negdje tamo kod izmaka jucerasnjeg nadasve sjebanog dana, nakon mnostva nepotrebno razvucenih stvari, osoba koju sam tek upoznala, postavila mi je pitanje koje je zaokruzilo stvar.
zasto sam ja toliko uvjerena da sam pametna?
umjesno otrovnog komentara od vrste onih koji su nekoliko sekundi prije zdusno letjeli po sobi, kad smo svi s gustom upucivali otrovne strelice jedni na druge, ja nisam mogla vise.
mozda je pitanje bilo samo posljednja strelica. ili zabrinutost. mozda samo bezocna provokacija. nisam imala snage uzvratiti.
"zato jer se bojim. jer nemam samopouzdanja i u sustini sam jako tuzna", odgovorila sam i otisla.
koja patetika.
trza mi ruka.
|