10 dana divljine
23.02.2005., srijeda
DRIVE
Oh yeah, koliko sam sad pissed off. U pokusaju da se rijesim auto skole (da, ako se scrolla malo nize kroz blog do 9 mjeseca, da tocno tamo ce biti pocetak epske pustolovine) krenula sam voziti ujutro u 9. Glupa, glupa ideja. U gradu kaos, plac, hrpa metuzalema koji bauljaju po sredini ceste kao da posjeduju bijelu liniju, ja u crvenom autu. S nadrkanim instruktorom pokraj sebe. Radim provjere, kuzim jebeni kuplung, rikverc bez problema, instruktor pizdi na ljude, druge vozace, mene. Ignoriram u pocetku sve suptilne uvrede, boli me k... iskreno, vozim prema suncu, nemam cvike, odsjaj od snijega, jebada. Bas razmisljam o tome kako mi sunce przi i zadnji zivac koji omogucuje vid, mijenjam u trecu, razmisljam o cetvrtoj naglas i on pizdi kaj pricam s njim. Objasnjavam mu sarkasticno da se ne obracam njemu. Ponekad pricam sa sobom. I do that alot, jebi ga, nije bas karakteristika ljudi u mojim godinama, ali kolko vidim, ja sam jedina osoba s kojom volim raspravljati, pa why not i glasno? Kreten blokira svaki moj potez, kao, nije dobro. Ne pricam sad da dobro vozim, ali jebo mu, ovo kao da je postalo natjecanje tko ce prije posegnuti za mijenjacem. Hvala, mogu i sama! Kad radim na svoju ruku, not good, kad cekam njega da mi veli kaj da radim, not good. Ne pusta mi fuckin' kuplung na miru, a pita se kako to jos nisam uspjela shvatiti. Vec mi je dva puta zaj... stvar da ga pritisne iz cistog mira i meni auto odjednom uz neugodan zvuk staje na pocetku raskrizja kad imam zeleno svijetlo. Rezim. Imam sutra voznju, god damn, ako me ne pusti na miru, ako mi ne prestane j... kuplung i ako jos jednom primjeti da sam za dlaku izbjegla sudar jer nisam pocela usporavati 290 m od zaustavljenog automobila, I am gonna scream. Scream as loud as i can. |
