1.
Prva svjećica Došašća zasjala je u našem malom domu.
Nedjelja, rano jutro, 7:15h vozim mojim Zagrebom, pada kiša, nosim Davoru gablec na posao i vozim doma.
Nedjeljno jutro je neobično sumorno, hladno, distancirano od mene i ja od njega, zavezana sam za neke situacije iz kojih ne izlazim.
.... možda pjesma koju pjeva Amy razvedri i moj zamagljen pogled.
U S K O R O . . .
slika: digital art
Moja 20. zbirka poezije je već toliko gotova, da bih je odmah pustila u izdavanje, ali bit će izdana 2022. na jedan poseban i tužan dan.
Ovu zbirku pišem od 03.01.2021.
Slutim riječi u tišini, bez ikakvih utjecaja, osim onih mojih najdubljih, unutarnjih, a sve drugo je nevažno, važno je ono ispravno, a to je duša i njeni putokazi. Tako nastaju sve moje knjige i tek kad objavim knjigu, tada objavim pjesmu na svom blogu na internetu, iako sam napravila i presedan sa nekim pjesmama pa sam ih objavila prije izlaska knjige.
U ovoj zbirci imam gošću pjesnikinju, a bit će i još jedna.
slika: digital art
Stihovi su kao svjetlost u tami, topla ruka u hladnoj zimi, gutljaj vode u pustinji. Bit će to isto lijepa zbirka poezije, meni jako draga, a onda dolazi jedna posebna 21. zbirka koja je gotova 70%.
SVETA CECILIJA - zaštitnica pjesnika i glazbenika
Foto: Château de Chenonceau, Public domain, via Wikimedia Commons
"Spomendan svete Cecilije, zaštitnice glazbe i glazbenika, a posebno onih koji svojim glazbenim umijećem pridonose ljepoti svete mise i drugih liturgijskih slavlja, slavimo 22. studenoga. Njezino ime nađeno je u najstarijim popisima kršćanskih mučenika.
Prema legendi, sveta Cecilija (rođena poč. 3. st. u Rimu) podrijetlom iz patricijske obitelji, prije smrti svoj je imetak ostavila siromasima, a kuću Crkvi, na kojem je mjestu danas bazilika u Trastevereu. Svetica je odgojena kao kršćanka. Svoje djevičanstvo je zavjetovala Bogu. Međutim, roditelji su je dali u brak s mladim plemićem Valerijanom, poganinom, kojemu je otvoreno, na sam dan vjenčanja, priznala da je kršćanka te da se na poseban način zavjetovala Bogu i da ima kraj sebe anđela koji joj pomaže održati to obećanje, i koji bi ga kaznio ako bi pokušao prekršiti njezin zavjet. No, ako je bude poslušao, Bog će ga nagraditi. Valerijan je, ne samo pristao na održanje zavjeta, nego se poželio krstiti. Krstio ga je i poučio papa Urban I. (222. g. – 230. g.) skriven u katakombama zbog progona kršćana.
Sveta Cecilija, kip/Foto: Wikipedia
Na povratku s krštenja oboje su vidjeli anđela koji ih je okrunio krunom od ruža i ljiljana. Nedugo poslije i Valerijanov brat Tiburcije se krstio te su obojica, nakon što su odbila žrtvovati rimskim bogovima, osuđeni na smrt kao kršćani, zajedno s obraćenim rimskim časnikom Maximusom. Cecilija ih je pokopala, nakon čega je i sama uhvaćena i dovedena pred sud. Zatvorili su je u kupaonicu u njezinoj vlastitoj kući, s namjerom da se tamo uguši, no ona je ostala neozlijeđena. Ponovo je osuđena na odrubljivanje glave. Krvnik joj nije uspio oduzeti život niti nakon trećeg zamaha. Četvrti put više nije smio zamahnuti zbog zakona. Cecilija je ostala živa tri dana, za to je vrijeme uspjela svoju kuću i sva dobra ostaviti Crkvi i siromasima. Kad više nije mogla riječima ispovijedati vjeru, pokazala je to prstima (vjera u trojedinog Boga, s tri prsta na jednoj i s jednim na drugoj ruci), onako kako je možemo vidjeti u Madernovoj skulpturi. Zahvaljujući njezinu odvažnom svjedočenju i ispovijedanju vjere obratilo se oko 400 ljudi, koje je zatim papa Urban krstio.
Cecilija je pokopana u Kalistovim katakombama i to uz takozvanu “kriptu papa”. Kasnije je njezino tijelo papa Paskal I., koji je bio veoma pobožan prema svetici, dao prenijeti u kriptu bazilike u Trastavereu. Krajem 16. stoljeća sarkofag je svete Cecilije ponovno otvoren, a tijelo pronađeno u još dosta očuvanu stanju, obučeno u odjeću od svile i zlata.
slika: digital art
Tada je slavni kipar Maderna isklesao poznati svetičin kip u mramoru koji je vjerna reprodukcija – kako se pripovijeda – pogleda i položaja tijela svete mučenice. Kopija toga kipa nalazi se još i danas u Kalistovim katakombama, podsjećajući tako da je svetičino tijelo najprije ondje počivalo.
Smatralo se da je Cecilija za svog života bila tako bliska nebu da je mogla čuti anđeosko pjevanje. Govorilo se da može svirati na svakom glazbalu. Zato se časti kao zaštitnica glazbe i glazbenika. Na slikama se obično pojavljuje slušajući glazbu, pjevajući ili svirajući na kakvu glazbalu. Posebna su joj oznaka orgulje. Ponekad se pojavljuje s tri ožiljka na zatiljku. Na glavi ili u njezinoj blizini često joj je kruna od bijelih ili crvenih ruža.
Molitva svetoj Ceciliji
Sveta Cecilijo, koja si svojim životom i mučeništvom pjevala hvale Gospodnje, i koju Crkva časti kao zaštitnicu glazbe i pjevanja, pomozi nam svjedočiti našim glasom i zvukom naših instrumenata, onu radost srca koja nam dolazi od vršenja Božje volje, i iz ispravnog življenja našeg kršćanskog ideala.
Pomozi nam dostojno animirati svetu Liturgiju, iz koje izvire život Crkve, svjesni važnosti naše službe. Darujemo ti napore i radosti našeg rada, da bi ih ti položila u ruke Djevice Marije, kao skladnu pjesmu ljubavi za njezina Sina Isusa. Amen."
izvor:
https://www.bitno.net/vjera/svetac-dana/sveta-cecilija-zastitnica-glazbenika-i-pjesnika/
"BUG" na blog.hr
''Bug je greška u programu.''
"Bug je izraz koji se koristi za opisivanje greške, kolapsa ili neispravnost u radu nekog softvera na računalnom sustavu. Većina grešaka (bugova) plod su pogrešne izvedbe u izvornom kodu, dizajnu ili neke su uzrok pogrješne izvedbe u sklopovlju ili u programu prevoditelju (manje rijetko).''
https://hr.wikipedia.org/wiki/Bug_(softver)
prenosim ORIGINALNI TEKST o Bug-u, sa svim nepravilnostima u istom, a dolje je izvor teksta, link:
''Bug (ili Computer bug, software bug) je računalna greška tj. greška u softveru (programu). često se pri korištenju nekog programa (ili npr. igre) pojavi greška koja može više ili manje smetati pri radu sa programom. Ako je program novi ili je novija verzija to često bude baš softverska greška tj. Bug. Ime bug (hrv. buba) je dobio baš po jednoj pravoj bubi uhvaćenoj pri testiranju na Hardward-u davne 1945. godine (vidi sliku)
izvor: internet
Za programe koji imaju više bug-ova koji ometaju normalan rad u programu često se kaže da su bugoviti (buggy). Inače je uobičajena praksa da se novi software izdaje sa određenim brojem "manjih" bug-ova koji ne utječu na funkcionalnost pa se u novijim verzijama softvera ti i svi novootkriveni bugovi ispravljaju.
Bug-ovi se otkrivaju pri testiranju programa, ali i nakon izdavanja programa u svakodnevnoj upotrebi pa programi često imaju u sebi ugrađeno automatsko prijavljivanje bugova (bug reports), naravno, ako vi kao korisnik to dopustite.
Na kraju "Bug" je i ime najstarijeg hrvatskog informativnog magazina.''
izvor teksta:
http://www.zokionline.com/content/view/152/28/lang,hr/
a sve drugo o Bug-u, ovdje:
https://hr.wikipedia.org/wiki/Ra%C4%8Dunalni_virus
m a s k a
"Ne postoji toliko dobra maska koja će duže vrijeme skrivati pravu narav čovjeka. Ako ništa drugo, jezik ga oda." nepoznati autor
slika: digital art
"Ima ljudi, koji misle, da se širenje pozitivne energije može naučiti, da postoje fraze, riječi ili rečenice, koje stvaraju pozitivnu energiju same po sebi.
Nije tako. Energija, pozitivna ili negativna, nalazi se u čovjeku. Ne može iz čovjeka izaći ono čega tamo nema. Da bismo mogli širiti mir, moramo se najprije mirom napuniti. Da bismo mogli širiti radost, mora nam najprije srce biti radosno. U suprotnom, i riječi najveće utjehe zvučat će kao napad iz usta nezadovoljnog čovjeka."
Carl Gustav Jung
slika: digital art
Bio je 15.11.2016. i počeo je naš egzodus. Prije 5 godina smo odselili iz Gajnica, doselili tamo i odmah opet nakon 17 dana egzodus ovdje gdje sad živimo.
Jezivo...
"Više volim zaborav, nego ljutnju ne zaslužuju svi, da ih se sjećamo." - nepoznati autor
USKORO 2 NOVE KNJIGE DVOJE AUTORA
Završila sam 2 knjige za dvoje autora, knjige mojih dragih prijatelja:
Dr Zlatan Gavrilović Kovač, bloger:
Z L A T A N
i
Anđa Jotanović, blogerica
Angelija - Anđa Jotanović
Njihove knjige će biti objavljene na portalu:
DIGITALNE KNJIGE
MOJA VRSTA ŽENA
slika: internet
Podignula sam ovaj post iz arhive. Zašto? Volim objavljivati i stare postove koji su izgubljeni u šumi postova na ovom portalu.
Neke ljude ovdje poznam, neke nikad nisam upoznala niti ih čitam niti oni mene čitaju, ali postoji neka mržnja prema nepoznatoj osobi i to mi je totalno neshvatljivo!
Kako možeš mrziti nekog koga ne poznaš i nije ti ništa loše napravio u životu?
Čitaš njegove postove, komentare i možeš samo ne voljeti riječi koje osoba piše, ali ne poznaš tu osobu i možeš se samo reflektirati na napisano, ali ne na osobu, jer tu osobu ne poznaš!
Ne shvaćam tu mržnju, jer ja nikog ne mrzim, samo ne volim nečije postupke ili riječi, ali osobno ne mrzim nikoga u životu: ni poznatog ni nepoznatog niti sam ikad osjetila tu vrstu osjećaja, hvala Bogu.
slika: internet
Kakva je to – moja vrsta žena? To su posebne žene koje vole mene, ima ih malo i do njih mi je stalo. Zašto ovako pišem, možda će se netko pitati, ali bar ovako neće skitati.
Ovo su pričice o ženama koje nisu moja vrsta:
Pišem o ženama koje – mene ne vole. Na primjer: bile su dobre sa mnom, ali .... ne znam što im se dogodilo, ja sam ostala uvijek ista, ali njima je nešto zasmetalo kod mene (znam što, ali neću sad o tome), to malo kasnije.
Jedna mi se pravila frendica, uvukla se tiho ... baš onako tiho, laskala mi, opjevala me, što li sve nije radila, uvukla me u neke svoje igrice i kad sam progledala – puf! Kasno je bilo! Šteta je napravljena, objavila sam sve javno, ispričala se žrtvi – zamrzi me žena, mislim da će tako biti do kraja njenog života – ne mog, već njenog.
Jedna mi se pravila frendica, zivkala me danima, radila sam joj besplatno 3 knjige, odradila joj 2 promocije, pisala recenzije ... na kraju me žena optuži da „ja nju kopiram“, žena ima monopol na Isusa pa valjda samo ona smije pisati o Isusu i nitko više. Rekla mi je da je njoj moja 3. zbirka "Gola žena" – njena Biblija! To su moje rane pjesme pisane do 1999. Onda se zamjerila i drugima, svašta nešto što sam čula u prolazu, prošlo kraj mene kao lanjski snijeg kojeg je bilo ili nije bilo.
Jedna mi se pravila frendica, blizu smo stanovale, trebalo joj je godinu i pol da se upoznamo ... ok, upoznale smo se, bila je krasna, divna... e, hebate, uplaši se žena nečega što sam joj poslala, ciknu i pobježe glavom bez obzira. Neću o tome presmiješno je da napišem istinu.
Sad ću o mojoj vrsti žena:
Znam je od 2010. sa jednog portala, posebna vilinska duša, samozatajna pjesnikinja i prozaistica koja je za pravo prijateljstvo pogledala u oči i mojim i svojim manama pa je pružila ruku i prihvatila pruženu ruku. Dugo je radila vani izvan Hrvatske, ali je uvijek tu: tiha, nezamjetna, ali i te kako vidljiva svojim predivnim pjesmama i proznim člancima na svoja dva bloga.
Znam je od 2010. sa jednog portala: anđeo, duša, predivna, predobra, preslatka, divna prijateljica, iskrena, poštena. Volim je i ona voli mene i moju obitelj. Piše prekrasne pjesme, osobne članke, izdaje knjige. Zauvijek je u mom srcu.
Znam je od 2013., književnica je, živi izvan Zagreba, iskrena, poštena, dobra duša. Tu smo, komuniciramo, živimo.
Znam je od 2013., nikad se nismo vidjele, ali mi je za rođendan nešto poklonila i od tad je uz mene. Satima mogu sa njom razgovarati, dopisivati se sa njom – nešto poštenije, iskrenije i pravednije nisam srela kao što je to ona. Nije na Facebooku.
Znam je od 18.10.2019., uletjela mi je u život kao uragan sa jednom rečenicom, hvala jednom zlu iz prve kategorije što je spojilo dvoje dobrog, mene i dragu dušu iz ove kategorije ljudi. Vidjele smo se samo jednom, čujemo se telefonom, dopisujemo se. Ne moramo se ni vidjeti, ali smo tu. Nema tu ljubomore, svaka zna svoje i ne ulazi u prostor one druge... ulazi, ali sa ljubavlju, ali ne sa zlobom i pakošću.
Uvijek sam imala više muških prijatelja, nego ženskih, sa njima je uvijek bilo lakše, nego sa ženama, ali postoje i te divne žene koje sam opisala kao – moja vrsta žena.
Inače, najbolja prijateljica je bila moja Slavica, moja mama... niti u jednoj prijateljici nisam tražila Slavicu, jer je to nemoguće – svaka od mojih prijateljica je unikat za sebe kao što je to bila i moja neponovljiva Slavica.
DUGAČKI POSTOVI NA BLOGU
dugački tekstovi na blogu me odbiju i ne čitam takve postove, ne volim predugačke tekstove, jer ono što se reklo na 2 stranice, možda se moglo reći u par suvislih i konkretnih rečenica
o poeziji imam sasvim drugačije mišljenje, poeziju čitam dušom, ne gledam dužinu pjesme, već jednostavno - uđem u taj poetski svijet
O STRAŠNOM VUKU
slika: digital art
"Jeste li znali da vuk:
- nikad ne jede leš
- pare se samo sa jednim partnerom, ne pare se sa svojom majkom ili sestrom kao druge životinje
- ima samo jednu vučicu za života i ne izdaje ju i ako ona umre, ostaje sam.
slika: digital art
Vuk dobro poznaje svoje mladunce (kao čovjek):
- to je jedina životinja koja POMAŽE SVOJIM RODITELJIMA nakon što dođu do starosti i donose im divljač (hranu).
- vuk spava samo jednim okom, a drugi ostaje otvoreno!
- kada je vuk povrijeđen, to je vrh njegove žestokosti.
- kad ubiješ vuka, on ne vrišti do smrti već stalno gleda u oči fiksnim pogledom, dok duša ne izađe iz njega!
- kažu i da je to jedina životinja sposobna da se bori protiv ZLOG DUHA!"
izvor: internet
slika: digital art
NOVA KNJIGA ...
slika: digital art
Danas sam završila novu knjigu koju je napisao moj prijatelj iz Australije, dr Zlatan Gavrilović Kovač, bloger
Z L A T A N
Naslov knjige se krije u ovoj slici.
Knjiga će ovih dana biti poslana našem izdavaču gsp. Grbac Nenadu na portalu
https://digitalne-knjige.com/
KOMENTARI NAŠI SVAGDAŠNJI
Komentari su jako važan dio svakog bloga, Facebooka, svih društvenih mreža, jer bez komentara bloger se osjeća kao bez glave – ne zna je li to dobro što je napisao, kako ljudi doživljavaju napisano itd. Itd.
Komentari nisu ocjena kvalitete nekog posta, naprotiv, rijetko se komentira post, a češće se razviju diskusije o ustašama i partizanima, o HDZ-ovcima i SDP-ovcima, razvije diskusija o pobačaju, smrtnoj kazni, diskusija o ne znam čemu pa mislim, jesu li ljudi kao Cigla i ona njegova curka iz „Brak na prvu“???
Komentari su tek odjek kako je netko shvatio tekst, ako ga je uopće i pročitao. Mnogi ljudi ne vole dugačke tekstove, nemaju vremena čitati nečije litanije, ljudi vole sliku, kratak tekstić pa idemo – što tko misli, jedna sam od takvih koja ne voli predugačke tekstove i kad vidim takav post, napuštam ga i mičem se, osim onih koje su napisali moji najdraži blogeri, naravno.
U komentarima često ljudi „puste jezik“, dogodi se verbalni obračun, događa se svašta, ali biti ovisna o komentarima – e, pa to fkt nisam nikad bila, naprotiv, volim dizati stare tekstove iz arhive tek da vidim kako sad zvuče, ali kad netko dođe nekome pod post i „proziva“ ga da zašto ne komentira, već samo komentira kao uzvrat – e, to govori o silnoj želji za što većim brojem komentarića pa sam odmah „ispjevala pjesmicu mojem komentariću“:
komentarići moji mali
kad bi vi samo znali
koliko vas volim ja
to samo moja duša zna.
Komentari bi nas trebali spajati, upoznavati, preko njih stvaramo virtualna prijateljstva i u tome treba biti poanta, a ne da nas razdvajaju i polariziraju u klanove kao da smo u kamenom dobu: jedna grupa iz spilje protiv druge grupe iz spilje. Međutim, teško je uskladiti neke ljude koji uporno misle da su svi protiv njih, paranoično se ponašaju i vrijeđaju kroz komentare sve one koji ne misle kao oni, a to što su drugačiji stvar je nekulture, različitih frustracija ili jednostavno služe: JA TEBI-TI MENI.
"Ponekad ljudi oko tebe neće razumjeti tvoj put i to je u redu. Ne moraju, nije za njih." - nepoznati autor
A etiketiranje? E, to je "...nešto što traje doživotno. Jednom kad te netko etiketira, a netko drugi u to povjeruje, to je kao da nosiš onu židovsku zvijezdu za vrijeme II Svjetskog rata i zauvijek si - obilježen, nepoželjan....zauvijek si za izbjegavanje, a istina je nešto sasvim drugo."
