Pavao je u Efezu proveo nekoliko godina ( DJ 18,19-20 i 1 Kor 15,32 i 16,8). Imao je tamo sigurno puno prijatelja i poznanika, ali u uvodu poslanice nikoga posebno ne spominje. Čak se u nekim najranijim rukopisima ne spominje ni formulacija "vjernicima u Efezu" nego samo "vjernicima". Iz toga se može zaključiti ili pretpostaviti da je poslanica bila upućena većoj skupini crkava u zapadnom dijelu Turske, od kojih je crkva u Efezu bila glavna.
Pisana je najvjerojatnije iz prvog rimskog sužanjstva pa zajedno sa poslanicama Kološanima, Filipljanima i Filemonu spada u tzv. sužanjske poslanice.
Po temi i općim mislima najbliža je poslanici Kološanima.
Središnja tema poslanice može se ukratko sažeti:
Isus Krist je središte svega !
Božji plan je da se u Njemu u jednoj Crkvi ujedine svi ljudi i sva stvorenja. Kristova veličina i uloga u otkupljenju je neizmjerna i nedokučiva. Zato se ta poslanica smatra najvećim kristološko-ekleziološkim i ekumenskim spisom.
U poslanici se rasvjetljuje
odnos Krista i Crkve: Krist je glava - Crkva tijelo; Krist zaručnik, a Crkva zaručnica.
Prva tri poglavlja od ukupno 6, mogu se nazvati dogmatskim dijelom za razliku od ostatka poslanice koji je više moralni, jer se bavi moralnim zahtjevima, koji proizlaze kao posljedica iz izložene nauke.