POŠTUJMO NEPRIJATELJE! i PRIČA O BIJESU...

25.02.2023.







''Ne budite tužni kad vas ljudi povrijede, jer i pčele bodu samo najljepše cvjetove.''


''Bolje je komunicirati s dobrom knjigom, nego s praznim čovjekom.''





To je ono kad nekog uhvati "žuta minuta" madsretansretansretansretan

prijevod riječi: ekser = čavao







PROMOCIJA 10. ZBIRKE POEZIJE "NOVE RIJEKE" ŽELJKE JOTANOVIĆ

20.02.2023.






Sad je iz tiska izašla nova 10. zbirka poezije


"NOVE RIJEKE"


koju je napisala pjesnikinja


ŽELJKA JOTANOVIĆ iz Slovenije.


Knjigu sam kompletno pripremila i obradila za tisak kao i napisala recenziju.







NISAM ZNALA

Pisala sam
mnoge tužne pjesme
zbog kojih licem
poput potoka
suze teku
stvarajući opet
onu bujnu rijeku
mojih burnih osjećaja
kad sam se tako
osamljeno osjećala ja.

Kao da sam bila
u mreži pauka,
stisnula me nekakva
strašna muka
i nije mi dala disati,
ali kad jednom odem
opet u prošlost,
znat ću da je to
samo jedna obamrlost
onog vremena
kad nisam znala
jesam li dijete
ili tek samo žena.








OSVRT NA ZBIRKU
„RIJEKE ŽIVOTA“ ŽELJKE JOTANOVIĆ




Željka Jotanović ispred nas rasprostire svoju 10. zbirku poezije „Rijeke života“ i kao da se te rijeke ulijevaju u njeno crno more koje joj se prikrada u nekim njenim tamnim mislima.

Željka Jotanović je vedra duša, prepuna je dobrote, plemenitosti i duševne ljepote, ali postoje oni neki trenuci kad se svaki čovjek nađe u toj nekoj svojoj muci pa se u njoj ne snalazi, već u tamu života zalazi tražeći ono malo svjetla koje negdje sja, a sjećam se da sam tako nešto nekada tražila i ja.

Ova zbirka pjesama je tužna, pesimistična, ali svjetlost koju Željka traži nalazi se baš tamo u najdubljem i najskrivenijem mjestu – ta svjetlost je u njenom iskrenom srcu i znam da će Željka sljedeću zbirku poezije pred nas rasprostirati u veselju ljubavi, radosti, optimizma i onog njenog iskrenog osmijeha koji se provlači kroz sve njene stihove.

Jadranka Varga, pjesnikinja,
Zagreb, 03.01.2023.




ISBN 978-5-3416-0786-6
@Copyright Željka Jotanović Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.










NOVA ZBIRKA POEZIJE "PROTOK VREMENA" prof. Habib Mandžić

13.02.2023.





NOVA ZBIRKA POEZIJE
„PROTOK VREMENA“
AUTOR PJESNIK PROF. HABIB MANDŽIĆ

pjesnik iz Melbourne, Australija



Nedavno je tiskana (štampana) nova 8. zbirka poezije „Protok vremena“ koju je napisao pjesnik
prof. Habib Mandžić.

Ovu knjigu sam kompletno pripremila i obradila za tisak (štampanje) i napisala sam jedan od tri osvrta na ovu lijepu zbirku.

Autor se ovim riječima obratio svojim čitateljima:


„Dragi prijatelji, dame i gospodo,

Moja osma knjiga, a druga knjiga poezije "Protok vremena", stiže mi iz štamparije.

U ovu voljenu knjigu ulio sam svoje najdublje emocije, svoje suze i znoj. Stvaranje knjige iziskuje mnogo vremena, truda i posvećenosti.

Na ovome pjesničkom đerdanu nanizane su 123 pjesme koje pjevaju o životu, ljubavl, vjeri i nadi.


"Pjesnici nose srce u očima, oni su posebna bića koja blistaju, dok hodaju, dok sanjaju, dok govore, a ne dišu dok vole i umiru kad su u sferi nepostojanja.

S kojom lakoćom Habib Mandžić plete stihove, a ja kao da stojim ispod ljetnog pljuska i gledam prolijevanje kišnih kapi po licu, nepokrivena, u nekoj formi očekivanja stojim i puštam da me kiša zalijeva kao da "lišće zapjeva i tango zaigra", a netko to "sve posmatra i dušu odmara.".


Jadranka Varga

Ko želi kupiti knjigu može mi se javiti preko Messengera ili Vibera i knjigu potpisanu šaljem na kućnu adresu.

Dragi Bog ga blagoslovio ko god knjigu kupio!“


prof. Habib Mandžić, pjesnik

https://www.facebook.com/habib.mandzic





BILJEŠKA O AUTORU


Habib Mandžić rođen je u Gladovićima kod Srebrenice (Bosna i Hercegovina). Diplomirao je engleski jezik i angloameričku književnost na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Prištini. Od 1983. do 1992. predavao je engleski jezik u srednjim školama u Prištini, Srebrenici, Bratuncu i Ljuboviji, a predavao je engleski jezik i na narodnim univerzitetima u tim gradovima. Od 1995. živi u Melbourneu (Australija).

Objavljivao je radove i članke u mnogim bosansko-hercegovačkim novinama, magazinima i časopisima kako u matičnoj domovini, tako i u dijaspori. Dao je nekoliko intervjua za australsku ABC televiziju, SBS-radio i dnevne novine The Age.

Postdiplomski studij i magisterij u „ESL“ (English as Second Language) završio je na univerzitetu Monash u Melbourneu. Dugi niz godina predavao je engleski jezik na institutu Holmesglen i na AMES-u (Australija).


IZDANE KNJIGE


~ Bosanske sirat-ćuprije
(Bosnian narrow bridges), 2005.,

~ Potraga za srećom
(The pursuit of happiness), 2007.,

~ Budi sretan (Be happy), 2009.,

~ Radari ljudskih duša
(Radars of human souls), 2011.,

~ Kako biti čovjek među ljudima
(How to be a person amongst people),
2017.,

~ Ljubav i strah (Love and fear), 2020.,

~ Kada pjevam, Mjesec me sluša
(When I sing, the moon listens), 2021.


PROTOK VREMENA

Kako sekunde prolaze,
gledamo život unazad
ono što su naši životi nosili
i sa čime smo se tada ponosili.

Kako minute prolaze,
vidimo šta je propalo kroz pukotine
dijelove života smo zadržali,
a njegovu bit skoro izgubili.

Kako sati prolaze,
mislimo o onome šta smo naučili
ono što smo naučili, većinu zaboravili,
puno bitnoga u podsvijest potisnuli.

Kako dani prolaze,
voljeli bismo mnogo toga povratiti
i da nikada nismo o tricama raspravljali,
nadam se da me dragi neće zaboraviti.

Kako godine prolaze,
u životu stojiš sam,
svi su davno odrasli,
oženili se i otišli
ili žive sasvim sami.

Kako život prolazi,
stojiš zasluženo ponosan
gledajući kako ti djeca
dobro odgajaju svoju djecu.






Jednu od recenzija u knjizi napisao je i gospodin Elis Sofić:


RECENZIJA


Kroz „Protok vremena“
Habiba Mandžića


Ljudsko putovanje od zemaljskog umora do nebeskog odmora je čista poezija. Radost i tuga u čovjekovom životu smjenjuju se kao dan i noć. Ljudi ovog doba više ne slušaju život, jer su umrli u sebi. Trčeći za nebitnim zaboravili smo ono važno. Ostvarili smo materijalizam i postali duhovni siromasi. Mogući život učinili smo nemogućim. Tužna sreća je sve što imamo. Naše doba je izbrisalo svaki trag ljudskosti u čovjeku i faustovski duh je zavladao svijetom.

Svijet sačinjen od zaborava ne zaslužuje ništa manje, nego život pun prisjećanja zapisan perom sudbine i tintom krvi vlastitog srca na bijelim listovima čovjekove knjige. Poezija je lijek protiv zamiranja srca, a ljubav u sebi smiruje beskraj.

Vrijeme je kao rijeka što teče od izvora prema velikoj vodi da postane jedno sa cjelinom, okean bez dna i bez obala. Tako sam i kroz poetsko djelo Habiba Mandžića potekao stihovima ne bih li dosegnuo cjelinu na kraju puta. Poslušao sam pjesnikov savjet i zagrlio sadašnjost pitajući:

“Ko će da nakupljenu prošlost
sastruže sa moga bića?
Čije će misli zauvijek biti sklonjene u vrijeme?”


Ali čovjek u sebi sabire početak i kraj svoga putovanja da bi s ovoga svijeta otišao kao onaj koji nema ni početak ni kraj, već vječnost i beskraj. Možda baš o tome kazuje ona čuvena izreka Vjerovjesnika Božijeg Muhameda, mir Božiji s njim: ”Ko upozna sebe, upoznao je svoga Gospodara (Boga).”

Čovjek je uvijek sebi onaj najudaljeniji i onaj koga najmanje poznaje. U razgovoru sa sobom uglavnom izbjegava neugodna pitanja. Pun je sumnje u sebe i živi u svojoj praznini koju popunjava imanjem i nagomilavanjem svega i svačega što mu ne treba u životu, dok za to vrijeme propušta ono važno. Nekad je bio knjiga puna misli, a danas je život bez mjere ili kako pjesnik veli:

SIROMAŠTVO

Gledao sam staru kuću šeperušu
pod joj bijaše napravljen od plavoga blata,
sve je u njoj tiho propadalo
i snijeg je ulazio na drvena vrata.

Da li će ikada razumjeti bijedu
i da l’ će im tvrda srca omekšati,
iako poznajem mnoge siromašne,
bogati su jadniji od onih u šeperuši?


U svome izbjegličkom razmišljanju, daleko od mjesta svog djetinjstva i topline roditeljskog doma, daleko od svega što je ikad znao ratom, unesrećeni čovjek čuva živu ranu u srcu što neprestano krvari. Rat nije otac svih stvari, već grobar svih ljudi. Sve što se u svijetu događa, događa se i u nama samima. Mi smo pitali, a svijet je odgovorio. Kad nestane ljudskog u ljudima, nestaće i ljudi. Rat, zapravo, nikada niti ne prestaje, jer kad prestane, oko nas tad počinje u nama bolan i neprebolan, jer smo živi svjedoci onoga što je nečovjek učinio čovjeku. Zaborav je luksuz koji preživjeli ne mogu sebi dozvoliti.

KRVAVA DRINA

Drina teče niz tamne i crvene klisure
bošnjačka nevina krv ju je obojila
i dok umačem svoju ruku u Drinu,
osjećam se kao kisela i gorka pavlaka.


Svijet sačinjen od zaborava ne zaslužuje ništa manje, nego život pun prisjećanja zapisan perom sudbine i tintom krvi vlastitog srca na bijelim listovima čovjekove knjige. Poezija je lijek protiv zamiranja srca, a ljubav u sebi smiruje beskraj. Zato ovo putovanje kroz knjigu pjesama Habiba Mandžića privodimo kraju stihovima ljubavi:

MOĆ LJUBAVI

Ljubav odbija da ju se opisuje,
ona nema oblik, nema zadati tok,
nema birokratski formular niti obrazac.

Ljubav nije nikakav predmet,
ona se nikome ne prilagođava.

Ljubav se uvlači u naše živote
od trenutka dolaska na ovaj svijet.

Od plačne bešike pa do utihla groba,
ljubav je vječito s nama i u nama.

Ljubav gori poput kozmičke svijeće,
ponekad zatreperi, ali nikad se ne gasi.

Ljubav može biti nevidljiva
i kada nam je svima pred očima.

Ljubav te, čovječe, može lahko isprazniti,
ljubav te može nanovo napuniti,
ljubav te može izgraditi ili razrušiti,
ljubav je ona svjetlica u čovjekovoj duši
koja gori i kad plamena nema.

Ljubav je prostrana poljana u tvom srcu,
ljubav je trajna rijeka u tvom umu,
ljubav ne pravi razliku među tvojim čulima,
ljubav sve vidi i kad postaje slijepa.

Ljubav je kozmičko dobro
koje obuhvata cijeli svijet
i sve što postoji na ovome svijetu.

Bez obzira u kojemu kraju svijeta boravio,
ljubav ima svoj vlastiti jezik i pismo.

Koliko je god ljubav svuda oko tebe,
ljubavi nikada nema napretek.

Ljubav je, čovječe, najveći Božiji dar,
darovan svima nama kako bismo
lakše podnijeli samoće i vrveži ljudske.


Ako knjiga šuti, čovjek je pun neznanja, zato neka ova knjiga govori...

Elis Sofić
Srebrenik, BiH, 15.11.2022.






Kako je i navedeno na početku ove online promocije, ovu prelijepu zbirku poezije možete naručiti na autorovom Facebook profilu: prof. Habib Mandžić, pjesnik

https://www.facebook.com/habib.mandzic

ili putem Vibera.

Toplo preporučujem ovu lijepu zbirku poezije svim čitateljima i znam da će kao i ja uroniti u jedan sasvim novi poetski svijet u kojeg nas uvodi prof. Habib Mandžić.







USKORO - MOJA NOVA 22. ZBIRKA POEZIJE

10.02.2023.


slika: digital art


Moja 22. zbirka poezije je - GOTOVA! Poslana je izdavaču, gsp. Grbac Nenadu za objavu na portalu

https://digitalne-knjige.com/ ,

a napisana je u suradnji s dragom prijeteljicom, Sandrom Petrž, svestranom umjetnicom koja je napisala i osvrt na knjigu.

Recenziju je napisao moj dragi prijatelj dr Zlatan Gavrilović-Kovač, bloger Z L A T A N

Sad - čekam sretansretansretan




slika: digital art







NOVA KNJIGA: KIKA "POD MJESEČEVIM SVJETLOM"

01.02.2023.



slika: Kika





Kika: "POD MJESEČEVIM SVJETLOM"


- nova 3. zbirka poezije koju sam kompletno pripremila i obradila za tisak je stigla autorici:




O AUTORICI


Mjesto rođenja Visoko, BiH, prebivalište Zagreb, Hrvatska.

Skupljala sam i nizala i ja svoje najsjajnije perle „Pod mjesečevim svjetlom“! Nije ih previše bilo, ali dovoljno da se prospu po bijelom papiru i utkaju u stih kao nježni bijeg od svega što te tišti.

Pečat svemu što ne daš, što nosiš u sebi i sa sobom kao amajliju, mjesto gdje skupiš i uposllš sva osjetila i čula da se otmeš noći bez mjesečine i upališ svoje zvijezde vodilice.

S ljubavlju,
Kika








NOSIO SAM JOJ


Nosio sam joj
sve dane iz kalendara,
birao najljepše ruže
bosanskih avlija i bašči,
nisam odolio
nijednom sokaku do nje,
nijednoj
suncem izbrušenoj latici.

Bijele, voljela je bijele,
rekla mi je tog dana,
kad je vidjeh zamišljenu
pored mosta, kad je vidjeh
niotkuda, ispred sebe
nasmijala mi se,
meni se smijala, blago,
a gorljivo poput nade,
kad joj popravih kosu
od nemirnog vjetra.

I ne reče ništa
ni ja ne rekoh,
zarobi nas šutnja
optočena zlatnim
slapovima Lune
iznad minareta i zvonika...

Birao sam joj najljepša jutra,
obojene zalaske i nudio
plovidbe po želji, u beskraje,
svirao joj balade koje voli,
ispjevao stihove najtužnijih pjesnika,
dok me gledala,
mene je gledala
pod suncem Bosne
pod lipama,
pod Mjesečevim svjetlom.

Po srebrnim bosanskim snjegovima
tkala fine bijele baršunaste snove,
čuvala me, mene je čuvala,
nespretno, a gorljivo,
poput plemenitog kamenčića u dlanu.

Dolazio sam, dolazio
i odlazio, nikad zauvijek,
čekala me, mene je čekala,
tiho, nespretno,
a gorljivo poput mjesečine nad Bosnom.


AUTORICA: Kika iz 3. zbirke poezije "POD MJESEČEVIM SVJETLOM"









OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE

„POD MJESEČEVIM SVJETLOM“

AUTORICA: KIKA



Kad Mjesec svojim mističnim svjetlom obasja nježno srce jedne žene, u nju se uvlači ona tišina kojom se sve govori, tišina koja sama diše, tišina koja divne pjesme piše.

Upravo takve pjesme, Mjesecom obasjane i prekrasne, čitala sam u 3. zbirci poezije „Pod Mjesečevim svjetlom“ koju je napisala pjesnikinja Kika.

Svojim posebnim stilom pisanja, Kika nas uvodi u svoj nostalgično-ljubavno-refleksivni svijet gdje je sve tako isprepleteno tišinom, jesenjim lišćem koje se polako otkida s drveća padajući tiho na tlo i nadolazećim bijelim snijegom koji će pokriti davne dane njenog djetinjstva i mladosti.

Iz Kikinie poezije iščitava se onaj fini poetski šarm kojeg imaju rijetki pjesnici, a koji svojom latentnom prisutnošću zarobljava čitatelja da se vraća ponovo na pročitanu pjesmu ne želeći je zaboraviti.

U svijetu se događa svašta, planet je u opasnoj situaciji, moćnici s najviše bezobzirnosti ignoriraju stanje ovog jedinog plavog mjesta u svemiru gdje možemo živjeti, a upravo se na to fokusira i Kika u svojim člancima pozivajući Čovjeka da se trgne, pozivajući Čovjeka u moćniku da prestane gledati uvis i da pogleda očima stvarnosti za buduće generacije, jer mi odlazimo, a novi ljudi dolaze na naša mjesta ovog globusa, zauzet će ta mjesta i pitat će se: što su nam oni prije nas ostavili?

Ne bih htjela biti u koži tog čovjeka da se moram pitati što li mi je ostavio moj predak: razoreni planet ili zeleno-plavi planet bogat vodama, živim svijetom i ljepotom.

Preporučam ovu prelijepu zbirku „Pod Mjesečevim svjetlom“ svakom čitatelju, jer će čitajući slova ove zbirke doći do onog smisla do kojeg sam i ja došla pišući ovaj osvrt na nju.

napisala: Jadranka Varga pjesnikinja
Zagreb, 19.12.2022.



Knjiga se može naručiti kod autorice u inbox:
https://www.facebook.com/profile.php?id=100035850810688








<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.