10 dana divljine
04.02.2006., subota
ONO U MRAKU I STRAH KOJI SLIJEDI
jednostavna reakcija djeteta u meni kad krecem na tavan s cigaretom u jednoj ruci i lanternom u drugoj.jer vjestica zivi na tavanu. zove se mara. tako je rekla moja dadilja. ona pravi buku iznad moje glave, na tavanu, po noci. sa samo tankim slojem stropa izmedju nas. sto je to radilo buku kad sam kao dijete pokusava zaspati, trudila se ne gledati gore? zasto je utihnula sad kad se vise ne bojim? mozda je to samo pitanje navike. kako? zar sam kao ljudi koji zive pokraj zeljeznickih pruga? zapitala sam se jednog jutra kad sam cula vlak u daljini. zar nisam i ja osoba koja zivi skoro pa neposredno pokraj zeljeznickog kolodvora? naravno da jesam. samo naviknuta na to od djetinjstva, vise ne cujem vlakove koji prolaze. zasto se onda vise nista ne dogadja na tavanu? nista ne pravi tu nestvarnu ljudsku i nemogucu buku tamo gdje nikoga nema i nitko ne bi trebao biti? |
