"ČUJETE LI ILI ME VARA PRIJATNA ILUZIJA?"
slika: digital art
"-23 Auditis, an me ludit amabilis insania
Čujete li ili me vara prijatna iluzija?"
"“Moje srce, ptica divljine,
našlo je svoje nebo u tvojim očima.
One su kolijevka jutra,
one su carstvo zvijezda.
Moje su pjesme potonule u dubine njihove.
Pusti me samo da se vinem u to nebo,
u njihovo osamno bespuće.
Pusti me samo da dijelim njegove oblake,
da širim krila u sjaju njegovoga sunca.”
R.Tagore
Znao sam, da gaseći svjetlo lampe kraj kreveta neću ugasiti mrak. Neću utonuti u san.
Učinit ću jedino što mogu.
Ispovjednik za njenu ispovijed.
Oproštaj za moj grijeh.
Sad kad su ugašena svijetla, ljubavi, moram ti reći kako propadam.
Mogu te zvati ljubavi?
Mogu ti reći sve?
Primakni mi se, jer nisam više na toplom.
Ulazim u podsvijest, tamo prebiva hiljadu njih, poznatih, otupjelih misli.
Razabirem neke koje bi mogle biti predviđanje.
Nijedna nije predvidjela pakao koji je došao.
Priznajem, izgubila sam nadu, živjela sam bez tebe. Dan kad si me napustio, rekao da odem, da se udam, bila sam ljuta.
Rekla sam, sad nek' mi bude šta god … i bilo je.
Došao je čovjek i njegove ruke ka meni.
Nisam to htjela. Borba je bila unaprijed izgubljena, jer sve što zoveš tuđim, izgubljeno je unaprijed.
Uzeo je kožu, kost, krljušt ribe koja mu je iskliznula brzo. Naučio me koliko mogu da mrzim, pomaknuo ljubav u stranu.
Oteo mi dušu.
Isprljao me.
Pokušala sam sakriti rupu gdje je bila duša.
Obukla sam poklonjenu svilu, uzela naknadu za kost i kožu, ali srce sam sakrila.
U tebe.
Ono podne, kad sam te pustila sebi i od tada sam bila sa tobom.
Stalno.
Moj štit od samouništenja.
Rekla sam istinu, odmah sam te voljela.
Rekla sam i da ti voliš mene.
Ti si me čuo, nakon toga otišao.
Mislim da si me čuo.
Ne znam, u to jedino nisam sigurna i ja tako znam ne biti tu.
Ne slušati … ne osjećati, pustiti da se vlada sa mnom.
Bila sam prazna, puna, smiješna, plačna, satima zamišljena, rasuta po vjetru kao pržina.
Iz mene vise ne govori djevojčica koja tvoje anđele zbog zabave lovi i pušta nazad.
Anđela nema.
Nema zabave ni djevojčice.
Znaš, sve litanije izustih čekajući da me spasu.
Neko.
Iko.
Bilo ko.
Nije niko došao.
Nastanih se tamo gdje smo bili zadnji put, tu sam sadila u zemlju sjeme i molila. Na sav glas.
Obučena u jagnje, lav u meni je zavijao.
Dovlačila je zvijeri livada.
Pratila sam ih, slušala njihovu slabost.
Nikad više jagnje.
Optuživala sam.
Pružali su ruke na pomirenje.
Primirje.
Uzalud su dolazili.
Nestalo je tepanje, dočekalo ih je razočarenje.
Korov je spaljen, da bi livade dobile novi život.
Molili su da odem, prijetili i povlačili se.
Smrad i gnoj, isparila je parfemska čestica i klica žudnje. Golo.
Gola istina.
Ništa nije dolazilo od mene, osim molitvi na sav glas.
Plašila sam ih.
Vikala o propasti, trenju, gnjilosti korijena zabodenog u tijelo jalovo ljubavlju.
Djevojke su dolazile i za par mjeseci se razbježale.
Plašila sam ih.
Ja sam i dalje sjedila.
Dani su prolazili kao krnji listići drveća, sunce je bilo jarko.
Pomaknula sam se u hlad.
Ništa u mom životu nije bilo bitno.
Sve dođe na vrijeme onom ko zna da čeka.
Počeli su mi prilaziti ljudi.
Razvaljeni… olupine nanesene vodom.
Osjećala sam se kraj njih čitavom.
Bili su oštećeniji od mene.
Vidjela sam njihove rupe.
Oni nisu vidjeli moju.
Pitala sam se šta si ti vidio kad si me gledao zadnji put? Je li bilo rupe uopšte? Jesi je vidio?
Raskinula sam obećanje, da ću te namoliti.
Sve neispunjene molitve donosile su mi žalost.
Nisam imala vjeru, ali sam imala ljubav.
Počela sam govoriti o ljubavi.
Olupinama.
Prisutnim.
Rupi.
Ko god je dolazio, govorila sam koliko te volim.
Tebe, samo tebe.
Čuli su tebe sa mojih usana.
Govorila sam tvoje riječi i one koje sam htjela, da budu tvoje.
Olupine su se krpile ljubavlju brže, nego molitvama.
Očaj je previše žilav, da bi ga prelomila vjera.
Kad si na dnu nebo je previsoko.
Polako su otklanjali rupe.
Rupe su nastajale sporim urušavanjem i trebalo je izaći sa dna.
Prazniti sjećanja boli.
I tako je bilo.
Palili su svjetla bojažljivo kao krijesnice u prvi sumrak, zatim plam grozničavih želja.
Gorjeli bi vjerom. Vatre neutažive.
Za njih ništa obala nije mogla da učini.
Tužna obala vječite oseke.
Vrijeme ih je uspravljalo.
Postajali su zastave, predali su se u tuđe ruke.
Prepoznavala sam im lica po gradu. Ubrzo ne bi imali lice, samo ožiljke, znak prošlih rana.
Gledala bih plutanje površinom, spremnost za buduće brodolome.
Spoznali su svoju propast i spas.
Prošlost se sa tijela cijepa kao krpa, da osigura koži da diše, dok usne uzdišu.
Spokojno sam okretala glavu.
Opkolili su se stvarima, vremenom, kad kad je bol potpuno zamrla.
Zaboravljala sam ih. Neke.
Neke ne.
I
Sjećam se jednog pisca.
Naročito ga je boljela ne rupa, već nepostojanje ičeg, da je ispuni.
Ličio mi je pomalo.
Pjevao je o ljubavi, govorio o ljubavi, imao je divan glas, ali nije imao svoju pjesmu.
Treba kidati, stvarati, strvinariti prodavnice lijepog izloga duše u ne zao čas.
Moj sasvim opljačkan nije ničemu vrijedio.
Trošilo se vrijeme u zamjenu za sadržaj.
Sjedili bismo danima paradirajući parodijom proizašlom iz kopije, falsifikacija nas u neke druge.
Ja sam pripovijedala o ljubavi.
Ranjavala se tobom, da bismo izvukli njegov ton.
Toliko poezije, proze, sve za jedan.
Samo jedan.
Nije ga pustio van na kraju.
Nije našao put van sebe.
Ostao je sam u sebi, sretan za sebe.
U mnoštvu, uvijek sam u sebi.
Kao orao.
Orao nikad ne traži drugog orla, ali ton je istražio.
Sebi je govorio ljubav, valjda je tako najbolje čuvao.
Nije mi smetalo što ga ne čuh.
Ton za jedno drugom nema značenje, ponajmanje isto.
II
Vojnik bez noge dolutao je nesvjestan beznađa. Muku njegovu sam poistovjećivala sa tvojom boli.
Bolio si me i vani i u glavi.
Donio je na obalu oštro staklo.
Gazila sam da me manje boliš.
Sebi je pucao u nogu, da ne postane ubica.
Učeći da koristi oružje ubio je ljude. Bilo mu je važnije da preživi, nego živi.
Preživljavao je svoju smrt neprekidno.
Predstave rastajanja.
Ulizačkog kukavnog vraćanja.
Talasao je sobom.
Kretanje mirnog položaja.
Jezero strave i užasa.
U ograničenom bijesu, korom tijela zatvoren, sabijen tijesno u svoj otrov, izmislio je gore stvari po sebe.
Gore od priznanja smrti.
Laž.
Izmislio je, da su ga drugi upucali, ubili.
Nije pomoglo ničemu.
Nije mogao da osjeća.
Nije znao da suosjeća.
Pucao je sebi u nogu i pustio da gnoji.
Živ se raspadao. Nije osjećao.
Imao je rupu.
Slušao je nekad, nekad i ne.
Nisam uvijek govorila.
Ćutala bih.
Prosto si neizreciv.
Prosto te nekada ne bi čuli.
Uglavnom do njih je dopirao vlastiti eho.
Ljudi čine šta čine, osim ako nađu saučesnika. Učenika.
Taj nalazak je tek otkriće, otkrivanje da više nisu sposobni sami išta činiti.
Učenik, umjesto ogledalo-progledalo.
Progledao je kroz rupu svoj kraj.
Otišao je noseći svoje verzije stvarnosti.
Vremenom je manje osjećao nogu.
Vremenom je zaboravio svoje male smrti.
Vremenom je samo privremeno.
Znaš, dugo je to čekanje na tebe.
Umor me svlada.
Nisam se lako držala površine.
Moja rupa me znala odvući na dno.
Lelujala bih u svom bolu.
Tih dana sam te proklinjala.
Željela da se isprljam, opravdam tvoj nedolazak, jer imala sam samo tebe i nisam te imala.
Gledala sam rat trava, čekala da mi izraste nova glava, ispražnjena i razvodnjena, nepromočiva.
Ova ista samo curi suzama.
Kriomice se tako dogovorila davno sa tobom.
Davnim tobom.
Ja ti sad ne opisujem svoje riječi, sve izgovoreno sam čula od drugih.
O njima.
O sebi.
Zato se tako malo znam.
Uglavnom su u meni stvari nezavršene.
Žalosno neizvršene.
Kao finale sna.
III
Vidjela sam vatrenog čovjeka.
Pustili su ga u vatru. Samog.
Čekao je uzalud.
Zemljom je ugasio plamen.
Prestao je da gori i gomila se razišla.
Prestali su mu prilaziti.
Spaljenim.
Svoje tijelo osjećala sam kao on svoje.
Odjednom nisam bila sama.
Pakao je postao tijesan.
Nisam više mogla stražariti nad tobom.
Stražar mora biti sam i najbudnija straža u gužvi zadrijema, sklopi oči.
Teško je isprati maglu iz očiju.
Moja magla si ti.
Govorila sam magli o magli.
Zamutila sam granice sebe tržeći te između međa.
Krivih leđa, zatvorenih vjeđa. Ti.
Jedino si što vidim, oči otvorene, oči zatvorene.
Moja ljubav za tvoje podne, promijeni oblik u iluziju. Ekspanziju.
Raskoračila sam svu sebe da te pređem, nađem.
Zaboravila sam, da me ljudi slušaju.
Padala sam u vatru.
Groznica me dovodila kroz maglu.
Voljela sam te pakleno.
Vatra je otjerala vatru.
Popepeljena sam te čekala čista.
Bespotrebna.
On se počeo guliti na moje oči.
Mijenjati kožu poput zmije.
Obukao se sav u ljubav.
Nije znao više za kožu.
Štambilj. Samo srce.
Nije tako tijesan imao mjesta za tijelo, odnio ga je.
Olupine su takve.
Voda ih nanese na obalu kao štetu, a vremenom negdje one su slamka spasa.
Treba samo pustiti vremenu da djeluje.
Vremenom, ostala sam sama.
Ostala sam.
Pustinja.
Niko više nije dolazio.
Samoća me povela na drugu stranu.
Sjela sam nazad na mjesto gdje smo stali.
Gorjela sam na suncu.
Ti bi dolazio kroz suze i znoj.
Govorila sam ti o ljubavi.
Oboljela sam.
Pulsiram tobom, puniš me nježnošću.
Nesagledive su posljedice na šta me možeš sve navesti.
Pokušala sam se ubiti.
Zakoračiti sa visine u prazno, samo da dokažem da se i sa dna može dublje pasti.
Nisam.
Bojim se da te ne izgubim.
Ne ovdje.
Nisi dolazio, izgubila sam te ovdje, ali tamo, s one strane smrti.
Samoubistvom bih nas zauvijek razdvojila.
Nada mi je, da ću umrijeti uskoro.
Bolest nije brza koliko nemilostiva.
Skoro ću te vidjeti s onu stranu.
Još par godina i kraj.
Bar na tren, dok mi pred očima otreperi slika raja.
Ti si mi dobar, ja nisam.
Tako sam povrijeđena.
Stalno obećana.
Obećanje ljubavi tebi koji ne dolaziš.
Lagala sam rupama, da ih pokrpam.
To si ti radio meni, zar ne?
Vidio rupu i krpao je ljubavlju.
Obolio me.
Umro si me.
Dao život i umro ga.
Podjednako proklet i svet.
Kad si kraj mene, nebesima vlada ravnoteža. Ravnomjerno je sve raspoređeno.
Iz mrtvih se vraćam, da te vidim, jer ja nemam mjere. Imam snažan okus tebe na jeziku, okus od kojeg nema mjesta ni za glad ni za žeđ, razgovor.
Samo jedno: volim te.
Voli me. Volim te.
Molim te.
Mmh, umorna sam sad,
moram da spavam.."
DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"
http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php
