10 dana divljine
02.08.2005., utorak
9
|
cut the crap dio dana: prosli post niti uslagirana ne bi mogla progutati. ovaj odmor samo gomila sve vec ai veca sranja u mom zivotu. prvo: dva tjedna nisam mogla shvatiti da vise nemam sto raditi na faxu, da sam godinu dala i da me u devetom mjesecu ceka jos jedan nevjerojatno lagan ispit. sramotno je da ga nisam polozila. drugo: imam osjecaj da sam zaprla na prvoj godini zauvijek i da se vise nikad necu moci izvuci iz te petlje, cijeli zivot cu dozivljavati samo kroz oci brucosa. trece: sutra se naiskrenije ne zelim vratiti u zagreb. posebno ne sama. imam osjecaj da zagreb smrdi, emocionalno. jer u njemu nema niti jedne meni drage i potrebne osobe. ne volim ni cinjenicu da sve ovo prozivljavam samo zbog MUP-a. cetvrto: ljudi oko mene polako me dovode do spoznaje koliko su prolazni. sad sam vjerojatno vec dovoljno stara za to, zakljucila je neka sila ili jednostavno je odabirom drustva, neka sranja krenu. prijatelj na dijalizi svaka dva dana bez jednog bubrega ceka transplantaciju, prijatelj u bolnici jos 2 tjedna ostaje u kriticnom stanju, u bratica mi se prije svad dana spucao pijani kreten. na odmoru, na krku, u 14:55 stojim ispred zgrade policije i pitam se sto napraviti, odustajem jer ne zelim ostavljati podatke i odgovarati na pitanja. 15:03 dolazim do policijskog auta i pitam doslovno: "dal' je netko, konkretno, dvije osobe, da li su danas dvije osobe nadjene u bilo kojem zivom ili mrtvom, pijanom i slicno stanju negdje, u moru ili slicno?". odgovor je negativan. u najvecem kampu u gradu trazim recepcionara da mi pokaze sve slike devetnaenstogodisnjaka po imenu stefan. imam na raspolaganu i broj izbacivaca iz prejadnog lokalnog "diskaca" koji izgleda ko' olinjali zeljko bebek, a zovu ga "sin". dvije meni drage osobe 13 sati su mi nedostupne, nakon jednostavnog izlaska. peto: "prvo sredi putovnicu, pa onda odluci da li zelis ici na put ili ne", ingeniozan majcin zakljucak. zato i putujem uzduz i poprijeko po hrvatskoj, da mogu naknadno odluciti jesu li mi sva ta sranja trebala ili ne. busevi nisu zabavni. muziku vise ne podnosim. sesto: putovnicu ne trebam jer, koliko god to nevjerojatno zvucalo, ne ne zelim se sedam dana vucarati po uzarenom parizu. sedmo: ako se vec zelis igrati turista, nemoj biti pickica. zato ne bi bolje otisli u maroko? tursku? osmo: sutra ce mi nabrijana retardirana osamnaenstogodisnjakinja reci da se nasmijem prije nego opali prvu fotku. kao da sama nemam odobrenje da sama odaberem formu njuske koju zelim prikazati na dokumentima. nakon sto je u kulturnom tonu posaljem u kurac doslovno tim rijecima, tri zabrinute majke s djecom gledat' ce me ko' zlocinca. nakon toga se covjek mora osjecati kao govno hoces-neces. deveto: nevjerojato, ali nista od toga mi ne smeta. opskrbili su me s nevjerojatnom kolicinom para, tako da mogu obucena ko' olos na trashy mjestima piti birana crna vina u kombinaciji s cijelom lepezom sredstava za smirenje. nakon ritualnog bacanja u more i ronjenja s planktonima, mokra secem volsonisom, kupujem novu kutiju cika da zabavim zivce, vodim isprazne razgovore s ispraznim ljudima i urlam "first day of my life" i "land locked blues" u krivoj interpretaciji na gitari ispred fast fooda. |
