10 dana divljine
26.06.2004., subota
COLD SUMMER
|
davno, moguce je uzeti taj izraz sa rezervom. davno ne definiram vremenski, ne doslovno. prije emocionlano. sa odmakom. davno je ono sto je bilo, sto je znacilo i kako je utjecalo. davno sam hodala praznim gradom. i, najljepsa stvar kod zivota je u tome da uvijek mozes krenuti duljim putem. mozes skrenuti s kursa i izgubiti se. te noci, mozda jutra, uspjela sam to postici. izgubiti se u poznatom kvartu i sve, bas sve dotaknuti kao novo. svako stablo, svaki list nosen laganim, toplim povjetarcem. sve oko mene bilo je zivo. nepomicno i tiho. samo sustanje lisca je zvalo sve dalje. posjetila sam mjesta koja sam zaboravila, za koja nisam znala da postoje dok nisu ponovno bila prizvana u sjecanje uz sustanje lisca koje je zvalo sve dalje. dotaknula sam svako stablo. svaki list sumom je davao do znanja prepoznavanje. govorio da sam ovdje ja i da sam ziva. lutala sam gradom satima, ne sjecam se koliko, posve sama. osvjescivala zaboravljene misli, ne o ljudima, ne o dogadjajima. sam prostor dozivljen na neobicno nov nacin. nista osim toga nije bilo vazno, vaznije od dodira sa brezom iza skole, malog parka u zatvorenoj, skrivenoj ulici. nista nije imalo tu tezinu, tu snagu. sva sjecanja pretocena u rijeci izgubila su smisao. svako novo stablo, druga sjecanja, shvacena na nov nacin, nevazna. izbrisani su ljudi i sve sto su rekli. izbrisani su osjecaji i sve radnje. ostala su samo debla i listovi. moj zivot u tome. osjecaj zivota u onome sto je uvijek bilo shvaceno samo kao puka pozadina. kulise nasih zivota daju do znanja da zive. zive vise, vise od nas. prolaznost nikad nije bila blize. jesam i uvijek cu biti samo to, prolaznik. bice koje ne miruje, bez korijena, osudjeno na lutanje, trazeci nesto. danas sam trazila mir, duzi put, bas kada su sva svijetla u gradu utrnuta. nasla sam duzi put. izbrisana je staza kojom sam kao deriste prolazila na plavom biciklu. u polju psenice, otvorila sam staru ranu. primjetila tek kad sam stigla kuci s buketom crvenih makova i zutih klasova. zaboravila sam koliko ostri mogu biti. |
