Jučer, danas, sutra

četvrtak , 28.09.2017.

Kada se osvrnemo unatrag i pogledamo put koji smo dosad prevalili mogu nas zaokupiti brojne misli i osjećaji vezani za to naše putovanje. Kakvi smo bili nekada, o čemu smo snivali i maštali, što nam je bilo najbitnije. Možemo čak namirisati ili okusiti pojedino sjećanje, a u srcu se može probuditi emocija koja je tada bila prisutna. Nekada otvorimo stare albume sa slikama i s osmijehom prelazimo po svim tim događajima na koje smo već i zaboravili. Nekada nas možda uhvati i nostalgija pa čak i sjeta dok zazivamo mentalne slike iz razdoblja koje nam je bilo posebno drago ili bitno. I dok sve to pratimo razmišljamo kako smo nekada bili mladi, kako smo bili puni snage za aktivnosti koje su nas tada zaokupljale. I sljedeći korak koji činimo je da se pitamo gdje smo sada, a možda se tada i pogledamo u ogledalo.

Kada gledam svoj život unatrag, sve ovo što mi se izdogađalo nedavno, moj definitivni boarding u smjeru spiritualnog puta bio je predestiniran. Bio je najavljen, samo je čekao pogodan trenutak. Često razmišljam o tijeku svih tih događaja koji su me doveli do ovog leta s nepovratnom kartom. I ti senjali, kako bi jedna draga mi osoba rekla, doista su bili posvuda. Počeli su u dvanaestoj godini pa bi tu i tamo zabljesnulo štogod, no čovjek ne znajući kamo ide, ne zna ih tada protumačiti. I kada sam se prije dvije godine pitala kako mi je na put mogla biti stavljena osoba s kojom čak ne dijelim ni jednake interese, a kamoli životnu filozofiju, sada mi je jasan odgovor. To se biće pojavilo u mom životu da me usmjeri na cestu kojom trebam ići, a za koju tada nisam ni znala da postoji.

I nekako sada mislim da smo svi mi jedni drugima anđeli jer si konstantno međusobno pomažemo. Ne znamo koliko će jedna rečenica promijeniti tijek nečijeg putovanja, a kamoli što će učiniti naš bliski odnos s nekim. Znajući to, trebamo postati svjesni i brinuti za druge. Trebamo jako paziti što naše riječi i djela donose u tuđe živote i nastojati uvijek da oni budu onaj iscjeljujući dio, a nikad trauma. Krhki smo emocionalno, mada si često to ne želimo priznati. Bole nas tuđe povrede, bitno nam je što tko misli, bar u onim trenucima kada smo u procesu jačanja sebe pa imamo još uvijek nepopunjene energetsko-emocionalne rupe.

Neki dan sam srela dvije osobe s kojima sam išla u školu. Jedna je bila cura prema kojoj sam se tada kao dijete u drugom-trećem osnovne grozno ponašala. Godinama me proganjalo to moje ponašanje prema njoj dok si nisam uspjela oprostiti. I ona me pozdravila, s osmijehom, i popričale smo malo. Gledam u nju, čeka bebu, kvalitativno ista duša koja je u meni je u toj curi i u tom djetetu, samo sada vidim stvari drugačije nego onda kada sam kao dijete, boreći se za svoj ego i svoj prostor u okolini radila stvari koje ne pristaju mojoj osobnosti ni karkteru. I to spada u jedan mentalni album, u jedno sjećanje na mene, u početak nekog razvoja koji je isto tako utabao put za dalje.

Nekada se sjetim ljudi iz djetinjstva ili tadašnjih poznanika s kojima sam bila u kontaktu i pitam se što je s njima. Za neke znam da su se potpuno posvetili svojim snovima, neki su se učahurili u obiteljske živote, neki ganjaju novac i karijeru. Svi smo mi zajedno bili tada na istom mjestu, neki bacajući papiriće na druge, neki upijajući svaku rečenicu koju bi autoritet rekao, neki pažljivo slušajući stihove A. G. Matoša kontemplirajući o smislu života. I sada smo tu, zauzevši svoje putove kojima sami koračamo, no uz pomoć velikog broja dobronamjernika koji nas štite i potiču.

Mislim da je danas dan za pogledati pokoji album unazad, a onda za okrenuti se suncu i pogledati u sada i ovdje i zahvaliti se za beskrajne blagodati koje se manifestiraju svakim danom.

Oznake: zahvalnost, pomagači, duhovnost

Zahvalnost

utorak , 08.12.2015.

Zahvalna sam na danu što ga pokreće Sunce
na noći što ju Mjesec beskrajno prožima
zahvalna sam na otkucaju što daje ga srce
zahvalna sam na putu što duša ga ima


Zahvalnost. Imenica zaboravljena smisla. Tko li je danas još zahvalan? Tko se stane ponizan pod Nebom diveći se kreaciji i udišući darivani zrak? Tko još razmišlja da bude zahvalan kada ima i više nego mu je dovoljno? Tko li se sjeti da nam je ovaj život jedan veliki rođendanski dar? Koji smo tražili. I s kojim često ne znamo što bismo. Ne znamo kako ga koristiti pa onda okrivljujemo sve oko sebe. Teško je biti zahvalan. Ili je možda lako? Za to treba očistiti srce i onda dolazi sasvim spontano, prirodno, protočno..

Da bismo bili zahvalni potrebno je osloboditi se negativnih programa u našem umu. Za to postoje brojni načini, no nije svaki prikladan za svakoga. Svatko od nas ima svoju frekvenciju baš kao što sve stvari i sve pojave imaju svoju. Sukladno našoj frekvenciji, privlačit će nas stvari, pojave, ljudi koji su na istoj toj frekvenciji. Tako je i s metodama, tehnikama, glazbom, društvom.
Postoji jedna jednostavna tehnika, a prilično učinkovita, koju bi svatko mogao pokušati (ako mu odgovara). Ona potječe s Havaja i zove se Ho'oponopono. Sastoji se od četiri misli koje se upućuju Višem Jastvu/Bogu/Duši, a to su:
Žao mi je.
Oprosti mi.
Volim te.
Hvala ti.

Te misli/afirmacije samo treba ponavljati.

Zašto sam spomenula baš tu tehniku? Zato što se u njoj nalazi zahvalnost, koja nosi zlatne ključeve unutarnjih portala. Sjećam se kako mi je jednom jedna žena savjetovala tu tehniku kada sam bila u velikom rasulu. Legla sam se na krevet i samo sam ponavljala njen dio- "hvala ti". Već nakon par minuta uzbrurkano more moga uma umirilo se.

Zašto sam pisala baš o zahvalnosti? Zato što mi se probudila jučer nakon razgovora s ljudima koji se konstantno podsjećaju da trebaju biti zahvalni. I to mi je otvorile neke unutarnje momente. Molim samo da mi ostanu osviješteni i dalje.

Oznake: zahvalnost