MIRKO *EMERYK ŠAFARIĆ - "PONEKAD ZAUSTAVITE MISLI I PUSITITE SRCU DA GOVORI"
U 6. mj. 2020. napravila sam 1. zbirku poezije koju je napisao pjesnik
Mirko *Emeryk Šafarić "PONEKAD ZAUSTAVITE MISLI I PUSTITE SRCU DA GOVORI".
Knjiga je tiskana-štampana prije prije mjesec dana i nije objavljena kao e-knjiga, već je tiskana.
Stigla je i meni tiskana knjiga koju je napisao mladi pjesnik
Mirko Emeryk Šafarić "PONEKAD ZAUSTAVITE MISLI I PUSTITE SRCU DA GOVORI".
Napravila sam i ovu knjigu, napisala i recenziju, uz recenziju poštovane gđe. Evgenia Medić tako da ovu lijepu knjigu možete kupiti po povoljnoj cijenii, ako kontaktirate mladog pjesnika Mirko Emeryk Šafarić:
Mislim da mi je ovo jedna od preko 50 knjiga koje sam napravila drugim autorima i autoricama, naravno, uz sve moje :)
OSVRT NA KNJIGU „PONEKAD ZAUSTAVITE MISLI I PUSTITE SRCU DA GOVORI“ MIRKO *EMERYK ŠAFARIĆ
“Duhovno putovanje počinje, ali se nikada ne završava.” Osho
… a kad padnem, neću se razbiti … ne ovaj put, napisala sam u jednom komentaru na ovu rečenicu, na jednom portalu i tako sam odlučila.
Za mene je duhovnost ono božansko, ona tišina, taj bezvremeni osjećaj kojeg uvijek doživim zatvorenih očiju, a nešto odavno potopljeno u duši, izranja i obavija kao najfinija svila, a kako je Mirko lijepo spomenuo u svojoj pjesmi “Odijelo za čovjeka”:
“Izaberi materijal za kroj svog kaputa,
nećeš ga nositi samo ti,
već i ljudi iz tvog života,
zato neka svaki susret bude
iskrojen od zlatne niti
kojom će se sve vezati.”
Mnogi ljudi kao bezglave kreature gomilaju svoj životni prostor masom materijalnog i nematerijalnog bogatstva, zaboravljajući pri tome, da se bez srca ne može živjeti, da se bez osjećaja Ljubavi i života ne može disati i ta čudna pohlepa oduzima im komad po komad srca, lomi ga na tisuću komadića i baca u beskraj Svemira, otkud ne dolazi odgovor.
Samo tišina, nijema, svečana tišina, a kad iz srca izroni čarobna nit, kad se miris ružinog cvijeta prolije prema čovjeku, njegova duša zna, da je uspostavila onaj fini balans između punog Mjeseca i njegove unutarnje duhovne vatre. Tada čovjek zatvara oči i pušta toj karavani, da ga odnese u zelenu pustinju Života i kad se Zemlja pokoleba, kad se srce smiri – unutrašnjost živi.
U pjesmi “Moja jedina inspiracija je ljubav” izdvajam ovaj lijepi Mirkov dio:
“Tiha je sama po sebi,
ali kad dotakne mene ili tebe,
osjetimo kako sve gori,
njen plamen mora dotaknuti sve,
promjeniti sve,
ona je vjetar sa najljepših vrhova gora.”
...jer ključ se i nalazi u ljubavi, ona se uvijek pokloni u svojoj uzvišenosti i tako dolaze razni ljudi, traže se u daljinama, hodaju sjenovitim stazama mračnog dna ponora i pognute glave odlaze u beskraj, tražeći još i još i još. Ne dobivaju, jer to je suh izvor i tu nema ništa. Odavno čovjek shvaća, da je to nasljeđe određeno naraštaju što se klanja palim anđelima u obliku čovjeka, odavno čovjek shvaća, da mir dolazi iz njega, a ne iz nekog nepoznatog suhog izvora. Odavno je čovjek shvatio, da ono što leži u njemu, čeka samo pravi trenutak da povede njegov život onim smjerom za kojeg je rođen.
Traži se čovjek godinama, pronalazi se u sekundama. To su trenuci kad sastavlja kaleidoskop Života i srce mu zabljesne u vatri spoznaje. Prepoznaje se iskreno lice, čisto srce, blistava duša. Ljudi otkrivaju svoja unutarnja lica pokazujući svoje nagrđene maske, pokazujući laž umjesto istine, dajući zmiju podmuklosti i laži, umjesto mlade ptice Ljubavi…I tako život im prolazi ... polako.
Znam, da će čitatelj kad uzme ovu lijepu knjigu u svoje ruke zastati u čuđenju kako se jedan mladi život toliko otvorio i pokazao ljepotu svoje osobnosti, a meni je bila čast što sam pročitala ovu prvu zbirku koju je napisao Mirko *Emeryk Šafarić i što sam napisala osvrt na istu.
Želim mladom Autoru još puno novih i dobrih knjiga na koje ćemo sa nestrpljenjem čekati.
Jadranka Varga, pjesnikinja
Zagreb, 15.05.2020.
