10 dana divljine
21.09.2005., srijeda
JEFTINA FILOZOFIJA I DVIJE BUDALE U SVIJETU SMRTI
smrt nije imala jak utjecaj kod odredjivanja mog svjetonazora.nikad nisam na kozi osjetila, niti prizivala crnu damu. uvjek je stajala u prikrajku, kao nesto sto nikad nije u potpunosti dotaknulo moju obitelj, ili mene. sve sto je do sada imala za obaviti, obavila je kad sam bila dijete. kad su svi zamjerali majci jer nije plakala na sprovodu svoje majke, a ona je imala sanjala cudne snove i setnje s njom po starom gospodarstvu, te mi pricala o tome. sjecam se i prabake, kad se srusila u nasem cvjetnjaku na ruzine grmove, a ja sam joj kasnije u lijes polozila nekoliko tratincica. nikad nisam sliku tijela prabake u lijesu povezivala sa smrti. bila je to intervencija prirode i drustvena duznost. tratincice. i one su umrle, samo da budu polozene pokraj nje. bilo mi je jasno. zelim reci da je nikada nismo slavili, nikada je se nisam bojala. nikad nisam znala sto reci o njoj. - budi sretne zbog bake, jebo mu - izrekla sam danas, nesmotreno mozda, - ako jedna nasa sekunda na zemlji traje milijun godina u raju, zamisli sto je sve vec uspjela napraviti. festa, stara moja, vjerojatno tamo gore orgija s morrisonom. - elvisom. - odvratila je, - ona je voljela elvisa. - razumljivo, pricamo o starijoj generaciji - okrenula sam stvar na salu. otpila gutljaj kave, narucila novu casu vode i uzicala cigaretu. pokrenula raspravu o raju. izrazila zelju da odem u pakao. emocionalne sheme nisu uspjele, nekoliko lijepih recenica o genetskom kodu i generacijama, prisjecanje na pokojnicu, pa sto da kazem? izgubila je veliki oslonac u zivotu, napomenula sam. ali svako zaljenje je izraz sebicosti, predbacila sam. budala, to sam ja. majmun koji nije znao sto reci, a i u ovom trenutku ne znam sto bi bilo bolje. svi nasi nazori i teorije u trenutku suocenja s ozaloscenim padaju u vodu, a suze nikako da prestanu. sto da kazem? nasla je krivu osobu da trazi utjehu, pozvala je naknadno jos goru. jedino sto sam prakticno napravila, bilo je da joj nabavim nekoliko helexa, otupim bol kemijom. prekrasan nacin da se rijese problemi. mijesali smo na toj kavi crnjake i patetiku, uspjeli je jos vise rasplakati i staviti joj u ruke rolu wc papira. jeftina filozofija pokazala se kao promaseni pristup. dvije budale nasle su se u svijetu smrti koji ne shvacaju. nakon nekog vremena, prijateljica joj se bacila u zagrljaj. suze su opet na trenutak nestale. "smijesno, peteticno smijesno", pomislila sam. zapitala se zasto i ja to nisam napravila. ako je zivot parada i parodija, sto je tek onda smrt? |
