već gorljivi navjestitelj evanđelja i neumorni pastoralac svojih zajednica. A evanđelje po svojoj naravi nije spis, već živa riječ navještaja. Pavao je bio prisiljen pisati svoje poslanice tek kad je trebalo braniti evanđelje koje je prethodno navijestio. Kako sâm kaže, “briga za sve crkve” (2 Kor 11,28) i problemi u tim crkvama koje je trebalo rješavati potaknuli su ga da se posluži tada općepoznatim medijem komuniciranja – poslanicom. Ta činjenica, da on u svojim poslanicama želi ponovo navijestiti evanđelje, razlog je što Pavao, bez obzira što znade katkada biti i zajedljiv i polemičan sve do sarkazma, uvijek pazi da ne prekorači granicu i da to ne bude na rušenje, već na izgradnju. On znade držati na uzdi svoje osjećaje i ne dopušta da se njegova srdžba otme kontroli. O tome najbolje svjedoči rečenica iz njegove najpolemičnije poslanice, 2 Kor: “Ne bismo se htjeli vladati kao gospodari vaše vjere, štoviše, mi smo (samo) suradnici na vašoj radosti” (2 Kor 1,24), da bi ih još jednom podsjetio kako mu je Gospodin dao apostolsku vlast “za vaše izgrađivanje, a ne rušenje” (10,8). Posve logično, ako je Evanđelje Radosna vijest, ono to mora ostati i u najtežim iskušenjima po njegova navjestitelja. U protivnom, on bi demantirao sama sebe. Apostol koji je poslan da, zajedno s drugima, gradi na temelju koji je sam postavio (1 Kor 3,10sl.) u tome bi se slučaju doista pretvorio u rušitelja. Na to možemo samo reći: kad bi svećenici i biskupi imali više te Pavlove svijesti, kako bi njihov odnos prema povjerenim im vjernicima bio drukčiji i kako bi Evanđelje bilo uspješnije! Već bi to bio veliki dobitak godine posvećene velikomu Apostolu. (Članak je objavljen u teološkom časopisu "Crkva u svijetu" KBF-a u Splitu br. 04/08.) |
- Bože milosrdni i svemogući, preporučujemo ti ovih dana naše maturante. Pošalji svoga Duha da ih prosvijetli i pomogne u rješavanju testova. Posebno Ti preporučujemo Josipa V.