Marketing
Jučer, danas, sutra
Kada se osvrnemo unatrag i pogledamo put koji smo dosad prevalili mogu nas zaokupiti brojne misli i osjećaji vezani za to naše putovanje. Kakvi smo bili nekada, o čemu smo snivali i maštali, što nam je bilo najbitnije. Možemo čak namirisati ili okusiti pojedino sjećanje, a u srcu se može probuditi emocija koja je tada bila prisutna. Nekada otvorimo stare albume sa slikama i s osmijehom prelazimo po svim tim događajima na koje smo već i zaboravili. Nekada nas možda uhvati i nostalgija pa čak i sjeta dok zazivamo mentalne slike iz razdoblja koje nam je bilo posebno drago ili bitno. I dok sve to pratimo razmišljamo kako smo nekada bili mladi, kako smo bili puni snage za aktivnosti koje su nas tada zaokupljale. I sljedeći korak koji činimo je da se pitamo gdje smo sada, a možda se tada i pogledamo u ogledalo.
Kada gledam svoj život unatrag, sve ovo što mi se izdogađalo nedavno, moj definitivni boarding u smjeru spiritualnog puta bio je predestiniran. Bio je najavljen, samo je čekao pogodan trenutak. Često razmišljam o tijeku svih tih događaja koji su me doveli do ovog leta s nepovratnom kartom. I ti senjali, kako bi jedna draga mi osoba rekla, doista su bili posvuda. Počeli su u dvanaestoj godini pa bi tu i tamo zabljesnulo štogod, no čovjek ne znajući kamo ide, ne zna ih tada protumačiti. I kada sam se prije dvije godine pitala kako mi je na put mogla biti stavljena osoba s kojom čak ne dijelim ni jednake interese, a kamoli životnu filozofiju, sada mi je jasan odgovor. To se biće pojavilo u mom životu da me usmjeri na cestu kojom trebam ići, a za koju tada nisam ni znala da postoji.
I nekako sada mislim da smo svi mi jedni drugima anđeli jer si konstantno međusobno pomažemo. Ne znamo koliko će jedna rečenica promijeniti tijek nečijeg putovanja, a kamoli što će učiniti naš bliski odnos s nekim. Znajući to, trebamo postati svjesni i brinuti za druge. Trebamo jako paziti što naše riječi i djela donose u tuđe živote i nastojati uvijek da oni budu onaj iscjeljujući dio, a nikad trauma. Krhki smo emocionalno, mada si često to ne želimo priznati. Bole nas tuđe povrede, bitno nam je što tko misli, bar u onim trenucima kada smo u procesu jačanja sebe pa imamo još uvijek nepopunjene energetsko-emocionalne rupe.
Neki dan sam srela dvije osobe s kojima sam išla u školu. Jedna je bila cura prema kojoj sam se tada kao dijete u drugom-trećem osnovne grozno ponašala. Godinama me proganjalo to moje ponašanje prema njoj dok si nisam uspjela oprostiti. I ona me pozdravila, s osmijehom, i popričale smo malo. Gledam u nju, čeka bebu, kvalitativno ista duša koja je u meni je u toj curi i u tom djetetu, samo sada vidim stvari drugačije nego onda kada sam kao dijete, boreći se za svoj ego i svoj prostor u okolini radila stvari koje ne pristaju mojoj osobnosti ni karkteru. I to spada u jedan mentalni album, u jedno sjećanje na mene, u početak nekog razvoja koji je isto tako utabao put za dalje.
Nekada se sjetim ljudi iz djetinjstva ili tadašnjih poznanika s kojima sam bila u kontaktu i pitam se što je s njima. Za neke znam da su se potpuno posvetili svojim snovima, neki su se učahurili u obiteljske živote, neki ganjaju novac i karijeru. Svi smo mi zajedno bili tada na istom mjestu, neki bacajući papiriće na druge, neki upijajući svaku rečenicu koju bi autoritet rekao, neki pažljivo slušajući stihove A. G. Matoša kontemplirajući o smislu života. I sada smo tu, zauzevši svoje putove kojima sami koračamo, no uz pomoć velikog broja dobronamjernika koji nas štite i potiču.
Mislim da je danas dan za pogledati pokoji album unazad, a onda za okrenuti se suncu i pogledati u sada i ovdje i zahvaliti se za beskrajne blagodati koje se manifestiraju svakim danom.
Post je objavljen 28.09.2017. u 09:53 sati.