KOMENTARI NAŠI SVAGDAŠNJI
Komentari su jako važan dio svakog bloga, Facebooka, svih društvenih mreža, jer bez komentara bloger se osjeća kao bez glave – ne zna je li to dobro što je napisao, kako ljudi doživljavaju napisano itd. Itd.
Komentari nisu ocjena kvalitete nekog posta, naprotiv, rijetko se komentira post, a češće se razviju diskusije o ustašama i partizanima, o HDZ-ovcima i SDP-ovcima, razvije diskusija o pobačaju, smrtnoj kazni, diskusija o ne znam čemu pa mislim, jesu li ljudi kao Cigla i ona njegova curka iz „Brak na prvu“???
Komentari su tek odjek kako je netko shvatio tekst, ako ga je uopće i pročitao. Mnogi ljudi ne vole dugačke tekstove, nemaju vremena čitati nečije litanije, ljudi vole sliku, kratak tekstić pa idemo – što tko misli, jedna sam od takvih koja ne voli predugačke tekstove i kad vidim takav post, napuštam ga i mičem se, osim onih koje su napisali moji najdraži blogeri, naravno.
U komentarima često ljudi „puste jezik“, dogodi se verbalni obračun, događa se svašta, ali biti ovisna o komentarima – e, pa to fkt nisam nikad bila, naprotiv, volim dizati stare tekstove iz arhive tek da vidim kako sad zvuče, ali kad netko dođe nekome pod post i „proziva“ ga da zašto ne komentira, već samo komentira kao uzvrat – e, to govori o silnoj želji za što većim brojem komentarića pa sam odmah „ispjevala pjesmicu mojem komentariću“:
komentarići moji mali
kad bi vi samo znali
koliko vas volim ja
to samo moja duša zna.
Komentari bi nas trebali spajati, upoznavati, preko njih stvaramo virtualna prijateljstva i u tome treba biti poanta, a ne da nas razdvajaju i polariziraju u klanove kao da smo u kamenom dobu: jedna grupa iz spilje protiv druge grupe iz spilje. Međutim, teško je uskladiti neke ljude koji uporno misle da su svi protiv njih, paranoično se ponašaju i vrijeđaju kroz komentare sve one koji ne misle kao oni, a to što su drugačiji stvar je nekulture, različitih frustracija ili jednostavno služe: JA TEBI-TI MENI.
"Ponekad ljudi oko tebe neće razumjeti tvoj put i to je u redu. Ne moraju, nije za njih." - nepoznati autor
A etiketiranje? E, to je "...nešto što traje doživotno. Jednom kad te netko etiketira, a netko drugi u to povjeruje, to je kao da nosiš onu židovsku zvijezdu za vrijeme II Svjetskog rata i zauvijek si - obilježen, nepoželjan....zauvijek si za izbjegavanje, a istina je nešto sasvim drugo."
