..... - Pavao u zatvoru ..... -
(Nastavak prethodnog posta)
Tajna neviđenog apostolskog žara
Svaka prava duhovna veličina ima svoju tajnu kojom se hrani i iz koje crpi snagu za svoje djelovanje. Tek u svjetlu te tajne moguće je shvatiti nesebičan, plodan i uspješan život velikih ljudi. Nije primjerice teško nabrojiti što je sve Pavao učinio u relativno kratkom vremenu svojega djelovanja. Ako njegovo Prvo misijsko putovanje datiramo u godinu 48./49., a njegovo uhićenje u Jeruzalemu u 58. posl. Kr., onda je to nepunih deset godina aktivnosti. A za to relativno kratko vrijeme prokrstario je Ciprom, Malom Azijom i Grčkom do Makedonije te u svim većim gradovima navijestio evanđelje i osnovao kršćanske zajednice. Većinu tih zajednica ponovo je posjetio barem jednom, a neke i nekoliko puta. Neki je pedantni Nijemac izračunao da je u službi evanđelja samo na kopnu, prokrstario 8 tisuća kilometara.
U tome istom vremenu Pavao je najmanje dvaput bio u tamnici, što nije nimalo umanjilo njegov apostolski žar i uspjeh. Štoviše, on je uvjeren da su i njegovi okovi pridonijeli širenju Radosne vijesti, pa gotovo s neskrivenim ponosom ističe Filipljanima: “većina braće, ohrabrena u Gospodinu mojim okovima, usuđuje se sve više i više bez straha propovijedati riječ Božju” (Fil 1,14). Za to vrijeme napisao je barem sedam poslanica koje su najstariji dio Novoga zavjeta i neprocjenjiv izvor kršćanske teološke misli. Nekoliko puta osobno je nosio kolektu za siromašnu prazajednicu u Jeruzalemu.
Kad sve to sagledamo, tek tada nam se neodoljivo postavlja pitanje, u čemu je tajna tog neviđenog i do danas nenadmašenog misionarskog uspjeha?
Ili, da se poslužimo riječima jednoga njegova sunarodnjaka:
Tu je odgovor na pitanje Pavlova apostolskoga žara i silnih uspjeha u službi navještaja evanđelja. Čin vjere kao posvemašnje predanje, kako ga Pavao shvaća nasljedujući Krista, koji mu se objavio i pozvao ga za apostola pogana (Gal 1,12sl.), stvorio je u njemu snažan osjećaj ne samo apostolskoga poslanja poganima već i duboke odgovornosti za to poslanje, ali i čudesno uvjerenje kako je od Krista i osposobljen za ono za što je poslan. Zato on, unatoč inače naglašenoj samozatajnosti, može vrlo samouvjereno reći: “Čovjek duhovan prosuđuje sve, a sam ne podliježe ničijem sudu, jer: ‘Tko je upoznao misao Gospodnju da ga može poučiti?’ Ali mi posjedujemo Kristovu misao“ (1 Kor 2,15sl).
“Vjerujem, zato i govorim” – to se doista može smatrati najkraćom formulom Pavlova života i djelovanja.
Polazeći od toga, moramo se nužno zapitati: što je s navještajem Radosne vijesti u naše današnje vrijeme?
Gdje se u Crkvi zagubio taj Pavlov apostolski žar?
Što ga je ugasilo?
(svršetak ovog članka u slijedećem postu)
Post je objavljen 12.03.2009. u 15:02 sati.