"Nevino ćeš ispaštati grijehe predaka..."
slika: digital art
"-22 Delicta maiorum immeritus lues
Nevino ćeš ispaštati grijehe predaka"
"Slijepi su se našli, teren je neispipan, ima vremena za sve ...
“O, tugo,
za mjestima što nikad
ne bijahu dovoljno voljena
u času koji traje
kako bih izdaleka
u jednom dao im dahu
zaboravljen pokret,
naknadne koračaje.“
n.a.
Rekoh svojim bježanjima zbogom.
Obukoh joj moju košulju.
Da zna da je moja.
Košulja. Ona.
Ne znam koliko me shvata.
Moje odlaženje uobličilo je njen strah, moj se pogled zato mijenja na sve stvari, ali ja joj se sada vraćam. Ostajem.
Samo da ispunim i njeno i moje traganje konačnošću. Neskršivim krajem, makar se za to svijet skršio.
Ona nije ona, ona je ja. Zato neću strmoglavo odvaljivati krhke temelje naših tjelesa.
Poći ću unazad, od dijaloga ka govoru.
Moram je naučiti da govorimo opet.
Toliko godina govora u prazno.
Porazno.
Iste riječi naučit ćemo da govorimo.
Zvuk će biti isti, isti kao da silaze s usana anđela.
Nije ovo ispovijed, toliko tišine, mirnih pokreta.
Ovo je krštenje.
Skida moju robu i prljavštinu sa mog tijela. Mog tijela.
Je li moje još?
Čini mi se, kožom tijesnom obavijam prostor njega i sebe.
Oblači mi svoju košulju.
Oblači me u svoju.
Došao je.
Po svoje.
Spustila se koljenima na postelju kao da ulazi u vodu.
Neću zauzeti sav prostor. Ne treba mi.
Trebam ispunjenje prostora.
Ne ličim sebi, nego onom što od sebe najgorče krijem. Strah da me ne trebaš koliko ja tebe.
Kako jadan revolucionar bivam kad umirem od straha pri pomisli ne na poraz, već na pobjedu?
Da li ću nas znati provesti sigurno kroz ovu noć?
Da li je moj vrhunac novi oblik ponora u koji ću nas survati misleći da znam misliti?
Mislim da noćas ne trebam razuma koliko srca.
Prelazim krevetu na jednu stranu.
Jedna meni - jedna tebi.
Gledam tvoje tijelo.
Isto, samo dvanaest godina snažnije.
Fantomski si ud celofanski sačuvan u mojim arterijama. Artiljerija pupčanom vrpcom obmotana mi oko izrodnih želja.
Vadiš se iz okvira moje uskolale krvi.
Izvlačiš košulju iz ormara.
Čistu.
Novu.
Platneni prevjes skriva pogled na tebe.
Lijep si.
Sakriven takav.
Dva tijela.
Ornamenti ucrtani u oltare deformacija, dezintegracija.
Onaj ko ne misli na svoje tijelo, postaje njegova žrtva.
Ona žrtvovana tijela.
On žrtva tijela.
Dva tijela.
Dva taoca kože i kostiju.
Sudbina ih je dovela jedno pred drugo.
Slučajnost.
Ljubav je nezaboravna, jer se oko nje okupljaju slučajnosti.
Dva slučajna tijela idu ka istom neočekivano, istovremeno, vođeni smislom za lijepim, vođeni potrebom za ispunjenjem.
Onda ispunjavaju čaroliju sobom, mjenjaju ljubav na svoju sliku.
Spoj tijela iste prirode nema teret.
Teret nose tijela koja se otimaju prirodi, kalupe je po mislima, željama, potrebama.
Sav teret njihovih tijela bio je u njihovim tijelima, postavci napravljenoj mimo njih samih.
Život vođen tuđim slučajnim ispunio ih je najdubljim beznađem.
Život čovjeka slijedi zakon prirode.
Zakon prirode je neukrotiv, a neukrotiva voda se vraća koritu … uvijek.
Čarolija postojanosti.
Sigurnost savladavanja prepreka skida teret trenutnog. Teret su skinuli sa tijela savladavanjem vremena, običaja.
Čarolija postojanosti.
Slijedom putova predaka oni su promjenili svoja ušća, a ne izvore, anomalija je bila u nasilju.
Noćas njihova ljubav utapa žeđ. Prevrću čašu.
Prelijevaju se korita.
Raskidaju hodočašća pustinjom.
Vratili su se istovremenom.
Napravila je mjesta u krevetu.
Bolje od mene je znala moj strah.
Pružila mi je ruku.
Uzeo sam je i stegnuo.
Držao sam se za njenu ruku kao da se utapam. Uzvratila mi je istovremeno upornošću za koju se dugo pripremala, upornošću osobe koja zna da drži nit života. Posljednju.
Osoba koja drži ljubav svog života.
Prvu. Posljednju.
Ljubav koju nisu usnuli.
Ljubav koju su stvorili."
DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"
http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php
