Nabijmo ovu i pozdravimo novu!

četvrtak , 31.12.2015.

Došao je i posljednji dan ove jebem-li-joj godine. 2015. mi je bila jedna od najgorih i iskustveno najzahtjevnijih godina u zadnjih 10-ak godina.
Sve to ima veze s onim divnim planetama i periodima, no na stranu s tim, ja sam se istinskji napatila, naplakala, prošla i predvorje pakla i pakao i vratila se nazad s oba srednja podignuta.

Druga bitna stvar koju sam naučila ove godine je da u svakom teškom periodu postoji svjetlo na kraju tunela i da hvatanje i čvrsto držanje za transcedentalno uže čijeg učinka možda i nismo svjesni na stupnju na kojem jesmo, ali koje je tu kada vapeći za izbavljenjem od bola grebemo i grabimo oko sebe nešto za što ćemo se primiti , daje apsolutno utočište.

Ove godine sam se suočila sa svojim najvećim strahovima, svojim najdubljim emocijama, svojim najintimnijim lomovima. U jednom trenutku čitav moj svijet i svemir prolazili su kroz centrifugu koja se činila nezaustavljivom. Ostala sam bez svog identiteta, bez uporišta, bez nade i bez snage, ali onda su uslijedili blagoslovi, što direktni što indirektni, koji su sakupili raspršene komadiće mog osobnog mozaika i sastavili ih kao da se nikad ništa nije dogodilo. Ja sam otpustila kočnicu i dala da me vodi Vrhovni Kontrolor.



Uspjela sam u nekim naumima- da se održim na putu za koji sam se opredijelila, da ustrajem za unutarnjim moralnim principima koje sam svjesno počela provoditi, da se posvetim drugima i da služim onima kojima je potrebno, da dodatno radim na svojoj edukaciji jer nešto će mi možda otvoriti jednog dana...

Ima još nekih stvari koje bih voljela poboljšati, no za njih je potrebno vrijeme i upornost koja mi se pojačava svakim danom.
Moja Kurukshetra svjesno postaje moja dharma i svatko od nas ima svoju Kurukshetru na kojoj vodi svoje bitke protiv ega i iluzije u koju je zamotan.


A sada zakoračimo veselo u novu!

Ovu sam odlučila pozdraviti doma uz najbliže, među kojima je jedno malo dlakavo bićence koje nam uljepšava život već 12 godina, a koje se jako boji pucnjave ovih nesvjesnih bića izvana.
Pozvala sam i dvije drage mi osobe, pri čemu jedna nosi stijeg najboljeg prijatelja, a druga duhovnog prijatelja o kojem sam pričala. Nevezano za njihov odaziv i moju želju da upotpune naš mali doček, imam još puno toga napraviti do ponoći.

Vama svima želim lijep provod, veselu atmosferu i puno svega što je najbolje za vas u idućoj godini. Budite svjesni i veseli.
Sretna 2016.!

Oznake: nova godina, duhovni put

Planete part II

ponedjeljak , 28.12.2015.

Današnja tema su opet planete. Izgleda da su one planete o kojima sam pisala prošli mjesec zaplesale kolo veselo i žele da čagam s njima. Mogu ih zamisliti kako cupkaju lijevo-desno i imaju onaj blentavi osmijeh kao kad su ljudi ili beskrajkno sretni ili beskrajno pijani. Moje planete su sada zadovoljne i tako se plešući smijulje, a ja ih promatram sa strane i plješčem u ritmu.

Zašto ja opet, pobogu, pišem o planetama?

Došlo mi je kao kamenom u glavu da se uhvatim jyotisha. Čak mi je to predisponirano po natalnoj karti, a u zadnje vrijeme mi je strašno dojadilo ovisiti o drugima, uzdati se u druge, ispitivati druge što je sa mnom, samo zato što su oni, eto, naučili gledati i vidjeti takve stvari. Mislim da je došlo vrijeme da ja budem sam svoj majstor i jest da mi je za to trebalo skoro tri desetljeća, no eto, u jyotishu mi čak stoji da mi sve u životu kasni pa tako valjda i hvatanje sebe za rep.
Razumijem da astrologija iz vanjskog kuta gledanja izgleda smiješno i sama sam to prije smatrala isključivo zabavom jer nas napadaju razni Vidoviti Milani i nakinđurene gatare iz raznih Glorija i Tena, ali prava astrologija koja se bavi natalnom kartom zapravo je znanost. Ovdje se pak radi o vedskoj astrologiji, koja je detaljno razrađena u spisima i ide jako duboku u analizu osobnosti, afiniteta, opasnosti, duhovnih aspiracija, namijenjenih djelatnosti itd.

Mogući problemi

Kada sam dala napraviti svoj chart prema jyotishu, kao glavni moj problem vidjela se nestrpljivost, a kao yoga ili ono što trebam u ovom životu naučiti bilo je dovršavanje stvari, ma koliko one trajale.
Ja sam valjda jedna od najnestrpljivijih osoba koje su se inkarnirale na Zemlji. Kao da imam neku ubrzanu štopericu unutar sebe i kada se zalijepim za nešto, ona sumanuto blinka, a ja dotle treperim. To je zapravo užasan osjećaj. Želite sve sada i odmah, a kada se stvari realno sagledaju, to je apsolutno nemoguće. Što se onda događa? Pa ja vrlo često odlijepim u neki paralelni svemir gdje se onda već time bavim. S vremenom sam se odučila od takvog bježanja jer se realnost nije puno mijenjala pa mi je trebalo naći neku drugu metodu kojom ću popravljati stvari u ovoj zbilji. U zadnjih godinu dana to se dosta poboljšalo, s time da je u početku bilo jakih oscilacija. Bila sam nabrijana na sve sada i odmah, gotovo da fizički nisam skakala na federima, no onda se ekipa gore odlučila presložiti pa sam se malo smirila. Ništa u životu ne ide preko noći pa ne znam zašto bi živjeli u iluziji da se išta treba zbiti sada i odmah.

Jedan dan sam se probudila s jasnom mišlju da ću krenuti proučavati jyotish. S obzirom na moju nestrpljivost, to bi moglo trajati godinama, no srećom pa u startu znam svoj problem pa odmah mogu djelovati na način da radim na njemu.
Nisam osoba koja ikada donosi Novogodišnje odluke, a i ova spada još pod ovu godinu pa se neću ni za to vezati. Prvi korak sam napravila, čeka me u knjižnici rezervirana knjiga. Od nekud se mora krenuti.

Eto poželite mi sreću, možda nešto s tim napravim jednog dana pa možete preko veze dobiti kakvo čitanje, bez da vas oderem k'o mačku jer mi moji moralni principi to ne bi dopustili.

Oznake: jyotish, astrologija

Malo o obitelji

nedjelja , 27.12.2015.

Božićni praznici su me oduvijek radovali. Naprosto volim tu veselu zimsku atmosferu, a nekako se na njima najbolje i odmorim, iako ne traju dugo. Evo već danima besramno spavam do 11 i još nitko na to nema zamjerki. Nas je doma malo, a i obitelj nam je mala- zapravo ovakve blagdane provodimo samo s bakom i djedom jer nas je ostatak familije(očeva strana) davnih dana praktički ekskomunicirao zbog vjerskih razloga, tj. naše sklonosti istočnjačkoj duhovnosti, premda se mi s našim sklonostima nikada nismo razbacivali ni pred kime, niti smo se svrstavali pod religiozne ljude.

Ironično je zapravo kako vjera ljude razdvaja umjesto da čini baš suprotno. Oduvijek sam to smatrala krajnjom glupošću ljudskog nesavršenog karaktera i nevjerojatnim paradoksom. Nekad davno sam se borila protiv toga, a danas sve promatram s distance. Nitko nikome ne može pomoći dok su u igri zatvorena srca. Zatvoreno je srce najveće prokletstvo našeg svijeta.

Srećom, ja imam obitelj van svoje uvjetovane, prirodno ili rodbinski dane obitelji. Na neki čudan način određeni ljudi koji su se pojavili u zadnjih godinu dana u mom životu složili su neku vrstu obitelji u kojoj nema zavisnosti ni zamjerki, nego ostane samo osjećaj veselja kada se nakon dugo vremena nađemo. I mada je svatko u svom filmu i ide po svojoj traci, kada se nađemo, postoji nekakva energija balansa i zajedništva koja prožima prostor. Shvatila sam da mi to u trenutnom životnom periodu jako odgovara jer ne odvlači moju fazu samotnjaštva, a zadovoljava moju potrebu za druženjem ponekad.

Meni treba duhovni prijatelj


Kada se osvrnem na svoj život prije i na svoje želje sada, uviđam da je ovo zaista najjači motiv koji mi se protezao kroz život. I shvaćam da su sve moje nesretnosti, usamljenosti i vapaji imali veze s tim što toga nije bilo. Dobra je vijest što izgleda da mi je poslan takav paket jer su se moje srce i um jako umirili i sada u savršenom miru upijaju nova znanja.
Čovjek ne može biti sam na cesti jer ga to brzo iscrpi i rastuži. Mi smo bića koja u svojoj samoći trebamo prijatelja.

Oznake: obitelj, duhovnost, prijatelj

"You are Mine"

četvrtak , 24.12.2015.

Oznake: I Am, bog

Zaboravljena filozofija

nedjelja , 20.12.2015.

Jučer sam na svom dodatnom studiju slušala kolegij s Odsjeka filozofije. Udarila me nostalgija, jako. Naime, davnih dana studirala sam filozofiju, no na samom kraju, usprkos svim položenim ispitima, bacila sam sve u vjetar i prebacila se na nešto drugo. Nisam htjela na nastavnički smjer koji nam je naglo bio nametnut.
Ironično, godine nakon toga nalazim se na istom mjestu gdje se specijaliziram za nastavnika jer nemam druge opcije u životu trenutno.

Filozofija me oduvijek privlačila. Moja želja za smislom i glasnim divljanjem po njemu, razglabanja o njemu, potreba da mijenjam svijet koja je išla isključivo iz srčane čakre; sve je to bilo toliko intenzivno. A danas...danas je sve ishlapilo.

Godine su počele nagrizati ideju smisla dok se smisao vješto skrivao pod svakim kamenom moga spoticanja, a potreba za mijenjanjem svijeta počela je nestajati u mom odvajanju od svijeta jer- kakav je to svijet koji se ne da mijenjati? Kakav je to svijet koji se ne želi mijenjati?
Došla sam do zida svog filozofskog sustava.

Mogu li ja išta učiniti za ovaj globalni Weltschmerz u kojem se svi pomalo kupaju? Mogu li ja izbaviti ikoga iz svijeta lažne pojavnosti, iz podređenosti defektnim čulnim manifestacijama? Mogu li izbaviti sebe od osjećaja da sam obavijena ništavilom usred najjače potrage za smislom? Mislim da su mi sva oružja za to oduzeta. U mom svijetu ne postoje ratovi, osim onih koje vodim sama sa sobom. A jedan je takav rat započeo u trenutku kada sam shvatila da ne mogu voditi tuđe bitke.

Što je filozofija donijela čovjeku?

Donijela mu je depresiju. Donijela mu je ogorčenost, zaluđenost, a nekima i samoubojstvo. Filozofija nije za slabe, ali je za jadnike. Za jadnike koji se ne mogu pomiriti sa svijetom, a najčešće ni sa samima sobom. Jadni su onda kada shvate da su živjeli za ideale koje apsolutno nitko ne šljivi. A hej, mi smo društvena bića. Mi moramo biti prihvaćeni barem od nekoga. Barem netko mora voljeti pojavu našeg bića, barem netko mora dijeliti s nama našu misao- inače bi se utopili u osamljenosti.

Zašto postoji toliko društvenih grupa, zašto postoje institucije, zašto postoje sustavi? Osim kao prilika za postizanje moći nepravednih, naravno, zato da društveno biće ne bi bilo bez društva. Mi ne možemo podnijeti usamljenost jer nam ona nije prirodna. Samoću da, no samoća je nešto sasvim drugo. Samoća je kada smo sa sobom, a usamljenost je kada smo bez svijeta. Mi trebamo svijet jer smo njegov dio, jer smo savršena puzzla koja mu treba, no ako ne možemo naći polje kojemu pripadamo, mi ostajem bez smisla. To nije umišljaj depresivca, to je stvarnost. Pa bili vi polje knjige s kojom komunicirate, vama je netko potreban.

Kome treba ovakav svijet dovraga?

Uistinu, kome takav svijet treba? Kome trebaju planine nepravde, iskorištavanja, nerazumijevanja i tereta bola? Kome treba sustav pod kojim će se svaki dan iznova slamati? Kome trebaju vođe koji će učiniti sve da ubiju posljednju kap čovjekove osobne moći? Kome trebaju sva ova sranja koja nas dovode pred zid plača?

Tebi, čovječe, jer tu si gdje jesi sa svrhom koju tek moraš otkriti. Da bi spoznao da više ne želiš biti dio tog sustava i povukao se u svijet koji će te od njega osloboditi. Samo tvoj, unutarnji, jedino tvoj vlastiti svemir.

Sve te divne zamisli



Filozofi su zamišljali idealnu državu u kojoj bi vladali najmudriji i najpravedniji, idealni sustav u kojemu bi se ljudi samodisciplinirali, idealno društvo u kojemu ne bi bilo izrabljivanja, idealan odgoj u kojemu bi se savršeno očuvao integritet pojedinca bez da ga se prekomjerno manipulira. Filozofi su svašta zamišljali i o svačemu pisali.

Otkako je svijeta ljudi se bore s njim. I vrte se u krug. Napretka ima na površini, no u dubini sve ostaje isto- kaos i vapaj za smislom.
Imamo li mi smisla tu takvi gdje jesmo? I da ga spoznamo- kako biismo se njime koristili?

Na neka pitanja jednostavno se ne da odgovoriti. To je kao da tražimo posljednji broj na svijetu. Mi smo vječni lovci na vječnost i to je naš filozofski sustav koji stoji iznad svega. Konstantan, apstraktan i trenutno nerješiv.

Oznake: filozofija, društvo, smisao, kaos

Insomniju ti poljubim

ponedjeljak , 14.12.2015.

Često imam insomniju s nedjelje na ponedjeljak kada radim jutarnju smjenu. Mislim da mi je sinoć previše misli bilo vezano za neke stvari koje želim maknuti iz sustava pa mi to nije dalo da spavam.
Čovjek nekad zapne u stvari koje mu nisu sasvm jasne pa se zna dulje koprcati u njima. Prolazim neka čudna osjećanja i zanimljive lekcije, no nekada je jednostavno sve preintenzivno.

Zaspala sam valjda tek iza 3 sata. Uspjela sam pročitati skoro polovicu knjige koju sam tek kupila. Sve više mislim da stvaranje ikakvih homogenih skupina nema smisla jer je priroda stvari heterogena. I od sto ljudi može se pronaći 102 ideje. Jučer sam se naslušala toliko gluposti da još uvijek ne mogu doći sebi i pitala sam se što ja radim među tim ljudima koji su očigledno zapeli u nekoj svojoj iluziji koju negiraju boreći se protiv svih ostalih iluzija. No dobro, jedna od mojih lekcija je strpljenje i tolerancija pa se ne petljam ni u čiji sustav, ali mi ni moj nije jasan.

Nekada mi nije jasna količina trpnje koju si ljudi nameću. Zašto trpiti nekog ili nešto? Pa nismo mi poslani da budemo Izbavitelji, Otkupitelji, Mesije. Mi smo tu da naučimo kako da budemo sretni opet jer to smo zaboravili. Mi moramo istovremeno učiti i podučavati, bez da se osvrćemo na distrakcije koje dolaze sa svih strana.

Možda je vrijeme za neku mini-izolaciju?

Potrebni su nam samo blagoslovi

nedjelja , 13.12.2015.

Zahvalna sam na svim blagoslovima koje tek sad, nakon crnila neznanja vođenog strahovima, umijem vidjeti.
Zahvalna sam na inspiracijama koje svakim danom obogaćuju moj život.
Zahvalna sam na Ljubavi koja me dotiče odasvud.
Zahvalna sam na vodstvu.

Provedite ovu nedjelju u miru, ljubavi i povezani s vašom dušom.

Oznake: Blagoslov

Zahvalnost

utorak , 08.12.2015.

Zahvalna sam na danu što ga pokreće Sunce
na noći što ju Mjesec beskrajno prožima
zahvalna sam na otkucaju što daje ga srce
zahvalna sam na putu što duša ga ima


Zahvalnost. Imenica zaboravljena smisla. Tko li je danas još zahvalan? Tko se stane ponizan pod Nebom diveći se kreaciji i udišući darivani zrak? Tko još razmišlja da bude zahvalan kada ima i više nego mu je dovoljno? Tko li se sjeti da nam je ovaj život jedan veliki rođendanski dar? Koji smo tražili. I s kojim često ne znamo što bismo. Ne znamo kako ga koristiti pa onda okrivljujemo sve oko sebe. Teško je biti zahvalan. Ili je možda lako? Za to treba očistiti srce i onda dolazi sasvim spontano, prirodno, protočno..

Da bismo bili zahvalni potrebno je osloboditi se negativnih programa u našem umu. Za to postoje brojni načini, no nije svaki prikladan za svakoga. Svatko od nas ima svoju frekvenciju baš kao što sve stvari i sve pojave imaju svoju. Sukladno našoj frekvenciji, privlačit će nas stvari, pojave, ljudi koji su na istoj toj frekvenciji. Tako je i s metodama, tehnikama, glazbom, društvom.
Postoji jedna jednostavna tehnika, a prilično učinkovita, koju bi svatko mogao pokušati (ako mu odgovara). Ona potječe s Havaja i zove se Ho'oponopono. Sastoji se od četiri misli koje se upućuju Višem Jastvu/Bogu/Duši, a to su:
Žao mi je.
Oprosti mi.
Volim te.
Hvala ti.

Te misli/afirmacije samo treba ponavljati.

Zašto sam spomenula baš tu tehniku? Zato što se u njoj nalazi zahvalnost, koja nosi zlatne ključeve unutarnjih portala. Sjećam se kako mi je jednom jedna žena savjetovala tu tehniku kada sam bila u velikom rasulu. Legla sam se na krevet i samo sam ponavljala njen dio- "hvala ti". Već nakon par minuta uzbrurkano more moga uma umirilo se.

Zašto sam pisala baš o zahvalnosti? Zato što mi se probudila jučer nakon razgovora s ljudima koji se konstantno podsjećaju da trebaju biti zahvalni. I to mi je otvorile neke unutarnje momente. Molim samo da mi ostanu osviješteni i dalje.

Oznake: zahvalnost

Samoća

nedjelja , 06.12.2015.

Samoća- poniranje u prostore svijesti koje kroz svakodnevicu zaboravimo. Taj izvor našeg Jastva koji osvjetljava našu nutrinu čak i kad smo daleko od njega, u potpunom zaboravu. Samoća je sveta. Samoća je put natrag. Samoća su tračnice koje vode u dušu, nudeći nam nevidljive vagone, u koje, ako se predamo, ulazimo sretna srca.

Nitko nas ne poznaje. Samo mi možemo poznati sebe i to ako smo povezani na izvor Više Svijesti. Bez Više Svijesti, bez Paramatme, mi ne znamo tko smo. Ne postoje granice našeg Bića, ne postoje pravila kojima se naše istinsko Jastvo treba prilagođavati izuzev Kozmičkog zakona, koji je prirodan. Kozmički zakon upravlja Kozmosom, a Kozmos je sve što postoji. Mi smo Kozmos i mi smo u Kozmosu. A glas Kozmosa je glas naše Duše. Oni koji koračaju putem svjesnosti, slijedit će Kozmički zakon jer su se povezali sa izvorom svoje Svijesti. Oni koji ga ne slijede, odlučili su lutati.

Kao društvena bića, mi uvijek težimo spajanju s drugima, no prividna odvojenost od drugih može nas činiti neopisvo nesretnima. Toliko sam se puta u životu znala pitati Zašto me nitko ne razumije? Zašto se osjećam toliko samo u ovome svijetu? Zapravo, takva pitanja su preduvijet za pronalazak vrata koja vode istinskom Jastvu. Mi realno nismo nikada odvojeni, samo smo u zaboravu. Treba se prepustiti jer prepuštanje iscjeljuje zaborav i vraća sjećanje.

Trenutno boravim u samoći i ne pamtim kada sam se osjećala potpunije. Boravim sa svima, odvojena od svih, a zajedno s njima. I prepoznajem sebe. Ponovno se upoznajem jer vraća mi se sjećanje.

Spirit

Oznake: samoća, duša, kozmos

Bože

četvrtak , 03.12.2015.

Kuda hodam, Bože?
Čime si zasipao stazu moga puta?
Kamo idem, Bože?
Kamo duša ova luta?

Zašto šutiš dok spominjem ti ime?
Zašto skrivaš se kad vidjeti te želim?
Rastužuješ me, o rastužuješ time
što ne daš mi da se veselim.

Ja izgubljen sam putnik na kolima života.
Upravljati ne znam, uzde mene nose.
Što u meni se rađa, nije no strahota
da me crne moje misli kradom sad odnose.

Zašto pjevaš kroz slogove jezika mi stranog?
Zašto sviraš na flauti iz duhovnoga svijeta?
Pokaži mi smjer iz puta meni danog,
Il' mi daj sposobnost leta.

Ja molim da me vodiš, i znam da puno tražim-
možda škrinjicu od želja da napravim?
Al' to izvor moga srca želi da osnažim
I ne dopušta da te ikad zaboravim.

Oznake: poezija