NEZABORAVNI DAN
Bilo je to 19.2.1992., srijeda, hladno, kiša nije padala. Radila sam kao i svaki dan, mama je bila u bolnici i trebala sam je predvečer dovesti iz bolnice k sebi u Novi Zagreb gdje sam živjela.
19.2.1992. u 14:20h zvoni telefon u uredu: "Jadranka, ovdje susjed Nikola, brzo dođi kući, ovdje su policija, vatrogasci i hitna, kulja dim iz tvoje kuće!, ne znamo što se događa, brzo dođi, provali li su vrata!"
Ni sama ne znam kako sam brzo došla, ali kad sam došla - to je bilo nešto prestrašno... odmah su me odveli na stranu, policijski inspektor me ispitivao sve što je trebalo i rekao mi da odem identificirati osobu koja je tamo ležala. Otišli smo i vidjela sam u našoj velikoj sobi (kako smo je zvali, jer je tu bila i moja mala soba) tatu na krevetu, ležao je nepomično, ležao je kao da spava: ugušio se od dima, kažu da je umro teškom, brzom i nasilnom smrću.
Umro je i moj Deni, pudlica, koji je bio sa njim.
Odnijeli su ga na Zavod za medicinsku patologiju na obdukciju i pogreb je bio 24.2.1992.
Mama je došla k meni u Novi Zagreb tog 19.2.1992. i ja joj nisam mogla reći što se dogodilo, to joj je rekao moj tadašnji partner.
Nikad nisam zaboravila taj dan i sve vidim i danas kao i tada - prije 30 godina.
