10 dana divljine
17.06.2004., četvrtak
danas je dobro. pise manijakalno - samoubilacki nastrojeni teenager koji se opet budi u meni. ozbiljno koliko mogu, odlucujem vratiti se na staro. "why the fuck?!!", cujem vristanje mozdanih stanica. evo bas pocinju ludjacki tracati i ponasati se kao tipicna gomila, odbijaju se o lubanju izbezumljeno bez cilja. podsjecju na pad blizanaca, kad su ljudi skakali s najvisih katova. to me mozda cak i pogodilo? mislim da je, mislim da sam samo o tome danima i pricala. kao da se mogu sjetiti. smijeh.koliko urbana sredina moze ubiti boga duh u covjeku. bez da primjetim pocela sam se pretvarati u osobu usmjerenu samo i iskljucivo na shopping. bilo mi je neugodno kad su mi u ducanu odbili karticu, probila sam limit, neugodnjak, u svakom slucaju. manje pijem, vise trosim na cugu (moguce da je piva koja kosta 12 kuna skuplja od one za 7...). vise trosim na cugu, ne kupujem vise knjige. ne citam. ne razmisljam. ispravno. ne pisem vise, ne stvarno. ne ispunjavam biljeznice beskrajnim raspravama koje se vrte u krug, gube u digresijama. vise ne smatram osam psiholoskih poremecaja svojim zivotom i temeljnom odrednicom. pisem blog u kojem cvilim. koja patetika! slazem se. odlucujem se vratiti, u velikom stilu sa jos vise hiperaktivnih besmislenih akcija! pa zivjela neprestana neuroza! necu vise voltaren. deal. svjezi vjetrovi provincije unose u mene novi dah ludila i jako, jako cudnih recenica. vukovi zavijaju u noci ili su to sjecanja na danasnji izlazak. skacem iz aviona i pretvaram se u sarenu pticu sad vec ocito dajem do znanja da pretjerujem. ovaj blog mora odrazavati svu ozbiljnost svih starih napustenih blogova. tako je! |
